Varijable pri odabiru utrživih vrijednosnih papira

Kada razmišlja o kupovini utrživih vrijednosnih papira, menadžer portfolia preduzeća mora najprije shvatiti kako svaka potencijalna kupovina vrijednosnog papira utiče na određene ključne varijable. Među najvažnijim su : sigurnost, utrživost, prinos i dospijeće.

Sigurnost (glavnice)

Odnosi se na vjerovatnoću povrata iste svote dolara koja je originalno bila investirana. Relativno visoka sigurnost neophodan je uvjet da bi se vrijednosni papir ozbiljno razmotrio za uključivanje u portfolio kratkoročnih utrživih vrijednosnih papira preduzeća.

Utrživost – likvidnost

Utrživost vrijednosnog papira vezana je uz vlasnikovu sposobnost da je pretvori u gotovinu u kratkom vremenu. Sve dok je i moguće da vrijednosni papir bude vrlo „sigurna“ ako se drži do dospijeća, to ne znači da je taj vrijednosni papir uvijek moguće prodati prije dospijeća bez gubitka. Utrživost (likvidnost) – sposobnost prodati znakoviti dio vrijednosnog papira u kratkom vremenu na sekundarnom tržištu bez značajnijih ustupaka u cijeni.

Prinos

Prinos, ili povrat, na vrijednosni papir vezan je uz kamatu i/ili aprecijaciju glavnice koju daje vrijednosni papir. Neki vrijednosni papiri, posebno kratkoročni trezorski zapisi, ne donose kamatu. Umjesto toga, oni se prodaju uz rabat, a vraćaju za nominalnu vrijednost. Cijena dugovnog vrijednosnog papira varira obrnuto proporcionalno kamati ili dobitku. Menadžer portfolia utrživih vrijednosnih papira u preduzeću mora biti svjestan rizika promjene kamate (ili dobitka) – varijabilnost tržišne cijene vrijednosnog papira zbog promjena kamata.

Dospijeće

Dospijeće se odnosi na vrijeme trajanja vrijednosnog papira. Neki utrživi vrijednosni papiri imaju određeno vrijeme trajanja. Drugi vrijednosni papiri, poput komercijalnih papira i utrživih certifikata o depozitu, mogu imati trajanje određeno posebnim potrebama. Što je rok dospijeća duži, to je veći prinos, ali i veća izloženost riziku prinosa.

Optimalna količina (ili razina) tekuće imovine

Pri određivanju odgovarajuće količine ili razine tekuće imovine menadžment mora razmisliti o razmjeni između profitabilnosti i rizika.

Za svaku posebnu razinu proizvedenog preduzeće može imati mnogobrojne različite razine tekuće imovine. Povezanost proizvodnje i razine tekuće imovine – slika 8-1.

Što je veća proizvodnja veća je potreba za investiranjemu tekuću imovinu, kako bi se ta proizvodnja održala. Ipak taj odnos nije linearan: tekuća se imovina povećava opadajućom stopom u odnosu na proizvodnju. Taj je odnos temeljen na spoznaji da je potrebno veće proporcionalno ulaganje u tekuću imovinu kad se proizvede nekoliko jedinica proizvoda nego kasnije, kad preduzeće može efikasnije koristiti svoju tekuću imovinu.

Što je veća razina tekuće imovine veća je likvidnost preduzeća kad je sve ostalo jednako.

Neka politika može biti označena 'agresivnom' odn 'tankonožnom', i ona priziva nisku razinu novca, utrživih vr papira potraživanja i zaliha. Postoji granica tankonožnosti preduzeća.

Ako neka politika osigurava najvišu likvidnost kako se ostale alternative vrednuju kad obratimo pozornost na očekivanu profitabilnost? Za to moramo preformulisat jednačinu prinosa na investiciju (ROI) ovako

ROI = neto profit / ukupna imovina = neto profit / (novac + potraživanja+zalihe)-fiksna imovina

Iz jednačine vidimo da će smanjenje količine tekuće imovine povećati potencijalnu profitabilnost.

Ona politika koja je najrizičnija i najamanje likvidna ujedno je i najprofitabilnija.

Ona najlikvidnija je najmanje rizična i najmanje profitabilna.

Dva osnovna načela u finansijama:

1. Profitabilnost se mjenja obrnuto proporcionalno s likvidnošću. Povećana likvidnost se uglavnom postiže gubitkom dijela profitabilnosti.

2. Profitabilnost se kreće zajedno sa rizikom, tj postoji proporcionalnost između rizika i prinosa. U potrazi za većom profitabilnosti moramo očekivati preuzimanje većih rizika.

Optimalna razina svake pojedine tekuće imovine će biti određena stavom menadžmenta prema odnosu profitabilnosti i rizika.

Zaobilazak: klasifikacija obrtnog kapitala

Obrtni kapital se može klasificirati prema

• Komponentama, kao novac, utrživi vr. papiri, potraživanja te zalihe

• Vrijeme, kao stalno ili privremeno

Trajni obrtni kapital je količina tekuće imovine koju preduzeće treba da bi ispunilo svoje minimalne dugoročne potrebe.

Povremeni obrtni kapital je investicija u tekuću imovinu koja se mijenja ovisno o sezonskim potrebama.

Slika 8-2

Trajni obrtni kapital sličan je fiksnoj imovini preduzeća iz dva razloga. Prvi, novčana je investicija u obje te grupe imovine dugoročna. Drugo, za preduzeće koje raste, razina će se potrebnog trajnog obrtnog kapitala s vremenom morati povećavatiisto kao što će se vremenom i fiksna imovina preduzeća morati povećavati.

Trajni obrtni kapital se od fiksne imovine razlikuje po tome što se stalno mijenja. Povremeni obrtni kapital se također sastoji iz dijelova tekuće imovine koji stalno mijenjaju oblik.

Metode ubrzane naplate (nabroji)

Brojne su metode oblikovane kako bi se ubrzao taj postupak na jedan od sljedećih načina: (1) brza priprema i slanje računa; (2) ubrzana plaćanja kupaca preduzeću; te (3) skraćivanje vremena za uplate koje ostaju kao nenaplaćena sredstva.

„Float“ naplate

Drugi i treći gore navedeni primjer zajedno predstavljaju „float“ naplate, tj. ukupno vrijeme između kupčeva slanja čeka i dostupnosti gotovine preduzeću kojem je naslovljeno. Drugi se primjer, odnosi na raspored slanja, ili vrijeme za koje ček putuje poštom. Treći primjer, koji predstavlja fluktuaciju depozita, ima dva aspekta. Prvi, razdoblje obrade čekova, odnosno vrijeme potreno da bi kompanija obradila ček. Drugi je aspekt razdoblja obrade čekova raspoloživost fluktuacije; to je vrijeme dok ček prolazi kroz bankarski sistem. „Float“ naplate važan je finansijskom menadžeru jer kompanija mora čekati da se ček koji je kupac poslao provede kroz bankarski sistem prije negoli gotovina postane dostupna preduzeću. Pošto je svrha te igre što brže poslane čekove pretvoriti u gotovinu, finansijski menadžer želi smanjiti „float“ naplate što je više moguće.

Ranije izdavanje računa

Očit, ali obično zaboravljeni način da se ubrza naplata potraživanja jest ranije dostavljanje računa kupcima koji imaju različite navike plaćanja. Neki svoje račune plaćaju na dan kad mogu dobiti diskont, ili posljednji dan, dok drugi plaćaju odmah po primitku računa. U svakom slučaju, ubrzana priprema i slanje računa rezultirat će bržim plaćanjem, jer se zbog ranijeg primitka tog računa unaprijed pomaknu i diskontni dani i zadnji dan plaćanja. Izdavanje računa se može potpuno izostaviti upotrebom prethodno odobrenog zaduženja. Kupac potpiše ugovor s preduzećem koji dopušta da automatski odbije dugovanje s bankovnog računa kupca na određeni datum, te prenese sredstva s kupčeve banke na banku preduzeća.

Sistem „zaključanog pretinca“

Najvažnije oruđe za ubrzanu naplatu novčanih pošiljki je „zaključani pretinac“. Kompanija unajmi poštanski pretinac lokalne pošte i daje odobrenje banci da iz njega može skupljati novčane pošiljke. Kupcima se izdaju računi s uputama da pošalju svoje uplate u taj pretinac. Kompanija dobiva priznanicu o uplati, te izlistanje uplata zajedno s materijalom koji je u omotnicama. Prednost tog sistema je što se čekovi deponiraju prije nego je bilo koji dio obrade računovodstva učinjen. Ukratko, dogovor „zaključanog pretinca“ isključuje „float“ postupak. Dogovor „zaključnog pretinca“ obično se temelji na regionalnoj podjeli, tako da kompanije izabere regionalne banke u skladu sa svojim sistemom izdavanja računa. Glavna prednost dogovora „zaključani pretinac“ je što se čekovi ranije deponiraju u banci, te postaju dio naplaćene bilance prije nego ih je kompanija deponirala. Ključni nedostatak ovog dogovora je trošak. Pošto banka omogućuje niz usluga uz uobičajeno provođenje čekova, ona za to traži određenu naknadu. Budući da je trošak gotovo direktno proporcionalan broju deponoranih čekova, dogovori „zaključani pretinac“ obično su neprofitabilni za preduzeće koje u prosjeku prima mali broj novčani pošiljki. Stepen profitabilnosti prevenstveno ovisi o geografskom rasporedu kupaca, veličini tipične novčane pošiljke, te stopi zarade na oslobođena sredstva.

Kratkorocno finansiranje - definicija

Oruđa koja se upotrebljavaju za određivanje finansijskog stanja i uspješnosti preduzeća su finansijski odnosi. Popunjavanjem prvog skupa od tri faktora dobiva se analiza poslovnog preduzeća. Poslovni rizik se odnosi na rizik ugrađen u poslovanje preduzeća. Analitičar mora odrediti stepen poslovnog rizika preduzeća koje analizira.

Karakteristike potreba za sredstvima utjecat će na vrstu finansiranja koja će se upotrijebiti. Ako postoji sezonska komponenta poslovanja, ona sama po sebi dovodi do kratkoročnog finansiranja.

Razina poslovnog preduzeća snažno utiče na vrstu finansiranja koje će se upotrijebiti. Što je poslovni rizik veći, finansiranje zaduživanjem postaje manje poželjno u odnosu na finansiranje običnim dionicama. Finansiranje glavnicom je sigurnije jer ne postoje ugovorene obaveze plaćanja kamata i glavnice. Preduzeće s visokim poslovnim rizikom često se loše savjetuju da preuzmu i značajni finansijski rizik. Finansijsko stanje i uspješnost preduzeća utječu na vrstu finansiranja koja bi se trebala upotrijebiti. Što je likvidnost preduzeća veća, to je bolje ukupno finansijsko stanje; što je uspješnost veća preduzeće može upotrijebiti rizičniji način finansiranja. To znači da finansiranje zaduživanjem postaje privlačnije poboljšanjima u likvidnosti, finansijskom stanju i profitabilnosti.

INSTRUMENTI TRZISTA NOVCA (Visestruki odgovori)

Uobičajeni instrumenti tržišta novca

Menadžer portfolia utrživih vrijednosnih papira u preduzeću obično ograniči kupovine vrijednosnih papira na instrumente tržišta novca (svi vladini vrijednosni papiri i kratkoročne obaveze korporacija) koji su uglavnom kratkoročni, visoko kvalitetnog vladina ili korporacijskog izdanja. Takođe, vladini vrijednosni papiri izdati sa dospijećem dužim od jedne godine, ali koji sad imaju godinu ili manje do dospijeća, određuju se kao instrumenti tržišta novca.

Trezorski vrijednosni papiri

Tezorske obaveze čine najveći dio tržišta novca. Kratkoročni zapisi, srednjoročne obveznice, te dugoročne obveznice, osnovni su vrijednosni papiri koji se izdaju. Trezorski zapisi ne nose kupon, ali se prodaju na osnovi rabata. Kratkoročni zapisi su vrlo popularni s kompanijama, zbog velikog i djelatnog tržišta. Transakcijski su troškovi uključeni u prodaju trezorskih zapisa na sekundarnom tržištu minimalni. Dospijeće srednjoročnih državnih obveznica je od 2 do 10 godina, dok je dospijeće dugoročnih državnih obveznica duži od 10 godina. Srednjoročni zapisi i obveznice se izdaju s kuponom, te za njih postoji djelatno tržište. Sve u svemu, trezorski su zapisi najsigurniji i najutrživiji instrumenti tržišta novca. Dakle, oni omogućuju najniži prinos za dano dospijeće među raznim instrumentima.

Sporazumi o ponovnoj kupovini

U nastojanju da finansiraju svoje zalihe vrijednosnih papira, vladini prodavači vrijednosnih papira nude korporacijama sporazume o ponovnoj kupovini, otkupu i natkupu. Taj sporazum o otkupu, ili repo, prodaja je kratkoročnih vrijednosnih papira berzovnih posrednika investitoru kojim se diler slaže da otkupi nazad vrijednosne papire po nekoj određenoj višoj cijeni nekog određenog budućeg dana. Postoji ograničena utrživost sporazuma o otkupu, no najobičnija su dospijeća od prekonoćnog do samo nekoliko dana.

Vrijednosni papiri savezne agencije

Izdavanja agencije tipično nose skromnu prednost u prinosu za razliku od trezorskog vrijednosnog papira istog dospijeća. Imaju prilično visoku utrživost i prodaju se na sekundarnom tržištu preko istih dilera koji prodaju trezorske vrijednosne papire. Iako je zarada od kamata tih vrijednosnih papira oporeziva saveznim porezom na dobit, nije podložna lokalnim porezima. Dospijeća se kreću od nekoliko dana do petnaestak godina.

Bankarski akcepti

Bankarski akcepti su vremenski vučene mjenice koje se povlače s banke na preduzeće da bi pomogle finansirati stranu i domaću trgovinu. Prihvatajući/akceptirajući mjenicu, banka obećava da će platiti vlasniku mjenice izrečenu svotu novca na dan dospijeća. Bankarski akcepti su instrumenit podloži pregovorima koji uglavnom imaju dospijeća kraća od šest mjeseci i vrlo su visoke kvalitete. Stope na bankarske akcepte su blago više nego stope na kratkoročne trezorske zapise sličnog dospijeća, te se obje prodaju na bazi rabata.

Komercijalni zapisi

Komercijalni zapis sastoji se od kratkoročnih, neosiguranih zadužnica koje izdaju finansijske kompanije i neke industrijske tvrtke. Zbog obima prodaje, brojne su velike finansijske kompanije shvatile da je jeftinije ako svoje zapise prodaju direktno ulagačima, zaobilazeći dilere. Komercijalni zapis se obično prodaje uz rabat. Komercijalni zapis ima nešto viši prinos nego trezorska izdanja sličnog dospijeća – ili, otprilike istog prinosa koji je moguć na bankarske akcepte sličnog dospijeća. Zapisi koji se prodaju direktno, uglavnom nude niži prinos nego zapisi koje prodaju dileru.

Utrživi certifikat o depozitu

Utrživi certifikat o depozitu (CD) je oročeni depozit velike denominacije pri komercijalnoj banci ili štednoj instituciji koji isplaćuje fiksnu ili varijabilnu kamatu na neko određeno vrijeme. Dospijeća se obično kreću od 30 dana do 12 mjeseci. Zbog slabije likvidnosti, te većeg rizika, prinosi su na CD-e veći od prinosa na trezorske zapise sličnog dospijeća, ali otprilike isti prinos ima na bankarske akcepte i komercijalne zapise. Tri druga tipa velikih CD-a:

- eurodolarski CD – izdaju strane poslovnice američkih banaka

- Yankee CD – izadaju američke poslovnice stranih banaka

- Thrift CD – izdaju stane štedno-kreditne zadruge, štedionice, te kreditne zadruge

Eurodolari

Eurodolari su bankovni depoziti, denominirani u američkim dolarima, koij ne podliježu američkim propisima. Eurodolari su uglavnom u obliku eurodolarskih oročenih depozita (Euro TD) – neprenosivi ili eurodolarskih certifikata o depozitu (Euro CD) – prenosivi.

Kratkoročne gradske obveznice

Vrijednosni papiri koji imaju fluktuirajuću stopu, a sedmično mijenjanje osigurava umanjeno variranje cijene. Neke korporacije ulažu u dugoročnije gradske vrijednosne papire, ali se dospijeće obično drži na jednoj ili dvije godine. Problem s dugoročnijim instrumentima je da nisu visokoutrživi.

Povlaštene dionice tržišta novca

Čista povlaštena dionica stalni je vrijednosni papir koji plaća fiksnu dividendu. Ali, ta se dividenda može izbjeći ako se pogorša finansijsko stanje preduzeća koje ju je izdalo. 70% dividende povlaštenih dionica je oslobođeno saveznog poreza. Ta porezna olakšica je potaknula inovaciju raznih vrsta povlaštene dionice fluktuirajuće stope. Jedna je od najvećih je povlaštena dionica tržišta novca (MMP). Za MMP, dražba se održava svakih 49 dana. Korporacije koje već posjeduju MMP imaju tri

opcije na dan dražbe. Mogu se: 1 – ponovo nadmetati, 2 – izdati nalog za prodaju, ili 3 – izdati nalog za držanje, i u tom slučaju zadržavaju svoje dionice, i dobivaju prinos po novoj stopi.