Ibzen - Per Gint

8/10/2019 Ibzen - Per Gint

http://slidepdf.com/reader/full/ibzen-per-gint 1/105

Henrik Ibsen

Peer Gynt

Prijevod s izvornika, turaač i pogovor: TOMISLAV LADAN

Osobe:

AASE, seljakova udovica

PEER GYNT, njezin sin

DVIJE STARICE, s vrećama žita

ASLAK, kovač

SVATOVI

Svatovski zabavljač

Svirač

Dvoje došljaka

SOLVEIG i MALA HELGA,

njihove kćeri

Seljak iz Haeggstada

INGRID, njegova kći

MLADOŽENJA i njegovi

roditelji

Tri djevojke iz planinske kolibe

ŽENA U ZELENOM

STARAC IZ DOVREA

DVORSKI TROL

Više sličnih. Trolske djevice i trolski mladići. Dvije vještice. Zemni duhovi. Bijesovi. Baukovi.

Rugoban dječak. Glas u mraku. Ptičji poklik.

KARI, kmetova supruga

MASTER COTTON,

MONSIEUR BALLON,

HERR VON EBERKOPF,

TRUMPETERSTRAALE, gospoda koja putuju.

ANITRA, kći beduinskog poglavice



Arapi, robinje, plesačice

Memnonov stup (koji pjeva)

Svinga kod Gizeha (nijema)

BEGRIFFENFELDT, professor, doctor filozofije, upravitelj ludnice u Kairu,

HUHU, reformator jezika s Malebarske obale,

HUSEIN, istočnjački ministar,

FELLAH, s kraljevskom mumijom.

Nekoliko ludaka s njihovim čuvarima,

Norveški brodski KAPETAN i njegova posada.

Nepoznati putnik.

Svećenik.

Pogrebna povorka.

Sudac.

Ljevač pucadi.

Mršavac.

(Radnja, koja počinje početkom devetnaestog stoljeća, a završava se u naše doba – to jest

šezdesetih godina XIX stoljeća - odigrava se dijelom u Gudbrandsdaleu i po okolnim planinama,

dijelom na obali Maroka, pa u Saharskoj pustinji, u Kairskoj ludnici, na moru i t.d.).

PRVI ČIN

(Obronak brežuljka s lisnatim drvećem blizu Aasina imanja. U blizini protječe gorski potok. Na

drugoj stranije stara vodenica. Topao ljetni dan. Peer Gynt, dvadesetogodišnji momak jake

tjelesne građe, spušta se stazom. Aase, njegova majka, sitna i nježna starica, ide iza njega. Srdita

je i grdi ga.)

AASE: Peer, ti lažeš!

PEER (ne zaustavlja jući se) Ne, ne lažem!

AASE: Onda se zakuni da je to istina!

PEER: Zašto da se zaklinjem?

AASE: Vidiš. Ne usuđuješ se! Sve je to sama laž.



PEER (zastaje) Sve je to istina - sve i jedna riječ!

AASE: Zar te nije stid svoje majke? Prvo se izvučeš u planinu na cijeli mjesec dana kad ima

najviše posla, da bi lovio sobove. Pa se onda vratiš kući, sav poderan, i bez puške i bez lovine; i

naposlijetku i ne trepnuvši očima hoćeš da povjerujem u najgore lovačke laži! - Gdje si, kažeš,

našao srndaća?

PEER: Zapadno kod Gjendina.

AASE (smiješeći se podrugljivo) Ma nemoj!

PEER: Vjetar je puhao prema meni; skriven iza jedne johe srndać je kopkao po snijegu tražeći

lišaje...

AASE (kao i prije) Svakako!

PEER: Zaustavivši dah, stajao sam i osluškivao, čuo sam šum njegovih kopita, vidio sam mu

paroške jednog roga. Zatim sam polagano na trbuhu stao puzati između kamenja. Skriven međurazdrobljenim stijenama, pogledao sam; takvog srndaća, tako glatkog i debelog, nisi sigurno

nikada vidjela!

AASE: Ne, naravno da nisam!

PEER: Odjeknuo je pucanj! Srndać se stropoštao na tlo. Ali čim je pao, već sam mu skočio na

leđa, ščepao sam ga za lijevo uho, i samo što mu nisam zario nož u vrat, iza glave, kadli životinja

divlje vrisnu, skoči na sve četiri, pa kako se trgnula izbije mi iz ruke i nož i korice, a pritisne mi

čvrsto bok, i rogovima mi prignječi noge kao kliještima; a zatim skoči te odjuri preko grebena

Gjendina!

AASE (nehotice) U ime Isusovo!

PEER: Da li si ikad vidjela greben Gjendina? Dugačak četiri milje, prostire se oštar kao kosa. Pa

onda dolje preko ledenjaka, odrona, litica, niz izvaljeno i smrvljeno sivo stijenje; na obje strane,

pravo na dno do gorskih jezera što snivaju tu, tamna i teška, na dubini od tisuću i tristo stopa.

Duž toga grebena poletimo sad on i ja. Nisam nikad jahao takvog ždrijepca! I pred nama, dok

smo tako jurili, kao da se sunce blistalo. A orlovi surih leđa, koji su lebdjeli u širokoj i vrtoglavoj

praznini između nas i jezera, ostajahu iza nas kao zrnca prašine. Dolje su se o obale kršile

plutajuće sante, ali se ništa nije čulo; osim duhova vrtoglavice koji poskakivahu kao u plesu; ti su

pjevali i vrtili se u krugu, daleki i pogledu i sluhu!

AASE (u vrtoglavici) O, sačuvaj me Bože!

PEER: Uto, na uskom i vratolomnom mjestu, uzleti golem gorski kokot, kukuričući i sav u



strahu, dignut s legla u kojem se skrivao, pa se zaleti srndaću među noge, tu na samom rubu

ponora. Srndać skoči u propanj, upola se okrene, ustremi se uvis i povuče nas obojicu u dubinu!

(Aase posrće i oslanja se o drvo, a Peer Gynt nastavlja.) Iza nas crni planinski obronci, a ispod

nas bezdan ponora. Propadosmo prvo kroz magleni pokrov, proletjesmo zatim kroz jato galebova

koji se iznenađeni u zraku razbježaše na sve strane. Padali smo sve dublje ne zaustavljajući se

nigdje. A onda se u dubini nešto zabjelasalo, kao trbuh soba. Majko, bijaše to naš vlastiti odražaj

koji je prema staklastoj površini gorskog jezera jurio istom silnom brzinom kojom smo i mi

padali.

AASE (hvatajući dah) Peere! O Bože moj! De reci već!

PEER: Srndać iz visine i srndać iz dubine sudariše se u istom času, tako da nas zapljusnu pjena.

Tu smo onda plutajuć ležali. Najzad smo se, eto, dočepali sjeverne obale. Srndać je plivao, a ja

sam se za njega držao. Ja sam pohitao doma -

AASE: Ali što je sa srndaćem?

PEER: Ah, on još trči; (zapucketa prstima, okrene se na peti i doda) Nađeš li ga, ščepaj ga!

AASE: I nisi slomio vrat? I nisi oba bedra smrskao? Nisi ni hrptenjaču slomio? O Bože moj -

nek ti je i slava i hvala, što si izbavio mojeg dječaka! Hlače su ti doduše poderane, ali to jedva da

je vrijedno spomena, kad pomislim kakvo ti se sve zlo moglo dogoditi pri takvom padu!

(Odjednom zastane, pogleda ga rastvorenih usta i razrogačenih očiju; dugo vremena ne nalazi

riječ; najzad izrekne.) O vražji lažove! Za Krista raspetog, kako ti umiješ lagati! Sve to što si mi

napričao sjećam se đa sam znala dok mi je još bilo dvadeset godina. To se bilo dogodilo

Gudbrandu Glesneu, a ne tebi, ti jedan!

PEER: I meni, isto tako. Slično se može dogoditi više puta.

AASE ( bijesno) Jest, laž se može iskrenuti, okititi i ukrasiti, zaodjenuti novom odjećom, tako da

se ne prepozna njezino mršavo tijelo. Eto to si ti učinio, klepajući svakako i naveliko, uresio

orlovskim leđima i svime ostalim, pa slagao i ovako i onako, ispunivši čovjeka tako golemim

strahom, da na kraju više ne zna ni ono što je odavno i slušao i znao!

PEER: Kad bi to tkogod drugi rekao, ja bih ga na mrtvo prebio.

AASE (plačući) O dao Bog da sam mrtva; i da počivam u crnoj zemlji! Na njega ne djeluje ni

molba ni plač. Peere, ti si izgubljen i takav ćeš i ostati!

PEER: Draga, mila, majčice. Pravo je sve što kažeš. Nemoj se srditi. Razveseli se.

AASE: Zašuti! Mogu li se veseliti, i kad bih htjela, ja koja imam takvog prasca za sina? Kako da



me gorko ne vrijeđa, mene ubogu i nemoćnu udovicu, kad sam izvrgnuta ruglu i sramu?

(Ponovno plače.) Što je još ostalo od slavnih dana tvojega djeda? Gdje su sad vreće s novcem od

staroga Rasmusa Gynta? Tvoj ih je otac razbacao u vjetar, rasipao ih je kao pijesak, kupujući

zemlju na sve strane i vozajući se u pozlaćenoj kočiji. Gdje je sve to što se rasipalo za velikog

zimskog slavlja, kad je svatko od gostiju razbijao čaše i boce o zid iza sebe?

PEER: A gdje je lanjski snijeg?

AASE: Šuti kad ti majka govori! Pogledaj samo imanje! Svako je drugo prozorsko okno

začepljeno starim krpama. Ograde i živice su srušene. Stoka je izložena vjetru i nevremenu. Polja

i njive leže neobrađeni. I svakog mjeseca me plijene -

PEER: Prestani, molim te, s tim babljim kukanjem! Često se sreća čini odvraćena lica, pa ipak se

okrene i obraduje.

AASE: Samo, solju je posuto tlo na kojem ona raste. Ali, Kriste, ti si isti, uznosit, ohol i jednako

drzak kao i onog dana kad te je svećenik, što bijaše došao iz Kobenhavna, pitao za krsno ime, pa

izjavio da takav dar nedostaje i mnogom kraljeviću, tako da mu je tvoj otac dao konja sa

saonicama kao nagradu za takvu pohvalu. Da, sve tad bijaše veselo! Predstojnik, kapetan i svi

ostali navraćali su se ovamo svaki dan, jeli su i pili, trpali u se koliko god je u njih moglo stati.

Ali bližnji se prepoznaju u nevolji. I tako je ovdje nestalo ljudi i sve je utihnulo onog istog dana

kad je “Jon s blagom” krenuo na put kao torbar. (Briše oči pregačom). A ti, koji si dovoljno i

velik i jak, trebao bi biti i oslonac i zaštita svojoj staroj slaboj majci, morao bi održavati imanje,

čuvati ostatke svoje baštine. (Ponovno plače.) O, pomozi mi Bože, jer malo mi je koristi od tebe

nevaljalca! Doma se izležavaš kod ognjišta, prevrćeš po pepelu i žaru, vani djevojke plašiš i

kvariš im zabavu, sramotiš me na sve strane, mlatiš se s najgorim momcima u župi.

PEER (odlazi od nje) Ostavi me na miru.

AASE (ide za njim) Hoćeš li poreći da si bio kolovođa u onoj velikoj tučnjavi nedavno u Lundu,

gdje ste se tukli ko bijesni psi? Nisi li ti bio onaj što je slomio ruku kovaču Aslaku - ili mu barem

iščašio prst?

PEER: Tko ti je time napunio uši?

AASE (srdito odgovara) Kmetova žena čula je viku.

PEER (trlja svoj lakat) Jest, ali ja sam bio onaj koji je vikao.

AASE: Ti?

PEER: Ja, majko - jer ja sam dobio batina.



AASE: Kako to?

PEER: On je jači.

AASE: Tko je jači?

PEER: Aslak, svakako.

AASE: Fuj i fuj; sad bih mogla pljunuti! Zar takva jedna mlitava pijandura, takvo klepetalo i

takva pijana ispičutura, da tebe nalema? (Plače opet.) Pretrpjela sam mnogu bruku i sramotu, ali

da će se to dogoditi - to je još najveća sramota. Pa ako on i jest jak, zar ti moraš zbog toga biti

slab?

PEER: Mlatio ja ili me namlatili, jednako se galami. (Smije se.) Majko, možeš biti mirna -

AASE: Što? Zar si opet slagao?

PEER: Da, ovaj put jesam. Nego lijepo obriši suze. (Stisne lijevu šaku.) Gledaj, ovim sam

kliještima presavio cijelog kovača; a desna mi je šaka bila malj.

AASE: O, ti razbijaču jedan! U grob ćeš me otjerati svojim ponašanjem!

PEER: Ne, ne; ti si zaslužila štogod bolje; dvadesettisuća puta bolje! Mala, grda, mila majko,

možeš se pouzdati u moje riječi, cijelo će naše mjesto tebe častiti, samo čekaj dok nešto učinim

nešto stvarno veliko!

AASE (otpuhuje podrugljivo) Ti!

PEER: Tko zna što sve čovjeka čeka!

AASE: Barem da se toliko opametiš da jednom uzmogneš sam sebi zakrpati hlače.

PEER: Postat ću kralj, car!

AASE: O, pomozi mi Bože, evo mu. ode i posljednje što je ostalo od pameti!

PEER: Hoću, i postat ću. Samo daj vremena!

AASE: Daj ti vremena, i postat ćeš kraljević, tako se kaže koliko se sjećam.

PEER: Vidjet ćeš, majko.

AASE: Suti! Ti si skroz naskroz lud. Pa ipak, istina je - moglo bi nešto biti od tebe, da nisi tako

uvijek natrpan lažima i tlapnjama. Haeggstadovoj curi se sviđao. Lako bi je dobio da si imao

pravu volju.

PEER: Zaista misliš?

AASE: Starac više nema snage da se opire svojem djetetu. On jest u neku ruku svojeglav, ali na

kraju Ingrid provede svoju volju, i kamo ona povede - malo pomalo - pođe i staro gunđalo za

njom. (Počinje opet plakati.) Oh, moj Peere, divna cura i baštinica! Zamisli si; samo da si imao



volje, sad bi bio krasan mladoženja, ti koji stojiš tu prljav i poderan.

PEER: (žurno) Idemo onda u prosidbu.

AASE: Kamo?

PEER: Haeggstadu.

AASE: O, jadan ti. Tamo je proscima zatvoren put.

PEER: A zašto?

ASSE: Oh, moram uzdahnuti! Propušten je čas, propuštena je prilika -

PEER: Kako to?

AASE: Dok si ti u Zapadnim planinama jezdio zrakom na srndaću, Mads Moen je isprosio

djevojku.

PEER: Što? Ono strašilo svega ženskinja! Onaj -

AASE: Da, za njega se ona udaje.

PEER: Pričekaj me, dok upregnem konja u kola - (polazi).

AASE: Uštedi si trud. Sutra im je svadba.

PEER: Phi, što onda. Ja ću onamo još večeras!

AASE: Stidi se! Zar hoćeš još natovariti na nas prezir cijeloga svijeta?

PEER; Ništa se ti ne boj. Sve će biti dobro. (Vičući i smijući se u isto vrijeme) Idemo, majko.

Pustimo sad kola; trebalo bi vremena dok uhvatim kobilu - (podiže majku u zrak).

AASE: Spusti me na zemlju!

PEER: Neću! Odnijet ću te u svojem naručju na vjenčanje! (zagazi u potok.)

AASE: Upomoć! Smiluj nam se Bože! Peere! Utopit ćemo se -

PEER: Rođen sam za valjaniju smrt -

AASE: Svakako, na kraju će te objesiti! (Hvata ga za kosu) O ti životinjo jedna!

PEER: Budi mirna. Dno je ovdje glatko i sklisko.

AASE: Magarac jedan!

PEER: Da, samo ti grdi. To ništa ne smeta. Tako. Sad smo opet na pijesku.

AASE: Nemoj me baciti!

PEER: Drži se! Hajde. Igrat ćemo se Peera i srndaća (počinje trčati). Ja sam srndać, a ti si Peer.

AASE: Ja više ne znam za sebe!

PEER: Vidiš. Evo nas u plićaku (izlazi iz vode). Sad lijepo daj cjelov srndaću; zahvali mu za

jahanje -



AASE (udara mu zaušnicu) Ovo mu je zahvalnica za jahanje!

PEER: Uh, to je suviše slaba nagrada.

AASE: Pusti me!

PEER: Prvo na svadbu. Govori u moje ime. Ti si tako pametna. Nagovori onu staru budalu, reci

mu da Mads Moen nije ni za što -

AASE: Spusti me već jednom!

PEER: I na kraju mu reci kakav dobar momak je Peer Gynt.

AASE: Da, u to možeš biti siguran. Lijepo ću te oslikati. Opisat ću te skroz naskroz. I nabrojat ću

po redu sve tvoje vražje pothvate -

PEER: A tako, dakle?

AASE (nogata se od srdžbe) Neću zatvarati usta sve dok starac ne nahuška psa na tebe, kao na

lopužu!

PEER: Hm. Onda moram sam poći.

AASE: Možeš, ali ja ću poći za tobom.

PEER: Draga majko, ali ti nemaš toliko snage -

AASE: Da nemam?! Toliko sam srdita da bih mogla mrviti stijene! Uh, mogla bih jesti samo

kremenje! Pusti me!

PEER: Hoću, ako obećaš -

AASE: Ništa ja ne obećajem. Poći ću s tobom onamo. Oni će doznati tko si ti.

PEER: Onda ćeš ti ovdje čekati.

AASE: Nikad! Idem i ja na pir.

PEER: Ne, to nećeš.

AASE: Što ćeš učiniti da me spriječiš?

PEER: Podići ću te na krov mlina. (Podiže je na krov. Aase vrišti.)

AASE: Odmah da si me spustio!

PEER: Hoću, ako ćeš me poslušati?

AASE: Gluposti!

PEER: Mila majčice, molim te -

AASE (Baca busen na njega) Peere, da si me spustio ovoga časa, odmah!

PEER: Da smijem, to bih sigurno i učinio. (Prilazi joj bliže.) Sad pazi da mirno sjediš. Nemoj se

bacakati i nogatati. Nemoj raskopavati krov - jer može biti zlo po tebe. Možeš se survati.



AASE: Životinjo jedna!

PEER: Ne lamataj nogama!

AASE: Koje li sreće da te nisam nikad ni rodila?

PEER: Stidi se, majko!

AASE: Baš me briga!

PEER: Radije mi da j svoj blagoslov za put. Hoćeš li? Što?

AASE: Ja ću tebe namlatiti, pa da si još jednom toliki.

PEER: Onda, doviđenja, mila majko! Imaj strpljenja; brzo ću se vratiti. (Polazi, ali se okrene,

priprijeti joj prstom i kaže) Samo miruj, da se ne skotrljaš. (Odlazi.)

AASE: Peere! Bože moj, on odlazi! Jahaču na srndaću? Lažljivče! Hej, poslušaj! Ne, on već žuri

poljem! (Vičući) U pomoć! Hvata me vrtoglavica! (Dvije starice s vrećama na leđima spuštaju se

putem prema mlinu.)

PRVA STARICA: Za ime Božje, tko to vrišti?

AASE: Ja!

DRUGA STARICA: Aase! Bogami - ti si se visoko popela!

AASE: To još nije sve. Uz Božju pomoć, ubrzo ću do samih nebesa!

PRVA STARICA: Nek ti je blagoslovljen put!

AASE: Donesite ljestve. Moram sići. Onaj vražji Peer - !

DRUGA STARICA: Tvoj sin?

AASE: Sad možete reći da ste vidjele kako se taj ponaša.

PRVA STARICA: Mi ćemo posvjedočiti.

AASE: Samo mi pomozite. Moram pohitati u Haeggstad.

DRUGA STARICA: Je li on onamo?

PRVA STARICA: Onda ćeš biti osvećena. Ondje će biti i kovač Aslak.

AASE (krši ruke) O Bože, zaštiti mi dječaka! Još će mi ga ubiti.

PRVA STARICA: Svašta se priča. Tješite se, što je suđeno, suđeno je.

DRUGA STARICA: Posve je šenula pameću. (Doziva gore) Ejvind, Anders! Dođite ovamo!

MUŠKARČEV GLAS: Što se dogodilo?

DRUGA STARICA: Peer Gynt je ostavio svoju majku na krovu mlina. (Mala uzvisina s grmljem

i vrijeskom. U pozadini je glavna cesta, a izmedu toga nalazi se ograda. Peer Gynt dolazi stazom,

prilazi žurno ogradi, zastaje i promatra prizor što se prostire pred njim.)



PEER: Ondje je Haeggstad. Brzo ću do njega. (Zakorači preko ograde, a onda se predomisii.)

Pitam se da li je Ingrid sama u kući? (Zakriljuje dlanom oči i promatra.) Nije. Svati već

opsjedaju imanje kao muhe. Možda je najbolje da se vratim. (Povlači nogu kojom je zakoračio.)

A oni ti se neprestano hihoću iza leđa, i šapuću tako da to peče. (Odmiče se nekoliko koračaja od

ograde i odsutno trga lišće.) Kad bih samo imao štogod jako da gucnem. Ili ono od čega bih

postao nevidljiv. Ili da sam nepoznat. Najbolje bi bilo nešto jako, jer onda smijeh ne ujeda.

(Odjednom pogleda kao prestrašen unaokolo, pa se zatim sakrije u grmlje. Nekoliko svatovskih

gostiju prolazi pokraj njega, idući prema nevjestinoj kući.)

JEDAN MUŠKARAC (u razgovoru) Otac mu je bio pijanac, a majka slaba.

JEDNA ŽENA: Onda nije nikakvo čudo što mladić nije ni za što. (Ti ljudi odlaze dalje. Malo

poslije Peer se izvlači iz grma; lice mu je rumeno od srama i on gleda za njima.)

PEER (tiho) Jesu li to o meni govorili? (S usiljenom nehajnošću) Neka govore što god hoće!Time mi neće život oduzeti (Onda legne na obronak obrastao vrijesom; dugo leži na leđima s

rukom pod glavom i zuri u zrak.) Neobična li oblaka. Nalik je na konja. I jahač je na njemu. i

sedlo, i uzda. A za njima na metli jaše neka starica. (Tiho se nasmije sam sebi.) To je majka; grdi

me i vrišti: ti životinjo jedna, Peere! (malo po malo sklapa oči). Sad je ona prestrašena. Peer

Gynt jaše na čelu, a prate ga mnogi. Konj mu je srebrom okovan, a zlatom potkovan. On sam

nosi rukavice, sablju i korice. Plašt mu je širok i svilom podstavljen. Gizdavi su i oni iz njegove

pratnje. Pa ipak nitko drugi ne jaše tako uspravno na ždrijepcu. Nitko tako kao on ne blista na

suncu. A dolje uz ogradu stoje gomile ljudi, skidaju šešire i promatraju zadivljeno. Žene mu se

kianjaju. Svi poznaju cara Peera Gynta i tisuću njegovih konjanika. On usput razbacuje male i

velike sjajne novce. Svi u župi postaju bogati kao grofovi. Peer Gynt jezdi i preko mora.

Kraljević Engleske stoji na obali i čeka. A isto tako i sve djevice Engleske, velmože Engleske, i

sam engleski car. I kako Peer prilazi na konju, oni ustaju od svojeg gozbenog stola. Podižući

krunu, čuje kako mu car govori -

KOVAČ ASLAK (govori nekim drugima, dok prolaze s druge strane ogr ade) Hej, gle Peera

Gynta, one pijane svinje –

PEER (pridigavši se napola) Što, car?

KOVAČ (naslonivši se na ogradu i cereći se) Drži se, mladiću!

PEER: Do vraga! Kovač! Što ćeš ti ovdje?

KOVAČ (ostalima) Taj se još nije otrijeznio od one pijače u Lundu.



JEDNA ŽENA (pridruži se skupinici koja sjedi na komadima balvana) Nevjesta? Da, plače nešto

malo; ali na to se ne treba obzirati.

SVATOVSKI ZABAVLJAČ (drugoj skupini) Hajde, dobri ljudi, morate isprazniti bačvu.

JEDAN ČOVJEK: Hvala tebi koji nudiš, ali prebrzo služiš.

MLADIĆ (guslaču koji prilazi držeći jednu djevojku za ruku) Na zdravlje, Guttorme, ali ne štedi

struna!

DJEVOJKA: Zagudi tako da sve odjekuje poljima.

DJEVOJKE (u krugu oko nekog momka koji pleše) Krasno to plešeš.

JEDNA DJEVOJKA: Taj ima noge koje ga služe.

MLADIĆ (plešući) Krov je ovdje visok, a zidovi široko razmaknuti.

MLADOŽENJA (približava se svojem ocu cmizdreći. Otac stoji u razgovoru s nekoliko gostiju,

sin ga povlači za kaput) Ona neće, tata; tako je prkosna.

OTAC: Što to neće?

MLADOŽENJA: Zaključala se u sobu.

OTAC: Onda se potrudi da nađeš ključ.

MLADOŽENJA: Ne znam kako.

OTAC: Ti si jedan bukvan! (Okrene se ostalima. Mladoženja odlazi preko dvorišta.)

JEDAN MLADIĆ (dolazi iza kuće) Cure! Sad će biti veselo! Evo dolazi Peer Gynt.

KOVAČ (koji je upravo došao) A tko ga je pozvao?

SVATOVSKI ZABAVLJAČ: Nitko (odlazi prema kući).

KOVAČ (obraća se, djevojkama) Ako stane razgovarati s vama, nemojte ga slušati.

JEDNA DJEVOJKA (ostalima) Pravit ćemo se kao da ga i ne vidimo.

PEER (prilazi živahno i uzbuđeno, dolazi pred skupinu i pljesne rukama) Koja od vas najbolje

pleše?

JEDNA DJEVOJKA (kojoj se približio) Ja ne.

DRUGA DJEVOJKA (isto tako) Ja ne.

TREĆA DJEVOJKA: Ne ni ja.

PEER (obraća se četvrtoj) Onda hodi ti, dok se ne javi bolja.

DJEVOJKA (okrene se) Nemam vremena.

PEER (petoj) Onda ti.

DJEVOJKA (hoće da ode) Moram doma.



PEER: Zar večeras? Zar si posve sišla s uma?

KOVAČ (malo kasnije, tihim glasom) Peere, evo ona ode plesati s nekim starkeljom.

PEER (naglo se okrene nekom starijem čovjeku) Pa gdje su one cure koje su slobodne?

ČOVJEK: Pronađi ih. (Odlazi od njega. Peer se odjednom snuždi. Stidljivo i kriomice promatra

škupinu. Svi gledaju u njega, ali nitko ne govori. On prilazi drugim skupinama. Ali gdje god

dode, dočeka ga šutnja; čim se on odmakne, oni se smiješe i gledaju za njim.)

PEER(tiho) Pogledi; šapati i osmjesi. To škripi kao pila pod turpijom. (Povlači se bliže ogradi.

Solvejg, držeći za ruku malu Helgu, pojavljuje se na dvorištu u pratnji svojih roditelja.)

JEDAN ČOVJEK (drugomu u blizini Peera Gynta) Gledaj, doseljenici.

DRUGI ČOVJEK: Oni sa Zapada?

PRVI ČOVJEK: Da, oni iz Hedala.

DRUGI ČOVJEK: Jest, to su ti.

PEER (stane ispred pridošlica, pokaže na Solvejg i zapita muškarca) Mogu li plesati s vašom

kćeri?

MUŠKARAC (tiho) Možeš. Ali prvo moramo ući u kuću i pozdraviti se s ljudima. (Oni ulaze.)

ZABAVLJAČ SVATOVA (Peeru Gyntu kojemu nudi piće) Kad si već došao, onda trebaš i piti.

PEER (gledajući neprestance za onima što su otišli) Hvala, ne. Plesat ću. Nisam uopće žedan.

(Svatovski zabavljač odlazi od njega. Peer Gytt gleda prema kući i smiješi se.) Kakva ljepota!

Jesi li još ikad vidio takvu? Gledala je u cipele i u bijelu pregaču! I držala se za skut majčine

suknje, i imala je molitvenik uvijen u rubac. Moram pogledati tu djevojku (polazi u kuću).

JEDAN MOMAK (izlazi s više njih) Peer, zar odlaziš tako brzo s plesa?

PEER: Ne, ne odlazim.

MOMAK: Onda si krivo krenuo. (Uhvati ga za ramena da ga okrene.)

PEER: Pusti me da prođem!

MOMAK: Jesi li se prepao Kovača?

PEER: Da sam se prepao?

MOMAK: Da, valjda se sjećaš što se dogodilo u Lundu? (Skupina se smije, i odlazi prema

mjestu za ples.)

SOLVEJG (na vratima) Jesi li ti onaj momak što je htio plesati?

PEER: Jest, ja sam taj. Zar me ne prepoznaješ? (Hvata je za ruku) Dođi!

SOLVEJG: Ali ne predaleko, kaže majka!



PEER: Kaže mama? Majka kaže! Jesi li se ti jučer rodila?

SOLVEJG: Ti mi se rugaš -

PEER: Ti si još tako mlada. Jesi li punoljetna?

SOLVEJG: Proljetos sam bila na potvrdi kod pastora.

PEER: Kaži mi, curo, kako se zoveš, pa ćemo lakše razgovarati.

SOLVEJG: Zovem se Solvejg. A kako se ti zoveš?

PEER: Peer Gynt.

SOLVEJG (trgne ruku) O Bože moj!

PEER: Što je sad?

SOLVEJG: Podvezica mi se odvezala. Moram je bolje pričvrstiti. (Odlazi).

MLADOŽENJA (povlači majku za skut) Mama, ona neće!

MAJKA: Što neće? Što?

MLADOŽENJA: Neće, majko!

MAJKA: Što neće?

MLADOŽENJA: Neće da otključa vrata.

OTAC (tiho i srdito) O, te be bi trebalo u štalu vezati!

MAJKA: Nemoj ga grditi. Jadnik, bit će sve već u redu (Oni odlaze.)

MOMAK (koji dolazi s cijelom skupinom s tratine na kojoj se pleše) Hoćeš li malo rakije, Peer!

PEER: Ne, hvala.

MOMAK: Samo malo.

PEER (pogleda ga mračno) Je li imaš?

MOMAK: Možda bi se našlo. (Izvlači džepnu pljosku i pije.) Uh, kako pali! Hoćeš li?

PEER: Daj da kušam. (Pije.)

DRUGI MOMAK: Sad trebaš kušati i moju.

PEER: Hvala, neću.

ISTI: Ah, gluposti. Ne budi lud. Pij, Peer!

PEER: Ali samo gutljaj. (Pije ponovno.)

DJEVOJKA (poluglasno) Hajde, idemo.

PEER: Da li me se plašiš, curo?

TREĆI MOMAK: A tko se tebe ne boji?

ČETVRTI: U Lundu si nam pokazao kakve sve trikove poznaješ.



PEER: Mogu ja i više od toga, samo kad se oslobodim.

PRVI MOMAK (šapćući) Sad će ga uhvatiti.

VIŠE NJIH (stanu ukrug oko njega) Ispričaj, ispričaj nam! Što možeš?

PEER: Sutra.

OSTALI: Ne, nego sad, večeras!

JEDNA DJEVOJKA: Peer, znaš li vračati?

PEER: Umijem i đavla dozivati!

JEDAN MUŠKARAC: To je znala i moja baba još prije nego što sam se rodio.

PEER: Lažljivče! Što ja mogu, to ne može nitko drugi. Jednom sam vraga stjerao u orah. Na

orahu bijaše rupica od crva, vidite?

NEKOLICINA (u smijehu) To je lako pogoditi.

PEER: Kleo je i plakao i htio me potkupiti obećajući mi sve i svašta.

JEDAN IZ GOMILE: Ali je morao unutra?

PEER: Naravno. Onda sam začepio otvor. Hej, samo da ste ga čuli kako je škripao i bučio!

DJEVOJKA: Zamisli!

PEER: Zujao je zapravo kao bumbar.

DJEVOJKA: Da li ga još držiš u orahu?

PEER: Ne. Pošao je svojim putem. A njegova je krivica što me kovač nikako ne podnosi.

MOMAK: Zaista?

PEER: Otišao sam do kovača i zamolio ga da mi razbije orah. Obećao je da hoće; položio ga je

na nakovanj; ali taj Aslak ima tako tešku ruku; neprestance zamahuje onim teškim batom -

GLAS IZ GOMILE: Pa je li ubio đavla?

PEER: On je mlatnuo kao muškarac. Ali vrag se nije dao, nego je u obliku ognja pobjegao kroz

krov, a pri tome je i zid probio.

OSTALI: A što je bilo s kovačem?

PEER: Ostao je oprženih ruku. I od toga dana više nismo prijatelji. (Svi se smiju.)

NETKO IZ GOMILE: To je dobra priča!

NETKO DRUGI: Gotovo njegova najbolja.

PEER: Mislite da ja to izmišljam?

MUŠKARAC: O ne, to ti zacijelo ne činiš; jer sam najveći dio toga već čuo od svojega djeda -

PEER: Lažeš! Meni se to stvarno dogodilo!



MUŠKARAC: Kao i sve ostalo.

PEER (praveći se važan) Da, mogu jahati zrakom na najboljem konju! Ah, mogu ja mnogo toga,

vidjet ćete! (Gromki smijeh osialih)

JEDAN U GOMILI: Peer, hajde malo jaši zrakom.

VIŠE NJIH: Hajde, Peer, molimo te -

PEER: Ne trebate vi mene toliko moliti. Ja ću projahati kao oluja preko sviju vas! Cijela će župa

pasti pred moje noge!

JEDAN STARUI ČOVJEK: Sad je posve pošašavio.

DRUGI ČOVJEK: Lažov!

TREĆI: Hvalisavac!

ČETVRTI: Lupetalo!

PEER (prijeteći im) Čekajte, vidjet ćete!

MUŠKARAC (polupijan) Samo čekaj. Ubrzo će ti kaput dobro isprašiti!

VIŠE NJIH: Leđa će ti izglačati, a oči obojiti u plavo!

(Gomila se razilazi, stariji srditi, a mladi uz pompu i smijeh.)

MLADOŽENJA (prilazi Peeru) Je li istina, Peer, da ti umiješ jahati zrakom?

PEER (kratko) Dakako, pa znaš da sam ja neobičan svat.

MLADOŽENJA: Onda vjerojatno imaš i nevidljivi plašt?

PEER: Šešir, hoćeš reći? Naravno da imam. (Okrene se. Solvejg dolazi preko dvorišta vodeći za

ruku Helgu.)

PEER (prilazi njima; sav sija od radosti) Solvejg! Tako je dobro Što si došla. (Uhvati je za ruku.)

A sad ćemo lijepo zaplesati.

SOLVEJG: Pusti me!

PEER: Zašto?

SOLVEJG: Tako si divlji.

PEER: I srndać je divlji kad se bliži ljeto. Hodi, djevojko, ne budi tvrdoglava.

SOLVEJG (povlaćeći ruku) Ne usuđujem se.

PEER: Zašto?

SOLVEJG: Jer si pio. (Odlazi s Helgom.)

PEER: Sad bih nožem najradije izbo njih sve - sve i jednog!

MLADOŽENJA (gurajući ga laktom) Hoćeš li mi pomoći da dođem do mlade?



PEER (rasijano) Mlade? Gdje je ona?

MLADOŽENJA: U brvnari.

PEER: Ah, tako.

MLADOŽENJA: Dobri Peer, barem pokušaj!

PEER: Ne, to moraš obaviti bez moje pomoći (Nešto mu padne na um pa kaze tiho, ali odrješito)

Ingrid je u brvnari. (Prilazi do Solvejg.) Jesi li se predomislila? (Solvejg pokušava otići; on joj

prepriječi put.) Stidiš se, zbog toga što sam odjeven kao kakva skitnica.

SOLVEJG (žurno) Ti ne izgledaš tako. To nije istina!

PEER: Jest. Isto sam tako i malo naljoskan; ali to je iz prkosa, jer si me povrijedila. Hodi!

SOLVEJG: Ne usuđujem se, iako bih htjela!

PEER: Koga se plašiš?

SOLVEJG: Najviše oca.

PEER: Oca? Taj je jedan od onih mirnih. Poklopljenih ušiju? Zar ne? Odgovori!

SOLVEJG: Što da odgovorim?

PEER: Tvoj otac pjeva psalme? A isto tako i ti i tvoja mati? Hoćeš li mi odgovoriti?

SOLVEJG: Ostavi me na miru.

PEER: Neću! (Tihim, ali odlučnim i prijetećim glasom) Ja se mogu pretvoriti u trolla. Prikrast ću

se tvojoj postelji noćas u ponoć. Ako čuješ nešto što šišti i prede, nemoj misliti kako je to samo

mačka. To sam ja! Iscijedit ću ti krv u čašu. A tvoju sestricu ću pojesti. Jer moraš znati,”da sam

ja noću vukodlak, izgrist ću ti bokove i leđa - (Odjednom promijeni glas i stane je preklinjati kao

u strahu) Zapleši sa mnom, Solvejg!

SOLVEJG (gledajući ga tmurno) Sad si bio zločest. (Ulazi u kuću.)

MLADOŽENJA (opet se prišulja) Dat ću ti vola ako mi pomogneš!

PEER: Dođi!

(Odlaze iza kuće. Istodobno dolazi gomila ljudi s tratine za ples. Većinom su pijani. Zamor i

vreva. Solvejg, Helga i njihovi roditelji pojavljuju se na vratima s nekoliko starijih ljudi).

SVATOVSKI ZABAVLJAČ: (Kovaču koji je prvi u gomili) Sad budi miran.

KOVAČ (skida kaput) Ne, sad se ima odlučiti. Ili Peer Gynt ili ja sad će na leđa.

NEKI: Nek se potuku.

DRUGI: Nek se samo pohrvaju.

KOVAČ: To treba šakama; nema se tu šta pričati.



SOLVEJGIN OTAC: Smiri se, čovječe.

HELGA: Majko, hoće li ga izmlatiti?

MLADIĆ: Bolje da ga dražimo svim onim njegovim lažima.

DRUGI: Otjerajmo ga odavde!

TREĆI: Pljunimo mu u oči!

ČETVRTI: Hoćeš li početi, kovaču?

KOVAČ (odbacuje kaput) Ragu treba ucmekati!

DOSELJENIKOVA ŽENA (glasovi Solvejg) Sad možeš vidjeti što misle o tom nametljivcu.

AASE (dolazi sa štapom u ruci) Je li tu negdje moj sin? Sad će dobiti svoje! Oh kako ću ga samo

nalemati!

KOVAČ (zavrće rukave na košulji) Za onakvu mrcinu slab je takav.

NEKI: Neka ga kovač namlati.

DRUGI: Neka ga izmlati.

KOVAČ: (pljune u šake i namigne Aasi) Ne, nego premlati!

AASE: Što? Premlatiti mojeg Peera? Samo se usudi, ako smiješ! Imamo mi i zube i kandže!

Gdje je on? (Viče preko dvorišta) Peer!

MLADOŽENJA (dolazi trčeći) Oh, za Boga miloga! Dolazite, oče, dolazite, oče i majko -

OTAC: Što se dogodilo?

MLADOŽENJA: Zamisli samo, Peer Gynt.

AASE (vrišti) Jesu li ga ubili?

MLADOŽENJA: Ne; Peer Gynt! Gledajte ga, gore na brijegu!

GOMILA: S nevjestom!

AASE (baca štap) Ta životinja!

KOVAČ (kao da je gromom ošinut) O, Boga mu, pa tamo gdje je obronak najstrmiji taj se vere

kao da je koza!

MLADOŽENJA (plačući) On je nosi, majko, kao što se prase nosi.

AASE (prijeteći mu šakom) O, dabogda pao (vrisne od straha). Pazi gdje staješ!

SELJAK IZ HAEGGSTADA (dolazi gologlav i sav blijed od srdžbe) Za ovu otmicu nevjeste taj

će mi glavom platiti!

AASE: A mene nek Bog kazni ako ću ti to dopustiti.



DRUGI ČIN

(Uska staza visoko u planini. Rano ujutro. Peer Gynt dolazi, neraspoložen žurno stazom. Ingrid,

još napola u vjenčanoj opravi, pokušava da ga zadrži.)

PEER: Odlazi od mene!

INGRID (plačući) Poslije onoga! Kamo?

PEER: Kamo god hoćeš?

INGRID (krši ruke) Oh, kakva prevara!

PEER: Nepotrebna prepirka. Nek svatko ide svojim putem.

INGRID: Grijeh - grijeh nas opet povezuje!

PEER: Nek idu do vraga sve uspomene! Nek đavo nosi sve žene - osim jedne!

INGRID: A tko je ta jedna?

PEER: Ti nisi to.

INGRID: Tko je ta onda?

PEER: Odlazi! Odlazi odakle si i došla. Idi! Idi svojem ocu!

INGRID: Mili, najdraži!

PEER: Zaveži!

INGRID: Ti vjerojatno ne misliš to što sad govoriš.

PEER: I mislim i tako je.

INGRID: Prvo si me zaveo, pa me sad tjeraš!

PEER: A što mi ti još mozeš ponuditi?

INGRID: Imanje Haeggstad i još mnogo toga.

PEER: Imaš li molitvenik u rupcu? Imaš li zlatne vlasi iznad vrata? Gledaš li niz pregaču? Držiš

li majku za skut? Odgovori!

INGRID: Ne, ali -

PEER: Jesi li proljetos išla svećeniku?

INGRID: Nisam, ali, Peer -

PEER: Ima li plahosti u tvojem oku? Kad zamolim, možeš li odbiti?

INGRID: Isuse Kriste; pa on je poludio!

PEER: Izaziva li nešto sveto tvoja prisutnost? Odgovori!

INGRID: Ne, ali -



PEER: Šta je onda sve preostalo? (Odlazi.)

INGRID (prepriječi mu put) Znaš li da te može glave stajati, ako me ostaviš?

PEER: Baš me briga.

INGRID: Dobivaš i bogatstvo i čast, ako me uzmeš -

PEER: Nije mi stalo.

INGRID (brizne u plač) Ti si me zaveo!

PEER: Sama si htjela.

INGRID: Bila sam neutješna.

PEER: A ja pijan.

INGRID (prijeteći) Ali za ovo ćeš skupo platiti!

PEER: I najskuplje smatram jeftinim.

INGRID: I ostaješ čvrsto kod toga?

PEER: Kao stijena.

INGRID: Dobro; onda ćemo vidjeti tko će pobijediti! (Silazi nizbrdo.)

PEER (šuti trenutak, a onda vikne) Nek đavo nosi sve uspomene! Neka đavo nosi i sve žene!

INGRID (okrene glavu i dobaci podrugljivo) Osim jedne!

PEER: Da, osim jedne. (Svatko od njih odlazi svojim putem.)

(U blizini nekog planinskog jezera; unaokolo je močvamo. Sprema se nevrijeme. Aase ulazi sva

očajna, te doziva i obzire se na sve strane. Solvejg jedva uspijeva ići ukorak s njom. Malo dalje u

pozadini su njezini roditelji i mala Helga.)

AASE (mašući rukama i čupajući sebi kosu) Sve je protiv mene s pobješnjelom silinom. I nebo i

jezera i strme planine. S neba se sručila magla da mu skrije put. Podmuklo jezero vreba na sam

njegov život. Planina će ga ubiti usovom. A isto tako i ljudi! I oni mu rade o glavi. Ne dao Bog

da uspiju u tome! Njega ne smijem izgubiti. O, budale li jedne! Kud ga je vrag u to uvukao!

(Okreće se ponovo Solvejg.) Zar nije takvo nešto upravo nevjerojatno? On koji je živio samo od

izmišljotina i pjesama; on koji je bio jak samo na jeziku; on, koji se nikad nije okušao u pravome

radu; zar on da - Dođe čovjeku da ujeda i plače i smije se! A mi smo se držali zajedno i u zlu i u

dobru. Da, i kao što zacijelo znaš, moj muž je pio, skitao se po župi, ludujući i pričajući te tako

potraćio gotovo sve što smo imali. A za to smo vrijeme ja i mali Peer sjedili doma, i najbolje što

smo mogli učiniti bilo je da zaboravimo; meni je bilo tako teško da sve to podnosim. Užasno je

gledati sudbini u oči; i čovjek rado odbacuje brige od sebe, i pokušava kako najbolje zna i umije



da odagna misli o svemu tome. Netko se u tome pomaže pićem, a drugi lažima, a mi smo se

dohvatili bajki o kraljevićima i svim vrstama zvijeri. A pričali smo i priče o otmici nevjesta. Ali

tko je mogao i misliti da će se te vražje priče njega toliko dojmiti? (Prestraši se ponovno) Kakav

je to vrisak? Gorski duh ili vodena vila? Peer! Peer! Gore na brijegu! (Potrči uz brdo i pogleda u

jezero. Dolazi obitelj došljaka)

AASE: Nigdje ni traga.

MUŠKARAC (tiho) Loše po njega.

AASE (plačući) Jao, Peer moj. Moje izgubljeno janje!

MUŠKARAC (blago kima glavom) Da, upravo tako. Izgubljeno.

AASE: Nemojte. Ne govorite tako. On je tako bistar. Nitko nije kao on.

MUŠKARAC: Luda žena!

AASE: U redu, u redu; ja jesam luda. Ali momak je dobar.

MUŠKARAC (još uvijek blago i blagih očiju) Srce mu je otvrdlo, a duša izgubljena.

AASE: (prestrašeno) Ne, nikako. Bog neće biti tako okrutan!

MUŠKARAC: Misliš li da se može pokajati za svoj grijeh?

AASE (živahno) Ne, ali može pojahati srndaća u zraku!

ŽENA: Za ime Boga, jeste li poludjeli?

MUŠKARAC: Što to kažete?

AASE: Za njega nije ništa preveliko. Već ćete vidjeti, samo nek on poživi -

MUŠKARAC: Najbolje bi bilo da ga vidite na vješalima.

AASE (vrišti) O za ime Isusovo!

MUŠKARAC: Možda bi se u krvnikovim rukama njegovo srce najzad pokajalo.

AASE (zbunjeno) Ah, izludjet ću od vaših riječi! Moramo ga pronaći!

MUŠKARAC: Spasiti njegovu dušu.

AASE: I tijelo. Ako se zaglibio u močvari, moramo ga izvući; ako su ga trollovi začarali,

moramo ga odčarati.

MUŠKARAC: Hm! Evo don je staze -

AASE: Bog će vam platiti što mi pomažete i što me vodite.

MUŠKARAC: To je kršćanska dužnost.

AASE: Fuj. Svi oni ostali obični su pogani. Ni jedan jedini nije htio poći s nama -

MUŠKARAC: Znali su ga odveć dobro.



AASE: Bio im je odveć dobar. (Krši ruke) I pomislite samo - da mu je život sada na kocki!

MUŠKARAC: Evo tragova nečijih stopala.

AASE: Onda moramo tuda tragati.

MUŠKARAC: Razdvojit ćemo se s ove strane našeg gorskog stana. (On i žena se odvajaju.)

SOLVEJG (Aasi) Pričaj mi još malo.

AASE (briše oči) O mojem sinu?

SOLVEJG: Da. Sve!

AASE (nasmiješi se i zabaci glavu) Sve? Onda ćeš se zamoriti!

SOLVEJG: Vi ćete se mnogo prije zamoriti od pričanja negoli ja od slušanja.

(Niska visoravan bez drveća ispred gorske pustopoljine. U dal jini se vide gorski vrhunci. Sjene

su dugačke. Već je kasno popodne.)

PEER (dolazi trčeći i zastane na brežuljku) Cijela je župa u potjeri za mnom! Naoružani su i puškama i motkama. Najviše se čuje dreka starine iz Haeggstada. Na sve strane izvikuju da je

Peer Gynt pobjegao! Ovo je nešto drugačije od one tučnjave s kovačem. Ovo je život! U svakom

se djeliću tijela čovjek osjeća snažnim kao medvjed. (Zamahne rukama i skoči u zrak) Udari,

obori, zaustavi bujicu potoka! Udari! Iščupaj sve zajedno s korijenjem! To je život. To i

očvršćuje i uzdiže! Nek idu do vraga sve bljutave laži!

TRI PLANINSKE DJEVOJKE (trče po obronku, viču i pjevaju) Tronde u Valafjeldu. Baarde i

Kaare! Trollovi! Hoćete li spavat u našem zagrljaju?

PEER: Koga to zovete?

DJEVOJKE: Trollove! Trollove!

PRVA DJEVOJKA: Tronde, dođi s nježnošću.

DRUGA DJEVOJKA: Baarde, dođi sa snagom.

TREĆA DJEVOJKA: U gorskoj kolibi sve su postelje prazne!

PRVA DJEVOJKA: Snaga je nježnost.

DRUGA DJEVOJKA: Nježnost je snaga.

TREĆA DJEVOJKA: Kad momaka nema, djevojka se igra s trollom.

PEER: Pa gdje su momci?

SVE TRI DJEVOJKE (u grohotom smijehu) Ti ne mogu doći.

PRVA DJEVOJKA: Moj je mene nazivao i dragom i milom, a sad se oženio starijom udovicom.

DRUGA DJEVOJKA: Moj je sreo neku cigančuru gore na Sjeveru, pa sad zajedno lutaju



zemljom.

TRECA DJEVOJKA: Moj je zatukao naše kopile. Sad mu se glava ceri s kolca.

SVE TRI: Tronde u Valafjeldu. Baarde i Kaare! Trollovi! Hoćete li spavati u našem zagrlja ju!

PEER (jednim se skokom nađe medu njima) Ja sam troglavi troll, i momak triju cura!

DJEVOJKE: Zar si baš takav momak?

PEER: To ćete same prosuditi.

PRVA DJEVOJKA: U kolibu! U kolibu!

DRUGA DJEVOJKA: Imamo i medovine.

PEER: Nek onda poteče!

TREĆA DJEVOJKA: Ove subotnje noći neće biti prazne postelje!

DRUGA DJEVOJKA (ljubi ga) On se iskri i blista kao užareno željezo.

TREĆA DJEVOJKA (čineći isto) Kao dječje oči iz najtamnijeg jezera.

PEER (plešući usred njih) Turobna srca, a obijesna uma; u očima smijeh, a u grlu suze.

DJEVOJKE (pokazuju rukama “dugi nos” prema gorshim vrhuncima; vrište i pjevaju) Tronde u

Valafjeldu. Baarde i Kaare! Trollovi! Hoćete li spavat u našem zagrljaju! (Plešući nestaju preko

uzvišice, s Peerom Gyntom izmedu njih.) (U gorju Ronde. Zalazak sunca. Svuda unaokolo su

blistavi sniježni vrhmci.)

PEER (ulazi smušen i zbunjen) Gle toranj se diže iznad tornja! I kakve sjajne dveri! Stanite!

Hoćete li stati!? Sve više nestaju u daljini. Gore na vjetrulji pijevac podiže krila da poleti. U

plaveti isčezavaju litice i gore. Kako to stabla i korijenje izrastaju iz stjenovitih pukotina? To su

ratnici s nogama kao u čaplje. Ali sad nestaje i njih. Sve treperi kao odražaji duge u vidu i u

mozgu. Što je to što zvoni u daljini? Što mi to pritišće vjeđe? Hm, kako li me boli čelo! Kao da

je nabijen užaren željezni obruč! Samo se ne sjećam koji mi ga đavo nabi oko glave! (Sjeda.) Let

preko grebena Gjendin. Izmišljotine i proklete laži! Pa gore uz najstrmiji obronak s nevjestom i

pijan cijeli božji dan. Proganjan od orlova i sokolova, u opasnosti od trollova i sličnih duhova i

još se naganjati s mladim curama! Laži i proklete izmišljotine. (Zuri u visinu.) Gore jedre dva

sura orla. Na jug lete divlje guske. A ja ću ovdje gaziti do koljena u glibu i kalu! (Skoči) I ja ću s

njima! Oprat ću se u kupelji najsvježijeg vjetra! Hoću u visine! Hoću da zaronim u sjajni izvor

krštenja! Hoću da se dignem iznad gorskih koliba. Htio bih letjeti čiste duše! Hoću da preletim

slana jezera i iznad kraljevića Engleske! Jest, samo vi zurite, mlade cure, moje putovanje nije za

vas; uzalud čekate! Ali tko zna, možda ću se i spustiti! Gdje li su sada ona dva sura orla? Nestali



ŽENA U ZELENOM: Imaš li kakvo drugo odijelo osim tih prnja?

PEER: Trebala bi vidjeti moje nedjeljno odijelo!

ŽENA U ZELENOM: Ja svakog dana nosim i zlato i svilu.

PEER: A meni to izgleda kao kudjelja i slama.

ŽENA U ZELENOM: A to je ono što moraš imati na umu. Takav je običaj i način u stanovnika

Rondea: sve je naše dvostrukog izgleda. Kad dođeš u dvorane mojega oca, lako se može dogoditi

da pomisliš kako si se našao među smrvljenim stijenama.

PEER: Jasno, a zar nije upravo isto i kod nas? Tebi će se naše zlato priciniti kao smeće i otpaci. I

možda ćeš pomisliti kako je svako sjajno okno tek hrpa starih čarapa i krpa.

ŽENA U ZELENOM: Crno se čini bijelim, a ružno lijepim.

PEER: Veliko izgleda maleno, a prljavo - čisto.

ŽENA U ZELENOM (zagrli ga oko vrata) Zaista, Peer, mi pristajemo jedno drugom.

PEER: Kao noga i nogavica, kao kosa i češalj.

ŽENA U ZELENOM (zove preko obronka) Svadbeni hate! Svadbeni hate! Požuri moj svadbeni

hate!

(Dolazi golemi prasac u trku, s komadom užeta mjesto uzde i s starom vrećom umjesto sedla.

Peer Gynt ga uzjaši i posadi ženu u zelenom ispred sebe.)

PEER: Naprijed! Projezdit cemo kroz dveri Rondea! Brže, brže, moj dobri konju!

ŽENA U ZELENOM (nježno) Ah, još nedavno sam lutala unaokolo tako turobna i potištena. Ne,

zaista čovjek nikad ne zna što mu se može dogoditi!

PEER: (šibajući prasca i huškajući) Po jahaćoj opremi poznaju se velikaši!

(Kraljevska dvorana starca iz Dovrea. Veliki zbor trollova, patuljaka i bijesova. Starac iz Dovrea

je na prijestolju s krmom i žezlom. Na obje strane od njega poredani su njegova djeca i najbliži

rođaci. Peer Gynt stoji ispred njega. Snažno komešanje u dvorani.)

DVORSKI TROLLOVI: Ubijte ga! Sin čovjeka kršćanina zaveo je najljepšu djevu starca iz

Dovrea!

MLADI TROLL: Mogu li mu zagristi prst?

DRUGI MLADI TROLL: Mogu li ga vući za kosu?

MLADA TROLLICA: Hm, hm, dajte mi da mu zagrizem u bedro!

TROLLSKA VJEŠTICA (s kutljačom) Hoćemo li od njega skuhati juhu?

DRUGA TROLLSKA VJEŠTICA (s nožem za klanje) Hoćemo li ga pržiti na ražnju ili peći u



umaku?

STARAC IZ DOVREA: Rashladite malo svoju krv! (Poziva svoje pouzdanike da mu priđu)

Nemojmo se prenagljivati! Posljednjih smo godina počeli nazadovati; i ne znamo više hoće li

nam stvari padati ili stajati, te ne treba odbijati pomoć puka. Uz to, mladić je gotovo bez

nedostatka i još je snažne građe, koliko ja vidim. Istina je, on ima samo jednu glavu, ali ni moja

kći ih nema više. Troglavi trollovi čisto izlaze iz mode; a gotovo se jedva viđaju i dvoglavi,

kojima glave opet i nisu bogznašto. (Obraća se Peeru) Ti, dakle, prosiš ruku moje kćeri?

PEER: Da, tražim tvoju kćer i kraljevstvo s njom u miraz.

STARAC IZ DOVREA: Jednu polovicu kraljevstva dobivaš dok sam ja živ, a drugu kad

umrem.

PEER: S tim sam zadovoljan.

STARAC IZ DOVREA: Samo, stani moj momče! Moraš pristati i na neke obveze. Prekršiš lisamo jednu od njih, propada cijeli dogovor, i ti odavde nećeš nikad izaći živ. Prvo se moraš

obvezati da se nećeš osvrtati ni na što što je izvan granica Rondena. Dana se moraš kloniti, te

svakog sunčana mjesta.

PEER: Samo nek sam proglašen kraljem, lako ću na to pristati.

STARAC IZ DOVREA: Zatim - sad ti moram iskušati pamet - (diže se s prijestolja).

NAJSTARIJI DVORSKI TROLL (obraća se Peeru) A sad da vidimo imaš li onaj zub mudrosti

kojim ćeš slomiti orah starčeve zagonetke.

STARAC IZ DOVREA: Kakva je razlika izmedu trolla i čovjeka.

PEER: Koliko ja vidim nema nikakve razlike. Veliki trollovi bi pržili, a mali trollovi bi grabili.

To isto bi činili i kod nas, samo kad bi smjeli.

STARAC IZ DOVREA: Doduše to je istina; u tome smo isti i u mnogo čemu drugom. Pa ipak

jutro je jutro, a večer je večer, tako ipak ima razlike. A sad ćeš čuti u čemu je ona: onamo pod

sjajnim svodom, među ljudima kaže se “čovječe budi svoj!” dok ovdje među nama trollovima

kaže se “trolle, budi sam sebi dosta!”

DVORSKI TROLL (obraća se Peeru) Uviđaš li dubinu?

PEER: Čini mi se mutnim.

STARAC IZ DOVREA: „Dosta" sinko moj, tu silnu i pradavnu riječ možeš staviti kao geslo na

svoj štit s grbom.

PEER: (češe se iza uha) Dobro, ali -



STARAC IZ DOVREA: Moraš, ako želiš ovdje vladati.

PEER: Pa dobro; nek bude; uostalom, nije ništa gore -

STARAC IZ DOVREA: A zatim moraš naučiti da cijeniš naš svakodnevni, domaći način života.

(On daje znak; dva trolla svinjskih glava u noćnim kapicama i u sličnom unose jelo i pilo) Krava

daje kolače, a bik medovinu; ne pitaj je li to kiselo ili slatko; jer najglavnije je da ne smiješ

zaboraviti kako je sve to domaća hrana.

PEER (odbija te jestvine odsebe) Vragu to vaše domaće piće! Nikad se neću naviknuti na običaje

ove zemlje.

STARAC IZ DOVREA: Ali s njima ide i vrč, a on je od zlata. Tko taj vrč posjeduje, njemu

pripada moja kći.

PEER (razmišljajući) Pisano je: Moraš nagnati svoju narav! Pa s vremenom će i piće biti manje

kiselo. I nek bude! (Pokorava se.)

STARAC IZ DOVREA: Gle, to je pametno rečeno. Ti pljuješ?

PEER: Čovjek se mora pouzdati u moć navike.

STARAC IZ DOVREA: Zatim moraš odbaciti i odjeću čovjeka kršćanina. Jer moraš znati da je

Dovreu na čast, što je ovdje sve izrađeno u planini, a ništa nije iz doline, osim svilene vrpce na

kraju tvog repa.

PEER (srdito) Ja nemam nikakvog repa!

STARAC IZ DOVREA: Onda ga moraš dobiti. Dvorski troll, pričvrsti mu onaj moj nedjeljni

rep.

PEER: Ne, da se nisi usudio! Hoćete od mene napraviti budalu?

STARAC IZ DOVREA: Moja se kći ne prosi gole stražnjice!

PEER: Samo da od čovjeka načinite životinju!

STARAC IZ DOVREA: Sinko moj, ti se varaš. Ja od tebe činim samo dvorskog prasca. Dobit

ćeš žutu vrpcu za rep, što je ovdje znak najviše časti.

PEER (zamišljeno) Kaže se: Čovjek je tek duh. I najbolje je postupati prema običajima.

Pričvrstite mi rep!

STARAC IZ DOVREA: Vidim, ti si pristupačan momak.

DVORSKI TROLL: Sad pokaži kako lijepo umiješ repom mahati i uvijati.

PEER (srdito) Ha, hoćete li me prisiliti na još štogod? Tražite li da se odreknem i svoje

kršćanske vjere?



STARAC IZ DOVREA: Ne, nju možeš mirno zadržati; o njoj se ovdje ne pita. Troll se

prepoznaje po vanjštini, sve dok smo jedinstveni u ponašanju i odijevanju, slobodno ti zovi

vjerom ono što mi zovemo strukom.

PEER: Unatoč tim mnogim zahtjevima, ti si mnogo zgodniji nego što bi se očekivalo.

STARAC IZ DOVREA: Sinko moj, mi trollovi smo bolji od glasine koja nas prati; i u tome je

također razlika između vas i nas. Ali sad je kraj ozbiljnom dijelu našeg susreta; sad ćemo si

razveseliti uši i oči. Sviračice, naprijed! Nek se čuje harfa Dovrea! Plesačice, naprijed! Poskočite

dvoranama Dovrea! (Glazba i ples)

DVORSKI TROLL: Kako ti se sviđa?

PEER: Sviđa? Hm -

STARAC IZ DOVREA: Reci bez straha. Što vidiš?

PEER: Nešto neizrecivo grdo: kravu s klepkom što papkom udara po strunama harfe, i krmačušto poigrava oko nje u kratkim gaćama.

DVORSKI TROLLOVI: Pojedite ga!

STARAC IZ DOVREA: Tišina, on ima ljudska osjetila!

TROLLSKE DJEVICE: Iščupajte mu uši, iskopajte mu oči!

ONA U ZELENOM (plačući) Hu, hu! Zar tako nešto moramo slušati i trpjeti dok ja i moja sestra

sviramo i plešemo!

PEER: Aahaa; zar si to ti? Kao što dobro znaš, šala je na gozbi uvijek bez zle namjere.

ONA U ZELENOM: Hoćeš li se zakleti na to?

PEER: Neka me mačka izgrebe, ako i ples i glazba nisu upravo zanosni.

STARAC IZ DOVREA: Čudnovata je ta ljudska narav; ona se drži tako neobično dugo. Ako se

u borbi s nama povrijedi, ostaje istina ožiljak, ali rana sama brzo zacijeli. Moj zet se pokazao

popustljivim kao malo tko. Rado je odbacio kršćansko odijelo; rado je pio iz vrča medovine;

rado je dopustio da mu se stavi rep; kratko rečeno, sada je pristao na sve što smo zatražili, tako te

sam ja već pomislio kako je stari Adam iz njega zauvijek i u cijelosti protjeran, kad gle: evo ga

opet tu! E, zato, sinko moj, valja te liječiti od te napasne ljudske naravi.

PEER: Što ćete mi učiniti?

STARAC IZ DOVREA: Lagano ću ti zagrebati lijevo o k o, pa ćeš gledati malo ukrivo; ali što

god budeš ugledao, vidjet ćeš krasno i divno. A zatim ću ti prorezati i desno okno -

PEER: Jesi li ti pijan?



PEER (otpuhuje) I ništa drugo? Ma kojem je vragu do toga stalo?

STARAC IZ DOVREA: Ljudi su uvijek tako isti. Usnama se zaklinju na duh, ali se drže samo

onoga što mogu šakama ščepati. I ti hoćeš reći da požuda nije ništa? Pričekaj samo, ubrzo ćeš

imati dokaz pred očima.

PEER: Nemojte me loviti na lažni mamac!

ONA U ZELENOM: Moj Peer, prije nego što mine godina postat ćeš otac.

PEER: Otvorite! Pustite me van!

STARAC IZ DOVREA: U jarčevoj koži poći će kopile za tobom.

PEER (briše znoj sa sebe) Oh, da mi je da se probudim!

STARAC IZ DOVREA: Hoćemo li malog poslat na kraljevski dvor?

PEER: Pošaljite ga na župni dvor!

STARAC IZ DOVREA: Dobro, kraljeviću Peere! Ti hoćeš tako. Ali jedno je sigurno: što jeučinjeno to je učinjeno, i tvoj će potomak odrasti! Jer takvi križanci rastu nevjerojatno brzo.

PEER: Starče, ne budi tvrdoglav kao vol! Urazumi se i ti, djevice!

Nego se lijepo nagodimo. Morate znati da nisam ni kraljević ni bogataš; i kako god me izmjerite

ili izvažete, ne dobivate mnogo ako me prisvojite. (Ženi u zelenom biva zlo, pa je trollske

djevice iznose van.)

STARAC IZ DOVREA (promatra ga časak s velikim prezirom; zatim govori) Djeco, smrskajte

ga u komadiće o stijene!

MLADI TROLLOVI: Oh, oče, možemo li se prvo poigrati sove i orla? Ili igre vuka? S ivoga

miša i sjajnooke mačke!

STARAC IZ DOVREA: Možete, samo požurite! Zabrinut sam i pospan. Laku noć! (Odlazi.)

PEER (kojeg ganjaju mladi trollovi) Ostavite me, đavoli! (Pokušava izaći kroz dimnjak.)

MLADI TROLLOVI: Vragovi! Bijesovi! Grizite ga straga!

PEER: Au! (Pokušava pobjeći kroz podrumski otvor.)

MLADI TROLLOVI: Začepite sve rupe!

DVORSKI TROLL: Ah, kako li se mališi vesele!

PEER (bori se s jednim mladim trollićem koji ga je ugrizao za uho) Pusti me, beštijo!

DVORSKI TROLL (udara ga po prstima) Pažljivo, nevaljanče jedan, to je kraljevsko dijete!

PEER: Gle, mišja rupa! (Trči prema njoj.)



MLADI TROLLOVI: Brate, brže! Začepi je!

PEER: Starac bijaše opak, ali mladi su još gori!

MLADI TROLLOVI: Udrite ga!

PEER: Da mi je postati malen k ao miš! (Trči okolo.)

MLADI TROLLOVI (skupljaju se oko njega) Opkolimo ga! Opkoli ga!

PEER (plačući) Ah. da mi je biti obična uš! (pada)

MLADI TROLLOVI: Navalimo sad na njegove oči!

PEER (zatrpan gomilom mladih trollova) U pomoć, majko! Umirem! (Crkvena zvona zvone u

daljini.)

MLADI TROLLOVl: Zvonjava u brdima! To Crni izgoni goveda! (Trollovi se razbježe uz buku

i vrisku. Dvorana se ruši; sve iščezava. Mrkli mrak. Čuje se kako Peer Gynt zamahuje i udara

oko sebe velikom granom.)

PEER: Odgovori! Tko si ti?

GLAS IZ MRAKA: Ja sam.

PEER: Skloni se s puta!

GLAS: Zaobiđi, Peer! Brdo je dovoljno veliko.

PEER (pokušava se probiti na drugom mjestu, ali opet udari na nešto) A tko si ti?

GLAS: Ja sam. Možeš li reći isto?

PEER: Mogu reći što me je volja, a moj mač mcže posjeći! Pazi se'. Sad siječem! Kralj Saul pobi

stotine. a Peer Gynt tisuće! (Udara i siječe.) Tko si ti?

GLAS: Ja sam.

PEER: Taj glupi odgovor zadrži za sebe; on ništa ne objašnjava. Tko si ti?

GLAS: Veliki Svijač.

PEER: Ma nemoj! Prije je zagonetka bila crna, sad je opet siva. Makni mi se s puta, Svijaču!

GLAS: Zaobidi, Peer!

PEER: Neću, nego pravo! (Udara i siječe) On pada! (Pokušava naprijed, ali opet zapinje o nešto)

Ha, ha? Ima li ih to više?

GLAS: Samo Svijač, Peer Gynte! Jedan jedini. Svijač je onaj što je nepovrijeđen i Svijač je onaj

što je ranjen. Svijač je onaj što je poginuo, i Svijač je onaj što je živ.

PEER (odbacuje granu) Oružje je začarano, ali ja imam svoje šake! (Mlati šakama.)

GLAS: Da. Pouzdaj se u Šake. Pouzdaj se u tijelo. Ha, ha, Peer Gynt, tako ćeš doseći sam vrh. .



PEER (ustukne opet) Naprijed ili natrag, izlazi na isto; van ili unutra - jednako je tijesno; On je i

ovdje i ondje i tamo iza zavoja! I upravo kad sam vani, nađem se usred kruga. Reci tko si! Daj d a

te vidim! Što si zapravo?

GLAS: Svijač.

PEER (pipa unaokolo) Niti si mrtav. Niti si živ. Sluzav, magličast. Ne čak ni oblik! To je isto

kao tući se s čoporom mumljavih polupospanih medvjeda! (Vrišti) Bori se!

GLAS: Svijač nije lud.

PEER: Udari!

GLAS: Svijač ne udara.

PEER: Bori se! Moraš!

GLAS: Veliki Svijač pobjeđuje bez borbe.

PEER: Da je barem kakav patuljak tu pa da me ubode! Makar i kakav jednogodišnji troll! Bilošto s čime se mogu lući. Ali nema ničega. Sad on hrče! Svijaču!

GLAS: Što želiš?

PEER: Posluži se silom!

GLAS: Veliki Svijač pobjeđuje sve bez sile.

PEER (grize svoje vlastite ruke i šake) Kandže i zubi koljači u vlastitome mesu! Moram osjetiti

kako vri moja topla krv. (Čuje se šum krila neke velike ptice.)

GLAS PTICE: Dolazi li on, Svijaču?

GLAS IZ MRAKA: Dolazi. Korak po korak.

GLAS PTICE: O vi, sve naše sestre u daljini! Doletite ovamo na zbor!

PEER: Ako me hoćeš spasiti, djevojko, onda to odmah učini! Ne gledaj preda se, tako pokorno i

stidljivo. Gdje ti je knjiga s kopčom! Tresni mu je u oko!

GLAS PTICE: On posrće.

GLAS: Imamo ga.

GLAS PTICE: Sestre! Požurite!

PEER: Preskupo je otkupiti vlastiti život časovima ovolikog bola. (Sruši se.)

PTICE: Svijaču, on je pao! Zgrabi ga! Zgrabi ga! (u daljini se čuje znak zvona i p jevanje

psalama).

SVIJAČ (pretvara se u ništavilo, i u dahu kaže) Bio je prejak. Žene su mu pomagale.

(Sunčev izlazak. Gorski proplanak ispred Aasine brvnare. Vrata su zatvorena: sve je pusto i tiho.



Peer Gynt leži zijevajući predjednim zidom brvnare.)

PEER (probudi se, gleda okolo sebe sporim i teškim pogledom. Zatim pljuje) Da mi je sad jedan

usoljen sleđ! (Ponovno pljuje, u tom času opazi Helgu, koja đotazi noseći košaru hrane.) Haj,

mala, jesi li to ti? Što tražiš ovdje?

HELGA: Solvejg je -

PEER (skoči) Gdje je ona?

HELGA: Iza brvnare.

SOLVEJG (skrivena) Ako se približiš, odmah ću pobjeći.

PEER (zastaje) Možda se plašiŠ da ću te uzeti u naručje?

SOLVEJG: Stid te bilo!

PEER: Znaš li gdje sam bio sinoć? - Kći starca iz Dovrea progoni me kao obad.

SOLVEJG: Onda je dobro što su zvonila zvona.

PEER: Peer Gynt nije momak kojeg oni mogu zavesti. Što kažeš na to?

HELGA (plačući) Oh, ona bježi. (Trči za njom) Čekaj!

PEER (ščepa je za ruku) Vidi što imam u džepu! Srebrno puce, djevojčice! Dobit ćeš ga , ali reci

koju dobru za mene!

HELGA: Pusti me! Pusti me da idem!

PEER: Evo ti, uzmi.

HELGA: Pusti me. Eno ti košare s jelom.

PEER: Nek ti se Bog smiluje ako -

HELGA: Uf, što me plašiš!

PEER (blago, puštaje da ode) Ne, htio sam samo reći: zamoli je da me ne zaboravi! (Helga otrči.)

TREĆI ČIN

(Duboko u šumi četinara. Sivo jesenje vrijeme. Pada snijeg. Peer Gynt zasukanih rukava na

košulji siječe drvo.) PEER (obara veliki bor s iskrivljenim granama) Da, da! Žilav si ti, staro momče; ali malo ti to

vrijedi, jer ćeš ubrzo pasti. (Ponovo siječe.) Vidim, imaš i žičanu košulju; ali prosjeći ću je pa ma

koliko bila jaka. Da, da, mašeš svojim krivim rukama. Shvatljivo je što si srdit i bijesan, ali ipak

moraš pasti na koljena! (Odjednom zastane) Laži! Ovo je samo staro drvo. Laži! I nikakav

momak u oklopu. Tek bor ispucane kore. A sjeći drveće težak je posao, ali je vrag i pol kad



siječeš i još sanjariš. Treba prestati s tim, svim tim tapkanjem u magli i opsjenom vlastitih

osjetila. Jer, momče, ti si prognanik! Osuđen si kriti se u šumi! (Jedno vrijeme siječe žurno.) Da,

izvan zakona si, da. Nema više majke da ti donosi jelo i sprema stol. Ako ti se jede, mladiću,

moraš si sam pomoći, pa uloviti štogod u šumi ili u potoku, nasjeći drva i potpaliti vatru, sve

moraš pribaviti i pripraviti sam. Ako ćeš se toplo odjenuti, moraš uloviti soba; želiš li sagraditi

kuću, moraš razbijati stijene; ako ćeš je pod krov staviti, valja obarati stabla i dovlačiti ih do

gradilišta. (Spusti sjekiru i zuri ispred sebe.) Lijepu ću kuću izgraditi. Toranj i vjetrulja dizat će

se lijepo i visoko s krova. A na vrhu zabata izrezbarit ću morsku djevicu, koja ima riblji rep

ispod pupka. Vjetrulja i brave bit će od mjedi. A moram nabaviti i stakla. Tuđinci će se pitati što

je to što tako sja tamo daleko na brijegu. (Nasmije se srdito) Paklene laži! Evo ih opet. A ti si

izvan zakona, momče! (Siječe užurbano.) Koliba prekrivena korom od drveta čuva i od kiše i od

mraza. (Pogleda gore u drvo.) Stoji i ljulja se. Tako, još samo jedan udarac! I ono pada na tlo

cijelom svojom dužinom, a okolo njega podrhtava gusto mlado šiblje! (Stane okresivati grane s

debla; odjednom osluškuje i miruje s podignutom sjekirom.) Ima netko iza mene! Jesi li to ti,

starino iz Haeggstada. Hoćeš me prevariti? (Skrije se iza drveta i proviruje.) Nekakav mladić.

Samo jedan. Čini se da je preplašen. Osvrće se svuda unaokolo. Što li to ima skriveno pod

kaputom? Srp. Zaustavlja se i promatra unaokolo, polaže šaku pravo na štap. Što li je to sad?

Zašto tako zastade pa se zatetura? Ufl Zar nije sebi odsjekao prst?! Čitav prst! Evo ga krvari kao

vol. Sad eno trči smotane šake. (Ustaje.) Kakav đavo od momka! Cijel cjelcati prst! Naprosto ga

odsjekao! A da ga na to nije nitko tjerao. Oh, sad mi je sinulo! Pa to jejedini način da izbjegne

službu kralju. Baš tako. Oni su ga htjeli poslati u rat, a momak - razumije se - nije htio. Ali

odsjeći - ostati zauvijek bez? Zamisli samo; poželjeti upravo to; htjeti tako - još nekako; ali isto i

uciniti! Ne, takvo što zaista ne shvaćam! (Zatrese ponešto glavom, a onda nastavi s poslom.)

(Soba dolje u Aasinoj kući: Sveje u neredu; kovčezi su otvoreni; odjeća je razbacana unaokolo;

na krevetu je mačka. Aase i kmetova žena ureduju te stvari po sobi.)

AASE (pređe na jednu stranu) Kari, dođi ovamo.

ŽENA: Što je sad?

AASE (s druge strane) Hodi ovamo! Gdje je - gdje ću naći? Kaži mi: gdje je? Što li ono tražim?

Sva sam kao luda! Gdje je ključ od ormara?

ŽENA: U ključanici.

AASE: Kakvo je to kloparanje?



ŽENA: Odvoze posljednja kola stvari u Haeggstad.

AASE (plačući) Koliko bih se veselila da i samu mene odvoze u crnome lijesu! Ah, koliko toga

čovjek mora proživjeti i pretrpjeti. Nek mi se sam Bog smiluje! Cijela mi je kuća prazna! Ono

što je seljak iz Haeggstada ostavio, to je ovrhovoditelj pokupio. Nisu mi ostavili ni odjeću na

tijelu. Fuj! Sram ih bilo zbog tako okrutne presude! (Sjeda na rub postelje.) Tako smo sad ostali i

bez zemlje i bez imanja. Starac bijaše tvrd, ali je sudac bio još tvrđi. Ni od koga pomoći, i ni od

koga milosti. Peer je pobjegao. I nigdje nikoga da me svjetuje.

ŽENA: Ali u ovoj kući možeš stanovati sve do moje smrti.

AASE: Da, a i ja i mačka živimo od milostinje.

ŽENA: Neka ti Bog pomogne, majko: Peer te je skupo stajao.

AASE: Peer? Mislim da si ti posve sišla s uma! Ingrid se napokon vratila kući živa i zdrava. A za

to sve su trebali optužiti Vraga, jer on je krivac; on i nitko drugi! Ta je nakaza zavela mojegdragog momka!

ŽENA: Ne bi li bilo najbolje da pošaljemo po pastora? Možda je gore nego što mislite.

AASE: Po pastora? Da, i sama gotovo mislim tako. (Prene se.) Ali, pobogu, ne mogu! Ja sam

momkova majka. Moram mu pomoći. To je zapravo moja dužnost. Moram učiniti sve što mogu,

kad su ga ostali napustili. Ostavili su mu ovaj kaput. Moram mu ga zakrpati. Rado bih da mii

pošaljem i kakav topli pokrivač! Gdje li su čarape?

ŽENA: Tamo, među ostalim stvarima.

AASE (tražeći) Gle što sam našla? Staru žlicu za taljenje, Kari! S njome se igrao ljevača pucadi,

talio ih je, oblikovao i označivao. Jednog dana - imali smo neku gozbu - dječak je ušao i zamolio

od oca komad kositra. Nikakav kositar, rekao je Jon, nego kovani novac kralja Kristijana; srebro;

nek se vidi da si sin Jona Gynta! Bog nek Jonu oprosti. Bijaše i tad pijan, a u takvom stanju nije

mario ni za kositar ni za zlato. Evo čarapa. Sve rupa do rupe. Treba ih zakrpati, Kari!

ŽENA: Zaista treba.

AASE: Kad to obavimo, moram u krevet. Osjećam se tako slomljenom i slabom. (Veselo) Dvije

vunene košulje, Kari; njih su zaboravili!

ŽENA: Stvarno jesu.

AASE: Prava sr eća! Jednu možemo ostaviti. Ili, čekaj, bolje da uzmemo obje; ona koja je na

njemu tako je iznošena i tanka.

ŽENA: Ali, za ime Božje, majko Aase, nije li to grijeh!



PEER: Što će mi onda čavli i daske! Ne treba više nikakva zasuna protiv misli o patuljcima. Ako

se ti usuduješ doći i živjeti.s lovcem, onda znam da će ova koliba biti blagoslovljena. Solvejg!

Daj da te vidim! Ne odveć blizu! Samo da te gledam! Oh, kako si blistava i čista! Daj da te

podignem! Oh, kako si divna i lagana! Daj da te nosim, Solvejg, i neću se nikad zamoriti! Neću

te okaljati. Ispruženih ruku držat ću te daleko od sebe, tebe tako milu i toplu! O tko bi mogao i

pomisliti da bih ja mogao tebe privući; a čeznuo sam za tobom i noćima i danima. Vidiš kako

sam ovdje sjekao i gradio; ali sve se ovo mora srušiti, jer je tako ružno i prosto -

SOLVEJG: Ružno ili lijepo - meni je po volji. Kako se lagano diše ovdje na britkome vjetru.

Dolje je bilo zagušljivo, i čovjek se gotovo gušio. I to me je plašilo dolje u dolini. Ali ovdje, gdje

šume borovi - kakva tišina i pjesma! - tu sam kod svoje kuće.

PEER: A znaš li to zasigurno? Za sve svoje dane?

SOLVEJG: Put kojim sam došla više ne vodi natrag.

PEER: Onda si moja! Ulazimo! Daj da te vidim u sobi! Ulazi! Donijet ću borovine za vatru;

oganj će biti i topao i sjajan. Udobno ćeš sjediti i neće ti nikad biti hladno. (On otvara vrata;

Solvejg ulazi; on na časak stoji nepokretan, onda se od radosti glasno nasmije i skoči.)

PEER: Moja kraljevina! Sad sam je pronašao i zadobio! Sad će se dvorac izgraditi iznova iz

temelja! (Uzima sjekiru i izlazi; istodobno ulazi postarija žena, u otrcanoj zelenoj haljini, za

njom ide ružno dijete, koje nosi pivski vrč, šepa za njom, i pridržava se za skut njezine suknje.)

ŽENA: Dobro veče, Peere lakonogi!

PEER: Što je to - Tko je to?

ŽENA: Stari tvoji znanci, Peer Gynte! Moja je kuća tu u blizini. Mi smo susjedi.

PEER: Tako? To još nisam znao.

ŽENA: Dok se gradila tvoja koliba gradila se i moja.

PEER (hoće da ode) Žuri mi se -

ŽENA: Tebi se uvijek žuri, momče; ali ja ću poći za tobom i jednom ću te stići.

PEER: Ti se varaš, bako!

ŽENA: Ja sam se varala prije; onda kad si mi obećavao toliko toga.

PEER: Ja da sam obećavao? Kakve su to brbljarije, dođavola?

ŽENA: Zar si zaboravio ono veče kad si pio s mojim ocem? Zar si zaboravio?

PEER: Zaboravio sam ono što nisam nikad ni znao. O čemu to pričaš? Kad smo se to posljednji

put sreli?



ŽENA: Sreli smo se posljednji put kad smo se prvi put sreli. (Okreće se dječaku.) Ponudi svog

oca pićem; mislim da je žedan.

PEER: Oca? Jesi li ti pijana? Zoveš li ti njega?

ŽENA: Morao bi prepoznati prasca po koži! Imaš li ti oči? Zar ne vidiš da je on šepav u boku,

kao što si ti šepav u duši?

PEER: Zar hoćeš da povjerujem?

ŽENA: Ti bi se htio izvući?

PEER: Taj dugonogi deran!

ŽENA: On brzo raste.

PEER: I ti se usuđuješ podmetnuti mi kao ocu tu trollsku njušku?

ŽENA: Čuj Peer Gynte; ti si neotesan kao vol! (Plačući) Što sam ja tu kriva što nisam više onako

lijepa kao onda kad si me zavodio po brdu i dolu? Jesenas dok sam se porađala, đavo mi je leđa pridržavao, pa nije stoga nikakvo čudo što sam poružnjela. Ali ako me želiš vidjeti lijepu kao

prije, pokaži vrata onoj curi tamo, otjeraj je od očiju i protjeraj je iz pamćenja. Učini to, najmiliji

moj, i meni će odmah nestati njuška!

PEER: Odlazi od mene, ti vještice jedna!

ŽENA: Vidjet ćeš, hoću li!

PEER: Glavu ću ti razbiti!

ŽENA: Samo pokušaj, ako smiješ! Ho, ho, Peer Gynte, ne bojim se ja tih udaraca! Ja ću se

navraćat svaki božji dan. Virit ću kroz vrata na vas dvoje. Kad budeš sjedio s djevojkom na klupi

- kad si nježan, Peer Gynte - kad je staneš dragati i milovati - ja ću vam se pridružiti i tražiti svoj

dio. Ona i ja imat ćemo te na smjenu. Doviđenja, dragi moj momče, sutra se možeš oženiti!

PEER: O, ti paklena moro!

ŽENA: Ali gotovo zaboravih! Moraš odgajati tog dječaka, ti lakonogi nevaljalče jedan! Hoćeš li,

mališu, dajem te tati?

DJEČAK (pljuje na njega) Fuj! Sasjeći ću te svojom sjekirom! Čekaj samo!

ŽENA (ljubi dječaka) Ha, zar ne, kakva li glavica sjedi na tom tijelu! Bit ćeš pljunuti otac kad

jednog dana odrasteš!

PEER (udarajući nogama o tlo) Dabogda bili tako daleko!

ŽENA: Kao što smo sada blizu?

PEER (stisne šake) I sve to!



ŽENA: Ni zašto drugo nego zbog misli i želja! Šteta za tebe, Peere!

PEER: A najgore za nekoga drugoga! Solvejg, moje najčistije, najdraže zlato!

ŽENA: Nedužni moraju stradati, reče Vrag; Njemu je mati djelila zaušnice kad je otac bio pijan!

(Odgega se u šikaru, zajedno s deranom, koji na Peera baca pivski vrč.)

PEER (nakon duže šutnje) Zaobiđi, rekao je Svijač. Ovdje se mora tako. Moj kraljevski dvorac

se srušio uz tresak i lomljavu! Zid se podigao oko one kojoj sam bio tako blizu; odjednom je sve

tako ružno, a moja je radost ostarila. Zaobiđi, momče! Nema nikakva pravog puta od tebe do nje.

Pravog i izravnog!? Hm, moralo bi ga biti. Ima nešto u pokajanju, ako se dobro sjećam. Ali što? I

gdje je to? Knjige nemam, većinu toga sam već zaboravio, i nema nikoga tko bi mi pokazao

pravi put u divljoj šumi. Pokajanje? A mogle bi proći i godine prije nego se tim putem probijem.

Jadan bi to život bio! Razbiti sve što je sjajno, divno i čisto, i ponovno sastavljati od komadića i

krhotina? To se može s guslama, ali ne ide sa zvonom. Jer, gdje želiš zelenila, tamo ne gazi. Sveono s onom njuškom vještičjom bijaše obična laž! Sad je sve to daleko od očiju! Jest, daleko od

očiju, ali ne i od uma. Misli o tome šuljat će se za mnom. Ingrid! I one tri što plesahu na brijegu!

Hoće li i one tražiti da nam se pridruže? Zar neće sa podsmijehom i porugom tražiti, da ih kao i

niu uzmem u naručje, da ih nježno nosam na ispruženim rukama? Zaobiđi, momče! I da su mi

ruke tako dugačke kao korijenje bora ili kao stablo jele, još uvijek bih je - mislim - držao

preblizu, a da bih je ponovno spustio čistu i neokaljanu. Ja moram ovdje nekako zaobići,

nastojeći da ne bude ni dobitka ni gubitka. To čovjek mora odbaciti i nastojati da zaboravi -

(Prede nekoliko koraka prema brvnari, ali zastane.) Da uđem poslije svega ovog? Tako okaljan i

osramoćen? Da uđem sa svom tom trollskom pratnjom za sobom? Da govorim, a da ipak šutim;

da priznam, a da ipak skrijem? (Odbacuje sjekiru.) Blagdansko je veče. Poći njoj u zagrijaj

ovakav, kakav sam sad, bilo bi svetogrđe.

SOLVEJG (na vratima) Hoćeš li ući?

PEER (poluglasno) Zaobiđi!

SOLVEJG: Što kažeš?

PEER: Moraš pričekati. Mrak je, a ja moram ponijeti teško breme.

SOLVEJG: Čekaj. Ja ću ti pomoći. Podijelit ćemo teret.

PEER: Ne. Ostani tu gdje si! Moram ga sam ponijeti.

SOLVEJG: Ali nemoj predugo, dragi!

PEER: Budi strpljiva, djevojko; bilo to dugo ili kratko - moraš čekati.



SOLVEJG (kimnuvši za njim) Čekat ću! (Peer Gynt se spušta šumskom stazom. Solvejg stoji na

poluotvorenim vratima.)

(Aasina soba. Večer. Zapaljeno drvo na ognjištu osvjetljava sobu. Mačka leži na stolici u

podnožju kreveta. Aase leži u postelji i nemirno prebire rukama po rubu pokrivača.)

AASE: O, gospode Bože, zar neće doći? Vrijeme se tako neobično otegnulo. Nemam mu po

kome poručiti; a toliko mu mnogo imam reći. Sad nemam vremena za rasipanje. Tako brzo! Tko

je to mogao i misliti! Ah, kad bih samo znala da nisam bila prestroga prema njemu!

PEER (ulazi) Dobar večer!

AASE: Bog te veselio! Ipak si došao, moj mali dječače! Ali kako si se usudio sići ovamo dolje?

Znaš već koliko ti ovdje život vrijedi?

PEER: Život ko život, ide svojim putem.. Morao sam doći ovamo.

AASE: Sad će se Kari smiriti; a ja mogu s mirom otići!

PEER: Otići? O čemu to govoriš? Kamo to namjeravaš otići?

AASE: Ah, Peere, kraj se približava. Nije mi ostalo još mnogo vremena.

PEER (krši ruke i šeta po sobi) Vidiš! Bježim od nevolje; mislio sam da sam barem ovdje

slobodan! Je li ti hladno po nogama i rukama?

AASE: Jest, Peere. Sve će se brzo svršiti. Kad vidiš da mi se oči ugase, pažljivo ih sklopi. A

zatim se moraš pobrinuti za lijes; i nastoj, najdraži moj, da bude lijep. Ne, nemoj, istina je -

PEER: Šuti, molim te! Za to ima još vremena.

AASE: Da, da. (Pogleda nemirno po sobi.) Tu vidiš ono malo što su nam ostavili. Takvi su oni.

PEER (kršeći ruke) Opet o tome! (strogo) Znam da sam ja kriv. Ali kakva je korist od toga da me

podsjećaš na to?

AASE: Ne, nisi ti! Nego prokleto piće, od njeg je došla sva nesreća! Dječače moj najdraži, ti si

bio pijan; a tad čovjek zaista ne zna što čini; a uz to si jahao na jelenu; pa nije ni čudo što si sav

bio smućen!

PEER: Da. Da. Ostavimo sad te priče. Dosta je s tim. Sve tegobe ostavimo na stranu, za jednu

drugu zgodu. (Sjeda na rub postelje.) A sad ćemo, majko, malo zajedno popričati! Pomalo o

ovome pomalo o onome - a zaboravit ćemo na ono što je nepravo i krivo, i na sve što je bolno i

zlo. Gle samo, nje, stare mace; dakle, još je živa?

AASE: Noću toliko mijauče; a ti znaš što to predskazuje, sine?

PEER (odbijajući, prelazi na nešto drugo) Šta ima novog ovdje u našoj župi?



AASE (smješeći se) Pričaju o djevojci koja bi rado gore u planinu -

PEER (iznenađeno) Da li se smirio Mads Moen?

AASE: Kažu da ona nimalo ne haje za suze oboje njezinih starih roditelja. Trebao bi ti otići do

njih; možda bi im, Peere, mogao pomoći -

PEER: A kovač, kako je sad on?

AASE: Ne govori, molim te, o tom gnusnome kovaču. Radije bih ti rekla ime one djevojke što

je, znaš -

PEER: Ne, sad ćemo samo čavrljati - tek pomalo o ovome i pomalo o onome, a zaboravit ćemo

na ono što je nepravo i krivo, i na sve što je bolno i zlo. Jesi li žedna? Da ti donesem štogod za

piti? Možeš li se dovoljno ispružiti? Jer postelja je kratka. Daj da vidim -, pa zar to nije onaj isti

krevet u kojem sam ležao kao dječak! Sjećaš li se kako si često navečer sjedala ovdje pokraj mog

kreveta, pokrivala me toplim pokrivačem i uspavljivala različitim kazivanjima i zazivanjima?

AASE: A sjećaš li se ti? Mi smo se tu i sanjkali kad bi ti otac pošao na put. Pokrivač je

zamjenjivao saonice, a pod zaleđeni fjord.

PEER: Da, ali najbolja od svih igara - sjećaš li se mama? - bila je ona s hitrim konjima -

AASE: Misliš da sam zaboravila? Bili smo posudili mačku od Kari. Posadili smo je na stolac.

PEER: Do dvorca što je zapadno od Mjeseca, i dvorca što je istočno od Sunca, do dvorca Soria -

Moria, vodio je i niski i visoki put. A štap što si našla u ormaru, bio nam je bič.

AASE: Ja sam uspravno sjedila naprijed -

PEER: Da, da. Ti si pustila uzde, okretala se neprestance i pitala da li mi je hladno. Bog nek te

blagoslovi, mama, uvijek si bila tako dobre duše! - Zašto stenješ?

AASE: Zbog križa. Žulja me tvrda postelja.

PEER: Ispruži se. Ja ću te poduprijeti. Vidiš, sad ti je mekše.

AASE (nemirno) Ne, Peer, ja bih rado pošla!

PEER: Pošla?

AASE: Da, to sam uvijek željela.

PEER: Koješta! Pokrij se bolje. Čekaj da sjednem na rub postelje. Eto, vidiš. A sad cemo

prikratiti večer različitim kazivanjima i zazivanjima.

AASE: Radije uzmi molitvenik iz ormara; tako sam nekako uznemirena.

PEER: U dvorcu Soria-Moria kralj i kraljević priređuju gozbu. Odmaraj se na jastucima saonica.

Ja ću te odvesti onamo -



AASE: Ali, dragi Peere, jesam li i ja pozvana?

PEER: Da. Pozvani smo oboje. (Vezuje uzicu preko stolca - na kojem je mačka - uzima štap i

sjeda u podnožje kreveta.) Điha! Hoćeš li poskočiti, vranče! Je li ti hladno, majko? Da, da. Po

kasu se zna kad Grane povuče.

AASE: Dragi Peere, kakva je to zvonjava -

PEER: Od svijetlih praporaca, majko!

AASE: Ali, kako to potmulo odzvanja!

PEER: Upravo se vozimo preko fjorda.

AASE: Strah me je! Što je to što tako čudno huči i buči?

PEER: Samo borovi, u šumi, majko. Samo miruj.

AASE: U daljini se nešto sjaji i iskri. Odakle ta svjetlost?

PEER: S prozora i vrata dvorca. Čuješ li majko, oni plešu?

AASE: Čujem.

PEER: Pred vratima stoji Sveti Petar i poziva te da uđeš.

AASE: Pozdravlja li nas?

PEER: Da, uz izraz počasti, i nudi najslađe vino.

AASE: Vino! A ima li i kolača?

PEER: Ima! I to natrpan tanjur. A pokojna načelnikovica sprema ti kavu i slatkiše.

AASE: Oh, Bože zar ćemo nas dvije biti zajedno?

PEER: Koliko god hoćeš.

AASE: Oh, dragi Peere, na kakvu li me zabavu, jadnicu, voziš?

PEER (udara bičem) Điha! Hajde makni se. vranče!

AASE: Mili Peere, znaš li kamo voziš?

PEER (ponovo pucne bičem) Ovdje je širok put.

AASE: Tako sam slaba i umorna od ove vožnje.

PEER: Eno, već se vidi dvorac. Još malo i vožnji je kraj.

AASE: Onda ću leći i sklopiti oči i pouzdati se u tebe, dječače moj!

PEER: Pohitaj, Grane, moj dobri konju! U dvorcu je veliko mnoštvo svijeta; okupljaju se i roje

oko vrata. Sad pristiže Peer Gynt sa svojom majkom! Što kažeš, gospodine Sveti Petre? Zar

majka ne može unutra? Hoću reći: možeš dugo tražiti prije nego što nađeš ovako poštenu dušu.

O sebi neću govoriti; ja mogu i čekati pred vratima dvorca. Ako me počastite, rado prihvaćam; a



ako ne, otići ću jednako zadovoljan. Sam sam toliko toga nalagao, baš kao vrag s

propovjedaonice, pa sam i majku nazivao kokoš, jer je kokodakala i kvocala. Ali nju mi pazite i

častite i lijepo je smjestite; jer danas iz svih župa ne dolazi od nje nitko bolji. Ha, ha. Evo sad i

Boga Oca! Sveti Petre, sad ćeš ti dobiti svoje! (Dubokim glasom) “Nikakvih formalnosti; majka

Aase ima slobodan ulaz!” (Glasno se nasmije i okrene se prema majci.) Zar nisam znao kako će

biti? Sad će drukčije plesati! (U strahu) Zašto izgledaš kao da ti se oči gase? Majko, jesi li još pri

sebi? (Prilazi uzglavlju) Ne smiješ tako ležati i zuriti! Govori, majko. to sam ja, tvoj dječak!

(Pažljivo joj opipa čelo i ruke; baca zatim uzicu na stolac i tiho kaže) Sad se možeš odmoriti,

Grane, jer putovanju je došao kraj. (Sklapa joj oči i nadnese se nad nju) Hvala ti za sve tvoje

dane, za sve batine i sve uspavanke. Sad i ti moraš zahvaliti - (Pritisne obrazom njezina usta.)

Takoo. To je hvala za vožnju.

KMETOVA ŽENA (uđe) Što? Peer?! Onda je iza nas i najveća bijeda i jad! Gospode Bože, kakoduboko ona spava - ili je?

PEER: Mir! Umrla je. (Kari plače pokraj pokojničina tijela. Peer lagano hoda po sobi. Napokon

zastaje kraj postelje.)

PEER: Pobrini se da majka bude dolično pokopana. Ja moram pokušati da otputujem odavde.

ŽENA: Hoćeš li na dalek put?

PEER: Na more.

ŽENA: Zar tako daleko?

PEER: Da. I još dalje. (Odlazi.)

ČETVRTI ČIN

(Na jugozapadnoj obali Maroka. Gaj s palmama. Prostrt stol za objed s natkrivkom protiv sunca i

prostirkom za sjedenje. Dublje u palmiku vide se mreže za ležanje. Vani, u zaljevu vidi se jahta

na parni pogon s norveškom i američkom zastavom. Na samoj obali je manji čamac. Bliži se

zalazak sunca. Peer Gynt, pristao sredovječan gospodin u elegantnom putničkom odijelu, sazlatnim lornjonom na pr sima, sjedi na čelu stola kao domaćin. Tu su još Mr. Cotton, Monsieur

Ballon, te Herr von Eberkopfi Herr Trumpeterstraale; oni upravo dovršavaju objed.) PEER: Pijte,

moja gospodo! Ako je čovjek stvoren za užitak, onda nek uživa. Jer, pisano je: ono što je

izgubljeno - izgubljeno je; i što je prošlo - prošlo je. Čime vas mogu ponuditi?

TRUMPETERSTRAALE: Brate Gynte, nenadmašan si kao domaćin!



PEER: Tu čast dijelim sa svojim novcem, svojim kuharom i svojim slugom -

MISTER COTTON: Very well; nazdravimo onda svoj četvorici!

MONSIEUR BALLON: Monsieur, vi imate gout, ton, koji se danas rijetko sreću među ljudima

što žive en garcon - stanoviti, kako da kažem -

VON EBERKOPF: - zamah, značajku slobodnog duhovnog razmišljanja i pripadnosti

svjetskome građanstvu, pogled kroz oblačnu izmaglicu, što nije sputan uskim predrasudama;

znak više prosvjećenosti, stanovitu Ur - Natur, koja sa životnim iskustvom sjedinjena okrunjuje tu

trilogiju. Zar ne, Monsieur? To je što ste htjeli reći?

MONSIEUR BALLON: Da, veoma je vjero jatno; samo što ne zvuči tako dostojanstveno na

francuskom.

VON EBERKOPF: Ah, was! Taj je jezik tako ukočen. Ali ako potražimo u samom temelju

fenomena -

PEER: Već je nađeno. To je zbog toga što sam neoženjen. Da, moja gospodo, stvar je posve

jasna. Što čovjek treba biti? On sam. To je moj kratki odgovor. Ima se starati o sebi i svojem.

Ali, može li on to ako je kao tovarna deva za tuđe jade i tude nesreće?

VON EBERKOPF: Ali ta ista usebičnost i zasebičnost, uvjeren sam, morala je vas stajati borbe -

PEER: Da, svakako. Ali u ranije doba. Samo uvijek sam izlazio časno. Pa ipak sam jednom bio

veoma blizu da protiv svoje volje upadnem u zamku. Ja bijah živahan i naočit momak; a dama

koja mi se sviđala - bila je iz kraljevske obitelji -

MONSIEUR BALLON: Kraljevske?

PEER (nehatno) Jedan od onih starih rodova, znate već -

TRUMPETERSTRAALE (udari šakom po stolu) Ti plemeniti trollovi!

PEER (sliježe ramenima) Ustajale uzvišenosti koje ulažu sav svoj ponos samo da bi držali

plebejske klipane što dalje od obiteljskog grba.

MISTER COTTON: Onda od afere nije bilo ništa?

MONSIEUR BALLON: Obitelj je bila protiv te veze?

PEER: Ne, dapače!

MONSIEUR BALLON: Ah!

PEER (kao s obzirom) Shvaćate već; postojale su okolnosti koje su ih silile da nas što prije

vjenčaju. Ali, pravo da kažem, cijela ta stvar nije se meni sviđala od početka do kraja. U nekim

stvarima ja sam ćudljiv i najviše volim da sam sam na svojim nogama. Pa kad je tast došao sa



zgodno prikrivenim zahtjevom da promijenim ime i stalež i steknem plemstvo (s još mnogo toga

krajnje neukusnog i da ne kažem neprihvatljivog), naprosto sam se elegantno povukao, odbio

sam njegov ultimatum, i tako se odrekao mlade nevjeste (zabubnja prstima po stolu i načini

pobožno lice.) Jer, ipak svima upravlja fatum! Njega mi ljudi moramo slušati, a to je katkad i

utješno.

MONSIEUR BALLON: I time se priča završila?

PEER: Nije, dapače: daleko od toga! Sad su se nezvani umiješali u cijelu stvar, s bijesnim

povicima. Najgori bijahu mlađi članovi obitelji. Sa sedmoricom od njih morao sam na dvoboj.

To je bilo vrijeme koje neću nikad zaboraviti, iako sam se iz svega toga dobro izvukao. Stajalo je

to krvi, ali ta ista krv svjedoči o vrijednosti moje osobe i pokazuje ohrabrujuće, kao što je već

rečeno, na mudru upravu fatuma.

VON EBERKOPF: Vi posjedujete nazor o toku svijeta koji vas podiže na rang umnika. Dokgolema većina vidi tek pojedinosti i nikad ne prestaje prebirati po njima, vi znate kako sve treba

svesti na jedno. Odmjeravate sve istim mjerilom. Svako pojedino pravilo svodite na jedino, tako

da svako proizlazi kao zrake iz svjetla vašeg svjetonazora. A vi niste ništa studirali?

PEER: Ja sam, kao što sam vam već rekao, čisti i isključivi samouk. Metodički nisam ništa

izučavao, ali jesam razmišljao i spekulirao, i čitao sam od svega po malo. Počeo sam u

poodmakloj dobi, a tad je - kao što znate - malo teže orati stranicu po stranicu i zahvatiti sve od

svega. Povijest sam učio na komade, jer nisam nikad imao vremena za nešto više. I kako čovjeku

u teškim časovima treba štogod u što će se pouzdati, od vremena sam se do vremena bavio i

religijom. Tako je čovjek lakše guta. Čovjek ne treba čitati da bi sve progutao, nego da vidi što

mu može poslužiti -

MISTER COTTON: Gle! To je praktično!

PEER (zapali smotku) Dragi prijatelji, zamislite se općenito nad tokom mojeg života. Kako sam

prvo došao na Zapad? Kao ubog mladić praznih ruku. Morao sam se itekako mučiti za svoj kruh;

vjerujte mi, bilo je pokatkada veoma teško. Ali život, prijatelji, život je drag, a, kako se kaže,

smrt je gorka. Samo, kao što vidite, sreća mi je bila sklona, a stari fatum popustljiv. I tako sam

napredovao, i što sam bio vještiji to je bilo bolje. I za deset godina stekao sam naziv Kreza među

brodarima Charlestowna. Glas se o meni pronosio od luke do luke, a sreća je plovila na mojim

brodovima -

MISTER COTTON: A što ste prevozili?



PEER: Uglavnom crne robove u Karolinu i kipove bogova u Kinu.

MONSIEUR BALLON: Fi donc!

TRUMPETERSTRAALE: Pa zar vi, ujače Gynt!

PEER: Vjerojatno mislite da je takav posao na samom rubu dopustivog? Isto sam o tome i ja

mislio. Bio mi je čak odvratan. Ali, možete mi' vjerovati, kad jednom s njime započnete, onda je

teško prekinuti. U svakom slučaju veoma je teško, u tako jednom golemom poduzeću koje

zapošljava tisuće ljudi sve odjednom prelomiti preko koljena. Uostalom to “preko koljena”

nisam nikad podnosio, a, s druge strane, uzmite u obzir. da sam uvijek poŠtivao konzekvencije i

da nikad nisam prekoračivao granice. Uz to, počeo sam stariti; stao sam se bližiti pedesetoj; kosa

je polako posijedila; pa iako me je zdravlje izvrsno služilo, ipak me je počela bolno progoniti

misao: tko zna neće li brzo kucnuti onaj čas kad se sastaje sud koji odvaja koze od ovaca. Što

sam mogao učiniti? Da prekinem trgovinu s Kinom bijaše nemoguće. Ali našao sam izlaz, paubrzo otvorio novu trgovinu s istom zemljom. Svakog sam proljeća izvozio kumire, i svake

jeseni dovozio misionare, te ih opskrbljivao sa svime potrebnim: čarapama, biblijama, rumom i

rižom.

MISTER COTTON: I to, uz zaradu?

PEER: Naravno. Posao je cvao. Radili su neumorno. Za svakog boga koji je prodan, po jednog

su kulija dobro krstili, tako se rezultat neutralizirao. Misija je neprestano radila: misionari su tako

držali u šahu rasprodavane bogove.

MISTER COTTON: Ali kako je bilo s afričkom robom?

PEER: I tu je pobijedio moj moral. Mislio sam da takva trgovina nije za ljude u poodmakloj

dobi. Tu čovjek ne zna kad može pasti. Bijahu tu tisuće zamki, što ih je postavio filantropski

tabor, a da i ne spominjem opasnosti od gusara, te rizik zbog vjetra i nevremena. Sve je to

zajedno prevagnulo. Pomislio sam: Petre, sada savij jedra; potrudi se da ispraviš počinjene

pogreške! Tako sam kupio zemlju na Jugu, zadržao sam za sebe posljednju pošiljku mesa; koja je

slučajno bila prvorazredna. Na predovali su brzo, udebljali se i glacnuli, tako te je bila prava

milota i meni i njima. I mogu bez ikakva hvastanja reći da sam postupao s njima kao otac, što mi

se također isplatilo. Podigao sam škole, kako bi se vrlina stalno održavala na stanovitu općem

nivou, i strogo sam pazio da živa u toplomjeru ne spadne nikad ispod njega. Ali na kraju sam i sa

svime tim raskrstio; prodao sam cijelu plantažu, zajedno sa svime što ima kožu i dlaku. Na

oproštajni dan podijelio sam besplatno grog i velikim i malima, tako da su se napili i muškarci i



žene, dok su udovice dobile još i burmuta. Zbog toga mislim - ukoliko i ta izreka nije govor u

vjetar - da svaki onaj koji ne čini zlo čini dobro, i da su pogreške moje prošlosti zaboravljene, te

mogu smatrati - više nego mnogi drugi - da su moje vrline u ravnoteži s mojim grijesima.

VON EBERKOPF (kucne se s njim) Zaista okrepljuje čuti o ostvarenom životnom načelu,

oslobođenom noći teorije, koje ne potresa izvanjsko komešanje.

PEER (koji je poprilično pio za vrijeme predhodnog govora) Mi ljudi sa Sjevera znamo kako se

vodi rat! Ključ životnog umijeća naprosto je u tome da čovjek dobro začepi uho, da se u njeg ne

uvuče opasna guja.

MISTER COTTON: Koja to opasna guja, dragi prijatelju?

PEER: Jedna veoma malena, koja te vrlo lukavo navede da učiniš ono što je nepopravljivo. (

Ponovno pije) Što se tiče cijelog junačkog umijeća, umijeća hrabrosti u činu, ono je u ovome:

stati slobodno nogom između izdajničkih zamki života - i pouzdano znati da svi dani ne prestaju

s danom bitke - znati da iza sebe imaš most kojim se možeš povući. Ta me je teorija nosila, ona

je obojila sav moj pothvat; a tu sam teoriju baštinio od svog roda još u domu djetinjstva.

MONSIEUR BALLON: Vi ste Norvežanin?

PEER: Jesam. Po rođenju. Ali građanin svijeta po osjećaju. Za bogatstvo koje sam stekao

zahvaljujem Americi. Dobro opskrbljene police knjiga dugujem njemačkim novijim školama. Od

Francuske imam odjeću, ponašanje i duhovitost - od Engleske marljivu ruku i izoštren smisao za

vlastiti probitak. Od Židova sam naučio čekati. Od Italije sam primio nešto onog dolce far niente.

A jednom u svojoj teškoj prošlosti bijah pribjegao čak i švedskom čeliku.

TRUMPETERSTRAALE (podiže čašu) Za švedski čelik!

VON EBERKOPF: Prvo valja nazdraviti samom majstoru švedskog čelika! (Kucaju se čašama i

ispijaju zajedno s njim. Njemu vino počinje udarati u glavu.)

MISTER COTTON: Sve je to veoma dobro; ali ja bih, Sir, rado znao što kanite učiniti s vašim

zlatom?

PEER (smiješeći se) Hm. Učiniti? Što?

SVA ČETVORICA (priđu bliže) Da, da čujemo!

PEER: Prije svega želim putovati. Stoga sam vas i uzeo na brod, da mi činite društvo na

Gibraltaru. Trebao mi je čitav plesni zbor prijatelja oko mojeg oltara sa zlatnim teletom -

VON EBERKOPF: Veoma duhovito rečeno!

MISTER COTTON: Ali nitko ne podiže jedra samo radi toga da bi jedrio. Ne može biti da



nemate neki cilj - a taj cilj je?

PEER: Da postanem car!

SVA ČETVORICA: Što?

PEER (potvrđuje) Car.

ČETVORICA: A gdje?

PEER: U cijelome svijetu!

MONSIEUR BALLON: Ali, prijatel ju, na koji način?

PEER: Pomoću zlata! Taj plan nije ništa novo; bio je duša svega što sam činio. Kao dječak ja

sam u snovima plovio na oblaku iznad mora. Uspinjao sam se u visine s plaštom i zlatnim

tokom, i padao na sve četiri noge. Ali, prijatelji, cilja sam se čvrsto držao. Napisano je, ili je

rečeno negdje - ne sjećam se gdje - da ako čovjek zadobije i cijeli svijet, a izgubi sebe sama,

onda mu je i taj dobitak tek kao vijenac oko raskoljene lubanje. Tako to glasi - ili nekako slično;ali te riječi nisu nikakva izmišljotina.

VON EBERKOPF: Ali što je, onda, to gyntsko “ja”?

PEER: Onaj svijet iza mojeg čela, po kojem sam ja upravo ja i nitko drugi, isto tako kao što i

Bog nije Vrag.

TRUMPETERSTRAALE: Sad shvaćam na što ciljaš!

MONSIEUR BALLON: Uzvišen mislilac!

VON EBERKOPF: Veličajan pjesnik!

PEER (sve uznesenije) To gyntsko “ja”, to je cijela vojska želja, prohtjeva, žudnji, to gyntsko

“ja” je more sanja, zahtjeva, potreba; ukratko: sve ono po čemu moje grudi dišu i po čemu ja kao

takav postojim. Ali kao što našem Gospodu treba zemlja, da bi bio Bogom svijeta, tako i meni

treba zlato, ako želim biti car!

MONSIEUR BALLON: Ali zlata već imate!

PEER: Ali ne dovoljno! Možda toliko da budem na nekoliko kao car a la Lippe-Detmold. Ali ja

hoću da budem ja en bloc, da budem Gynt cijele planete, Sir Gynt od glave do pete!

MONSIEUR BALLON (oduševljeno) Posjedovati prvu svjetsku ljepoticu!

VON EBERKOPF: Piti piće od stotinu godina!

TRUMPETERSTRAALE: I mačeve Karla Dvanaestog!

MISTER COTTON: Ali prije svega priliku za unosnu transakciju -

PEER: Ona je već nađena. Zbog nje smo se ovdje i usidrili: Večeras krećemo na Sjever. Jer



obavijesti koje sam na brodu primio govore o važnoj novosti! (Ustaje s podignutom čašom) Čini

se da sreća neprestance služi onoga koji je umije iskoristiti -

GOSPODA: Dakle? Reci nam!

PEER: U Heladi je ustanak.

SVA ČETVORICA (skoče) Što? Grci?

PEER: Grci su se pobunili.

SVA ČETVORICA: Hura!

PEER: A Turci su u škripcu! (ispija čašu.)

MONSIEUR BALLON: U Heladu! Vrata slave su otvorena! Pomoći ću francuskim oružjem!

VON EBERKOPF: A ja pokličima - iz daljine!

MISTER COTTON: A ja poslovnim ugovorima.

TRUMPETERSTRAALE: Idemo! A ja ću pronaći one svjetski slavne, u Benderu izgubljene,ostruge kralja Karla!

MONSIEUR BALLON (zagrlivši Peera Gynta) Oprosti mi, prijatelju, što sam te prije krivo

ocijenio.

VON EBERKOPF (stiščući mu ruku) A ja, glupo pseto, mislio sam da si neka lopuža!

MISTER COTTON: To je malo prejako; samo budala -

TRUMPETERSTRAALE (pokušava da ga poljubi) A ja, ujače, da si primjer najgoreg Yankee-

ološa! Oprosti mi -

VON EBERKOPF: Svi smo bili u zabludi -

PEER: Ma o čemu to pričate?

VON EBERKOPF: Sad vidimo okupljenu u punom sjaju cijelu gyntovsku vojsku želja,

prohtjeva, žudnji!

MONSIEUR BALLON (s divljenjem) To znači biti Monsieur Gynt!

VON EBERKOPF (isto tako) To znači biti Gynt sa čašću!

PEER: Ali recite mi -

MONSIEUR BALLON: Zar ne razumijete?

PEER: Nek me objese, ako išta razumijem!

MONSIEUR BALLON: Što? Zar niste krenuli Grcima s brodom i s novcima?

PEER (prezirno) Ne, na tome vam mnogo hvala! Ja pomažem jaču stranu, pa ću novce ponuditi

Turcima.



MONSIEUR BALLON: Što namjeravate?

VON EBERKOPF: Preuzeti vlast! Posadu ćemo lako potkupiti. Na brod! Ja ću oduzeti jahtu!

MISTER COTTON: Vi - što?

VON EBERKOPF: Ja ću sve zaplijeniti! (Polazi do malog čamca.)

MISTER COTTON: Ako je tako, onda me vlastiti interes goni da i ja plijenim s njima! (Polazi.)

TRUMPETERSTRAALE: Kakav lupež!

MONSIEUR BALLON: Lupeštvo to jest! Ali - enfin (Polazi za ostalima.)

TRUMPETERSTRAALE: Moram im se u tome pridružiti, ali prosvjedujem pred cijelim

svijetom! (Ide za ostalima.)

(Jedno drugo mjesto na obali. Mjesečina i nešto oblaka. Vidi se kako jahta isplovljava punom

parom. Peer Gynt trčipo obali. Sad se štipa za ruku, sad gleda na more.)

PEER: Mora! Opsjena! Sad ću se probuditi! Ona se udaljava od kopna! I to luđačkom brzinom!Puka opsjena! Ja spavam! Pijan sam i smušen! (Krši ruke) Zar je moguće da umirem! (Čupa sebi

kosu.) San! Hoću da to bude samo san! Užasno! Nažalost, to je zbilja! Kakve životinje od mojih

prijatelja! O poslušaj me, Gospode! I jer si toliko mudar i pravičan! O, osudi! (S ispruženim

rukama) Ovo sam ja, Peer Gynt! Oh, osvrni se, Gospode! Zaštiti me, Oče, ili moram propasti!

Nek im zastane stroj! Nek spuste čamac! Zaustavi lopove! Načini im kvar u snastu! Usliši me!

Ostavi načas poslove ostalih! Nek se svijet načas brine sam o sebi! Ali on me ne čuje! Gluh je

kao i obično. Lijepo mi je to! Bog koji neće da pomogne!? (Zaziva prema nebu.) Dobro! Ostavio

sam se posla s onom plantažom i crncima. Poslao sam misionare u Aziju. Jedna je usluga valjda

vrijedna druge! Pomozi mi na brod! (Iz jahte izbije plamen, a za njim gust pramen dima; čuje se

potmuli prasak; Peer Gynt vrisne i padne na pijesak; postepeno dim se razilazi; jahta je iščeznula.

Problijedio, tiho govori) Bio je to mač kazne Božje! U jednom hipu sve ode na dno, i čovjek i

miš! O nek je vječita siava sretnom slučaju - (Ganuto) Slučaju? Bio je to više nego slučaj.

Trebalo je da se ja izbavim, a da oni propadnu. O, slava i hvala, Tebi, koji si me zaštitio, koji si

me uslišio unatoč svim mojim grijesima! (Duboko uzdahne) O kako divnu mirnoću i utjehu

čovjek osjeća kad zna da je posebno zaštićen. Ali ja sam u pustinji! Odakle mi hrana i piće? Oh,

već ću naći štogod. On će se pobrinuti za to. Nije tako pogibeijno. (Glasno i udvorno) On

zacijelo ne želi da propadnem ja, ubogi vrapčić! Budi ponizna srca. Daj mu vremena. Prepusti se

skrbi Gospoda i ne kloni duhom. (Trgne se prestrašen) Je li to lav zarežao u trski? (Cvokočući

zubima) Ne, nije lav. (Ponovno se ohrabri) Lav; zaista! Te zvijeri se drže ma lo podalje. Nije



dobro kvačiti se s jačim. Njih nagon upućuje: one osjećaju - što je i istina - kako je opasno igrati

se sa slonovima, Pa ipak, dobro bi bilo da potražim kakvo drvo. Onamo se eno njišu bagremi i

palme. Uzmognem li popeti se gore, bit ću na miru i zaštićen - osobito ako još znadem koji

psalam ili dva - (Penje se na drvo.) Izreka da jutro i večer nisu isti često je odvagivana i

pretresana. (Namješta se udobno). Kako je ugodan osjećaj kad ti je ovako uzvišen duh.

Plemenito misliti više je nego znati da si bogat. Valja se samo pouzdati u Njega. On dobro zna

koliki gutljaj iz kaleža nužde ja mogu podnijeti. On je očinski naklonjen mojoj osobi. (Pogleda

na pučinu i šapće s uzdahom) Ali ekonomičan, to zacijelo On nije!

(Noć je. Marokanski logor na granici prema pustinji. Stražarska vatra i vojnici koji počivaju.)

ROB (ulazi i sebi čupa kose) Netko je ukrao careva bijelca!

DRUGI ROB (ulazi i razdire svoju odjeću) Netko je ukrao carevu svetu odoru!

NADZORNIK (ulazi) Stotinu udaraca po tabanima dobit će svaki koji tata ne uhvati! (Vojnicižurno uzjašu na konje i odgalopiraju na sve strane.)

(Praskozorje. Skupina bagremova i palmi. Peer Gynt na drvetu, s otkinutom granom u ruci

pokušava otjerati od sebe čopor majmuna.)

PEER: Prokletstvo! Krajnje neugodna noć. (Maše granom oko sebe.) Opet si tu! Kakva napast!

Sad se nabacuju plodovima. Ne, nečim drugim. Majmun je zaista odvratna životinja! Sveto

pismo kaže: promatraj i bori se. Ali ja naprosto ne mogu: trom sam i umoran. (Ponovio ga

napadaju; postaje nestrpljiv) Moram nekako doskočiti ovoj napasti! Moram se nekako dočepati

jednog od tih napasnika, objesiti ga, oderati ga i odjenuti se nekako njegovom rutavom kožom,

tako da ostali povjeruju kako sam jedari od njihovih. A što smo mi ljudi? Tek puki dašak . I

čovjek se mora priviknuti na položaj i običaj. Ponovo cijeli čopor! Kupe se i roje. Odlazite!

Marš! Navaljuju kao da su ludi. Da mi je sad barem lažni rep, nešto što pruža sličnost sa

životinjama - što je to sad? Nešto mi lupa nad glavom! (Pogleda gore) Starina majmun - s

rukama punim nečisti! (Stisne se plašljivo i miruje časak; Majmun se pomakne; Peer Gy:it ga

stane mamiti i maziti kao kakvo pseto.) Da, da - ti si to, stara momčino! Dobar je on, pa da! Dade

se on urazumiti! On neće bacati; ne, naravno, da neće! No, no. To sam ja, samo. Na. Na. Mi smo

pravi prijatelji! Da. Da. Čuješ li me, pa ja govorim tvoj jezik? Staro momče i ja, pa mi smo

srodnici i sličnici! Sutra će momčina dobiti i šećera! Životinja prljava! Cijeli je tovar sasuo na

mene! Uf, kak o je odvratno! Ili je to možda stvarno bila hrana!? Okus je neodređen; a što se

ukusa tiče, on je ionako stvar navike. Koji li je ono mudrac jednom rekao: čovjek mora pljunuti i



pouzdati se u moć navike? A sad evo i podmlatka! (Bacanje i udaranje.) Zaista je ludo da čovjek

- taj gospodar svega stvaranja - bude prisiljen na! Nasilje! Nasilje! Stari bijaše opak, ali mladi su

još gori!

(Rano je jutro. Kršovit krajolik s pogledom prema pustinji. Na jednoj strani je tjesnac i pećina.

Lopov i njegov pomagač u tjesnacu s carskim konjem i carskom odorom. Konj, osedlan sedlom,

stoji vezan uz jednu stijenu. U daljini se vide konjanici.)

LOPOV: Jezici kopalja palucaju i blistaju se, gle, gle!

POMAGAČ: Već vidim kako mi se glava kotrlja po pijesku. Jao! Jao!

LOPOV (savija ruke na prsima) Moj otac bijaše lopov; Zato i njegov sin mora krasti.

POMAGAČ: Moj otac je bio pomagač lopova, Stoga ih i njegov sin mora pomagati.

LOPOV: Moraš podnijeti svoju sudbinu; Budi ono što jesi.

POMAGAČ (osluškuje) Koraci u grmlju! Bježimo! Ali, kamo?

LOPOV: Pećina je duboka, a pjesak je velik! (Oni bježe, a ostavljaju iza sebe plijen; konjanici u

daljini nestaju)

PEER (ulazi, izrezujući sviralu od trske) Kakvo li blaženo jutro! Kotrljan valja svoju loptu u

prahu; puž polako puzi iz svoje kućice. Jutro je, i njemu je zaista zlato u ustima. U biti je čudesna

ona snaga koju je priroda podijelila dnevnoj svjetlosti. Čovjek se osjeća i tako spokojnim i toliko

odvažnim da bi se, ako to ustreba, mogao pograbiti i sa samim bikom! A kakva t isina unaokolo!

Ah, ti ladanjski ugođaji, neshvatljivo je kako ih prije nisam cijenio! Nego se čovjek zatvori u one

velike gradove, samo da bi se dosađivao u gomili! Ali, gle kako gušterica trčkara okolo, lovi i ne

misli ni na što. Koliko li je čiste nedužnosti u životu životinja. Svaka nepogrješivo ispunjava

namisao svojeg Tvorca, neizbrisivo zadržava svoje posebne značajke, ostajući ono što jest i u

borbi i u zabavi, ono isto što je bila od samog iskona. (Stavlja svoj lornjon) Gle, žabu. Nasred

pješčane stijene. Okolo same okamine. Samo se njezina glava izdvaja. I sjedi ona tu i promatra -

kao kroz okno cijeli svijet i sama je sebi - dosta! (Zamisli se) Dosta? Sama sebi? Gdje li je to

napisano! Kao mladić pročitao sam to u nekoj takozvanoj velikoj knjizi. U molitveniku? Ili u

Salomonovim izrekama? Prokletstvo! Opažam kako iz godine u godinu sve slabije pamtim i

vrijeme i mjesto. (Sjeda u sjenu.) Ovdje je hladovina. Ugodno je otpočinut malo i odmoriti noge.

Gle, tu i paprat raste - jestivo korijenje. (Kuša jesti.) Ovo je više kao krmivo za stoku, ali kao što

je pisano: savladaj svoju prirodu! A dalje stoji: Oholi će postati skromni, a tko se ponizi, taj će se

uzvisiti. (Nemirno) Uzvisiti? Da, to će se meni dogoditi. Nemoguće je i pomisliti štogod drugo.



Dobra kob mene će izbaviti odavde i opet izvesti na put. Ovo je kušnja, zatim slijedi izbavljenje;

samo da mi Gospod podari zdravlje. (Pokušava odagnati te misli od sebe, pripaljuje smotku,

protegne se i promatra prema pustinji) Kakva neizmjerna, beskrajna pustoš. Onamo u daljini trči

noj. Što li zapravo bijaše Božji naum sa svom tom prazninom i mrtvilom? To mjesto na kojem

nema nikakva života; ta sprževina koja nikomu ne koristi; taj dio svijeta koji je jalov; ta lešina

koja još od rođenja zemlje nije ničim ni zahvalnost izrazila svojem Tvorcu - čemu li sve to služi?

Priroda je zaista rasipna. Da li je more, ono na istoku, ono blistavo prostranstvo što se sja?

Nemoguće; mora da je zračna varka. Jer more je na zapadu; ono je iza mene, zagrađeno od

pustinje planinskim grebenom - (Sine mu misao) Zagrađeno? Onda bih mogao! Greben nije

visok. Zagrađeno! I potreban je samo prolaz, običan prokop, te kao poplava života vode bi

jurnule kroz jarugu i zalile pustinju! I ubrzo bi cijela ta užarena grobnica postala svježe i

namreškano more. Oaze bi se izdizale kao otoci; Atlas bi se na sjeveru zelenio kao stjenovitaobala; jedrenjaci bi poput zalutalih ptica, plovili karavanskim putevima na jug. Životvorni vjetrić

rastjerao bi vrele isparine, i iz oblaka bi pala rosa; ljudi bi podizali grad za gradom, i trava bi

izrasla okolo uznjihalih palmi. Zemlja na jugu, iza saharskog zida, postala bi obalom nove

kulture. Para bi pogonila tvornice Timbuktua, a i Bornu bi bio naseljen, dok bi se istraživač

bezopasno vozio kroz Habeš u svojem vagonu do Gornjeg Nila. A usred svojeg mora, u jednoj

bogatoj oazi, naselio bih sjevernjačku rasu, jer krv dalesmana gotovo je kraljevska; a križanje s

Arapima učinilo bi ostalo. I okolo jednog zaljeva, na uzdignutoj obali, osnovao bih glavni grad,

Peero polis. Svijet je već nemoćan. Sad je na redu Gyntiana, moja nova zemlja! (Skoči) Samo da

je novaca, i to bi se brzo provelo u djelo. .Zlatni ključ za vrata mora! Križarska vojna protiv

smrti! Škrti starac će razriješiti vreću na kojoj leži i razmišlja. Ljudi sanjaju o slobodi u svim

zemljama; kao magarac u arki oglasit ću se povikom po cijelome svijetu i navijestit ću krštenje

slobodom tim divnim, zarobljenim, budućim obalama. Moram naprijed! I moram smoći novac na

istoku ili na zapadu! Svoje carstvo, i pola svojeg carstva dajem za konja! (U obližnjoj pećini

zarže konj) Konj! I odjeća! I nakit! i sablja! (Prilazi bliže) Nemoguće! Pa ipak je stvarno! Što?

Čitao sam nekoć da volja može prenositi brda, ali da može i konja? Nu! Fakat je eto, tu stoji

konj; Uostalom, ab esse ad possei tako dalje - (Oblači odoru i gleda se.) Sir Peter, i Turčin od

glave do pete! Ne, zaista čovjek nikad ne zna što mu se može dogoditi. Poskoči sad, Grane, moj

dobri konju! (Penje se u sedlo) Gle zlatni stremen za moju nogu! Po konjskoj se opremi poznaju

velmože! (Odjaše u pustinju.)



(Šator arapskog poglavice, osamljen u oazi. Peer Gynt u svojoj istočnjačkoj nošnji počiva na

jastucima. Pije kavu iz findžana i puši na dugačak čibuk. Anitra i skupina djevojaka, plešu i

pjevaju pred njim.)

DJEVOJAČKI ZBOR:

Prorok nam je došao!

Prorok, gospodar sveznajući,

Nama je, nama je došao

Jašući preko pješčana mora!

Prorok, gospodar, nepogrešivi

Nama je, nama je došao,

Ploveći morem pješčanim!

Nek jekne frula i zagrmi bubanj,

Prorok je, pr orok je došao!

ANITRA: Konj je njegov kao miijeko, bijelo, što teče rijekama Raja. Svijte pred njim koljena i

sagnite glave! Oči su njegove zvijezde, blistave i sjajne. I nijedno čedo zemaljsko ne može

podnijeti sjajnoga sjaja njihovih zraka! Došao je kroz pustinju. Na prsima mu blista zlato i

biserje. Gdje je dojezdio ondje je zasvijetlilo, iza njega ostala je tama, iza njega pustoše sam um i

suša. On, slavni, je došao! Kroz pustinju je došao, odjeven kao sin zemlje. Ćaba, Ćaba je sada

prazna; to je on sam proglasio!

DJEVOJAČKI ZBOR:

Nek jekne frula i zagrmi bubanj;

Prorok, prorok je došao!

(Djevojke plešu uz prigušenu glazbu.)

PEER: Čitao sam to otisnuto - a rečenica je stvarno istinita - “da nitko nije prorok u vlastitoj

zemlji”. Ovo mi ovdje mnogo bolje odgovara negoli život među brodarima u Charlestownu. U

tome bijaše nešto šuplje, i nešto tuđe na dnu toga, i još nešto nejasno iza svega; među njima se

nisam nikada osjećao kao kod kuće, niti kao jedan od njihove družbe. Zašto sam se uopće ukrcao

na tu galiju? Zašto sam se kinjio i mučio u toj poslovnoj jami? Kad razmislim o tome, naprosto

ne shvaćam. Dogodilo se tako, i u tome je cijela stvar. Biti svoj na temelju zlata isto je kao i



graditi svoj dom na pijesku. Zbog tvoje ure i prstena i svega ostalog dobri ljudi pred tobom puze

u prašini; skidaju šešire pred tvojom ukrasnom iglom s draguljem na grudima. Ali prsten ili igla

nisu tvoja osoba. Prorok; to je već jasniji položaj. Tu čovjek barem zna na čemu je. Uspiješ li, tu

kliču samome tebi, a ne tvojim funtama sterlinga ili shillinga. Čovjek tu jest ono što jest,

bezikakva prigovora. Ne duguje se ništa ni slučaju ni nasumici, i čovjeku ne treba nikakva

dozvola ni patent. Prorok; da, to je nešto za mene. A postao sam to posve nenamjerno, naprosto

tako što sam jahao pustinjom i sreo usput ovu djecu Prirode. Prorok je došao; to je jasno. Nisam

zaista namjeravao da obmanjujem; postoji razlika između laži i proročanskog odgovora; i uvijek

se mogu povući. Nisam ničim obvezan; i zapravo; cijela je stvar, da tako kažem, privatna; mogu

otići kao što sam i došao; konj me čeka spreman; ukratko rečeno, ja sam gospodar situacije.

ANITRA (približava se s ulaza) Proroče i gospodaru!

PEER: Što želi moja robinja?

ANITRA: Pred šatorom čekaju sinovi pustinje; mole da im se dopusti pogledati u tvoje lice -

PEER: Ne! Stani! Reci im nek se okupe podalje; reci im da i iz daljine čujem njihove molitve.

Reci im da ne podnosim nijednog muškarca ovdje! Jer, dijete, muškarci su slabašan soj, i kako se

pravo kaže: nepopravljivi lupeži! Anitra, ti ne možeš ni zamisliti, kako besramno oni driješe -

hm; hoću reći - griješe, dijete moje! A sad je dosta! PleŠite za mene, ženske! Prorok hoće da

zaboravi svoje mučne uspomene!

DJEVOJKE (plešući)

Prorok je dobar!

Prorok je tužan

Zbog zla što ga počiniše sinovi praha!

Prorok je blag; i slava blagosti njegovoj:

On grešnicima otvara svoj Raj.

PEER (dok mu oči promatraju Anitru koja pleše) Noge su joj žustre kao bubnjarski štapići.

Stvarno je slatka, kurvica! Oblici joj jesu nešto ekstravagantni, i nisu baš u skladu s normama

ljepote. Ali što je ljepota? Puki običaj ili moneta kojoj vrijednost ovisi od mjesta i vremena. A

upravo ono ekstravagantno godi kad se čovjek zasiti normalnog. Onime što je pravilno čovjek se

slabo opija. Ili odveć punašna, ili previše mršava; ili strašno mlada ili užasno stara; od

osrednjega čovjeku se muči. Njezine noge i nisu baš posve čiste; pa ni ruke, a osobito jedna. Ali



u biti to i nije neki nedostatak, prije bih to nazvao odlikom, Anitra slušaj!

ANITRA ( približi se) Tvoja robinja sluša!

PEER: Ti si zamamna, dijete! Prorok je ganut. Ako mi ne vjeruješ, evo ti dokaza: učinit ću od

tebe rajsku huriju!

ANITRA: Nemoguće, gospodaru!

PEER: Zašto? Zar misliš da se šalim? Posve ozbiljno mislim, života mi!

ANITRA: Ali ja nemam duše.

PEER: Onda je možeš dobiti!

ANITRA: Kako, gospodaru?

PEER: To prepusti meni. Ja ću se pobrinut da te naučim. Nemaš duše? Da, očigledno, glupa jesi,

kako se već kaže. To sam sa žaljenjem ustanovio. Ali nista zato! Za dušu će se uvijek naći

mjesta. Dođi ovamo! Da ti izmjerim lubanju. Ima mjesta. Ima mjesta. Znao sam da ima. Istina, tinećeš nikad prodrijeti osobito duboko; za neku veliku dušu baš i nisi; ali nije važno; imat ćeš je

da će ti biti dovoljno da se nećeš stidjeti,

ANITRA: Prorok je dobar -

PEER: Ti oklijevaš? Govori!

ANITRA: Ali ja bih radije -

PEER: Samo reci, bez otezanja!

ANITRA: Nije mi toliko stalo do duše; daj mi radije -

PEER: Što?

ANITRA (pokazuje na njegov turban) Taj krasni opal!

PEER (očaranje, dok joj pruža dragulj) Anitra! Istinska Evina kćeri! Magnetski me privlačiš, jer

sam muško, i kako to stoji u štovanog pjesnika: “das ewig weibliche zieht uns an!”

(Noć na mjesećini. Sumarak s palmama ispred Anitrina šatora. Peer Gynt s arapskom lutnjom u

ruci sjedi podjednim stablom. Brada i kosa su mu podstriženi; izgleda mnogo mlađi.)

PEER GYNT (svira i pjeva)

Svoj raj sam zaključao

i uzeo sa sobom ključ.

Sjeverac me odnio na more,

a ljepotice osamljene sjede



i plaču na morskoj obali.

Na jug i sve više na jug –

moj brod je sjekao slane valove.

Ondje gdje se palme svijaju

u vijencu oko morskog zaljeva,

spalio sam najzad svoj brod.

Ukrcah se onda na pustinjski brod,

Na brod sa četiri noge.

Taj se je pjenio pod udarcem biča,

a ja letim ko ptica -

i kao ona cvrkućem na grani!

Anitra, ti si kao palmin mošt;

To sada uistinu znam!

Čak ni kozji sir iz Angore

Nije tako sladak kao ti

(Objesi lutnju o rame i priđe bliže) Tišina! Možda ljepotica sluŠa? Da li je čula moju pjesmicu?

Možda viri kroz zavjesu, odbacivši veo i ostalo? Mir! Nešto je prasnulo kao da je snažno iz boce

izletio čep! Opet! 1 još jednom! Jesu li to ljubavni uzdasi? Ili možda pjesma? Ne, nego naprosto

hrkanje! Oh, slatke li glazbe! Anitra spava. Prestani cvrkutati, slavujčiću! Snaći će te svako zlo,

ako li budeš tim svojim cvrkutom ili, kako već piše, pusti ga! Slavuj je pjevač; a to sam isto i ja.

On upravo, kao i ja, glazbom svojom zavodi nježna i malena srca. Prohladna noć je stvorena za

pjesmu; a pjevanje je naša sfera; u pjevanju mi smo mi, Peer Gynt i slavuj. I upravo to što cura

spava mojoj je ljubavi nagrada prava! Jer i u samome tome što mi se usnice približe vrču a da ga

i ne dotaknem, ali evo i nje! Uostalom, najbolje je da je tu.

ANITRA (iz šatora) Gospodaru, da li si to ti zvao u noći?

PEER: Jesam. Prorok je zvao. Mačak me razbudio svojim snažnim lovnim kricima -

ANITRA: Nisu to, gospodaru, bili lovni krici; nego nešto mnogo gore.

PEER: A što onda?

ANITRA: Stid me je!

PEER: Govori!

ANITRA: Oh, već se crvenim -



biti onaj koji jesam, draga moja mala! Ostarjeli orao gubi perje, ostario čovjek posrće, stara baka

gubi zube, starome klipanu uvenu ruke, i još svaki od njih dobije uvelu dušu. Mladost! Mladost !

Vladat ću kao sultan, zdrav i strastven, ne na obalama Gyntiane, pod palminim lišćem i lozom -

nego u svježini djevičanskih ženinih misli. Uviđaš li sad, malena moja curice, zašto sam tebe

milostivo zaludio, zašto sam baš tvoje srce izabrao i u njemu - ako tako mogu reći - osnovao

kalifat svojeg bića? Želim posjedovati tvoje žudnje. Svevlast u državi svoje strasti. Bit ćeš samo

moja. Ja ću biti onaj što te zarobljuje kao zlato i dragulji. Rastanemo li se, gotovo je sa životom, i

to, nota bene, tvojim! Svaki dio i djelić tebe, a bez volje, bez da i ne, hoću da je samo mnome

ispunjen. Ponoćni dari tvojih vlasi, sve što je milo nazvati, to će poput babilonskih vrtova služiti

meni kao sultanu. Stog se baš i ne žalim na prazninu ispod tvojeg čeonog svoda. Kad čovjek ima

dušu, suviše je obuzet promatranjem samoga sebe. I slušaj, kad smo već kod toga - ako želiš i

grivnu ćeš dobiti; što je i najbolje za oboje. Ja ću zauzeti mjesto duše, a što se tiče ostalog- status

quo. (Anitra hrče) Što? Ona je zaspala? Onda je mimo nje prešlo sve što sam rekao? Ne, samo

potvrđuje moju moć što je ona otplovila u snove na rijeci mojih ljubavnih riječi! (Ustaje i stavlja

nakit u njezino krilo) Evo kopče s draguljima! I evo još! Snivaj, Anitra! Sanjaj o Peeru! Snivaj!

U snu si okrunila čelo svojeg cara! Peer Gynt ie noćas stekao pobjedu na temelju svojeg “ja”.

(Karavanski put. Daleko u pozadini nazire se oaza. Peer Gynt na bijelcu jaši kroz pustinju. Pred

sobom na jabuci sedla drži Anitru).

ANITRA: Pusti me, ili ću te ugristi!

PEER: Ti, mala pokvarenušo!

ANITRA: Pa što hoćeš?

PEER: Što hoću? Igrati se golubice i sokola! Pobjeći s tobom? Činiti ludorije!

ANITRA: Stidi se! Jedan stari prorok, pa!

PEER: Ah, koješta! I znaj da prorok nije star, ti gusko! Zar misliš da je to znak starosti?

ANITRA: Pusti me! Hoću kući!

PEER: Sadi si prava coquette! Zamisli kući! Svojem tastu! To bi bilo lijepo! Mi lude ptice, koje

su pobjegle iz kaveza, ne smijemo više nikad njemu na oči. Osim toga, moja mladice, čovjek se

ne smije nikad predugo zadržati na istom mjestu, jer čovjek tad izgubi na poštovanju ono što

stekne u prisnosti; osobito kad čovjek dođe kao prorok ili štogod slično. U tren se valja pojaviti,

te nestati kao pjesma. A i krajnje je vrijeme bilo da se posjet završi. Ti sinovi pustinje imaju

nestalne duše; na kraju je bivalo sve manje i tamjana i molitve.



PEER: Oh, oko tisuću milja ili -

ANITRA: Predaleko je to!

PEER: Ali slušaj! Dobit ćeš onu dušu koju sam ti prije obećao.

ANITRA: Oh, hvala. Snaći ću se ja i bez duše. Ali ti si me zamolio za bol -

PEER: Da, muke, stradanja! Snažan, ali kratak, za jedno dvatri dana!

ANITRA: Anitra sluša Proroka! Zbogom! (Ošine ga dobro po prstima i odjuri u galopu natrag u

pustinju.)

PEER (stoji dulje vremena kao daje gromom ošinut) Dobro, valjda je i to!

(Isto mjesto, sat vremena poslije. Peer Gynt, ozbiljan i zamišljen, svlači sa sebe tursku nošnju,

dio po dio. Na kraju izvadi malu putničku kapu iz džepa kaputa, stavi je na glavu i opet se pojavi

odjeven u svoje europsko odijelo.)

PEER: Tu leži Turčin, a ovdje stojim ja! Te poganske stvari nisu ništa dobro. Sreća da je sve bilosamo u odjeći, a da nije - kao što se kaže - prodrlo i u meso. Što sam ja imao i tražiti na toj

galiji?! Napokon, čovjeku je najbolje da živi kao kršćanin, da odbaci svu tu paunsku

razmetljivost, da se drži zakona i morala da bude svoj, te na koncu zasluži govor nad grobom i

vijence na lijesu. (Pođe nekoliko koračaja.) Ona droljica! Malo je trebalo pa da mi posve zavrti

mozgom. Nek odmah postanem troll, ako i sad razumijem što me je toliko opilo i zaludilo. Nu,

dobro je da se svršilo! Da se sa šalom nastavilo još samo malo, bio bih istinski smiješan.

Pogriješio jesam; ali ipak je nekakva utjeha, što sam pogriješio zbog pogrešnog stanja, i što nije

pogriješila sama moja osoba. U stvari taj proročki život - u cijelosti lišen soli djelatnosti - osvetio

se mukama neukusnosti. I veoma je nezgodno biti prorokom! Tko takvu dužnost obavlja mora se

kretati u magli; proročki uzeto. Čovjek pada onoga časa čim se počne ponašati trijezno i

razumno. A do sad sam u potpunosti udovoljio tome položaju upravo tako što sam se udvarao

onoj guski.

Pa ipak, (prasne u smijeh) Hm! Zamisli samo! Htjeti zaustaviti vrijeme skakanjem i plesanjem!

Boriti se protiv struje okretanjem i vrckanjem! Svirati na lutnji, te pati i uzdisati, te završiti kao

pijevac: davši se operušati!? Takvo se ponašanje može nazvati proročkim ludovanjem. Jest!

Operušan! Operušan sam i to dobro! Pa ipak, imam još nešto skriveno. Nešto u Americi, a nešto i

u džepu. Nije se dakle baš sve rasteplo! A u biti ovo srednje je najbolje. Nisam više vezan ni za

kočijaša ni za konja; nema nikakve brige ni s kočijama ni s kovčezima. Ukratko rečeno, kao što

se veli, ja sam gospodar situacije. Koji da izaberem put? Jer, mnogi su putovi preda mnom; a u



izbor u se mudrac raspoznaje od budale. Moj poslovni život - završeno je poglavlje, a moja

ljubakanja odbačene haljine! Za račje napredovanje opet ne osjećam nikakva nagnuća. “Naprijed

i natrag - jednako je dugo; van ili unutra - jednako je usko” - mislim da piše u nekom duhovitom

spisu. Treba, dakle, nešto novo; kakav plemenit pothvat; Cilj što je vrijedan i truda i novca. Da

opišem svoj život bez ikakva zaobilaženja, knjigu što će pokazivati put i pozivati na oponašanje?

Ili, stani! Imam dosta vremena na raspolaganju! A kako bi bilo da kao putujući učenjak

proučavam požude prohujalih vremena? Zaista, to je nešto za mene! Ljetopise sam čitao još kao

mali, i time se poslije znanstveno bavio! Pratit ću put ljudskoga roda! Zaplovit ćukao pero na

rijeci povijesti! Oživjet ću je, kao u snu - vidjet ću bojeve junaka za veličinu i dobrotu, (ili samo

kao promatrač, zaštićen u sigurnosti), vidjeti kako mislioci padaju, a mučenici krvare, gledati

kako se carstva osnivaju i carstva raspadaju, i kako se iz sitnica razvijaju svjetska razdoblja;

kratko rečeno: pokupit ću skorup povijesti. Moram pokušati da se domognem kakvog Beckerovasveska i zaputim se kronološki dokle već stignem. Istina, moje predznanje nije temeljito, a

unutarnja mehanika povijesti je varljiva; ali ništa za to! što je ishodište luđačkije to će posljedak

biti originalniji. O kako je uzvišeno, sebi postaviti cilj, i krenuti za njim ne obzirući se ni na što!

(Tiho, ganut) Poraskidati na sve strane, sve veze što te vežu sa zavičajem i s prijateljima, dići u

zrak blago svojega bogatstva, reći laku noć svojoj ljubavnoj sreći, sve to učiniti, samo da bi

otkrio tajnu istine. (Posušuje suzu što mu je krenula iz oka.) To je kriterij pravog istraživača!

Osjećam se prekomjerno sretnim. Sad sam riješio zagonetku svoje sud bine. Sad samo valja

izdržati i u gustom i u rijetkom! Nek mi je oprošteno stoga ako ponosno podignem glavu i

osjetim se kao čovjek Peer Gynt, nazvan također i carem ljudskog života. Posjedovat ću s u m m

u svega što je bilo, i neću više stupati stazom suvremenika. Sadašnjost nije vrijedna ni potplata s

cipele. U postupcima tih muškaraca nema ni vjere ni srži. U njihovoj duši nema poleta, a djelo

im nema težine. (Sliježe ramenima) A žene, one su slabašan soj! (Izlazi)

(Ljetni dan. Visoko gore na sjeveru. K oliba u šumi. Široko otvorena vrata s velikim drvenim

zasunom. Jelensko rogovlje iznad vrata. Pokraj kolibe je stado koza. Žena srednjih godina,

svijetle kose i lijepa, sjedi i prede vani na suncu. Žena pogleda niza stazu i pjeva.)

ŽENA: Možda će proći i zima i proljeće,

I još cijelo ljeto slijedeće.

Ali znam da vratit ćeš se već,



I čekat ću te, jer dadoh ti riječ.

(poziva koze, ponovno pređe i pjeva)

Bog nek ti snage da gdje god ti bio,

I nek te usliša što god ti htio!

A ja ću čekati na povratak tvoj:

Čekaš li gore, srest ćemo se, mili moj!

(U Egiptu. Svanuće. Memnonov stup u pijesku.)

PEER (dolazi, a zatim se osvrće) Odavde mogu zgodno započet svoje lutanje. Sad sam za

promjenu, Egipćanin. Ali Egipćanin na temelju gyntskoga “ja”. Poslije ću kr enuti u Asiriju. Da

započnem odmah od stvaranja svijeta možda bi samo izazvalo pomutnju. Posve ću zaobići

biblijsku povijest; ionako ću neprestance unilaziti na njezine svjetovne tragove; a da opet u nju,

kao što se kaže, podrobnije zavirujem, izvan je i mojeg nauma i mojih snaga. (Sjedne najedan

kamen.) Sad ću sjesti i strpljivo pričekati dok stup ne završi svoju uobičajenu jutarnju pjesmu.

Nakon zajutarka, penjat ću se na piramide, a budem li imao vremena, zavirit ću kasnije malo i u

njihovu unutrašnjost. Zatim ću kopnom zaobići Crveno more i možda ću naći grob kralja

Putifara. Zatim ću postat Asijac. U Babilonu ću potražiti glasovite viseće vrtove i bludnice što će

reći: najvažnije tragove kulture. Zatim ću skoknuti do zidina Troje. A od Troje vodi pomorski

put pravo do slavne stare Atene. Tamo ću na licu mjesta, kamen po kamen, pregledati klanac što

ga je branio Leonida. Upoznat ću se s boljim filozofima, pronaći ću zatvor u kojem je Sokrat

umro kao žrtva -. Ne, to neće ići! Sada je tamo rat! Moram, dakle, helenizam za sad staviti na

stranu. (Gleda na sat) Šteta je što sunce tako dugo treba da izađe. Nemam baš mnogo vremena.

Dakle, od Troje - tu sam bio prekinuo - (Ustaje i sluša.) Kakvo li je to neobično mumljanje?

(Sunce izlazi.)

MEMNONOV STUP (pjeva)

Iz polubogova pepela izlijeću ptice

što podmlađuju i vječito pjevaju,

Zeus, sveznajući, stvori njih ratujući.

Sove mudrosti, gdje drijemaju moje ptice?

Moraš ili umrijeti ili zagonetku pjesme riješiti!

PEER: Zaista - zar mi se nije učinilo da iz stupa izlazi nekakav zvuk? Glazba prošlosti. Čuo sam



podizanje i spuštanje glasa iz kamena. Zapisat ću to, pa nek učenjaci prouče (zapisuje u džepnu

bilježnicu) “Stup je pjevao. Jasno sam čuo zvuk, ali nisam pravo razumio sam tekst pjesme. Sve

je to naravno bila samo obmana osjetila. Inače, nisam danas opazio više ništa važno spomena”.

(Ide dalje.)

(Kod sela Gizeh. Velika sfinga isklesana iz stijene. U daljini se vide tornjevi Kaira. Peer Gynt

dolazi; pažljivo promatra sfingu, sad kroz lornjon, sad kroz šupljinu šake.)

PEER: Gdje li sam samo već jednom prije sreo nešto upola zaboravljeno, koje podsjeća na ovo

strašilo? Jer sigurno jesam, da li na sjeveru ili jugu? Bijaše li to osoba? A ako jest, onda koja?

Onaj Memnon, kasnije sam se sjetio, nalikovao je na onog takozvanog starca iz Dovrea, upravo

kao on, dok je sjedio onamo stisnut i ukočen, posađen na ostacima stupova. Ali ovu neobičnu

zvijer križanicu, kopilicu, što je ujedno i lav i žena, da li sam i nju posudio iz kakve bajke? Ili je

iz kakve zbiljske uspomene? Iz bajke? Ne, sad sam se sjetio! Pa to je veliki Svijač - Bojg, onaj

kojeg sam tresnuo po lubanji, to jest: to sam sanjao, dok sam ležao u groznici. (Prilazi bliže.) Iste

one oči. Iste one usne. Ne baš tako opake. Nego lukavije. Ali u svemu ostalom, uglavnom isto.

Tako dakle, Svijaču - Bojg, više si nalik na lava kad te čovjek promatra odstraga i za danje

svjetlosti! Jesi li još vješt zagonetkama? Sad ćemo to iskušati. Sad ćemo vidjeti hoćeš li

odgovoriti kao posljednji put! (Dovikuje Sfingi) Hej, Svi jaču - Bojg, tko si?

JEDAN GLAS (iza Sfinge) Ach, Sfinx, wer bist du?

PEER: Što? Jeka mi odvraća njemački? Nevjerojatno!

GLAS: Wer bist du?

PEER: I govori jezik posve dobro! Taj nalaz je posve nov i posve moj. (Zapisuje u bilježnicu)

“Jeka se javlja na njemačkom. 1 to u berlinskom dijalektu.” (Begriffenfeldt se pojavljuje iza

Sfinge.)

BEGRIFFENFELDT: Gle. čovjek!

PEER: Oh, on je bio taj što je govorio. (Ponovno zapisuje) “Zatim sam došao do drugačijih

rezultata.”

BEGRIFFENFELDT (izvodeći različite nemirne kretnje) Oprostite mi, mein Herr! Eine

Lebensfrage! Što vas je upravo danas dovelo na ovo mjesto?

PEER: Posjet. Došao sam posjetiti prijatelja iz mladosti.

BEGRIFFENFELDT: Što? Svingu?

PEER: (kima glavom) Poznajem je još od davnih dana.



BEGRIFFENFELDT: Famozno! Sad ovo nakon onakve noći! U čelu mi tutnji! Gotovo da mi se

rasprsnu sljepoočice! Vi je poznajete, čovječe? Govorite! Možete li reći Što je ona?

PEER: Što je ona? Mogu, to je prilično lako. Ona jest ona sama.

BEGRIFFENFELDT (skoči) Ha, zagonetka života bljesnula mi je kao svjetlost pred očima! I

sigurno je da ona jest ona sama?

PEER: Jest. Tako barem ona kaže.

BEGRIFFENFELDT: Ona sama! Čas prevrata se bliži! (Skida šešir) A koje je vaše cijenjeno

ime, moj gospodine?

PEER: Kršten sam kao Peer Gynt.

BEGRIFFENFELDT (s tihim divljenjem) Peer Gynt! Alegorično! To se moglo i očekivati. Peer

Gynt? To će reći: Nepoznati, Došljak, čiji je Dolazak meni objavljen -

PEER: Ne, zaista? I vi ste sad tu da biste dočekali?

BEGRIFFENFELDT: Peer Gynt! Dubokoumno! Zagonetno! Prodorno! Svaka je riječ kao

bezdani nauk! A Što ste vi?

PEER: (skromno) Uvijek sam se trudio da budem ja sam. Uostalom, evo i moje putovnice.

BEGRIFFENFELDT: Opet ta zagonetna riječ na dnu! (Zgrabi ga za ruku) U Kairo! Car tumača

je pronađen!

PEER: Car?

BEGRIFFENFELDT: Idemo!

PEER: Je li me stvarno poznaju?

BEGRIFFENFELDT (dalje ga vuče za ruku) Car tumačenja - na osnovu svojega “ja”!

(U Kairu. Prostrano dvorište s visokim zidom i unaokolo raspoređenin zgradama. Prozori s

rešetkama; željezni kavezi. Tri čuvara u dvorištu. Četvrti dolazi.)

DOLAZEĆI: Schafmanne, reci mi gdje je Upravitelj?

JEDAN ČUVAR: Odvezao se jutros još prije zore.

PRVI: Mislim da mu je nešto smetalo, jer sinoć –

DRUGI: Pst! Šutite! Eno ga na vratima! (Begriffenfeldt dovodi Peer Gynta zaključava vrata i

stavlja ključ0i džep)

PEER (sam za sebe) Uistinu, krajnje nadaren čovjek. Gotovo sve što kaže nadilazi ljudski razum.

(Okreće se) To je dakle taj klub učenjaka.

BEGRIFFENFELDT: Ovdje ćete ih naći svu silu! Krug oc sedamdeset tumača, koji je nedavno



narastao za sto i sedamdeset (Doziva čuvare) Mikkel, Schlingelberg, Schafmann, Fuchs - odmal

ulazite u kaveze!

ČUVARI: Zar mi?

BEGRIFFENFELDT: A tko drugi? Ulazite! Ulazite! Kad se svije vrti, vrtimo se i mi s njim!

(Ugura ih ujedan kavez) Jutros je stigao on veliki Peer; ostalo možete pogoditi - više vam ne

trebam reći (Zaključava kavez i baca ključ u bunar.)

PEER: Ali, dragi Herr Doctor und Direktor!

BEGRIFFENFELDT: Ni jedno od toga! To sam prije bio - Hen Peer! Umijete li vi šutjeti?

Moram vam se povjeriti.

PEER (sve mu je nelagodnije) O čemu se radi?

BEGRIFFENFELDT: Obećajte da nećete drhtati!

PEER: Obećajem, ali -

BEGRIFFENFELDT (povuče ga u jedan kut i šapuće) Apsolutn Um je umro sinoć u jedanaest

sati!

PEER: Bože, oslobodi!

BEGRIFFENFELDT: Da. To je krajnje žalosno. A na mojem položaju - vidite i dvostruko

neugodno; jer je ovaj zavod sve do sada bio ludnica!

PEER: Ludnica!

BEGRIFFENFELDT: Ali sad više ne, razumijete li!

PEER (problijedio od straha i tiho) Sad vidim što je ovo mjesto! A i ovaj čovjek je lud - a to

nitko ne zna! (Pokušava iskrasti se.)

BEGRIFFENFELDT (ide za njim) Uostalom, nadam se da ste shvatili? Kad sam rekao da je Um

mrtav bila je to šala. Naprosto je izvan sebe. Izvukao se iz svoje kože, upravo kao lisac mojeg

zemljaka Minchhausena.

PEER: Oprostite mi na časak.

BEGRIFFENFELDT (zadržava ga) Ne, zapravo kao jegulja, a ne kao lise. Iglom kroz oko; i

koprcao se na zidu -

PEER: Kako da se spasim!

BEGRIFFENFELDT: Rez oko vrata, i eto ga: van iz kože!

PEER: Poludio! Posve sišao s uma!

BEGRIFFENFELDT: Sad je bjelodano - i više se ne može skrivati -da će ovaj izlazakizsebe



PEER (klanjajući se) Svakako.

HUHU: Oslušni me onda svojim ušima. Daleko onamo na Istoku, poput vijenca na čelu, stoje

Malebarski žalovi. Portugizi i Nizozemci zemlju su kulturom opasali. Osim toga stanuju tu i

gomile pravih Malebarana. A ti su jezik izmiješali, pa takvi u zemlji gospoduju. Ali u doba koje

je davno prošlo tu vladahu orangutani. Orangutan bijaše muž i gospodar šume, tu je on mlatio i

režao. I kako ga je ruka prirode bila stvorila, tako se i cerio i zijevao. Neukoren je mogao vrištati,

jer bijaše gospodarem svojeg carstva. Ali onda navališe stranci i dođe do pometnje u prajeziku

prašume. Noć duga četiri stoljeća zavlada majmunskim rodom. A poznato je da tako duge noći

priječe razvoj naroda neke zemlje. Zanijemiše stoga prazvuci prašume, nema više urlika i

krikova, te ako hoćemo izraziti svoje misli, moramo se pomagati govorom. A kako je to samo

nasilje nad svim društvenim staležima! Zbog toga moraju jednako trpjeti i Portugizi i Nizozemci,

i Mješanci i Malebarani. Sam sam se pokušavao boriti za naš prašumski jezik - onaj pravi,

pokušavao sam oživljavati mrtvaca, borio sam se za pravo naroda na vrisku, vriskao sam i sam i

dokazivao upotrebu vriskova u narodnoj pjesmi. Ali moji su se napori malo cijenili. Sad mislim

da shvaćate moje jade. Hvala vam što ste me poslušali vlastitim ušima! Ako me možete

svjetovati, onda da čujem!

PEER (tiho) Pisano je: S vukovima, koji su unaokolo, čovjek treba urlati! (Glasnije) Dragi

prijatelju, koliko je meni poznato u Maroku postoji šikara u kojoj čopori orangutana žive i bez

govorništva i bez pjesništva. Govor kojim se služe zvuči malebarski, milozvučan je i uzoran. Pa

zašto se onda ne biste vi, a i ostali značajnici, iselili onamo i služili svojoj zemlji?

HUHU: Hvala vam što ste mi posudili svoje uši. Kako me svjetujete tako ću i učiniti. (Sa

širokom gestom) Istok odbacuje svog pjesnika! A zapad ima orangutane! (Odlazi).

BEGRIFFENFELDT: Zar ovaj nije ono što jest? Mislim da jest. Ispunjen je samim sobom kao

osobom i jedino time. On je svoj sam u svemu što daje od sebe; on je svoj po tome što je izvan

sebe. Dođi! Sad ću vam pokazati drugoga, koji od sinoć nije ništa manje u skladu s Razumom.

(Obraća se jednom fellahu koji nosi mumiju na leđima) Kralju Apise,

kako ste, moj uzvišeni gospodaru?

FELLAH (divljačno se obraća Peeru) Da li sam ja kralj Apis?

PEER (skrivajući se iza doktora) Moram priznati kako nažalost nisam u stanju; ali ipak vjerujem,

ukoliko mogu suditi po tomu -

FELLAH: Vidim da i ti lažeš.



BEGRIFFENFELDT: VaŠa bi Visost trebala izložiti kako stoji s cijelom tom stvari.

FELLAH: U redu. Ispričat ću svoju priču. (Okrene se prema Peeru) Vidiš li ovoga što ga nosim

na leđima? Ime mu nekoć bijaše kralj Apis. A sad mu je ime mumija, i uz to je posve mrtav. On

je izgradio sve piramide i isklesao golemu Sfingu i - kao što Doktor reče - borio se s Turcima i

lijevo i desno. Njega je stoga cijeli Egipat slavio kao boga i postavljali su njegove kipove u

hramovima, a u obličju bika. Ali ja sam zapravo kralj Apis, meni je to jasno kao sunce, i ako ti to

još ne shvaćaš, ubrzo ćeš shvatiti. Kralj Apis, naime bijaše u lovu, sjahao je na čas sa svojeg

konja, pa otišao na stranu, na imanju mojeg predaka. Tlo, što ga je Apis potorio, svojim je žitom

othranilo mene; i ako su potrebni daljnji dokazi, ja imam i nevidljive rogove. Pa nije li onda

prokleto što nitko ne slavi moju vlast?! Po rođenju ja sam Apis ove zemlje, ali za ostale ljude tek

fellah. Ukoliko znaš što mi valja Činiti, onda me odmah i svjetuj: što trebam učiniti da nalikujem

na kralja Apisa Velikog?

PEER: Vaša Visost treba izgraditi piramide, isklesati još veću sfingu i - kao što Doktor kaže -

boriti se s Turcima i desno i lijevo.

FELLAH: Oh, divne li priče!

Fellah! Jadna gladna uš!

Ne mogu ni svoju kolibu

očistiti od štakora i miševa!

Brzo čovječe - pronađi štogod bolje,

nešto što je i veliko i sigurno,

i što je uz to nalik na Kralja

Apisa s mojih leđa!

PEER: A kako bi bilo da se Vaša Visost objesi, pa zatim u krilu zemlje - u prirodnim granicama

lijesa - potpuno mrtva miruje?!

FELLAH: To ću i učiniti! Život za konopac dajem! Na vješala i s kosom i s kožom! U početku

će biti neke razlike, ali nju će već Vrijeme izbrisati! (Odlazi i sprema se da se objesi.)

BEGRIFFENFELDT: To je prava ličnost, Herr Peer. Čovjek s metodom -

PEER: Jest. Jest. Vidim, ali taj će se zbilja objesiti?! Bože, smiluj nam se! Muči mi se. Jedva

znam što mislim!

BEGRIFFENFELDT: To je tek prijelazno stanje. Ono će kratko trajati.



PEER: Prijelazno stanje? Ali u što? Oprostite - ali ja moram otići –

BEGRIFFENFELDT (zadržava ga) Jeste li ludi?

PEER: Još ne -. Lud? Bože sačuvaj! (Buka i vreva. Ministar Husein se probija kroz gomilu).

HUSEIN: Javili su mi da je danas došao car. (Okreće se Peeru) Jeste li vi taj?

PEER (u zdvajanju) Da. To je već gotova stvar. .

HUSEIN: Dobro. Evo nota na koje treba odgovoriti.

PEER (čupa sebi kosu) Samo naprijed! Upravo tako; što gore to bolje!

HUSEIN: Hoćete li učiniti mi čast da me zamočite (duboko se klanja). Ja sam pero.

PEER (klanja se još dublje) A ja sam onda očigledno stari carski pergament.

HUSEIN: Moja je povijest, Gospodaru, veoma kratka: smatraju me posudom s pijeskom, a ja

sam pero.

PEER: A moja povijest, gospodine Pero, kratko rečeno je ova: ja sam list papira koji neće nikad biti ispisan.

HUSEIN: Ljudi nikako ne shvaćaju čemu ja služim; svi bi me htjeli upotrijebiti za posipanje

pijeska.

PEER: Ja sam u vlasništvu jedne žene bio srebrom optočena knjiga; jedna je te ista tiskar ska

pogreška biti lud ili pametan!

HUSEIN: Zamislite samo kakav zamoran život; biti pero, a nikad ne osjetiti oštricu noža!

PEER (skoči visoko) A zamisli: biti jelen; skočiti s visine, pa uvijek padati, a nikad ne osjetiti

dno pod papcima!

HUSEIN: Nož! Tup sam! Treba me zašiljiti i zaoštriti! Ako me dobro ne našilje, svijet će

propasti!

PEER: Šteta za svijet, koji, kao i sve ostale svoje tvorevine, naš Gospod Bog smatra tako izvrsno

načinjenim.

BEGRIFFENFELDT: Evo noža!

HUSEIN (zgrabi ga) Ah, kako ću lizati tintu! Oh, kakva je slast zasjeći sebe! (Prereže sebi vrat.)

BEGRIFFENFELDT (odmakne se u stranu) Samo nas nemoj poprskati!

PEER (u strahu koji je sve veći) Držite ga!

HUSEIN: Držite me! To je prava riječ! Držite! Držite pero! Papir na stol! (Pada.) Umoran sam.

Post scriptum: ne zaboravite ga, živio je i umro kao pero.

PEER (hvata ga vrtoglavica) Što da činim! Što sam ja? Ti veliki - drži čvrsto! Sve sam što god



mjestima ljudi nastanili. (Pogleda u kapetana) U ovoj zemlji grade veoma raštrkano.

KAPETAN: Naselja su rijetka i veoma udaljena jedna od drugih.

PEER: Hoćemo li stići prije svanuća?

KAPETAN: Hoćemo, nekako tako. Ukoliko ne budemo imali suviše lošu noć.

PEER: Na zapadu se gomilaju oblaci!

KAPETAN: Da. Tako je.

PEER: Čekajte! Molim vas podsjetite me kad budem plaćao večeru, jer - kao što se kaže -

namjeravam odvojiti štogod za posadu.

KAPETAN: Hvala vam.

PEER: To neče biti mnogo. Zlato sam bio kopao i izgubio sve što sam našao, Sudbina i ja smo u

zavadi. Vi znate koliko imam sa sobom na brodu. To je i sve - ostalo je vrag odnio.

KAPETAN: Ali i to je više nego dosta da vam osigura važnost među našim svijetom.

PEER: Od roda ja nemam nikoga. Nemam nikoga tko bi očekivao bogatog starkelju. Tako barem

čovjek je pošteđen prizora na obali!

KAPETAN: Oluja se približava.

PEER : Da. Kao što sam rekao, ako je tkogod od njih zaista u stisci, neću baš odviše gledati na

novac -

KAPETAN: To je lijepo od vas. Većina jedva sastavlja kraj s krajem. Svi imaju doma žene i

djecu. Samo sa svojom zaradom oni teško životare, ali dođu li doma sa štogod dodatnog novca,

bit će veselja koje se brzo ne zaboravlja.

PEER: Što kažete? Imaju žene i djecu? Oženjeni su?

KAPETAN: Oženjeni? Da, svi i jedan. Ali od svih u najgoroj je nevolji kuhar. Kod njega u kući

uvijek gladuju.

PEER: Oženjeni? Imaju doma nekoga tko ih čeka? Tko se raduje kad dođu? Što?

KAPETAN: Da. Onako kako je već običaj u siromašnog puka.

PEER: I kad se oni vrate uvečer, što onda?

KAPETAN: Onda, mislim, žena iznese ono najbolje što imaju da proslave -

PEER: I postave svijeću u svijećnjak?

KAPETAN: Možda i dvije, pa i malo pića uz jelo.

PEER: I onda se lijepo namjeste unaokolo? Zapale vatru na ognjištu? Djeca su okolo njih? Soba

je puna razgovora; nitko ne čuje drugoga što govori - jer su svi tako razdragani?



KAPETAN: Najvjero jatnije da je tako, I stoga je tako lijepo od vas što ste upravo obećali da

malo pripomognete.

PEER (tresne rukom po ogradi) Proklet bih bio kad bih to učinio! Mislite li da sam poludio?

Mislite li da sam se mučio da bih nadarivao tuđa derišta? Skupo me je stajalo da zaradim svoj

novac! I nitko ne čeka staroga Peer Gynta.

KAPETAN: U redu. U redu. Kako god hoćete. Vaš novac je vaŠ novac.

PEER: Upravo tako! Novac je moj i ničiji više. Obračunajte troškove čim se usidrimo! Moje

putovanje u kabini sve od Paname. I za rakiju svima od posade. I ništa više. Ako dodadem ista

više, kapetane, možete me slobodno raspaliti po nosu.

KAPETAN: Ja vam dugujem račun, a ne pljusku. Ali, oprostite mi, bura je sve jača! (On polazi

naprijed na palubu. Naglo se smrkava. U kabini se upali svjetlo. More je sve uzburkanije. Magla

i gusti oblaci.)

PEER: Imati doma cijeli čopor mlađarije; koji s radošću misle na tebe; i dok si ti na putu, drugi

te prate u mislima? A nema nikoga tko bi mislio na mene. Svijeće u svijećnjaku! Te će se svijeće

ugasiti. Za to ću se ja pobrinuti! Sve ću ih izopijati! Ni jedan jedini od tih đavola neće otići

trijezan na kopno. Pošteno pijani vratit će se ženicama i dječici! Psovat će, udarati po stolu da će

sve odjekivati. Preplašit će na mrtvo ime one koji ih čekaju! Žene će vrištati i bježati iz kuće,

zajedno s djecom! I tako će im propasti cijelo veselje! (Brod se strašno zatrese. Peer se zatetura i

jedva se zadrži na nogama.) Oh, dobro se nagnuo! More se trudi kao da je plaćeno za to! Ovdje

na obalama Sjevera ono se ne da! Tvrdoglavo i opako kao i uvijek! (Osluškuje) Kakvi su to

vrisci?

MORNAR NA STRAŽI: Brodska olupina u zavjetrini!

KAPETAN (Na sredini broda, zapovijeda) Kormilom na desno! Brodom prema vjetru!

KORMILAR: Ima li koga na olupini?

MORNAR NA STRAŽI: Ja vidim trojicu!

PEER: Spustite čamce s krme.

KAPETAN: Napunit će se odmah vodom. (Ide naprijed.)

PEER: Tko da sad na to misli? (Govori nekolicini od posade) Ako ste ljudi, spašavajte! Do

vraga, ako malo i smočite krzno -

BRODARSKI: To je neizvedivo po ovakvim valovima.

PEER: Oni ponovno viču! Gle, vjetar jenjava! Kuharu, hoćeš Ii ti pokušati? Hajde, Ja plaćam! -



KUHAR: Neću: Sve da mi dadete i dvadeset funti sterlinga.

PEER: Psi jedni! Kukavice obične! Zar ste zaboravili da su to ljudi koji imaju žene i djecu

doma? Oni sad sjede i očekuju -

BRODARSKI: Pa, strpljenje je zdravo.

KAPETAN: Dalje odatle!

KORMILAR: Olupina se prevrnula.

PEER: Odjednom je sve utihnulo?

BRODARSKI: Ako su oženjeni - kao što vi mislite - onda svijet ima još tri nove udovice.

(Nevrijeme je sve žešće. Peer Gynt odlazi na stražnji dio palube.)

PEER: U ljudima više nema vjere i - kako je već napisano ili rečeno - nema više kršćanskog

ponašanja. Dobra djela su im sve rjeđa, a sve se manje i mole, i nemaju nikakva strahopoštovanja

pred višim Silama. U nepogodi kao što je noćašnja nazočna je pogibelj, prisutan je sam Gospod.Te životinje bi se trebale pripaziti, i trebali bi se sjetiti - er to je istina - da je pogibeljno igrati se

sa slonovima! A oni čak Njemu otvoreno prkose! Ja sam tu nedužan. Mogu uvijek dokazati da

sam bio spreman pomoći svojim novcem. Ali što imam od toga? Postoji istina, izreka: čista je

savjest mekano uzglavlje. To zacijelo vrijedi na suhome, ali sumnjam da išta vrijedi na brodu,

kad se pristojan čovjek zatekne među ovakvim lupežima. Na moru čovjek ne može nikada biti

sam svoj; čovjek mora ići s ostalima od palube do dna; pa kucne li čas odmazde za brodarskog i

za kuhara, onda će i mene odnijeti vrag zajedno s njima; čovjekove osobne zasluge tu se stavljaju

na stranu; i to naprosto vrijedi pravilo: s kim si onakav si. Moja je pogreška što sam bio odveć

poslušan. A za sve to nikakva hvala. Da sam štogod mlađi, promijenio bih sedlo, i žešće bih

pritegnuo uzdama! Ali ima još vremena! Znati će još cijela župa da se Peer vratio s mora!

Otkupit ću imanje silom ili milom; ponovno ću ga izgraditi; ono će se sjati kao da je dvorac. Ali

unutra, u sobe neću puštati nikoga. Stajat će pred vratima, i vrtjeti kapama u rukama; prosit će i

preklinjati - to mogu koliko god hoće, ali nitko od njih neće dobiti ni jednog jedinog novčića.

Ako sam ja već morao urlati pod bičem sudbine, naći će se i oni koje ću ja šibati.

NEPOZNATI PUTNIK (stoji u mraku pokraj Peera i prijateljski ga pozdravlja) Dobar večer!

PEER: Dobar večer! Što? Tko ste vi?

PUTNIK: Vaš suputnik, stojim vam na usluzi.

PEER: Ah, tako? Mislio sam da sam ja jedini putnik.

PUTNIK: Pogrešna pretpostavka, koja je sad ispravljena.



PEER: Samo je čudnovato što vas prvi put vidim tek večeras -

PUTNIK: Nikad ne izlazim danju.

PEER: Da niste možda bolesni? Blijedi ste kao plahta!

PUTNIK: Ne, nisam. Osjećam se upravo izvrsno.

PEER: Kakva strašna oluja.

PUTNIK: Blagoslovljena, čovječe!

PEER: Blagoslovljena?

PUTNIK: Valovi se dižu visoko kao kuće. Unaprijed mi rastu zazubice! Zamislite samo koliko

će biti brodoloma! I koliko će leševa biti izbačeno na kopno!

PEER: Uščuvaj nas Bože!

PUTNIK: Jeste li ikad vidjeli čovjeka zagušena, obješena ili udavljena?

PEER: To je već previše!

PUTNIK: Leševi se smiju. Ali to je smijeh na silu. I većinom su zagrizli vlastite jezike.

PEER: Okanite se vi mene!

PUTNIK: Samo još jedno pitanje! Ako, na primjer, udarimo o greben i potonemo u mraku -

PEER: Mislite da postoji opasnost?

PUTNIK: Zapravo ne znam što da vam odgovorim. Ali, pretpostavimo, da ja ostanem plutajući

po površini, a da vi potonete -

PEER: Koještarije!

PUTNIK: To je samo mogućnost. Ali kad je čovjek jednom nogom u grobu, on se raznježuje i

dijeli sitne darove -

PEER (maši se za džep) Evo, novac!

PUTNIK: Ne, hvala ne! Ali kad biste bili tako dobri da mi poklonite vaš cijenjeni leš?

PEER: Sad ste već pretjerali!

PUTNIK: Ali samo vaš leš, razumijete li? Radi mojih znanstvenih istraživanja!

PEER: Nosite se!

PUTNIK: Ali, dragi moj, razmislite, jer to je vama na korist! Rastvorit ću vas i iznijeti na

vidjelo. Ovo za čime posebno tragam jest Centar snova, a zatim ću pomno pretražiti šavove -

PEER: Odlazite od mene!

PUTNIK: Ali, dragi gospodine, samo jedan leš utopljenika!

PEER: Porugljivi čovječe! Vi izazivate još gore nevrijeme! Nije li to previše! Ovdje je oluja i



kiša, visoki valovi i svi mogući predmeti nečega što nas može za glavu skratiti, a vi se ponašate

tako da sve to još ubrzate!

PUTNIK: Vidim da niste raspoloženi za daljnje pogađanje, ali vrijeme sa sobom donosi mnoge

promjene - (Pozdravlja prijateljski) Susrest ćemo se kad se utopite, ako ne i prije. Možda ćete

tada biti boljeg raspoloženja. (Ulazi u kabinu)

PEER: Ti učenjaci su zaista grozni ljudi! Njihovi odveć slobodni nazor. (Obraća se

brodarskomu, koji prolazi pokraj njega) Samo jednu riječ, prijatelju? Onaj putnik? Iz koje li je

ludnice taj?

BRODARSKI: Ne znam ni za kakvog drugog putnika osim vas.

PEER: Nema nikoga drugog? Postaje sve gore i gore. (Obraća se brodskom malom koj i izlazi iz

kabine) Tko je sad prošao kroz vrata kabine?

BRODSKI MALI: Brodski pas, gospodine! (Prolazi dalje.)

STRAŽAR (viče) Kopno pod nama!

PEER: Moj kovčeg! Moju torbu! Sve moje stvari iznesite na palubu!

BRODARSKI: Imamo sad prečega posla!

PEER: Gluposti, kapetane! Samo sam se šalio! Naravno, da ću pomoći kuharu -

KAPETAN: Jarbol je pukao!

KORMILAR: Vjetar je odnio jedro.

BRODARSKI (viče) Podvodne stijene ispod pramca!

KAPETAN: Razbit ćemo se u komade! (Brod udara o greben. Buka i zbrka. U blizini kopna.

Grebeni s uzburkanim valovima. Brod tone. Kroz vodenu izmaglicu nazire se mali čamac s

dvojicom ljudi. Jedan veliki val prekrije čamac, pa ga prevrne. Čuje se vrisak. Časak zatim sve je

tiho. Malo poslije vidi se prevrnut mali čamac. Peer Gynt izroni na površinu u blizini čamca.)

PEER: Upomoć! Čamac! Upomoć! Tonem! Izbavi me Gospode, kao što je pisano! (Čvrsto se

drži za kobilicu čamca.)

KUHAR (izroni na drugoj strani) Oh, Gospode Bože, zbog one moje dječice, smiluj mi se!

Pomozi mi da se doče pam kopna! (Hvata se i on za kobilicu.)

PEER: Pusti!

KUHAR: Pusti ti!

PEER: Udarit ću te!

KUHAR: Udarit ću i ja tebe!



PEER: Smrvit ću te udarcima! Ostavi čamac! Dvojicu ne može izdržati!

KUHAR: To ja znam. Pusti!

PEER: Pusti ti!

KUHAR: Kako da ne! (Tuku se. Kuharu klone jedna ruka; on se čvrsto drži drugom.)

PEER: Makni šaku!

KUHAR: Oh, dobri gospodine, poštedi me! Pomisli na dječicu koju imam doma.

PEER: Meni život treba više negp tebi, jer ja još uvijek nemam djece.

KUHAR: Pusti! Ti si dovoljno živio, a ja sam još mlad!

PEER: Požuri! Ostavi! Toni! Toliko si težak!

KUHAR: Smiluj se! Ostavi za ime Božje! Za tobom neće nitko plakati ni žaliti! (Vrišti i pušta

čamac) Davim se.

PEER: (ščepa ga) Držat ću te načas za kosu. Izmoli svoj očenaš!

KUHAR: Ne mogu se sjetiti! Sve mi se mrači -

PEER: Samo najglavnije, ukratko!

KUHAR: Daj nam danas!

PEER: Preskoči to kuharu! Ono što ti treba već ćeš dobiti -

KUHAR: Daj nam danas -

PEER: Ista pjesma! Vidi se da si jednom bio kuhar - (ispušta kuhara).

KUHAR (tonući) Daj nam danas - naš - (potone).

PEER: Amen, momče! Do kraja si bio i ostao ono što jesi. (Uspne se na dno čamca) Dok je

života dotle je i nade -

NEPOZNATI PUTNIK (uhvati se za čamac) Dobro jutro!

PEER: Huj!

PUTNIK: Čuo sam viku; tako mi je drago što sam vas našao. Dakle? Vidite da sam vam govorio

istinu?

PEER: Odlazite! Odlazite! Ovdje ima jedva mjesta i za jednog!

PUTNIK: Ja plivam lijevom nogom. Održat ću se na vodi, samo ako mi dopustite da se vršcima

prstiju oslonim o čamac. Ali a propos vašeg leša -

PEER: Ušutite!

PUTNIK: Svi ostali su nestali -

PEER: Zavežite!



PUTNIK: Kako god hoćete. (Stanka)

PEER: A što sad?

PUTNIK: Ja šutim.

PEER: Sotonska podvala! A što ćete sad?

PUTNIK: Ja čekam.

PEER (čupa sebi kosu) Ja ludim! Tko ste vi?

PUTNIK (kima glavom) Prijatelj.

PEER: I što još? Govorite!

PUTNIK: A što vi mislite? Poznajete li ikoga drugog što je nalik na mene?

PEER: Ah, poznajem li vraga!

PUTNIK (tiho) Da li je njegovo da upali svjetiljku na noćnom putovanju života kr oz strah?

PEER: Ma nemojte! Kad se stvar razjasni, još će izaći da ste glasnik svjetlosti!

PUTNIK: Prijatelju, jeste li barem jednom svakih pola godine osjetili svu ozbiljnost straha?

PEER: Naravno da je čovjeka strah kad prijeti opasnost; ali vaše su riječi nekako zagonetne -

PUTNIK: Da li ste barem jednom u životu zadobili pobjedu koja se daje u strahu?

PEER (gleda u njega) Ako mi vi otvorite vrata, glupo bi bilo da* ne pođem prvi. Ali čemu vrijedi

birati svoje vrijeme, kad ce vas more svakog časa pr ogutati!

PUTNIK: Ili je pobjeda možda vama bliža, pokraj ognjišta, gdje je ugodno i tiho?

PEER: Možda; ali vaš govor izluđuje. Kako možete misliti da razbuđuje?

PUTNIK: Onamo odakle dolazim osmijesi se jednako visoko cijene kao i patetičan stil.

PEER: Sve ima svoje vrijeme; jer, kao što je napisano, ono što priliči cariniku. prokleto je

svećeniku!

PUTNIK: Gomila što počiva u pepelu urni, ne žeta se svaki dan na koturni.

PEER: Odlazi od mene, strašilo jedno! Makni se, čovječe! Ja neću da umrem! Hoću na kopno!

PUTNIK: Što se toga tiče, možete biti mirni; ne umire se usred petog čina! (Nestaje.)

PEER: Na kraju se ipak otkrio - običan prazni moralist!

(Groblje u selu, visoko u planinama. Pokop. Svećenik i župljani. Pjevaju se posljednji stihovi

psalma. Putem pokraj njih prolazi Peer Gynt.)

PEER (na grobljanskim vratima) Evo još jedan zemljak odlazi putem sve puti. Hvala Bogu da ja

nisam taj. (Ulazi u groblje.)

SVEĆENIK (govori nad grobom) Sada kad duša ide pred svojeg suca, a njezin prah leži tu pred



nama kao prazna ljuska, sad ćemo - dragi prijatelji - prozboriti koju o lutanju ovoga pokpjnika po

našoj zemlji. Taj ne bješe bogat, a nije bio ni pametan, glas njegov bješe slabašan, a držanje

neugledno, govorio je zbunjeno i smušeno i jedva da je bio gospodar i u svojem domu; u crkvu

bi ulazio kao da moli da mu se dopusti da zauzme svoje mjesto poput drugih. Znadete da je on

došao iz Gudbrandsdalena. Doselio se ovamo dok jejoš bio mladić. I vjerojatno se sjećate da je

sve do kraja držao desnu ruku u džepu. Ta desna ruka u džepu bila je ono po čemu je čovjek

njega zadržao u sjećanju, a od toga je potjecalo i sve ono njegovo uvijanje, njegovo neprestano

nastojanje, da ne bude zapažen. Pa iako je on nastavio tako svojim putem i iako je uvijek

izgledao kao stranac među nama, svi ste vi dobro znali što je on toliko htio sakriti - to jest da je

ruka koju je skrivao imala samo četiri prsta. Dobro se sjećam jednog jutra od prije mnogo Božjih

ljeta. Bijaše poseban zbor u Lundu. Bilo je to u doba rata. I svi su govori li o stradanjima zemlje i

o njezinoj sudbini. Bijah nazočan i promatrao sam. U sredini za stolom sjedio je kapetan, izmeđusuca i nadstražara; momka za momkom premjeravali su sa svih strana, zapisivali i uzimali u

vojsku. Soba bijaše prepuna, i sve je odzvanjalo od smijeha mladih ljudi.Ondasuprozvali jedno

ime. Pristupio je stolu jedan novi, koji bijaše blijed kao snijeg s ledenjaka. Rekoše mu da priđe

bliže; prišao je stolu; desna ruka bila mu je umotana u krpu; otvarao je usta, gutao, pokušavao da

smogne riječi, ali, iako ga je kapetan nagovarao, on nije uspio prozboriti ništa. Pa ipak, napokon

je progovorio. S rumenilom na obrazima, dok mu se jezik zaplitao ili je prebrzo govorio,

promrmljao je nešto o srpu koji ga je slučajno posjekao i posve mu odsjekao prst. Odjednom je u

sobi zaviadala tišina. Ljudi su se između sebe pogledali. Davali su znakove ustima. Naprosto su

kamenovali mladića nijemim pogledima. On je taj grad osjećao, ali ga nije vidio. Onda je ustao

kapetan, star, sjedokos čovjek i pljunuo je, prstom pokazao vrata i rekao: van! I mladić je izašao.

Momci su mu se maknuli s puta na obje strane, tako da je imao prolaz kao između šiba. Požurio

je prema vratima, i zatim se dao u bijeg; i trčao je kroz gajeve i šume, te kroz krševiti i strmi

kamenjar . Kuća mu je bila gore u planinama. Nakon pola godine bijaše sišao s planine, zajedno s

majkom, zaručnicom i malim djetetom. Uzeo je u zakup nešto zemlje na obronku, ondje gdje se

pustara proteže prema Lombu. Oženio se čim je mogao. Sagradio je kuću, obrađivao je tvrdu

zemlju, i uspio je, Što su potvrđivala i polja pod zlatnim klasjem. Kad bi dolazio u crkvu, desna

mu je ruka bila u džepu, ali vjerujem da su onamo kod kuće tih njegovih devet prstiju radili isto

tako kao i u ostalih njihovih deset. Jednoga proljeća bujica im je bila odnijela sve. Bio im je

ostao samo goli život. Osiromašen i bez igdje ičega, započeo je iznova na novoj čistini, i prije



nego što je jesen došla, opet se dim izvijao s imanja, što je sad bilo bolje zaštićeno. Zaštićeno!

Da, od bujice, ali ne i od usova. Dvije godine nakon toga sve je ostalo ležati pod snijegom. Pa

ipak, ni to nije moglo slomiti njegov duh. Kopao je, raščišćavao, odvozio i navozio zemlju - i

prije nego što je došla zima sa prvim snijegom, bijaše podigao kuću i po treći put. Imao je tri

sina, tri živahna momka; trebalo je da podu u školu, a škola je bila daleko. Morali su se pentrati

ondje gdje je prestajao selski put, preko vrleti što je bila i uska i strma. I što je otac učinio?

Najstariji se morao sam snaći kako je najbolje mogao, a ondje gdje je staza odveć strma, otac bi

sina pridržavao užetom. A ostalu je dvojicu sinova nosio na leđima i u naručju. Tako se on

mučio mnoge godine, dok sinovi ne odrastoše. Sad je mogao očekivati da mu vrate ono što je za

njih učinio. Ali tri imućna gospodina u Novom svijetu zaboraviše i na svojeg norveškog oca i na

svoje školovanje. On bijaše kratkovidan čovjek. Izvan kruga onoga što mu je bilo najbliže - on

nije ništa vidio. Njemu su kao praporci besmisleno zvonile one riječi koje su brzo dirale u srce.

Narod, domovina, sve sjajno i uzvišeno, sve je to kao koprenom bilo skriveno njegovim očima.

Ali bio je ponizan, ponizan bijaše taj muž; i od onog dana stavnje nosio je sa sobom svoju kaznu,

isto tako nedvojbeno kao i ono rumenilo srama na obrazima i četiri prsta skrivena u džepu.

Prekršitelj zemaljskog zakona? Da, svakako! Ali postoji nešto Što sja više od zakona, upravo kao

što sjajni šator Glittertinda ima iznad sebe oblake, s još višim vrhuncima. On je bio slab podanik.

I za državu i za crkvu kao jalovo drvo. Ali onamo na gorskoj visoravni, među svojim rodom,

gdje je on vidio svoj poziv, tu on bijaše velik jer je bio svoj. Do kraja bijaše odan onome s čime

se bijaše i rodio. Život mu je bio kao zvuk usklađena glazbala. I stoga, počivaj u miru, ti tihi

ratniče, koji si se borio i pao u malom seljakovu ratu! Mi nismo pozvani da pretražujemo ni srce

ni bubrege. To nije zadaća praha, nego njegova gospodara! Pa ipak, slobodno i čvrsto izgovaram

svoju nadu: taj čovjek ne stoji više kao bogalj pred svojim Bogom! (Gomila se razilazi. Peer

Gynt ostaje sam.)

PEER: To ja nazivam kršćanstvom! Ništa što bi se čovjekova uma neugodno dojmilo. A i sam

predmet - da čovjek bude nepokolebljivo svoj - kojim se najviše bavila propovijed - također je

sam za sebe veoma odgojen. (Pogleda dolje u grob) Možda je on onaj što s i je odsjekao prst

onoga dana kad sam bio sjekao drvo u šumi? Tko zna? Da ne stojim sad sa štapom na rubu groba

ovog srodnog duha, mogao bih gotovo povjerovati da sam ja taj koji u snu sluša svoju hvalu i

slavu. Stvarno je zgodan i lijep kršćanski običaj zahvaliti ovako dobrohotno - u obliku takozvane

uspomene - pokojnikove prohujale dane. Nemam ništa protiv da ovaj vrijedni svećenik izrekne



tako sud i nada mnom. Ali valjda ima još vremena prije nego što grobar dođe i pozove me u

goste; ili kao što Sveto pismo kaže: ono što je najbolje to i jest najbolje; i: svako vrijeme ima

svoje zlo, te zatim: ne uzimaj svoj pogreb na vjeresiju. Da, crkva je zaista istinski tješitelj. To do

sad nisam dovoljno cijenio, ali sad uviđam kako je dobro kad ti štogod jamče stručnjački glasovi:

kako si sijao, onako ćeš požnjeti! Čovjek mora biti svoj; oko sebe samoga i svojega treba se

čovjek truditi i u velikim i u malim stvarima. Ako Sreća i jest protiv tebe, imaš barem čast da si

provodio život u skladu sa načelima. A sada doma! Pa bio put uzak i strm, a sudbina se i dalje

rugala - stari Peer Gynt će ići svojim vlastitim putem, i biti ono što jest; siromašan, ali krepostan!

(Odlazi.)

(Obronak sa isušenom vododerinom. Kraj potoku je stari srušeni mlin. Tlo je izrovano i sve je

o pustošeno. Poviše uzbrdo nalazi se oveće imanje. Na imanju je drazba. Okupljeno je mnogo

ljudi. Ljudi piju i viču. Peer Gynt sjedi na hrpi ruševina u blizini mlina.)

PEER: Naprijed i nazad, jednako je daleko; unutra ili van, jednako je tijesno. Vrijeme nagriza, a

rijeka potkopava. Zaobiđi, rekao je B0jg; a ovdje se tako i mora.

ČOVJEK U CRNINI: Ostalo je samo smeće. (Opazi Peera Gynta.) Zar ovdje ima i tuđeg svijeta?

Bog vas blagoslovio, dobri prijatelju!

PEER: Dobar skup! Ovdje je danas zaista veselo! Slavi li se to dobro krštenje ili vjenčanje?

ČOVJEK U CRNINI: Prije bih rekao da se slavi povratak kući; a nevjesta leži među crvima.

PEER: I crvi razvlače krpe i prnje.

ČOVJEK U CRNINI: To je i kraj pjesmice, jer sve je gotovo i svršeno.

PEER: Sve se p jesme jednako svršavaju, i sve su stare; naučio sam ih još kao dječak.

JEDAN DVADESETOGODIŠNJAK (nosi žlicu za lijevanje) Vidite što sam kupio! U ovoj je

žlici Peer Gynt lijevao svoja srebrna puceta.

JEDAN DRUGI: A ja, za jedan novčić sam kupio cijelu kesu za novac!

TREĆI: Ništa bolje, eh? Za četiri novčića cijelu torbarsku torbu!

PEER: Peer Gynt? Tko li je bio taj?

ČOVJEK U CRNINI: Sve što ja znam jest, da taj bijaše rođak Smrti i kovača Aslaka.

ČOVJEK U SIVOM: A zaboravljaš mene? Jesi li pijan ili lud?

ČOVJEK U CRNINI: Ti zaboravljaš da na Haeggstadu postoje i vrata na šupi.

ČOVJEK U SIVOM: Točno je. Ali ti nikad i nisi bio izbirljiv.

ĆOVJEK U CRNINI: Samo da i Smrt ne povuče za nos -



ČOVJEK U SIVOM: Hodi, rođače! Jedan gutljaj, onako radi srodstva!

ĆOVJEK U CRNINI: Vragu srodstvo s tobom! Ti si mrtav pijan!

ČOVJEK U SIVOM: Gluposti! Krv nije nikad tako tanka; čovjek se uvijek osjeća u rodu s

Peerom Gyntom. (Odlazi s njim.)

PEER (sebi) Čovjek susreće poznanike.

MLADIĆ (dovikuje čovjeku u crnini) Ako, Aslače, budeš ponovo šljokao, pokojna majka će te

potjerati!

PEER: Ovdje agronomove riječi ne vrijede: što dublje oreš, to bolje vonja.

MLADIĆ (s medvjedovim krznom) Gle mačke iz Dovrea! Samo njezino krzno. Ona je na badnju

večer potjerala trollove.

DRUGI MLADIĆ (s jelenovom lubanjom) Evo divnoga jelena Što je nosio Peera Gynta na

Gendinu preko ponora i stijenja.

TREĆI MLADIĆ (s čekićem u ruci dovikuje čovjeku u crnini) Hej, Aslače, prepoznaješ li ovaj

malj? Je li ovo onaj kojim si se služio kad je ono Vrag zid probio?

ČETVRTI MLADIĆ (praznih ruku) Mads Moene, evo nevidljivog plašta! S njime su Peer Gynt i

Ingrid pobjegli zrakom.

PEER: Rakije, momci! Osjećam da sam star; moram dati na dražbi starež i koještarije!

MLADIC: Što imate na prodaju?

PEER: Imam dvorac; nalazi se u Rondenu. Čvrsto je sagrađen.

MLADIĆ: Daje jedno puce za nj!

PEER: Morao bi ponuditi gutljaj. Jer ponuditi manje - stvarno je sramota i grehota.

DRUGI MLADIĆ: Stvarno je šaljivac ovaj starac. (Ljudi se okupe oko njega.)

PEER (viče) Grane, moj konj! Koliko tko nudi?

JEDAN IZ GOMILE: Gdje on juri?

PEER: Daleko na zapad! Prema sunčevu zalasku, momče! To jel dobar konj koji može jezditi

tako brzo, tako brzo kao što Peer Gynt može lagati.

JEDAN GLAS: A što još imaš?

PEER: Zlata i smeća! Kupljeno je s propašću, a prodajem ga uz gubitak.

MLADIĆ: Onda pokaži!

PEER: San o molitveniku s kopčom! Možete ga dobiti za kuku naj udici!

MLADIĆ: Dođavola sa snovima!



PEER: Eto i mojeg carstva! Bacam ga u gomilu među vas; pograbite se za njeg!

MLADIĆ: Ide li s njim i kruna?

PEER: I to od najljepše slame. Pristajat će prvom koji je stavi na sebe. Hej! A ima tu i još mnogo

toga! Neoplođeno jaje! Luđakove sjedine! I Prorokova brada! Sve će to dobiti onaj koji mi

pokaže na brežuljku stup na kojem piše: ovuda vodi put!

SUDAC (koji se odjednom pojavio) Ti se, moj čovječe, ponašaš tako da mi se sve čini da put

tvoj vodi pravo u zatvor.

PEER (sa šeširom u ruci) Posve vjerojatno. Ali mi recite tko je bio Peer Gynt?

SUDAC: Kakve budalaštine -

PEER: Oprostite! Najponiznije molim!

SUDAC: Priča se da je bio odvratan pjesnik!

PEER: Pjesnik?

SUDAC: Da. Sve što je bilo snažno i veliko, taj bi izmislio tako kao da je to on učinio. Ali,

oprostite, prijatelju, imam i druge dužnosti. (Odlazi.)

PEER: A gdje se sad nalazi taj neobični čovjek?

JEDAN STARIJI ČOVJEK: Otišao je preko mora u neku tuđu zemlju; tamo mu je zlo pošlo, kao

što se moglo i pretpostaviti; već ima mnogo godina tomu kako je obješen.

PEER: Obješen? Vidi, vidi! Tako sam i mislio. Naš ožaljeni Peer Gynt bijaše svoj sve do kraja.

(Klanja se) Zbogom! I mnogo vam hvala za današnji sastanak! (Pođe nekoliko koračaja, ali onda

zastane) Vi veseli momci i vi ljupke cure, hoćete li da vam za uzvrat ispričam štogod?

NEKOLIKO GLASOVA: Da. Svakako. A znate li koju priču?

PEER: Ništa mi nije lakše od pričanja. (Prilazi bliže; lice mu odjednom poprima neobičan izraz.)

Kopao sam jednom zlato u San Francisku. Grad bijaše pun opsjeiiara. Jedan je mogao nožnim

palcima svirati na guslama; drugi je znao na koljenima izvoditi španjolski ples, dok je treći -

slušao sam - recitirao stihove dok su mu svrdlom bušili lubanju. Na taj skup opsjenara došao je i

sam Vrag. Došao je okušati svoju sreću kao i toliki drugi. Njegovo se umijeće sastojalo u

slijedećem: na veoma uvjerljiv način umio je roktati kao pravi prasac. Njegova je osobnost

privlačila, iako ga nisu bili prepoznali. Kuća bijaše ispunjena, a iščekivanje napeto. Nastupio je

pod širokim plaštem, jer - kao što Nijemci kažu - man muss sich dr appieren.Ali ispod toga plašta

(a što nitko nije znao) prokrijumčario je on pravo živo prase. A zatim je započela predstava:

đavo je štipao a prasac je vrištao. Cijela je izvedba imala biti svojevrsna fantazija o prasećoj



nazočnosti, i u slobodnom i u vezanom obiiku; a završila je s roktajem, kao da uboda u klaonici,

nakon čega se umjetnik duboko naklonio i izašao. Stručnjaci su o tome predmetu raspravljali i

ocjenjivali ga; izvedeni glas bijaše i napadan i hvaljen. Jednima se izražaj samog glasa činio

odveć tankim, drugi su opet nalazili da je samrtni. roktaj odveć prostudiran; ali u jednome su se

složili svi: q u a roktanje cijela je izvedba bila krajnje pretjerana. A sve to bijaše zbog toga što je

Vrag bio odveć glup i nije dobro ocijenio svoju publiku. (Nakloni se i ode. Na gomilu nazočnih

pada nesigurna tišina.)

(Uoči Duhova - U dubini šume. Malo podalje, na čistini, vidi se koliba s jelenskim rogovljem

iznad vrata. Peer Gynt puže u šikari i bere divlji luk.)

PEER: Dobro, to je jedno gledište. A gdje li je drugo? Čovjek treba pokušati sve, a izabrati ono

što je najbolje. Tako sam i učinio - počeo sam od Cezara pa išao dalje od Nebukadnezara. Tako

sam ipak morao proći kroz biblijsku povijest. Stari se momak morao vratiti svojoj majci.Uostalom, i piše: od zemlje si postao. Ono što u životu vrijedi jest - da napuniš želudac. Napuniti

ga divljim lukom? To baš i nije dobro. Morat ću pribjeći lukavstvu i postaviti zamke. U potoku

ima vode; i žeđ me neće mučiti. Uostalom, među divljim zvijerima smatran sam za prvu. A kad

mi jednom dođe vrijeme da umrem - kao što zacijelo hoće - onda ću se podvući pod neko drvo

koje je vjetar oborio. poput medvjeda zgrnut ću lišća preko sebe i urezat ću u koru drveta

krupnim slovima: Ovdje počiva Peer Gynt, poštenjačina, car svih ostalih životinja. Car? (Smije

se sam sebi.) O ti stari, lažljivi opsjenaru! Nisi ti nikakav car; nego si ti običan luk, i sad ću ja

tebe oljuštiti, dragi moj Peer! I neće ti ništa pomoći ni zavijanje ni preklinjanje. (Uzima jedan luk

i ljušti ga opnu po opnu.) Evo vanjskog, razderanog pera. To je onaj brodolomnik na olupini

malog čamca. Evo zatim putnikova pera, oskudnog i tankog, pa ipak mu u okusu ima nečeg od

Peer Gynta. A ispod ovoga je “ego” kopača zlata; soka tu više nema - ako ga je ikad i bilo. Ovaj

pak grubi i očvrsli sloj pripada lovcu na krzna iz Hudsonskog zaljeva. Ovaj sad pak sad nalikuje

na krunu - baš, hvala! - tog ćemo bez daljnjega odmah baciti. Ovaj je od istraživača starina,

kratak ali snažan. A evo i proroka, svježeg i snažnog. On smrdi, kao što Sveto pismo kaže, od

laži, i od njega poštenu čovjeku oči zasuze. Ovaj sloj što se nježno u sebe svija, to je gospodin

koji živi u lagodi i ugodi. Slijedeće pero čini mi se bolesno. Ima crne pruge. To se crno može

odnositi i na popa i na crnca. (Oljušti odjednom nekoliko opnica.) Kako veliki broj opni! Neće li

se ubrzo pojaviti i jezgra? (Izljušti cijelu glavicu luka.) Ma za Boga! Sve do same jezgre sami

slojevi, samo sve manji i manji. Priroda je dosjetljiva! (Odbacuje ostatke luka od sebe.) Vragu i



razmišljanje! Zaputi li se Čovjek u razmišljanje, lako će posrnuti. Uostalom, ja se mogu smijati

takvoj opasnosti, jer ležim ovdje čvrsto na sve četiri. (Češe se po glavi.) Sve mi je to nekako

veoma čudnovato! Kaže se da život ima lisca iza leđa. I kad čovjek pođe da ga ščepa, lukavac

odskoči, a čovjek zgrabi nešto drugo - ili ništa. (Došao je u blizinu brvnare, opazije i iznenadi se)

Ta koliba? U šumi! Ha! (Trlja oči.) Čini se da sam jednom morao poznavati tu kuću. Ta jelenjska

lubanja što se širi iznad zabata! Morska djevica što je kao riba dolje ispod pupka! Laži! Nema

nikakve morske djevice! Nego čavli, daske i brava, što unutra ne da ući mislim o bijesovima!

SOLVEJG (pjeva u kolibi)

Sve je spremno za Duhovsku noć.

Dragi moj momče, u daljini.

Hoćeš li mi ubrzo doć?

Ako ti je teško,

Samo se ti odmori!

A ja ću čekati.

Davno sam ti obećala.

PEER (diže se, nijem i smrtno blijed) Jedno koje se sjeća, i jedno koje je zaboravilo. Jedno koje

je rastrošilo - i drugo koje je uščuvalo. O, koliko li je to ozbiljno! I nikad se više ne može

povratiti! O strahote! Ovdje je bilo moje carstvo! (Pobjegne šumskom stazom.)

(Noć je. Borovi. Mjesto je bio opustošio šumski požar. Na milje i milje unaokolo vide se

pougljenjeni panjevi. Bijela magla se povija i prianja uza zemlju. Peer Gynt trči kroz šumu.)

PEER: Pepeo, pramenje magle, prašina na vjetru - mnogo toga za gradnju! A unutar svega smrad

i trulež. Sve je to obijeljen grob. Pjesma, san i mrtvo rođeno znanje leže u temelju piramide; a

iznad nje će se podići djelo sa stepeniŠtem od samih laži. Bijeg od ozbiljnog, odvratnost prema

pokajanju, nek budu na vrhu kao grb, i nek trublja suda objavi “ Petrus Gyntus Caesar fecit!”

(Osluškuje) Kakav je to dječji plač? Plač koji je napola puta do pjesme? A pod nogama mi sekotrljaju klupka! (Šuta ih nogama) Odlazite! Zakrčujete mi put!

KLUPKA (na zemlji)

Mi smo misli;

Trebao si nas misliti;



Nogama nas obdariti!

PEER (zaobilazi ih)

Dao sam život jednoj;

Ali je postala grdobna i krivonoga.

KLUPKA: Trebale smo skočiti

kao zvonki glasovi,

a moramo se valjati

kao siva klupka pređe.

PEER (posrčući)

Klupko! Ti prokleta lopužo,

Zar podapinješ svojem ocu? (Bježi).

UVELO LIŠĆE (leti na vjetru) Mi smo ti geslo. Ti si nas trebao proglasiti! Pogledaj što je od nas

učinilo tvoje oklijevanje! Crvi su nas svuda izjeli. I nikad se nismo uzmogli kao vijenci sviti oko

plodova.

PEER: Vaše rođenje ipak nije bilo uzaludno; samo mirno ležite na tlu i poslužite kao gnpjivo.

UZDASI U ZRAKU: Mi smo pjesme.

Trebao si nas pjevati

Tisuću puta ti si nas zadržavao.

U jami tvojega srca mi smo ležale

i čekale. Nikad nismo ispjevane.

O, da bi ti se grlo otrovalo!

PEER: Otruj se ti, bedasta kitice!

Kao da sam imao vremena za

stihove i pjesmice? (Pokuša poći prečacem.)

KAPI ROSE (kapljući s grane)

Mi smo suze koje nisu prolivene.

Ledenice, koje ranjavaju, a mogle smo

se rastopiti. I sad su ti ledeni



PEER: Na podušje.

LJEVAČ PUCADI: Ah, tako? Ne vidim baš najbolje; oprostite - niste li vi slučajno Peer?

PEER: Peer Gynt - kako se kaže.

LJEVAČ PUCADI: To zovem srećom! Jer upravo sam po Peera Gynta poslan večeras!

PEER: Poslan po koga? Što vi zapravo hoćete?

LJEVAČ PUCADI: Možete i sami vidjeti; ja sam ljevač pucadi. Trebate ući u moju žlicu.

PEER: A što ću ja u njoj?

LJEVAČ PUCADI: Da se pretalite.

PEER: Da se pretalim?

LJEVAČ PUCADI: Evo je, ostrugana je i prazna. Vaš grob je iskopan, lijes je naručen. U lešu će

crvi Lijepo živjeti, ali je meni naloženo da bez odugovlačenja - po meštrovoj želji - donesem

vašu dušu.

PEER: Ali to ne može biti! Naprosto tako, bez u pozorenja!

LJEVAČ PUCADI: Prastari je običaj kod pogreba i rođenja, da se u tajnosti izabere dan za

svečanost, a bez i najmanjeg prethodnog upozorenja počasnomu gostu.

PEER: Da. Točno. Sve mi se nekako vrti u glavi. Vi ste ono?!

LJEVAČ PUCADI: Već sam vam rekao - Ljevač pucadi!

PEER: Shvaćam! Miljenčad imaju mnogo imena. Tako, dakle, Peer! Tu ćeš, dakle, uploviti u

luku. Ali, dobri čovječe, pa to je nepravičan postupak! Znam zasigurno da zaslužujem blaže

ophođenje. Nisam tako loš kao što možda mislite, učinio sam i različita dobra djela na ovome

svijetu. U najgorem slučaju možete me nazvati brbljavcem, ali nikako nekim posebnim krivcem!

LJEVAČ PUCADI: Ma, upravo o tome se i radi, čovječe. Vi niste nikakav krivac, grješnik u

višem smislu; stoga će vas mimoići različita mučenja, pa ćete poput ostalih doći u moju žlicu.

PEER: Zovite vi to kako god hoćete! - Žlica ili topilica! Lako pivo ili svijetlo pivo opet je pivo.!

Nego, odbij od mene, sotono!

LJEVAČ PUCADI: Nećete valjda biti tako grubi pa pomisliti da hodam na konjskim papcima?

PEER: Na konjskim papcima ili liščevim šapcima - ali se čistite! I pazite što činite!

LJEVAČ PUCADI: Prijatelju moj, vi ste u velikoj zabludi. Obojici nam se žuri, i kako bih

uštedio vrijeme, razjasnit ću vam cijelu stvar. Kao što sam iz vaših vlastitih usta čuo, vi niste

neki grešnik, takoreći, velikog stila, jedva jedan osrednji -

PEER: Gle! Gle! Sad počinješ govoriti razborito -



LJEVAČ PUCADI: Čekajte samo malo, ali reći za vas da ste kreposni, to bi značilo otići

predaleko -

PEER: To nisam nikad ni sam tvrdio.

LJEVAČ PUCADI: Dakle, vi ste negdje između, i tako i tako. Grešnik zbiljski velikog stila

danas se rijetko nalazi na putu; za to treba mnogo više nego se naprosto valjati u kalu; jer za

grijeh je potrebna i ozbiljnost i snaga.

PEER: Jest, veoma je točno to što ste primjetili; treba prionuti svojski kao stari beserkeri.

LJEVAC PUCADI: Naprotiv, vi prijatelju, primili ste grijeh olako.

PEER: Samo izvana, prijatelju, kao prskanje blatom.

LJEVAČ PUCADI: Sad se slažemo. Sumporna kupelj nije za vas koji ste se valjali u blatu -

PEER: Pa prema tome, prijatelju, mogu ja otići kao što sam i došao?

LJEVAČ PUCADI: Ne, nego prema tome, moram vas pretaliti.

PEER: Kakve li ste to sve podvale smislili ovdje kod kuće, dok sam ja bio u inozemstvu?

LJEVAČ PUCADI: Taj običaj je drevan kao i stvaranje zmije, a smišljen je za to da se spriječi

rasipanje vrijedne tvari. Vi poznajete ovaj obrt - i znate kako odljevak može ispasti - jasno

rečeno - loše. Puceta nekad ispadnu i bez rupica. I što ste onda učinili?

PEER: Bacio sam ih u otpatke.

LJEVAČ PUCADI: Da, tako je. Jon Gynt bijaše poznat po rasipnosti dok god je imao što u

lisnici i u vrećici. Ali Meštar je, vidite, veoma štedljiv; i zato tako dobro i stoji. Taj ne odbacuje

ništa kao bezvrijedno što god se može iskoristiti kao sirovina. Vi ste eto bili predviđeni za jedno

blistavo puce na prsniku svijeta, ali rupice nisu uspjele, i stoga morate u sanduk za otpatke, i

zatim se - kako se kaže - pretopiti u masu.

PEER: Ne namjeravate valjda da mene - zajedno s nekim Petrom i Pavlom pretalite u nešto

novo?

LJEVAČ PUCADI: Da. Upravo to namjeravam. Postupili smo tako već s popriličnim brojem. U

Kongsbergu čine to isto s novcem, koji je već tako dugo u upotrebi da su se znaci na njemu

izlizali.

PEER: Ali to je veoma bijedno škrtarenje. Dragi moj prijatelju, pustite me da odem;jer puce bez

rupica ili izlizan novcić - što je to čovjeku takvog položaja kakav uživa vaš Meštar?

LJEVAČ PUCADI: Sve dotle, i utoliko dok je duh u Čovjeku, ima on i toliku vrijednost kovine.

PEER: A ja kažem: ne! I ne! Tome ću se oduprijeti i zubima i pandžama! Prije sve negoli to!



LJEVAČ PUCADI: Ali Što drugo? Budite malo razumni. Za nebesa opet niste dovoljno eterični.

PEER: Meni je lako udovoljiti; ne pucam ja na tako visoko. Ali od svojega ne dam ja baš ni

jedne mrvice. Sudite mi po prastarom zakonu! Spratite me na stanovito vrijeme kod onog

velikog Papkara; u najgoru ruku, i na jedno stotinu godina. Jer i to je nešto što čovjek može

podnijeti. Ionako kažu da su te muke samo moralne, i da nisu baš piramidalne. Uostalom, pisano

je kako je to samo prijelazno stanje, i kao što lisac reče: valja čekati; kucnut će i čas izbavljenja;

čovjek se malo povuče i u međuvremenu se nada boljim danima. Ali sama ta pomisao - da

nestanete kao Čestica u lešini nekog neznanca - ta koještarija sa žlicom za puceta - to uništavanje

gyntovskog “ja”: - protiv toga se buni cijela moja duša!

LJEVAČ PUCADI: Ali, dragi moj Peer, nema nikakve potrebe da se toliko uzrujavate zbog

sitnica. Vi ionako nikad niste bili svoj; pa što onda smeta ako odmah umrete?

PEER: Da j a nisam bio svoj? Dođe mi da se smijem! Onda ćemo reći, da je Peer Gynt bio neštodrugo! Ne, Ljevaču pucadi, vi sudite naslijepo. Kad biste uzmogli zaviriti i u same moje bubrege,

i tu biste našli samo Peer Gynta, i nikoga drugog i ništa drugo.

LJEVAČ PUCADI: To je nemoguće. Meni je izdat nalog. Evo, tu je i napismeno: Imaš dovesti

Peera Gynta. Taj je išao proti ciljeva vlastitog života. Stoga u žlicu - taljiku s njim, zajedno s

ostalim lošim odljevcima!

PEER: Ma kakva glupost! Mora da misle na nekog drugog. Piše li stvarno Peer? A ne možda

Razmus ili Jon?

LJEVAČ PUCADI: Te sam ja pretalio odavno. Sada budi dobar i hodi, i nemoj da gubimo

vrijeme!

PEER: Ne, ja ne idem! Da, lijepo bi to bilo da se sutra ispostavi kako se mislilo na nekog drugog.

Stoga se dobro pripazi moj dobri čovječe! Pomisli na odgovornost koju preuzimaš -

LJEVAČ PUCADI: Ja tu imam napismeno -

PEER: Onda mi barem daj vremena!

LJEVAČ PUCADI: A što ceš s njim?

PEER: Hoću da dokažem kako sam cijelog života bio svoj, a to je ono oko čega se sporimo.

LJEVAČ PUCADI: Ti ćeš to dokazati? 'Kako?

PEER: Sa svjedočanstvima i svjedocima.

LJEVAČ PUCADI: Meni je žao, ali se bojim da ih Meštar neće htjeti uvažiti.

PEER: To nikako! Uostalom dosta s tim! Dobri čovječe posudi mi m e n e samoga; brzo ću se



STARAC IZ DOVREA: Odala se veoma raskošnom životu; i zamisli samo - sad živi s onim

Trondom.

PEER: S kojim Trondom?

STARAC IZ DOVREA: Onim iz Valfjelda.

PEER: Ah, s onim kojemu sam preoteo one cure iz planinske kolibe.

STARAC IZ DOVREA: Ali moj unuk je postao i velik i snažan, i ima cijelu gomilu djece.

PEER: Da, ali sad, dragi čovječe, uštedimo sebi te mnoge riječi. Meni je sad na srcu nešto posve

drugo. Zapao sam u izvjesnu veoma škakljivu situaciju, i potreban mi je svjedok. Tu mi ti, taste,

možeš najbolje pomoći. A ja ću već naći štogod tebi za piće.

STARAC IZ DOVREA: Nije valjda? Mogu li biti i od kakve koristi kraljeviću? A možda ću od

njega dobiti i štogod za uzvrat?

PEER: Sa zadovoljstvom. Istina, ponešto sam u stisci s gotovinom i moram na sve stranesmanjiti troškove. Ali sad poslušaj što je posrijedi. Ti se dobro sjećaŠ kad sam one večeri dosao

kao prosac u Ronden.

STARAC IZ DOVREA: Naravno, da se sjećam, gospodine kraljeviću!

PEER: Ne zovi me više kraljevićem! Nego čuj. Ti si htio nasilu da mi izmijeniš vid zarezivanjem

zjenice, pa da me od Peera Gynta pretvoriš u trolla. A što sam ja tad učinio? Usprotivio se i

zakleo se da ću ostati na svojem; odrekao sam se ljubavi, moći i slave, samo zato da bih mogao

biti svoj. A to treba da pod prisegom posvjedočiš i na sudu -

STARAC IZ DOVREA: Ne, to nikako ne mogu!

PEER: Ma, kakve su to riječi!

STARAC IZ DOVREA: Vi me svakak o ne želite prisiliti da lažem? Vjerojatno se sjećate kako

ste bili obtfkli trollske hlače, i kako ste kušali medovinu?

PEER: Jest. Na to me jeste namamili; ali sam se najodlučnije usprotivio onome najglavnijem. A

upravo po tome valja suditi čovjeka. Završetak pjesmice je ono što se sluša!

STARAC IZ DOVREA: Ali završetak je, Peere, bio upravo suprotan.

PEER: Kakve su sad to gluposti?

STARAC IZ DOVREA: Kad si otišao iz Rondena, sebi si iza uha zapisao moje geslo.

PEER: Koje?

STARAC IZ DOVREA: Riječ - onu moćnu i razornu.

PEER: Riječ?



STARAC IZ DOVREA: Da. Onu koja razdvaja cijeli ljudski rod od roda trollova: Trolle, budi

sam sebi dosta!

PEER (ustukne za jedan korak) Dosta!

STARAC IZ DOVREA: I otada si živio tako svim snagama svojeg života.

PEER: Ja! Peer Gynt?!

STARAC IZ DOVREA (plače) To je nezahvalnost! Živio si kao troll, ali si to držao u tajnosti.

Riječ, kojoj sam te naučio, pomogla ti je da se obogatiš, a sad si došao tu i dižeš nos i na mene i

na tu istu riječ, kojoj duguješ zahvalnost za sve.

PEER: Dosta! Planinski troll! Egoist! Sve su to obične koještarije! To je posve jasno!

STARAC IZ DOVREA (Izvlači snop starih novina) Ne misliš valjda da mi nemamo novina?

Čekaj; vidjet ćeš ovdje - crvenim na crnom, kako te "Bloksbergs-Posten" slavi i hvali; a od one

zime kad si otputovao neprestance to isto čini i "Heklefjelds-Tidende". Hoćeš li ih pročitati,Peer? Samo izvoli. Evo tu ima nešto s potpisom “Pastuhovo kopito”. A ovdje opet “O trollskom

nacionalnom duhu”. Pisac iznosi istinu, da malo znače rogovi i rep, ako je od kože ostao makar i

remen, jer važan je duh. “Naše dosta”, zaključuje taj “daje čovjeku žig trolla”, i zatim navodi

tebe kao primjer.

PEER: Planinski troll? Ja?

STARAC IZ DOVREA: Da. Stvar je bjelodana.

PEER: Onda sam isto tako mogao ostati i ondje gdje sam bio? Mogao sam sjediti na Rondenu u

ugodnome miru? Mogao sam si uštedjeti i trud i muku i mnogo pari cipela? Peer Gynt - planinski

troll? To su gluposti! Puke koještarije! Zbogom! I evo ti novčić za duhan.

STARAC IZ DOVREA: Ne! Nemoj, dobri kraljeviću Peer!

PEER: Pusti me! Ili si poludio ili podjetinjio! Idi potraži kakvu bolnicu.

STARAC IZ DOVREA: To je upravo ono što i sam tražim. Ali potomci mojeg unuka tako su

ojačali posvuda (kao što sam već rekao), i kažu kako ja postojim samo u knjigama. I poslovica

kaže: najgori su čovjeku njegovi rođaci. A ja sam se jadan uvjerio koliko je to istina. Teško je

kad te uzimaju za tlapnju i izmišljotinu -

PEER: Dragi čovječe, to je sudbina što je mnoge zadesila -.

STARAC IZ DOVREA: Mi sami nemamo nikakve blagajne uzajamne pomoći, nikakve

štedionice za ugrožene članove, ni službe društvene potpore; takvo što ne bi pristajalo Rondenu -



PEER: Naravno, kad tu vrijedi ono Vragovo: Budi sam sebi dosta!

STARAC IZ DOVREA: Ah, sam kraljević se ne može požaliti na to geslo. Uvijek je mogao

ovako ili onako -

PEER: Moj čovječe, pa ti si posve na krivome putu; jer ja sam - kao što se kaže - gotovo posve

gol -

STARAC IZ DOVREA: Ma je Ii to moguće? Da je kraljević prosjak?

PEER: Do dna. U zalogu je i moje kraljevićevsko “ja”. A za to sve ste krivi vi, prokleti trollovi!

Eto što sve učini loše društvo.

STARAC IZ DOVREA: Dakle, ponovno su srušene sve moje nade! Zbogom onda! Najbolje će

biti da pođem u grad -

PEER: Što ćeš raditi onamo?

STARAC IZ DOVREA: Otići ću u Komediju. U novinama traže talente iz naroda.

PEER: Sretan ti put! I pozdravi ih od mene. Da se mogu izbaviti, pošao bih i sam istim putem.

Napisat ću farsu, što je i luda i duboka, a zvat će se “Sic transit gloria mundi.” (Otrči niz put, a

Starac viče za njim)

(Na jednom raskršću.)

PEER: Sad je, Peere, odsudan čas kao nikada prije! Presudilo je ono dosta iz Dovrea. Brod je

razlupan; valja se dočepati dasaka. Bilo čega - samo ne među otpatke!

LJEVAČ PUCADI (na raskršću) Dakle, Peer, gdje ti je svjedok ili svjedočanstvo?

PEER: Zar smo već kod raskršća? To je stvarno brzo!

LJEVAČ PUCADI: Već vidim na tvojem licu kao na ploči, što potvrda kaže, prije nego je

pročitam.

PEER: Već sam umoran od sve te trke; može čovjek lako i zalutati -

LJEVAČ PUCADI: Da. A uostalom, čemu to i vodi?

PEER: Zaista. U šumi i još noću -

LJEVAČ PUCADI: Ali, eno se vuče neki starac. Hoćemo li ga pozvati?

PEER: Nećemo. Pusti ga nek ide svojim putem. Zar ne vidiš, dobri moj, da je pijan!

LJEVAČ PUCADI: Ali možda bi on mogao -

PEER: Šuti! Ne, pusti ga!

LJEVAČ PUCADI: U tom slučaju, možemo?

PEER: Samo jedno pitanje. Što je u osnovi to “biti sam svoj”?



LJEVAČ PUCADI: Neobično pitanje, osobito iz usta čovjeka koji upravo -

PEER: Odgovori kratko i jasno.

LJEVAČ PUCADI: Biti sam svojznači ubiti sebe sama. Ali kako za tebe takvo objašnjenje nije

dosta, dodat ćemo: biti svuda s Meštrovom namisli ispisanom kao na štitu.

PEER: Ali što je s onim tko nije nikad spoznao što je Meštar namislio s njim?

LJEVAČ PUCADI: To on mora naslutiti.

PEER: Ali koliko puta slutnja promaši ciljAte nasred puta čovjek ode ad undas.

LJEVAČ PUCADI: Svakako, Peer Gynt. Ondje gdje nema slutnji veliki Papkar najbolje lovi.

PEER: Cijeli je ovaj slučaj krajnje zamršen. Slušaj. Više ne tvrdim kako sam samo svoj. Možda

je to i dosta teško dokazati. Taj dio cijelog spora smatram izgubljenim. Ali upravo maloprije -

dok sam osamljen lutao šumom - osjetio sam kako me tišti cipela savjesti; rekoh tada u sebi: pa ti

si ipak grešnik!

LJEVAČ PUCADI: Čini se da se opet vraćaš na početak -

PEER: Ne, uopće ne. Mislim da sam veliki grešnik. Ne samo po postupcima, nego i po željama i

riječima. U inozemstvu sam živio veoma grešno.

LJEVAČ PUCADI: Možda je tako, ali onda vas moram zamoliti popis?

PEER: Svakako. Samo mi daj malo vremena. Potražit ću svećenika, ispovijedit ću se na brzinu, i

donijet ću ovjerenu potvrdu.

LJEVAČ PUCADI: Doneseš li je, onda je jasno da otpada posao sa žlicom za taljenje. Ali Peer,

nalog je -

PEER: Taj papir je star. Vjerojatno je nekog starijeg datuma. Nekoć jesam živio raspusno, igrao

se proroka i vjerovao u sudbinu. Mogu li, dakle, pokušati?

LJEVAČ PUCADI: Ali!

PEER: Dragi, mili, vjerojatno nemaš baš mnogo posla. Jer, u ovome području zrak je tako dobar

da poprilično produljuje starost pučanstvu. Sjeti se samo što je napisao pastor iz Justedala:

“rijetko se događa da tkogod umre u toj dolini”.

LJEVAČ PUCADI: Samo do prvog raskršća, ali dalje ne.

PEER: Svećenika moram naći, pa makar ga izvlačio kliještima! (Otrči.)

(Obronak s vrijeskom. Vijugavi puteljak vodi prema planinskoj vrleti.)

PEER: To može koristiti za mnoge stvari, reče Esben dok je sa zemlje podizao svračje krilo. Tko

bi mogao i pomisliti da popis vlastitih grijeha može čovjeka - u posljednje veče - izbaviti iz



bijedno opao. Nikakvog priljeva duša; tek od zgode do zgode koja zaluta -

PEER: Zar se ljudski rod tako znatno popravio?

MRŠAVAC: Ne, naprotiv, upravo se sramotno pogoršao. Tako da većina odlazi u žlicu za

taljenje.

PEER: Oh, da - već sam slušao o toj ljevačkoj žlici. Zbog nje sam zapravo i došao.

MRŠAVAC: Slobodno kažite o čemu je riječ?

PEER: Ako to ne bi bilo nezgodno, onda bih rado -

MRŠAVAC: Kakvo pribježište, zar ne?

PEER: Pogodili ste moju molbu prije nego što sam je izustio. Kao što kažete, poslovi ne idu baš

najbolje, pa mislim da vam onda i nije previše stalo -

MRŠAVAC: Ali, dragi moj -

PEER: Moji zahtjevi nisu izuzetno visoki. Nije nužno da mi dajete ikakvu plaću; tražim samo prijateljsko ophođenje, već prema mogućnostima i okolnostima.

MRŠAVAC: S loženjem?

PEER: Ali da ne bude odveć vruće; upravo dozvolu da mogu slobodno i u miru otići, pravo (kao

što se veli) da se povučem, pruži li se prilika za bolje dane.

MRŠAVAC: Moj dragi prijatelju, to me uistinu žalosti; ali ne možete vjerovati kolike mnoge

molbe sličnog sadržaja šalju meni dobri ljudi kad treba da napuste svoje zemaljske djelatnosti.

PEER: Ali kad sad pomislim na svoje ranije postupke, moj zahtjev mi se čini posve opravdanim

-

MRŠAVAC: Bijahu to samo sitnice -

PEER: U stanovitu smislu; ali sad se sjećam kako sam i trgovao crnim robljem.

MRŠAVAC: Ima ih koji su trgovali i voljama i dušama, ili su tako zabrljali da nisu pušteni

unutra.

PEER: Prevozio sam kipove Brahme u Kinu.

MRŠAVAC: Opet taj pogrebnički stil! Takve su nam stvari naprosto smiješne. Postoje ljudi koji

razvoze kud i kamo groznije likove u propovjedima, u umjetnostima i u književnosti - pa ipak

ostaju vani -

PEER: Ali, znadete li da sam se jednom izdavao i za proroka!

MRŠAVAC: U inozemstvu? Ma, koješta! Većina tih što sehen ins Blaue - završavaju u žlici za

taljenje. Ako se vi nemate pozvati na što drugo, onda i pored najbolje volje, ne tnogu vas



smjestiti,

PEER: Ali, čujte ovo; za vrijeme brodoloma pridržavao sam se za kobilicu čamca, a pisano je:

utopljenik se i za slamku hvata; i pisano je još i ovo: svatko je sebi najbliži: i tako sam kuharu

upola oduzeo život.

MRŠAVAC: Meni bi bilo svejedno i da ste kakvoj mladoj kuharici oduzeli štogod drugo. Kakav

je to, molim vas polutanski način govora, da kažem sa svim dužnim štovanjem? Zar mislite da bi

netko trošio skupocjeno gorivo - u doba kao što je ovo - na nešto takvo bez ikakva pravog

nastrojenja? I nemojte se srditi; pogrda se, naime, tiče vaših grijeha, i oprostite mi što govorim

ovako izravno. Poslušajte me, dragi prijatelju; izbijte si to iz glave, i pomirite s pomišlju na žlicu

za taljenje. A što bi vam i vrijedilo, da vam pribavim hranu i smještaj? Razmislite malo. Ta vi ste

razborit čovjek. Da. Pamćenje biste zadržali. To je istina; ali pregled nad zemljom uspomena ono

je što je - i zasrce i za um - kako to Šveđani kažu “veoma malo zabavno”. Nemate ništa zbogčega biste urlali ili se smiješili; ništa zbog čega biste likovali ili zdvajali, ništa što bi vas ohladilo

ili zagrijalo; samo nešto Što bi vas srdilo.

PEER: Napisano je: čovjek ne zna gdje cipela tišti ako je ne obuče.

MRŠAVAC: To je istina; ali meni - hvala onomu i ovomu! - treba tek nejednak par čizama. Nu,

svakako je dobro što spomenuh čizme; to me podsjeća da se moram požuriti, jer očekujem

pečenku za koju se nadam da će biti masna; stoga se ne mogu više ovdje zadržavati i čavrljati

PEER: A smijem li upitati na kakvoj se hrani grijeha udebljao dotičnik?

MRŠAVAC: Koliko znam, taj bijaše sam svoj i noću i danju; i to je ono glavno.

PEER: Sam svoj? A potpada li takav svijet pod vašu župu?

MRŠAVAC: Već prema tome kako ispadne. Njima su vrata otškrinuta. Imajte na umu, da čovjek

može biti sam svoj na dva načina: prema licu ili prema naličju. Znate, u Parizu su nedavno otk rili

način portretiranja s pomoću sunca. Pri tome se dobivaju ili izravne slike ili takozvani negativi.

U tima drugima svjetlost i sjena su obrnuti, tako da se one čine ružnima u prosječnim očima. Ali

i u njima ima sličnosti, i samo je treba van izvući. Ako se, dakle, jedna duša tijekom svojega

života fotografirala na negativan način, ploča sa snimkom se zbog toga ne ostavlja, nego se

naprosto dostavlja meni. Ja je onda preuzimam radi daljnje obrade, i uz pomoć prikladnih

sredstava dođe do promjene. Ja je parim, namačem, pržim i čistim, sumporom i sličnim

sastojinama sve dok se ne pojavi slika koju ploča treba dati, to jest: ona koja se zove pozitivom.

Ali ako je čovjek - poput vas - napola se izbrisao, onda ne pomaže ni sumpor ni kalijeva lužina.



PEER: Tak o dakle: čovjek mora doći kao gavran da bi otišao kao bijeli gorski pijetao? A smijem

li zapitati čije ime stoji ispred te negativne patvorine, koju ćete vi prevesti na pozitivan put?

MRŠAVAC: Piše: Peer Gynt.

PEER: Peer Gynt? Tako dakle! A da li je gospodin Gynt sam svoj?

MRŠAVAC: Zaklinje se da jest.

PEER: No, svakako. Taj gospodin Peter je pouzdan.

MRŠAVAC: Da li ga možda poznajete?

PEER: Pa tako, kako se kaže. Poznaje čovjek tako mnogo ljudi.

MRŠAVAC: Meni se žuri. A gdje ste ga vidjeli posljednji put?

PEER: Dolje kod Rta.

MRŠAVAC: Di buona Speranza?

PEER: Upravo tako, ali je odmah zatim otplovio, ako se ne varam.

MRŠAVAC: Onda odmah moram dolje. Samo da ga uhvatim na vrijeme! Taj Kapland, taj

Kapland - nikad mi se nije sviđao. Tamo ima misionara iz Stavangera. (Otrči na jug.)

PEER: Glupo pseto! Eto sad trči s jezikom isplaženim do zemlje. A već će i nos objesiti.

Svakako mi je drago namagarčiti takvog magarca. I takav se klipan razmeće i igra glavnu ulogu!

Taj se stvarno mora napuhivati! Ali od svojeg se obrta zacijelo neće udebljati. Brzo će on pasti sa

svoje prečke, zajedno s cijelim pothvatom. Samo, nisam baš ni ja čvrsto u sedlu; izbačen sam -

može se reći - iz redova plemstva sa svojim “ja”. (Nebom zabliješti meteor; on kimne za njim.)

Pozdrav ti od Peera Gynta, zvjezdani brate! Svijetliti, ugasiti se i nestati u hipu - (Stisne se kao

odstraha i zađe dublje u maglu; časak šuti, a zatim poviče) Zar nema nikoga, nikoga u cijeloj

vrevi, nikoga u ponoru, nikoga na nebesima! (Pojavi se opet malo niže, baca šešir na tlo i čupa

sebi kosu. Nakon toga opet se smiri.) Tako neizrecivo bijedno odlazi onda duša natrag u

ništavilo, u sivu maglu. Ti divna zemljo, nemoj se srditi što sam beskorisno gazio tvoju travu. Ti

divno sunce, zasipalo si blistavim iskricama praznu kolibu. U njoj nije bilo nikoga koga bi

trebalo obasjati i ugrijati. Vlasnik, kažu, nije nikad bio doma. Divno sunce i divna zemljo, ludi

ste bili što ste rađali i sjali mojoj majci. Duh je Škrt, a priroda je rasipna. Skupo je životom

plaćati svoje rođenje. Popet ću se gore, visoko, na najstrmoglaviji vrh; hoću da još jednom

promatram sunčev izlazak, te da, sve dok se ne umorim, promatram obećanu zemlju, a zatim

neka me zatrpa snijeg, i na sniježnom humku mogu napisati: “Ovdje je pokopan Nitko; a nakon

toga - bilo kako bilo -.



LJUDI KOJI IDU U CRKVU (Pjevaju na šumskoj stazi)

O, Blagoslovljeno jutro

Kad jezici Božjeg carstva

Pogodiše zemlju ko ocal plameni!

Sa zemlje nebesima

Sad baštinici pjevaju

Na jeziku carstva Božjega.

PEER (stisne se u strahu) Ne gledaj nipošto onamo! Tamo je sve pustoš i praznina! Bojim se da

sam umro još davno prije smrti. (Pokušava se zavući među grmlje, ali se nađe na raskršću.)

LJEVAČ PUCADI: Dobro jutro, Peer Gynt! Gdje je popis grijeha?

PEER: Misliš da nisam cijelo vrijeme dovikivao i zviždao koliko god sam mogao?

LJEVAČ PUCADI: A nisi susreo nikoga?

PEER: Nikoga, osim putujućeg fotografa.

LJEVAČ PUCADI: A dati rok je prošao.

PEER: Sve je prošlo. Sova najavijuje dan. Čuješ li je kako uhuhuče?

LJEVAČ PUCADI: To je zvono koje poziva na zornicu.

PEER (pokazuje) Što je ono što se tamo svijetli?

LJEVAČ PUCADI: Samo svjetlo u nekoj kolibi.

PEER: A kakav je ono zvuk?

LJEVAČ PUCADI: Tek pjesma neke žene.

PEER: Da. Tamo. Tamo ću naći popis svojih gri jeha.

LJEVAČ PUCADI (zgrabi ga) Dovedi u red svoj dom. (Izašli su iz grmlja i stoje pred kolibom.

Sviće.)

PEER: Da dovedem u red svoj dom? To je ono! Idi! Odlazi! Da ti je žlica velika kao sam lijes,

budi siguran, da u nju ipak ne bi stali ni ja ni moji grijesi.

LJEVAČ PUCADI: Još do trećeg raskršća, Peere; ali tada - (Skrene u stranu i ode.)

PEER (približava se kući) Naprijed i nazad - jednako je dugo. Unutra i van - jednako je tijesno.

(Zastaje) Ne! Kao oštar i beskrajan vrisak taj je ulazak, povratak kući. (Pođe nekoliko koraka i

opet zastane.) Zaobiđi, reče Bojg! (Čuje pjesmu koja dolazi iz sobe.) Ne! ovaj put idem pravo, pa

ma koliko put bio tijesan! (Potrči prema kući; u istom času Solvejg se pojavi na vratima,



odjevena za crkvu i s molitvenikom u rupcu; u drugoj ruci drži štap. Stoji uspravna i blaga.)

PEER (baci se na prag) Ako imaš osudu za grešnika, izreci je!

SOLVEJG: To je on! To je on! O nek je hvaljen Bog! (Ispruži ruke kao da ga traži pipajući.)

PEER: Reci, što sam sve zgriješio?

SOLVEJG: Ništa ti nisi zgriješio,

moj jedini mladiću! (Opet ga traži pipajući unaokolo.)

LJEVAČ PUCADI (iza kuće) A popis grijeha, Peer Gynte?

PEER: Navedi moje grijehe!

SOLVEJG (sjedne pokraj njega) Ti si moj život pretvorio u divnu pjesmu. Neka si blagoslovljen

ti koji si se vratio. Nek je blagoslovljen, blagoslovljeni naš susret na Duhovsko jutro!

PEER: Onda sam izgubljen!

SOLVEJG: Postoji onaj koji vlada.

PEER: (smije se) Izgubljen! Osim ako ti umiješ odgonetati zagonetke!

SOLVEJG: Kaži mi ih.

PEER: Da ih kažem? Dobro! Svakako! Možeš li mi reći gdje je sve odonda bio Peer Gynt?

SOLVEJG: Bio?

PEER: Sa žigom sudbine na svojem čelu; bio, kakav je i postao u Božjoj misli! Možeš li nešto

reći? Ako ne možeš, onda moram doma - dalje u zemlju magle.

SOLVEJG (smije se) Oh, ta zagonetka je lagana.

PEER: Onda reci ono što znaš! Gdje sam bio, kao ja sam, kao cijeli, kao istinski? Gdje sam bio

ja, s Božjim žigom na svojem čelu?

SOLVEJG: U mojoj vjeri, u mojoj nadi i u mojoj ljubavi.

PEER (ustukne) Što kažeš? Šuti! To su varljive riječi. Čovjeku što je tu ti si majka.

SOLVEJG: Da, jesam. Ali tko mu je otac? Onaj koji oprašta zbog majčine molitve.

PEER (trag svjetlosti ga obasja; on vikne) Moja majko; moja suprugo; nedužna ženo! O, zakloni

me, tu me zakloni! (Uhvati se za nju i zarije lice u njezino krilo. Duga šutnja. Sunce izlazi.)

SOLVEJG (tiho pjeva)

Spavaj, najdraži momče moj!

Ja ću te njihati i čuvati.

Sjedio si svojoj majci u krilu;



I cijelog ste se života igrali.

Počivao si na majčinim grudima

Cijelog života. Bog mi te čuvao!

Momak je ležao kraj srca moga

Cijelog života, i sad je umoran.

Spavaj, najdraži momče moj!

Ja ću te njihat i čuvati.

GLAS LJEVAČA PUCADI (iza kuće) Sresti ćemo se, Peere, na posljednjem raskršću; i onda

ćemo vidjeti da li ćeš, više ništa neću reći.

SOLVEJG (pjeva glasnije na punoj dnevnoj svjetlosti)

Ja ću te njihat i čuvati;

Spavaj i snivaj, momče moj!

TUMAČ IMENA I IZRAZA

ab esse ad posse (lat.) od biti do moći

Ach, Sfinx, wer bist du? (njem.) Ah, Svingo, tko si ti?

ad undas (lat.) u vodu, u valove, u more

a la (fran.) poput, na način Angora, raniji naziv za Ankaru

apropos (fran.) u pogledu toga, što se tiče

beserkeri (staronord.) prema drevnoj sjevernjačkoj predaji, ratnici odjeveni u medvjedov inu (otuda i podrijetlo samog

nazivka) koji su sami sebe raspaljivali do bijesa prije početka boja

Bornu, mjesto u Africi

burmut (tur.) duhan koji se šmrče

coquette (fran.) namiguša, žensko koje se svim silama trsi da se svidi

čibuk (tur.) cijev lule; dugačka istočnjačka lula

Ćaba (arap.) muslimansko svetište i hodočasničko središte u Meki

dalesman (nor.) čovjek s područja sjevernjačke visoravni

das Ewig Weibliche zieht uns hinan (njem.) vječno žensko nas uzdiže (Goethe, Faust, II)

di Buona Speranza (tal.) od rta Dobre Nade

dolce far niente (tal.) slatko je ne raditi ništa

Dovre, planinsko područje u južnoj Norveškoj, između Gudbrandsdala i Opdala

eh bien (fran.) eh, dobro

eine Lebensfrage (njem.) životno pitanje en bloc (fran.) ukupno, sve skupa

enfin (fran.) na kraju, napokon

en garcon (fran.) kao momak

en gros (fran.) na veliko

en tet a tet (fran.) onako nasamo, udvoje, povjerljivo

Es lebe hoch der grosse Peer'. (njem.) Živio veliki Peer!

fatum (lat.) kob, usud, sudbina



fellah (arap.) seljak, ratar u Egiptu i okolnim arapskim zemljama

fi donc (fran.) uzvik kojim se izrazuje prezir (fuj!)

filantrop (grč.) čovjekoljubac

findžan (tur.) šalica za kavu

fjord (norv.) uzak i strm morski zaljev

funta shillinga (engl.) novčana jedinica

funta sterlinga (engl.) novčana jedinica

Gizeh, predgrađe Kaira, blizu kojeg se nalaze tri najveće egipatske sfinge

goddaml (engl.) prokletstvo! K vragu!

gout (fran.) ukus, sklonost

grog (engl.) zaslađeni napitak od ruma ili araka

heraus (njem.) van, napolje hurija (tur.) djevojka u muslimanskom raju

kalifat (arap.) vlast ili područje vlasti kalifa (to jest: muslimanskog svjetovnog i duhovnog poglavara)

Karlo Dvanaesti, švedski kralj (1682-1718)

konzekvencije (lat.) posljedice, zaključci

Krez (grč.) legendarni lidijski kralj koji je posjedovao golemo bogatstvo kuli (hind.) nosač, vozač, najamni radnik

kumir (rus.) kip, idol

Lippe - Detmold, naziv jednog od negdašnjih malih njemačkih kneževstava

Man muss sich drapieren (njem.) čovjek se mora uviti u zavjesu (dotjerati, ukrasiti)

Mein Herr (njem.) moj gospodin

Memnonov stup, jedan od dva stupa u blizini Tebe u Egiptu, koji su se glasali zagonetnim zvukom

misija (lat.) zadaća, poslanje, misionarsko sjedište

misionar (lat.) promicatelj vjere u kolonijama, vjerovjesnik

monsieur (franc.) gospodin, gospodar

nabob (ind.) namjesnik, zapovjednik, a osobito obogaćeni povratnik iz Indije

niveau (franc.) razina, stupanj

nota bene (lat.) zapamti dobro!

opal (sanskr.) vrsta dragulja

Petrus Gyntus Caesar fecit (lat.) načinio je car Peer Gynt

Putifar (bibl.) egipatski dvorski dostojanstvenik, Josipov gospodar

qua (lat.) kao, poput, u svojstvu

Ronden, planinsko područje u Norveškoj

samum (arap.) pješčana oluja u pustinji

sehen ins Blaue (njem.) zuriti u prazno, besciljno

sfinga (grč.) kip ležećeg lava s čovječjom glavom u starom Egiptu

Sic transit gloria mundi (lat.) tako prolazi slava svijeta

sir (engl.) gospodin

sob (češ.) sjeverni jelen

status quo (lat.) položaj kakav je i prije bio

summa (lat.) zbroj, najviši doseg; sveobuhvatan srednjovjekovni priručnik

Tombuktu, mjesto u Africi

ton (franc.) zvuk, način govora ili ponašanja

troll (norv.) nadnaravan stvor koji je ljudima obično nevidljiv, a živi u planinama, u šumama ili pod zemljom. Trollovi se

prigodice prikazuju bilo kao divovi bilo kao patuljci. U sjevernjačkoj pučkoj predaji i pjesništvu obično su zli i opaki. U

Ibsena pustolovina sa trollovima (kao nositeljima razornih svojstava u čovjeku) simbolizira sukob između ljudske duhovne i

životinjske naravi

Urnatur (njem.) pranarav, izvorna priroda usov, odron snijega ili zemlje, obično u planinskim predjelima;



lavina

very well (engl.) vrlo dobro

was (njem.) što

wer bist du? (njem.) tko si ti?

yankee (amer.) pravi, izvorni Američanin; prezriv naziv za svakog stanovnika SAD

Ibzen - Per Gint

Documents

Transcript of Ibzen - Per Gint