http://www.balkandownload.org/

2

Kurban Said

Ali i Nino

Naslov izvornika Kurban Said Ali und Nino Prvo izdanje objavljeno je u Beu i Leipzigu 1937. godine,

nakladnik Tal Verlag.

DTypewriter

3

Kurban Said pseudonim je Leva Nussimbauma (1905. 1942.) roenog u Bakuu u Azerbajdanu. Iako je bio

potomak njemako-idovske obitelji, osjeao je golemu strast prema Orijentu

pa je jo u mladosti preao na islam.

Bjeei pred boljevicima, njegov otac,

koji je bio naftni magnat, odvodi ga u Europu, odakle i sam Said 1933. mora bjeati, ovaj put pred nacizmom. Nakon

dvije godine u New Yorku Said se vraa

u Be, poslije se prebacuje u Italiju, gdje

1942. umire u kunom pritvoru od rijetke

krvne bolesti.

Janja

4

Roman Ali i Nino potvruje injenicu da je velika knjievnost uistinu bezvremena. Iako je prvi put objavljen

davne 1937. on i danas plijeni svojom originalnou i

svjeinom, a dosad je preveden na vie od 30 jezika i doivio

je preko 100 izdanja diljem svijeta! Ali-kan i Nino Kipiani ive u kozmopolitskom i naftom

bogatom Bakuu, prijestolnici Azerbajdana. Poetak je

dvadesetoga stoljea i Baku, koji se nalazi na razmeu Istoka

i Zapada, mjesto je susreta razliitih kultura i naroda:

azerbajdanskih muslimana, Armenaca, Turaka, idova, Rusa

i drugih. Ali-kan je muslimanski mladi oaran pustinjom, a Nino kranska djevojka gruzijskoga podrijetla, odrasla u

obitelji profinjene proeuropske tradicije. Unato

razliitostima njih se dvoje vole, no nad njihovu ljubav

nadvijaju se prijetei oblaci Oktobarske revolucije i Prvoga svjetskog rata. Bez obzira na sve, Ali-kan se uskoro eni s Nino, a potom odlazi u rat za nezavisnost svoje zemlje.

Ljepota ovog romana je neunitiva. SUNDAY TIMES

Uzbudljivo i prekrasno... ivopisan pogled na multikulturalnu sredinu i

jednu istinsku ljubav. TIME

Janja

5

itanje ovog romana prua osjeaj

otkria zakopanog blaga. Epsko djelo o

kulturnim promjenama koje se ine

neposrednijim od jutarnjih vijesti... udesan roman. NEW YORK TIMES

Janja

6

Dragi itatelji!

Vi drite u rukama vjerojatno prvu knjigu

nekog azerbajdanskog autora prevedenu na

hrvatski jezik. Roman Kurbana Saida Ali i Nino pria je o ljubavi izmeu dvoje mladih ljudi,

Azerbajdanca i Gruzijke, koji ive u Bakuu na

poetku dvadesetog stoljea, u kljunom

povijesnom razdoblju uoi Prvoga svjetskog rata i

revolucija koje su dovele do raspada Ruskog Carstva. Ali i Nino. Musliman i kranka. Istok i

Zapad. Olienje dviju razliitih kultura i razliitih

obiaja, zamreno isprepletenih u ovom gradu na obali Kaspijskog jezera.

Zemlja vatre Azerbajdan je smjeten na raskriju puteva izmeu Europe i Azije, na spoju

Istoka i Zapada: preko njegova teritorija nekad je prolazio Put svile. Uzajamni utjecaj kultura od davnina je stvarao pretpostavke za dijalog izmeu predstavnika razliitih religija i naroda te

formiranje tolerantnog drutva. U Azerbajdanu

stoga, bez obzira na drutveno-politiki sustav, ljudi koji govore razliitim jezicima i predstavljaju

razliite religije ive u miru, spokoju i uzajamnom potovanju, kao jedna obitelj. Multireligiozni i

multietniki Azerbajdan i danas je vjeran toj

tradiciji, i to je jedno od naih najveih nasljea. Azerbajdan je zemlja drevne knjievne

Janja

7

tradicije, koja je dala svijetu velike pjesnike i mislioce poput Nizamija, Khaganija, Fuzulija, Nesimija, a jo u 12. stoljeu ivjela je i stvarala

azerbajdanska pjesnikinja Mehseti Ganjavi.

Knjievna djela, koja su stvorili nai klasici i

suvremenici, zauzimaju poasno mjesto i pripadaju

svjetskoj kulturnoj batini. Azerbajdanska Demokratska Republika

(ADR), koja je uspostavljena 1918. godine, prva je sekularna drava na muslimanskom Istoku gdje su

enama prvi put u muslimanskom svijetu

zajamena jednaka prava, ukljuujui i glasaka,

gdje je otvoreno prvo kazalite i postavljena prva opera. Deklaracija o neovisnosti jamila je jednaka

graanska i politika prava za sve graane, bez

obzira na nacionalnost, religiju, socijalni status i spol. Iako je republika kao neovisna drava

postojala vrlo kratko vremensko razdoblje te je pala 1920. nakon ulaska boljevike vojske (ovi

dogaaji se spominju u romanu), ona je u

pamenju naroda ostavila veliki duhovni trag te je

uvelike pridonijela razvoju obrazovanja, kulture, knjievnosti i umjetnosti, a Azerbajdanska

Republika ponovno stjee svoju neovisnost 1991. godine i postaje nasljednicom upravo te prve republike.

Treba napomenuti da postoje mnoge povijesne slinosti i paralele izmeu Azerbajdana

i Hrvatske, ukljuujui i one koje se odnose na nau

nedavnu prolost, kada su oba naroda suoena s

Janja

8

ratom, okupacijom njihova teritorija, velikim brojem izbjeglica i unutarnjom nestabilnou

preivjeli bolno razdoblje tranzicije. Obje su zemlje

relativno mlade drave na karti svijeta, koje su sebi

dale u zadau izgradnju mirnog, naprednog i demokratskog drutva. Nae zajednike

vrijednosti, ciljevi i zadae stvaraju povoljne uvjete

za meusobno zbliavanje. Iskreno smo zahvalni izdavaima knjige za

njihov doprinos razvoju kulturnih odnosa izmeu

naih naroda. Nadam se da e mnogi hrvatski itatelji, nakon to proitaju ovaj izuzetan roman,

htjeti nastaviti svoje upoznavanje s azerbajdanskom knjievnou i bolje upoznati

nau zemlju.

Kamil Khasiyev VELEPOSLANIK

REPUBLIKE AZERBAJDAN

Janja

9

Ali i

Nino

Janja

10

1. poglavlje

ILI SMO VRLO AROLIKO DRUTVO, nas etrdesetorica

kolaraca na nastavi zemljopisa toga vrueg

poslijepodneva u Carskoj ruskoj humanistikoj gimnaziji

u Bakuu: trideset muslimana, etiri Armenca, dva Poljaka, tri

sljedbenika sekti i jedan Rus. Do tada nismo razbijali glavu neobinim zemljopisnim poloajem naega grada, ali sada nam je profesor Sanjin stao tumaiti onim jednolinim i

uspavljujuim glasom: Prirodnu granicu Europe na sjeveru

predstavlja Sjeverno more, na zapadu Atlantski ocean i na jugu Mediteran. Istona granica Europe ide kroz Rusko Carstvo du gorja Ural, preko Kaspijskoga mora i Zakavkazja.

Neki uenjaci gledaju na podruje juno od Kavkaza kao na

Aziju, dok drugi, uzimajui u obzir kulturni razvoj u

Zakavkazju, smatraju da bi to podruje trebalo biti vaan dio

Europe. Stoga se moe rei, draga djeco, da djelomino i od

vas zavisi hoe li na grad pripadati naprednoj Europi ili

nazadnoj Aziji. Na usnama mu je titrao samozadovoljan osmijeh. Neko

smo vrijeme sjedili u tiini, poklopljeni njegovom mudrou i

teretom odgovornosti iznenada svaljenim na naa plea. A onda Mehmed Hajdar, koji je sjedio u zadnjoj klupi, digne ruku i ree: Molim lijepo, gospodine, mi bismo radije ostali u

B

Janja

11

Aziji. Provala smijeha. Bila je to Mehmedova druga godina u

treem razredu, a po svemu sudei mogao bi tu ostati i idue

godine, ako Baku i dalje bude pripadao Aziji. Naime, dekret ministarstva doputao je starosjediocima azijskoga dijela

Rusije da ostanu u nekom razredu koliko god to ele. Profesor se Sanjin, odjeven u zlatom opivenu odoru

ruskoga gimnazijskog uitelja, namrtio. Tako dakle, Mehmede Hajdare, ti bi ostao u Aziji. Moe

li navesti koji razlog za tu odluku? Mehmed Hajdar stupi naprijed porumenjevi u licu, ali ne

odgovori nita. Usta su mu bila otvorena, elo namrteno, a pogled prazan. I dok su se etiri Armenca, dva Poljaka, tri

sektaa i Rus naslaivali njegovom glupou, podigao sam

ruku i rekao: Gospodine profesore, i ja bih radije ostao u

Aziji. Ali-kane irvanire! I ti takoer! Lijepo, istupi naprijed. Profesor Sanjin izbacio je donju usnu i u pola glasa

prokleo sudbinu koja ga je bacila na obale Kaspijskoga mora. Zatim se nakaljao da proisti grlo i zapitao pompozno:

Moda nam ti konano moe dati razlog? Mogu. U Aziji se osjeam sasvim dobro. Tako dakle. Dobro, a jesi li ikada bio u nekoj stvarno

divljoj azijskoj zemlji, u Teheranu na primjer? Naravno, prologa ljeta. E, ba dobro. A jesi li ondje vidio neke od velikih

blagodati europske kulture, recimo automobile? O da, i to vrlo velike. Prevoze tridesetak, pa i vie ljudi.

Ne voze po gradu, ve samo od jednog mjesta do drugog. To su autobusi, a koriste se njima zato to nemaju

Janja

12

eljeznice. Vidi, to se zove zaostalost. Sjedni na mjesto,

irvanire. Znao sam da se trideset Azijaca sada osjea slavodobitno,

vidjelo se to u nainu na koji su me gledali. Profesor Sanjin ljutito je utio. Oekivalo se od njega da

od svojih uenika napravi dobre Europljane. Dobro, a je li itko od vas bio primjerice u Berlinu? zapita

on iznenada. Danas zaista nije bio njegov dan: javio se sekta Majkov i

priznao da je bio u Berlinu kao sasvim maleni djeak. ivo se

prisjetio zaguljive i sablasne podzemne, bune eljeznice i

sendvia sa unkom koje mu je majka pripremala. Nas tridesetorica muslimana osjetili smo duboko

gnuanje. Seid Mustafa ak je zatraio doputenje da napusti

uionicu, kao da mu je pozlilo od rijei unka. I tu je bio kraj

nae rasprave o Bakuu i o njegovu zemljopisnom poloaju. Oglasilo se zvono. Osjetivi olakanje, profesor Sanjin

napusti uionicu. etrdeset aka izjuri za njim. Bio je to veliki odmor i postojale su samo tri stvari koje si mogao raditi: istrati na dvorite i potui se s acima iz susjedne realne

gimnazije, jer oni su na svojim kolskim odorama imali zlatne

kokarde i zlatna puceta, dok smo se mi morali zadovoljiti srebrnima; razgovarati glasno na tatarskom, tako da te Rusi ne razumiju, zbog ega je to bilo strogo zabranjeno, ili si

mogao brzo prijei cestu i neprimjetno kliznuti u enski licej

svete kraljice Tamare. Odluio sam se za posljednje. Djevojke su etale vrtom odjevene u edne plave odore s

bijelim pregaama. Moja mi je sestrina Aja mahnula.

Hodala je ruku pod ruku s Nino Kipiani, a Nino Kipiani je najljepa djevojka na svijetu. Kada sam im ispriao o svojim

Janja

13

zemljopisnim okrajima, najljepa djevojka na svijetu digla je najljepi nos na svijetu i rekla: Ali-kane, ti si tako glup. Hvala Bogu to smo u Europi. Da smo u Aziji, morala bih nositi veo

pa me ti ne bi mogao vidjeti. Predao sam se. Neobian zemljopisni poloaj Bakua

omoguio mi je dakle da gledam najljepe oi na svijetu. Potiten, propustio sam ostatak nastave. Lutao sam

gradskim ulicama, gledao deve i puinu, razmiljao o Europi i

Aziji, o Ninoinim lijepim oima, i bio tuan. Priao mi je

prosjak lica razjedena boleu. Dao sam mu novac i on krene da mi poljubi ruku. Uplaen, trgnuo sam je nazad. Desetak

minuta poslije sinulo mi je da sam ga uvrijedio i dva sam sata jurio uokolo traei ga da popravim stvar. Nisam ga

pronaao, i kui sam se vratio s grinjom savjesti. Bilo je to prije pet godina. U tih pet godina mnogo se toga dogodilo. Dobili smo

novog ravnatelja koji nas je s osobitim zadovoljstvom hvatao za ovratnike i drmusao jer je u gimnaziji bilo strogo zabranjeno acima dijeliti zaunice. Na vjerouitelj

nadugako nam je rastumaio koliko je milostiv Alah bio prema nama kad nam je dopustio da doemo na svijet kao

muslimani. Pridruila su nam se dvojica Armenaca i jedan

Rus, a dva muslimana vie nisu bila s nama: jedan se sa svojih

esnaest godina oenio, a drugi je tijekom ferija pao kao

rtva krvne osvete. Ja, Ali-kan irvanir, bio sam u meuvremenu tri puta u Dagestanu, dva puta u Tbilisiju,

jednom u Kislovodsku, jednom u Perziji kod strica, i umalo nisam ponavljao razred jer nisam znao razlikovati gerund od gerundiva. Otac je otiao potraiti savjet od mule koji mu je

rekao da je latinski tek tata opsjena. I tako je otac stavio sve

Janja

14

svoje tursko, perzijsko i rusko ordenje, zaputio se ravno k ravnatelju, darovao nekakav instrument za nastavu fizike, i ja sam bio bez problema promaknut u vii razred. Odnedavno je u koli visio plakat s natpisom da je strogo zabranjeno

dolaziti u kolu s nabijenim revolverom, u grad je uveden

telefon, otvorena su dva kina, a Nino Kipiani bila je jo uvijek

najljepa djevojka na svijetu. Sada se to vrijeme bliilo kraju, od maturalnog ispita

dijelio me je jo samo jedan tjedan pa sam sjedio kod kue u

svojoj sobi i mudrovao o besmislenosti nastave latinskoga jezika na obali Kaspijskoga mora.

Bila je to lijepa soba na drugom katu nae kue. Tamni

sagovi iz Buhare, Isfahana i Kaana prekrivali su zidove. Linije njihovih uzoraka prikazivale su vrtove i jezera, ume i rijeke

na nain kako ih je u svojoj mati vidio njihov tkalac neprepoznatljive oku nestrunjaka, zanosno lijepe za znalca.

ene nomada iz dalekih pustinja skupljale su s divljeg trnovitog grmlja zelen za ove boje. Dugi tanki prsti istiskivali su iz njih sok. Tajna ovih arobnih boja stara je stotine

godina, a esto proe i cijelo desetljee dok tkalac ne dovri

svoje umjetniko djelo. Onda ono visi na zidu, puno tajanstvenih simbola, nagovjetaja prizora lova i vitekih

bojeva, s ukrasnim natpisom na rubu, nekim stihom Firdusija ili kojom Sadijevom mudrom izrekom. Zbog mnogih sagova soba se inila tamnom. Bio je tu i jedan nizak divan, dva mala

sedefom optoena stolca bez naslona, mnotvo mekih jastuka, a usred svega toga, tako uznemirujue i tako

suvino, knjige zapadnoga znanja: kemija, latinski, fizika,

trigonometrija budalatine koje su izmislili barbari kako bi prikrili svoje barbarstvo.

Janja

15

Zaklopio sam knjige i iziao iz sobe. Uska staklena veranda s pogledom na dvorite vodila je do ravnog krova

kue. Otiao sam tamo. Odande sam pogledom mogao

obuhvatiti cijeli svoj svijet, masivne zidove gradske tvrave s

arapskim natpisom nad ulaznim vratima. Kroz labirint ulica koraale su deve s tako njenim zglobovima da sam ih

poelio pomilovati. Preda mnom uzdizala se zdepasta,

okrugla Djeviina kula, okruena legendom i vodiima turista.

Dalje iza kule poinjalo je more bezlino, olovno, neshvatljivo Kaspijsko more, a za leima mi je bila pustinja otro stijenje, pijesak i trnje mirna, nijema i nesavladiva, najljepi krajolik na svijetu.

Sjedio sam u tiini na krovu. to me se ticalo to ima i

drugih gradova, drugih krovova, drugih krajolika. Ja sam volio ravnu puinu, ravnu pustinju i izmeu njih ovaj stari grad, ruevnu palau, i buan svijet to je hrlio ovamo u

potrazi za naftom, bogatio se i potom odlazio, jer nije znao zavoljeti pustinju.

Sluga je donio aj. Ispijao sam ga i mislio na svoj maturalni ispit. Nije me previe brinuo. Sigurno u proi. Ako i ne

proem, nee to biti sramota. Seljaci na naim imanjima rekli

bi tada da se u uenjakom aru nisam mogao odvojiti od

kue znanja. Zapravo je teta to naputam kolu. Lijepa je

bila siva odora sa srebrnim pucetima, epoletama i kokardama. Ali neu dugo nositi civilnu odjeu. Samo jedno

ljeto i onda da, onda idem u Moskvu u Lazarevljev institut za orijentalne jezike. To sam sm odluio, i tamo u pred Rusima imati lijepu prednost. Ono to e oni morati s mukom uiti, meni je poznato od malena. Osim toga, nema tako

lijepe odore kao to je ona Lazarevljeva instituta: crveni

Janja

16

haljetak, zlatni ovratnici, uski pozlaeni ma i rukavice od

jaree koe, ak i radnim danom. Mora nositi uniformu da bi

te Rusi potovali, a ako me Rusi ne budu potovali, Nino nee poi za me. A ja se moram oeniti s Nino bez obzira na to to

je kranka. Gruzijke su najljepe ene na svijetu. A to ako

me ne bude htjela? Tada u nai nekoliko odvanih momaka,

prebaciti Nino preko sedla i pouriti preko granice u Teheran. Ondje e ve pristati, to e joj drugo preostati?

ivot se inio lijep i jednostavan gledan s krova nae kue

u Bakuu. Sluga Kerim dodirnuo mi je rame. Vrijeme je, rekao je. Ustao sam. Zaista je bilo vrijeme. Na obzoru, iza otoka

Nargin, ukazao se parobrod. Ako se moglo vjerovati tiskanom komadiu papira to ga je u kuu dostavio

kranski telegrafski slubenik, na tom se brodu nalazi moj

stric sa svoje tri ene i dva eunuha. Ja sam ga trebao

doekati. Strao sam se stubama do koije koja je ve ekala.

urno smo se odvezli do bune luke. Moj je stric bio ugledan ovjek. ah Nasrudin udijelio mu

je u svojoj milosti titulu Asad ed Davle Lav carstva i sada ga vie nitko nije smio drukije zvati. Imao je tri ene, mnotvo slugu, palau u Teheranu i velike posjede u

Mazandaranu. Dolazio je u Baku radi jedne od svojih ena,

male Zejnabe. Bilo joj je tek osamnaest i moj ju je stric volio najvie od svojih ena. Ali bila je bolesna i nije mogla imati

djece, a upravo je s njom stric elio imati nasljednike. Iz tog su razloga ve putovali u Hamadan. Ondje je usred pustinje

stajala statua lava sa zagonetnim pogledom isklesana u crvenom kamenu. Podigli su je stari kraljevi napola

Janja

17

zaboravljenih imena. Ve stoljeima ene hodoaste tom lavu

i ljube njegov svemoni falus nadajui se da e biti

blagoslovljene djecom i radou materinstva. Sirotoj Zejnabi

lav nije pomogao. Nisu pomogli ni amuleti dervia iz Karbale,

ni arobni zapisi mudraca iz Mahada, ni tajna umijea u

ljubav upuenih starih ena iz Teherana. Sada su bili na putu za Baku, uzdajui se u vjetinu zapadnih lijenika tamo gdje je

domaa mudrost zakazala. Jadan stric! I druge dvije ene,

stare i nevoljene, morao je povesti sa sobom. Tako trai

obiaj: Moe imati jednu, dvije, tri ili etiri ene ako sa

svima postupa jednako. Postupati jednako znailo je pruiti

svima isto, na primjer putovanje u Baku. Istinu govorei, nije me se to uope ticalo. enama je

ionako mjesto u anderunu, u unutranjosti kue. Dobro odgojen mukarac ne govori o njima, ne pita za njih i ne alje

im pozdrave. One su sjene svojih mueva, ak i onda kada bi

se muevi sasvim dobro osjeali u njihovoj sjeni. To je dobro i

mudro. ena ima razuma koliko i jaje dlaka, kae jodna od

naih poslovica. Stvorenja bez razuma moraju biti nadzirana, inae donose nesreu, i sebi i drugima. Vjerovao sam da je to

razumno naelo. Mali se parobrod pribliio pristanitu. Pleati mornari

irokih rutavih prsa postavie pristupni mosti i putnici

pohrlie na obalu. Rusi, Armenci, idovi, u grozniavoj urbi,

kao da je vano da ne izgube ni minutu svoga dragocjenog

vremena. Mog strica nije bilo vidjeti. urba je avolov

izum, govorio je uvijek. Tek kad su se svi putnici iskrcali,

pojavila se naoita figura Lava carstva. Bio je odjeven u kaput sa svilenim suvratcima, na glavi je

nosio okruglu crnu krznenu kapu, a na nogama papue.

Janja

18

iroka brada i nokti bili su mu obojeni kanom u sjeanje na

krv muenika Huseina koja je bila prolivena za pravu vjeru

prije tisuu godina. Imao je umorne sitne oi a pokreti su mu bili spori. Iza njega, vidno uzbuene, koraale su tri prilike

umotane od glave do pete u debeo crn veo: njegove ene. Za

njima su ila dva eunuha: jedan s mudrijakim licem kakva

sasuenog gutera, drugi malen, podbuo i ponosan na svoju ulogu uvara asti Njegove Ekselencije.

Stric se polako sputao pristupnim mostiem. Zagrlio sam

ga i s potovanjem poljubio u lijevo rame iako, istinu

govorei, to i nije bilo nuno na javnome mjestu. Njegove

ene nisam udostojio ni pogledom. Popeli smo se u koiju.

ene i eunusi slijedili su nas u zatvorenoj koiji. Sa svom

svitom inili smo takav prizor da sam koijau naredio neka

poe zaobilazno preko gradskog etalita da bi se cijeli grad

mogao diviti mome stricu kako i dolikuje. Na etalitu je stajala Nino i gledala me svojim veselim oima.

Otmjenim pokretom stric pogladi svoju bradu i zapita me to je nova u gradu.

Nita posebno, odgovorio sam, znajui kako mi

dunost nalae da zaponem s nevanim stvarima i tek poslije prijeem na one vane, Dada-beg je proli tjedan nasmrt izbo Ahunda Sadea jer se Ahund Sade vratio u grad, a prije osam godina oteo je enu Dada-bega. im se pojavio, istoga dana Dada-beg ga je izbo. Sada ga trai policija, ali nee ga nai iako svi znaju da se Dada-beg krije u selu Mardakanu. Pametni ljudi kau da je Dada-beg uinio pravu stvar.

Stric potvrdno kimne. Ima li jo kakvih novosti? Da, u Bibi-Eibatu pronali su Rusi puno nove nafte.

Janja

19

Tvrtka Nobel dopremila je nekakav veliki njemaki stroj da ogradi i naspe dio mora kako bi i ondje mogli buiti.

Stric je bio vrlo zauen. Alah, Alah, rekao je i zabrinuto

stisnuo usnice. Kod nas je sve u redu i ako Bog da idui tjedan naputam

>Kuu znanja

20

2. poglavlje

JEDILI SMO NA RAVNOM od vjetra zatienom krovu nae kue: moj otac, moj stric i ja. Bilo je vrlo toplo.

Mekani areni sagovi iz Karabaha s grotesknim

barbarskim uzorcima bili su rasprostrti po krovu. Sjedili smo na njima prekrienih nogu. Iza nas su stajali sluge sa

svjetiljkama. Pred nama na sagu bilo je mnotvo orijentalnih poslastica kolai s medom, kandirano voe, ovetina na ranju i ria s piletinom i groicama.

Divio sam se, kao toliko puta dosad, oevoj i strievoj

otmjenosti. Ne miui lijevu ruku desnom bi otkinuli komad lepinje, oblikovali otrgnuti komad u stoac, napunili ga

mesom i prinijeli ustima. Savrenom gracioznou spustio bi

moj stric tri prsta u masnu riu to se jo puila, zahvatio

jednu grudicu, oblikovao je u kuglicu i prenio do usta ne izgubivi pritom ni jedno jedino zrno.

Zato su, zaboga, Rusi toliko puni sebe zbog svojega

umijea jedenja vilicom i noem kada to i najvei glupan

moe nauiti za mjesec dana? Ja se vjeto sluim vilicom i

noem i znam se ponaati za europskim stolom, ali premda

mi je ve osamnaest, ne mogu kao moj otac i stric s takvom savrenom otmjenou, i sa samo tri prsta dovriti cijeli niz

orijentalnih jela, a da pritom ne zaprljam dlanove. Nino kae

S

Janja

21

da je na nain jedenja barbarski. U kui Kipianijevih uvijek se

jede za stolom i po europski. U naoj kui samo kada pozivamo ruske goste, a Nino se uasne kad me zamisli da

sjedim na tepihu i jedem rukama. Zaboravlja da je i njezin vlastiti otac tek u dvadesetoj prvi put uzeo vilicu u ruke.

Obrok je bio gotov. Oprali smo ruke i stric je izgovorio kratku molitvu. Onda je hrana odnesena. Poslueni su maleni

fildani s jakim crnim ajem i stric je poeo govoriti, kao to

obino govore stari ljudi nakon dobra obroka opirno i pomalo brbljavo. Otac bi rekao tek pokoju rije, a ja sam utio, jer tako nalae obiaj. Samo je stric govorio, i kao i

uvijek kada bi doao u Baku, bile su to prie o vremenu

velikoga Nasrudin-aha, na ijem je dvoru on imao vanu, iako meni nikada do kraja jasnu ulogu.

Trideset godina, ree stric, sjedio sam na ilimu

naklonosti kralja kraljeva. Triput me Njegovo Velianstvo

povelo sa sobom na put u inozemstvo. Na tim putovanjima upoznao sam svijet nevjernika bolje od ikoga druga. Posjeivali smo kraljevske i carske palae i najglasovitije

krane tog doba. udan je to svijet, a najudniji od svega je

nain kako se ophode sa enama. Njihove ene, ak i ene

kraljeva i careva, hodaju po palaama gotovo gole i nitko se

ne zgraava, moda zbog toga to krani nisu pravi

mukarci, ili iz nekog drugog razloga, Bog e ga znati. S

druge strane, uzbuuju se ti nevjernici zbog sasvim

bezazlenih stvari. Jednom prilikom Njegovo Velianstvo bilo

je pozvano na banket kod cara. Pokraj njega sjedila je carica. Na tanjuru Njegova Velianstva bio je jedan lijep komad

piletine. Njegovo Velianstvo uzme fini, masni komad, sasvim otmjeno s tri prsta desne ruke, i poloi ga na cariin tanjur

Janja

22

kako bi joj uinio milost. Carica je meutim sasvim

problijedjela i od zaprepatenosti poela kaljati. Poslije smo

saznali da su mnogi dvorani i prinevi bili zgranuti ahovom ljubaznou. Toliko malo vrijede ene u oima Europljana!

Pokazuju svoju golotinju itavome svijetu, a ne trae da se

prema njima bude ljubazan. Francuski veleposlanik smio je poslije jela ak obgrliti carevu enu i uz zvuke nekakve uasne glazbe vrtjeti se s njom po dvorani. Sam car i mnogi

asnici njegove garde sve su to promatrali, ali nitko nije

branio carevu ast. U Berlinu smo imali prigodu vidjeti jo

udniju predstavu. Bili smo pozvani u operu. Na velikoj

pozornici stajala je neka jako debela ena i grozno pjevala. Opera se zvala Afrikanka. Glas pjevaice nikako nam se nije

svidio. Car Wilhelm to je primijetio i na mjestu kaznio enu. U

posljednjem inu pojavilo se mnotvo crnaca koji su na

pozornici zapalili veliku lomau. enu su svezali i lagano je pekli do smrti. Time smo bili jako zadovoljni. Poslije nam je netko rekao da je vatra bila samo simbolina. Nismo

povjerovali jer je ena tako stravino vritala kao onaj heretik

Huriet ul Ain kojeg je ah nedugo prije naeg putovanja dao

spaliti u Teheranu. Stric je nakratko zautio, utonuvi u razmiljanja i

sjeanja. Onda duboko uzdahne i nastavi: Jednu stvar ne

mogu nikako razumjeti kod krana: imaju najbolje oruje,

najbolje vojnike i najbolje tvornice koje proizvode sve potrebno da se pobijedi neprijatelj. Svaki onaj koji izumi neto ime se druge ljude moe ubijati na lak nain, brzo i u

velikom broju, jako je cijenjen, zaradi puno novca i dobije orden. To je lijepo i dobro. Rata mora biti. Ali s druge strane, Europljani grade bolnice i onaj koji izmisli neto protiv smrti

Janja

23

ili koji u ratu lijei i njeguje neprijateljske vojnike, isto je tako

cijenjen i dobije orden. ah, moj uzvieni gospodar, uvijek se

udio tome da su ljudi koji ine i ele sasvim suprotno jednako cijenjeni. Jednom je o tome razgovarao s carem u Beu, ali ni sam car mu to nije znao objasniti. Nasuprot tome,

nas Europljani jako preziru zato to je za nas neprijatelj uvijek

neprijatelj i to ih ubijamo umjesto da ih njegujemo. Preziru

nas i stoga to smijemo imati etiri ene, iako i oni sami esto imaju vie od etiri prilenice i zato to ivimo onako kako

nam, je Bog naloio. Stric je utihnuo. No je bila tamna. Njegova sjena sliila je

mravoj staroj ptici. Onda se on uspravi, zakaljuca staraki i

pone s nekim gorljivim arom: I bez obzira na to to sve

radimo kako nam na Bog zapovijeda, a Europljani se ne

pridravaju niega to njihov Bog od njih zahtijeva, njihova

mo neprekidno raste, a naa opada. Moe li itko objasniti

kako je to mogue? Nismo mu mogli odgovoriti. On ustane, umorni stari

ovjek, i otetura dolje u svoju sobu. Moj ga je otac slijedio. Sluge su pokupili fildane. Ostao

sam sm na krovu, no nije mi se jo ilo na poinak. Tama je ogrnula na grad i inilo mi se da slii kakvoj ivotinji u

zasjedi, spremnoj na skok ili na igru. Zapravo, bila su tu dva grada, jedan unutar drugoga kao orah u ljusci.

Ljuska je bio vanjski grad, izvan starih zidina. Ulice su ondje bile iroke, kue visoke, ljudi lakomi i buni. Taj vanjski

grad nastao je na nafti to je istjecala iz nae pustinje i

donosila bogatstvo. Bilo je ondje kazalita, kola, bolnica,

policajaca i lijepih ena s otkrivenim ramenima. Ako bi u

vanjskome gradu dolo do pucnjave, bilo je to uvijek zbog

Janja

24

novca. Ondje je poinjala zemljopisna granica Europe. Nino je ivjela u vanjskome gradu.

Unutar zidina kue su bile uske i zavinute poput otrice

orijentalnoga maa. Minareti su probijali blagi mjesec, sasvim

razliiti od tornjeva buotina tvrtke Nobel. Na istonom zidu

staroga grada uzdizala se Djeviina kula. Sagradio ju je Mehmed Jusuf-kan, vladar Bakua, u ast svoje keri koju je elio oeniti. Brak nije bio konzumiran. Djevojka se bacila s

kule dok se njezin razbludni otac urno uspinjao stubama

prema njezinim odajama. Kamen o koji se razbila njezina djevojaka glava nazvan je Djeviin kamen. Poneka nevjesta i

dandanas prije vjenanja na njega poloi cvijee. Puno je krvi teklo ulicama naega grada ljudske krvi. I ta

prolivena krv ini nas jakima i odvanima. Neposredno pred naom kuom uzdizala su se Vrata

kneza Cicianavilija, i ovdje je neko potekla krv, lijepa,

plemenita ljudska krv. Bilo je to prije mnogo godina, kada je naa zemlja jo pripadala Perziji i kada je guverner

Azerbajdana bio obvezan plaati danak. Knez je bio general u carskoj vojsci i opsjedao je na grad. U gradu je tada vladao

Hasan Kuli-kan. Dao je otvoriti gradska vrata, pustio je kneza unutra i objavio da se pokorava velikome bijelom caru. Knez je ujahao u grad praen tek nekolicinom svojih asnika. Na trgu iza vrata bila je prireena gozba. Gorjele su lomae, cijeli

volovi vrtjeli su se na ranju. Knez Cicianavili bio je pijan i

naslonio je svoju umornu glavu na prsa Hasana Kuli-kana. Tada je moj pradjed, Ibrahim-kan irvanir, izvukao dugi zakrivljeni bode i pruio ga vladaru. Hasan Kuli-kan prihvatio je bode i polaganim pokretom prerezao knezu vrat. Krv je

poprskala njegovu odjeu, ali nastavio je sjei sve dok

Janja

25

kneeva glava nije ostala u njegovoj ruci. Glavu su stavili u

vreu sa soli i moj ju je pradjed odnio kralju kraljeva u Teheran. Ali car je odluio osvetiti ubojstvo i poslao je mnogo

vojnika na Baku. Hasan Kuli-kan zatvorio se u palau, molio se i razmiljao o sutranjem danu. Kada su carevi vojnici

provalili preko zidina, pobjegao je podzemnim hodnikom, koji je danas zatrpan, do morske obale i otuda dalje u Perziju. Prije nego to je uao u hodnik, zapisao je na ulaznim vratima

jednu jedinu, ali mudru reenicu: Tko misli na sutra, ne moe

biti hrabar. Vraajui se iz kole, esto sam lunjao ruevnom

palaom. Njezina sudnica s ogromnim kolonadama u

maurskome stilu bila je samotna i naputena. Tko je danas u

gradu traio pravdu, morao se obratiti ruskim sucima izvan

gradskih zidina. No to su inili samo rijetki pravdai. Ne toliko

to bi ruski suci bili loi ili nepravini. Presuuju oni blago i

pravedno, ali na nain koji ne odgovara naem narodu.

Lopova poalju u zatvor. Tamo on sjedi u istoj eliji, poje ga

ajem u koji mu ak stavljaju i eer. Nitko nema nita od

toga, ponajmanje pokradeni. Ljudi su stoga na sve uglavnom slijegali ramenima i provodili svoju pravdu. Poslijepodne doao bi tuitelj u damiju, ondje su mudri starci sjedili ukrug

i sudili prema erijatskom zakonu, prema Alahovu zakonu:

Oko za oko, zub za zub. S vremena na vrijeme zamotane prilike nou bi neujno kliznule gradskim ulicama. Bljesak

bodea, priguen krik, i pravda je bila izvrena. Krvna osveta

irila se od kue do kue. Ipak rijetko se dogaalo da netko

potrai pomo ruskog suca, ako bi tko to i uinio, mudraci bi ga prezreli, a djeca bi na ulici za njim plazila jezik.

Ponekad bi se dogodilo da mranim ulicama proe ovjek

Janja

26

nosei vreu iz koje se moglo uti prigueno jecanje. Na

puini tihi pljusak i vrea nestaje pod povrinom. Sutradan

isti ovjek sjedi na podu svoje sobe, odjea mu je razderana, oi pune suza. Izvrio je Alahov zakon smrt preljubnici.

Na je stari grad pun tajni. Na svakom uglu jedinstvena

pria. Volim te udesne prie, mrane zakutke u kojima ti

apue tama, isto kao i nijemo meditiranje u arka i tiha

poslijepodneva u dvoritu damije. Bojom milou roen

sam ovdje kao ijitski musliman, sljedbenik uenja imama

Dafara. Moda bude toliko milostiv i dopusti mi da ovdje i

umrem, u istoj ulici, u istoj kui u kojoj sam doao na svijet. Ja i Nino, Gruzijka i kranka, koja jede vilicom i noem, ima

uvijek nasmijeene oi i nosi prozirne, mirisne svilene arape.

Janja

27

3. poglavlje

VEANA ODORA MATURANATA imala je srebrom opivene ovratnike, a srebrne kope na pojasevima i srebrna

puceta blistali su se netom ulateni. Tvrdi, sivi

materijal bio je jo topao od glaanja. Stajali smo gologlavi i u

tiini u velikoj gimnazijskoj dvorani. Zapoeo je sveani dio

ispita u kojem smo svi utjecali za pomo Bogu pravoslavne

crkve, nas etrdesetorica meu kojima su samo dvojica

pripadala dravnoj crkvi. Sveenik u tekom zlatu sveanoga crkvenog ruha, s

dugom, namirisanom kosom i s velikim zlatnim kriem u ruci

zapoeo je molitvu. Dvorana se ispunila mirisom tamjana, uitelji i dvojica pripadnika dravne crkve kleknue.

Sveenikove rijei izgovorene u pjevanoj modulaciji na

nain otodoksne crkve zvuale su uplje u naim uima.

Koliko smo puta, uvijek ravnoduni i dosaujui se, sluali u

ovih osam godina: ... za najpobonijega, najmonijega,

najkranskijega vladara i cara Nikolu II. Aleksandrovia

zazivamo Boji blagoslov... i za sve pomorce i putnike, za sve

ake i bolesne, i za sve borce koji su na polju asti dali svoj ivot za vjeru, cara i domovinu, i za sve pravoslavne krane

zazivamo Boji blagoslov... Dosaujui se buljio sam u zid. Ispod dvoglavog orla, u

S

Janja

28

irokom zlatnom okviru i nalik na kakvu bizantsku ikonu,

visjela je slika najpobonijeg i najmonijeg vladara i cara u prirodnoj veliini. Carevo je lice bilo izdueno, kosa plava a

gledao je ravno pred sebe svijetlim i hladnim oima. Koliina

medalja na njegovim prsima bila je silna. Osam godina pokuavao sam ih prebrojiti, ali uvijek bih se pogubio u tom izobilju.

Nekada je uz carevu visjela i cariina slika. Onda su je

nekamo sklonili. Za muslimane sa sela bila je cariina

dekoltirana haljina sablazan i prestali su slati djecu u kolu. Dok je sveenik molio, poeli smo se i sami osjeati

sveano. Ipak je to bio jedan od naih najuzbudljivijih dana. Od ranog jutra trudio sam se to sam vie mogao da ga

provedem u skladu s njegovom vanosti. Kao prvo, odluio

sam biti ljubazan sa svima u kui. Ali kako su svi jo spavali,

prva je zadaa ostala neizvrena. Na putu do kole svakom

sam prosjaku udijelio milostinju. Od velikog uzbuenja

jednom sam umjesto pet kopjejki dao cijeli rubalj. Kad mi je poeo pretjerano zahvaljivati, rekao sam mu dostojanstveno:

Ne zahvaljuj meni, zahvali Alahu koji je upotrijebio moju ruku da bi udijelio.

Bilo je nemogue da nakon tako pobonog citata

propadnem. Molitva je zavrila. Stupajui jedan za drugim krenuli smo

prema ispitnom stolu. Ispitno povjerenstvo sliilo je drijelu

kakva pretpotopnog udovita: bradata lica, mrani pogledi, zlatne sveane odore. Sve je bilo vrlo ozbiljno i zastraujue,

premda su Rusi nerado na ispitima ruili muslimane. Svi smo

mi imali puno prijatelja, a nai su prijatelji bili snani momci s

bodeima i revolverima. Profesori su to znali i bojali su se

Janja

29

svojih uenika koje su drali divljim banditima, nita manje

nego to su se uenici bojali njih. Velika veina naih uitelja

doivjela je svoj premjetaj u Baku kao Boju kaznu. Sluajevi

da uitelji budu napadnuti i pretueni u nekoj mranoj uliici nisu bili rijetkost. Rezultat je uvijek bio isti: poinitelj bi ostao

nepoznat, a uitelj bi morao biti premjeten. Stoga su

zamirili na jedno oko kada je uenik Ali-kan irvanir prilino drsko prepisivao matematiku zadau od susjeda

Metalnikova. Samo jedanput, ba usred prepisivanja, pristupio mi je uitelj i gotovo zdvajajui priapnuo:

Nemojte tako oito, irvanire, nismo sami. Pismeni je dio ispita iz matematike proao glatko. Sretni i

zadovoljni lunjali smo Nikolajevom ulicom i jedva da smo se jo osjeali kao aci. Za sutra je bio zakazan pismeni ispit iz

ruskoga jezika. Tema je, kao i uvijek, stigla u zapeaenom

paketu iz Tbilisija. Ravnatelj je strgnuo omot i proitao

slavodobitno: enski likovi u Turgenjeva kao idealno

utjelovljenje ruske enske due. Bila je to zahvalna tema. Sve dok sam hvalio ruske ene,

mogao sam o tome pisati to god mi padne na pamet.

Pismeni ispit iz fizike bio je mnogo tei. No gdje je zakazala

mudrost, pomogla je prokuana vjetina prepisivanja. Tako je

rijeena i fizika i povjerenstvo je odluilo delinkventima dati

dan odmora. Onda je doao red na usmeni dio. Tu nisu pomagala

lukavstva. Morao si znati na jednostavna pitanja davati zamrene odgovore. Poelo je s vjeronaukom. Gimnazijski

mula, sada u dugom, lepravom ogrtau i opasan zelenim

pojasom Muhamedova potomka, koji je obino smjerno

sjedio u pozadini, zauzeo je danas neoekivano mjesto za

Janja

30

stolom. Prema svojim acima bio je on inae blag i popustljiv.

Mene je pitao samo Vjerovanje i otpustio me s najviom

ocjenom nakon to sam valjano izdeklamirao ijitsko ispovijedanje vjere: Nema drugoga Boga do Alaha,

Muhamed je njegov prorok i Ali njegov namjesnik. Ovo posljednje bilo je posebno vano; upravo to razlikuje

pobone ijite od njihove zabludjele sunitske brae, kojima

Alah ipak nije uskratio svoju milost. Tako nas je uio na

mula, a bio je on ovjek liberalnih nazora. Uitelj povijesti bio je mnogo manje liberalan. Izvukao

sam svoju ceduljicu s pitanjem, proitao ga, i nije mi bilo po

volji: Madatovljeva pobjeda kod Gande, stajalo je tamo. I

uitelj se osjeao nelagodno. U bitki kod Gande Rusi su na

prijevaru ubili onog slavnog Ibrahim-kana irvanira s ijom je pomoi Hasan Kuli odsjekao glavu knezu Cicianaviliju.

irvanire, moete iskoristiti svoje pravo i zamijeniti pitanje.

Uiteljeve su rijei zvuale blago. Pogledao sam

sumnjiavo staklenu posudu u kojoj su bila pitanja kao sreke

na tomboli. Svaki je uenik imao pravo jedanput zamijeniti

izvueno pitanje. Time je gubio samo izglede za najviu

ocjenu. Nisam htio izazivati sudbinu. O smrti svoga pretka znao sam barem neto. U posudi je sigurno bilo mnotvo

zbunjujuih pitanja o redoslijedu Friedricha, pa Wilhelma, pa

Friedricha Wilhelma u Pruskoj ili o uzrocima Amerikoga rata

za neovisnost. Tko bi to mogao znati? Odmahnuo sam glavom: Hvala, zadrao bih svoje pitanje.

I onda sam, to sam uljudnije mogao, zapoeo priu o

tome kako je princ Abas Mirza od Perzije s vojskom od 40 000 ljudi krenuo iz Tabriza s namjerom da otjera Ruse iz

Janja

31

Azerbajdana. O tome kako ga je carski general, Armenac Madatov, doekao s 5000 ljudi kod Gande i stao topovima

pucati na Perzijance, kako je princ Abas Mirza pao s konja i otpuzao u neki jarak, a itava se vojska razbjeala, te kako je

Ibrahim-kan irvanir bio zarobljen i poslije strijeljan dok je s etom ratnika pokuavao umaknuti preko rijeke.

Pobjeda se temeljila vie na tehnikoj nadmoi

Madatovljevih topova nego na hrabrosti ruskih trupa. Posljedica ruske pobjede bio je mirovni ugovor iz Turkmenaja prema kojemu su Perzijanci morali plaati

danak ije je ubiranje opustoilo pet provincija. Ovaj zakljuak stajao me ocjene dobar. Morao sam rei:

Do pobjede je dovela neviena hrabrost Rusa, koji su

natjerali u bijeg osmerostruko brojnijeg neprijatelja. Rezultat pobjede bio je mirovni ugovor iz Turkmenaja koji je Perzijancima omoguio pristup zapadnoj kulturi i zapadnim

tritima. U svakom sluaju ast mojih predaka bila mi je vanija od

ocjene. Ispit je bio gotov. Ravnatelj je odrao jo jedan sveani

govor. Pun dostojanstva i moralne strogosti proglasio nas je zrelima, i mi smo se poput osloboenih robijaa stutili niza

stube. Vani nas je sunce zaslijepilo. Fini uti pijesak iz pustinje

pokrivao je ulini asfalt. Policajac na uglu, koji nas je osam

godina milostivo titio, priao nam je i estitao, i od svakoga dobio pedeset kopjejki. Poput kakve horde bandita rasuli smo se buei i galamei po cijelome gradu.

Pourio sam kui, gdje sam bio primljen kao Aleksandar

nakon pobjede nad Perzijancima. Sluge su me gledali sa strahopotovanjem. Otac me poljubio i obeao mi ispuniti tri

Janja

32

elje po mom izboru. Stric je smatrao da je tako mudrom

mladiu mjesto na dvoru u Teheranu, gdje bi svakako daleko

dogurao. Kad se prvo uzbuenje stialo, kradomice sam se

oduljao do telefona. Dva tjedna nisam razgovarao s Nino. Mudro pravilo nalagalo je da ovjek pred vanim ivotnim

odlukama izbjegava openje sa enama. Podigao sam

slualicu nezgrapnog aparata, zavrtio ruicu zvona i povikao

u ureaj: 33-81. Javila se Nino. Poloio si sve, Ali? Jesam, Nino. estitam, Ali! Kada i gdje, Nino? U pet kod jezera u Guvernerovu parku, Ali. Vie od toga nisam mogao rei. Iza mojih lea vrebale su

radoznale ui rodbine, posluge i eunuha. Iza Ninoinih lea

njezina plemenita gospoa mama. Uputnije je bilo prekinuti razgovor. Uostalom glas bez tijela neto je tako neobino da

je teko u njemu uivati. Popeo sam se na kat do velike oeve sobe. Sjedio je na

divanu i ispijao aj. Do njega je bio stric. Sluge su stajali uza

zid i promatrali me. Ispit zrelosti jo ni izdaleka nije bio gotov. Dunost oca bila je da sinu na pragu ivota formalno i

javno prenese ivotnu mudrost. Bilo je to dirljivo i nekako

staromodno. Sine moj, sada kada stupa u ivot, neophodno je da te

jo jedanput podsjetim na dunosti muslimana. ivimo u

zemlji nevjernika. Da ne bismo propali, moramo se vrsto

drati starih navada i obiaja. Moli, sine, ne pij, ne ljubi tue

Janja

33

ene, budi dobar prema siromanima i slabima, i uvijek budi spreman potegnuti ma i poginuti za nau vjeru. Ako padne

na bojnom polju, tugovat u, ja starac, ali ako preivi

neasno bit u, ja starac, osramoen. Ne oprataj svojim

neprijateljima, nismo mi krani. Ne misli na sutra jer to ljude ini kukavicama i nikada ne zaboravi Muhamedovu vjeru u

ijitskom tumaenju imama Dafara. Stric i sluge bili su u uzvienom zanosu. Sluali su oeve

rijei kao da su one za njih otkrivenje. Tada otac ustane,

uhvati me za ruku i obrati mi se priguenim glasom koji je iznenada poeo podrhtavati:

Samo te jednu stvar usrdno molim: ne bavi se nikada

politikom! Radi to god eli, samo se ne bavi politikom. To sam prisegnuo laka srca. Politika je bila daleko od

mojih interesa. Nino nije bila politiko pitanje. Otac me je jo jedanput zagrlio. Sada sam konano postao zreo.

U pola pet, jo uvijek u svojoj sveanoj gimnazijskoj odori,

tumarao sam ulicom koja je uz gradski bedem vodila dolje prema etalitu uz plau. Zatim sam skrenuo desno i uz guvernerovu palau zaputio se prema vrtu koji su sa zaista

dojmljivim naporom uredili na pustinjskoj bakuanskoj zemlji. Osjeaj slobode bio je neto novo i neobino. Guverner

grada provezao se u svojoj koiji, i po prvi put u posljednjih

osam godina nisam bio obvezan stati mirno i vojniki salutirati. Srebrnu kokardu s inicijalima gimnazije sveano

sam skinuo sa svoje kape. etao sam kao punopravni

graanin i na trenutak sam se poeo baviti milju da u

javnosti pripalim cigaretu. Moja nesklonost prema duhanu ipak je bila jaa od elje da iskuavam granice slobode.

Odbacio sam pomisao na puenje i skrenuo u park.

Janja

34

Bio je to velik i pranjav vrt s rijetkim drveem otuna

izgleda i stazama presvuenim asfaltom. Na desnoj strani

parka uzdizao se zid stare tvrave. U sredinjem dijelu blistali

su dorski stupovi gradskoga kluba klesani od bijeloga mramora. Bezbrojne klupe ispunjavale su prostor izmeu

drvea. Nekoliko pranjavih palmi prualo je zaklon trima

plamencima to su ukoeno zurili u crvenu kuglu zalazeeg sunca. Nedaleko od kluba nalazilo se jezero, bolje reeno bio

je to ogroman i dubok okrugao bazen poploen kamenim

ploama, a koji je prema prvotnoj zamisli gradske uprave

trebao biti ispunjen vodom po kojoj e plivati labudovi. Sve je

meutim ostalo samo na dobrim namjerama. Voda je bila skupa, a to se tie labudova, ispostavilo se da ih nema u

cijeloj zemlji. Bazen je tako zauvijek ostao zjapiti u nebo prazan kao ona duplja mrtvoga Kiklopa.

Sjeo sam na klupu. Sunce je sjalo iza zbrkanog spleta sivih etvrtastih kua i njihovih ravnih krovova. Sjene su se stabala

iza mojih lea izduile. Pokraj je prola ena u plavom velu s

prugicama i klepetavim nanulama na nogama. Kroz veo se probijao dugaak i zakrivljen nos nalik na kljun ptice

grabljivice. Nos je ponjuio prema meni. Okrenuo sam lice na drugu stranu. Spopao me nekakav neobian umor. Dobro je

da Nino ne nosi veo i nema dugaak i zakrivljen nos. Ne, ne

bih tjerao Nino da nosi veo. Ili moda ipak bih? Vie ni sam

nisam znao. Ugledao sam njezino lice u sjaju zalazeeg sunca. Nino Kipiani lijepo gruzijsko ime i estiti roditelji s europskim ukusom. to me za to briga? Nino ima svijetlu put

i velike, nasmijane, tamne kavkaske oi iza dugih, njenih

trepavica. Samo Gruzijke imaju takve oi pune blage radosti. Nitko drugi. Ni Europljanke ni Azijke. K tome jo i tanke obrve

Janja

35

s linijom polumjeseca i profil Madone. Postao sam tuan.

Usporedba me uinila melankolinim. Toliko je mnogo

moguih usporedbi za ovjeka na Orijentu. Ipak, za te ene

preostala je samo jedna, ona s kranskom Mirijam, simbolom jednoga stranog i neshvatljivog svijeta.

Spustio sam glavu. Preda mnom je bio asfaltirani puteljak Guvernerova parka prekriven pijeskom iz pustinje. Pijesak je svjetlucao. Zatvorio sam oi. Iznenada je pokraj mene

odjeknuo bezbrian i vedar smijeh. Svetog mi Georgija! Ta

vidi Romea koji je zaspao ekajui svoju Juliju. Skoio sam. Pokraj mene stajala je Nino. Jo uvijek je na

sebi imala onu ednu plavu odoru Liceja svete Tamare. Bila je

vrlo vitka, odvie vitka za ukus Orijenta. No upravo taj nedostatak budio je u meni njeno suosjeanje. Imala je

sedamnaest godina i poznavao sam je od onog prvog dana kad je prola Nikolajevom ulicom na putu u licej.

Sjela je pokraj mene. Oi su joj blistale iza fine mree

izvinutih gruzijskih trepavica.Dakle ipak si sve poloio. Malo sam se pribojavala za tebe.

Stavio sam joj ruku preko ramena. Bilo je prilino

uzbudljivo. Ali vidi, Bog pomae pobonima. Nino se smijala. Za godinu dana morat e za mene preuzeti ulogu Boga.

Oekujem da na ispitu iz matematike ui ispod moje klupe i ape mi rjeenja.

Bilo je to dogovoreno ve odavno, jo od onoga dana

kada je Nino, bilo joj je tada dvanaest, pod velikim odmorom dotrala k nama sva u suzama i odvukla me u svoju uionicu,

gdje sam cijeli sat proveo uei ispod njezine klupe i aptao joj rjeenja matematikih zadataka. Od toga sam dana bio u

Janja

36

njezinim oima junak. Kako tvoj stric i njegov harem? upita Nino. Napravio sam ozbiljno lice. Prilike u haremu bile su

zapravo tabu. Ali pred Ninoinom bezazlenom radoznalou topila su se sva pravila istonjakog udorea. Ruka mi je

utonula u njezinu meku crnu kosu. Harem moga strica

sprema se za povratak kui. Nevjerojatno, ali ini se da je

zapadna medicina pomogla, iako stvar jo nije potvrena.

Dobri izgledi priopeni su stricu, ali ne i tetki Zejnab. Nino namrti svoje djetinje elo. Sve to nije lijepo. Moji

roditelji su jako protiv toga, harem je neto sramotno. Govorila je kao uenica koja ita svoju kolsku zadau.

Moj su usnice taknule njezino uho: Ja neu imati harem, Nino, sigurno nikad.

Ali e vjerojatno svoju enu umotati u veo. Moda, ovisi. Veo je vrlo koristan. titi od sunca, praine

i pogleda stranaca. Nino je pocrvenjela. Uvijek e ostati Azijat. Ali, to

smetaju strani pogledi? Svaka se ena eli dopasti. Ali samo svome ovjeku. Otkriveno lice, gola lea,

dopola otkrivena prsa, prozirne arape na vitkim nogama sve su to obeanja koja ena mora ispuniti. Mukarac koji vidi

toliko poeljet e vidjeti vie. Veo je tu da zatiti mukarca od

takvih elja. Nino me je u udu pogledala. Misli li da

sedamnaestogodinje djevojke i devetnaestogodinji mladii

u Europi vode takve razgovore? Vjerojatno ne. Onda vie neemo ni mi, ree Nino strogo i vrsto

stisne usnice.

Janja

37

Moja je ruka klizila po njezinoj kosi. Podigla je glavu. Posljednja zraka zalazeeg sunca pala je na njezino oko.

Nagnuo sam se k njoj. Njezine su se usne otvorile, njeno i

podatno. Ljubio sam je vrlo dugo i na vrlo nedolian nain.

Disala je teko. Zatvorila je oi, a sjene dugih trepavica zaklonile su joj obraze. Onda se odjednom istrgnula iz moga zagrljaja. utjeli smo i gledali u suton. Nakon nekog vremena

ustali smo nekako posramljeni. Poli smo iz parka drei se za

ruke. Zaista bih trebala nositi veo, rekla je pred izlazom. Ili mora ispuniti svoja obeanja. Nasmijala se stidljivo. Sve je opet bilo dobro i

jednostavno. Otpratio sam je do kue. Doi u, naravno, na va bal, rekla je na rastanku. Zadrao sam njezinu ruku u svojoj. to e raditi preko

ljeta? Preko ljeta? Idemo u uu u Karabah. Ali nemoj si nita

umiljati. To jo ne znai da treba doi u uu. U redu, vidimo se na ljeto u ui. Ti si nepodnoljiv. Stvarno ne znam zato si mi drag. Vrata su se zatvorila za njom. Poao sam kui. Striev

eunuh, onaj s mudrijakim licem sasuena gutera, nacerio mi

se: Gruzijke su lijepe ene, kane. Ali ne valja se s njima ljubiti

u javnosti, i to u parku kuda prolazi toliko ljudi. Utipnuo sam ga za blijedi obraz. Eunuh si moe dopustiti

svaku drskost. On nije ni mukarac ni ena, on je neto

izmeu. Otiao sam k ocu. Obeao si mi ispuniti tri elje. Prve sam se dosjetio.

elim ovo ljeto provesti sam u Karabahu.

Janja

38

Otac me dugo promatrao i onda kimnuo smjekajui se.

Janja

39

4. poglavlje

EJNAL-AGA BIO JE OBIAN SELJAK iz sela Binagadi pokraj Bakua. Posjedovao je komad pjeskovite i suhe pustinjske zemlje koju je orao tako dugo dok jedan od

uobiajenih potresa nije na njegovu siromanom posjedu

otvorio raspuklinu iz koje je poela kuljati rijeka nafte. Od toga trenutka Sejnal-aga vie nije trebao biti ni umjean ni pametan. Jednostavno vie nije mogao pobjei od novca.

Troio ga je rasipno i velikoduno, ali novac se sve vie plodio

i postao mu teret pod kojim se slomio. Slutio je da prije ili kasnije toliku sreu mora naslijediti nesrea i ivio je u

oekivanju kazne, kao osuenik koji eka pogubljenje. Gradio

je damije, bolnice, zatvore. Hodoastio je u Meku i utemeljio

sirotite, ali sudbinu nije mogao podmititi. Njegova ga je

osamnaestogodinja ena, koju je uzeo u svojoj

sedamdesetoj, osramotila. Osvetio je svoju ast kako se i

dolikuje, bezobzirno i okrutno, i postao nakon toga umoran ovjek. Obitelj mu se raspala, jedan ga je sin napustio, a drugi

mu je nanio neizrecivu sramotu poinivi grijeh samoubojstva.

Sada je ivio u etrdeset soba svoje palae u Bakuu, sijed,

tuan i pogrbljen. Iljas-beg, jedini sin koji mu je preostao, bio je na kolski kolega i tako je maturalni ples organiziran u

S

Janja

40

Sejnal-aginoj kui, u velikoj dvorani iji je divovski krov bio nainjen od mlijenoga kvarca.

Tono u osam popeo sam se irokim mramornim

stubama. Ilijas-beg je stajao na vrhu stuba i pozdravljao goste. I on je kao i ja bio odjeven u erkesku nonju s

elegantnim, tankim bodeom za pojasom. Ni on kao ni ja nije skinuo ubaru od janjeeg krzna, bila je to povlastica koja

nam je sada pripadala. Selam alejkum, Iljas-bee! povikao sam i desnom rukom

taknuo ubaru. Rukovali smo se po starom domorodnom obiaju: moja

desna ruka stisnula je njegovu desnu, a njegova lijeva moju lijevu.

Danas zatvaramo leprozorij, apnuo mi je Iljas-beg. Kimnuo sam veselo. Leprizorij je bio izum i tajna naega razreda. Ruski uitelji,

ak i oni koji su godinama radili u naemu gradu, nisu imali

blagog pojma o tome to se zbiva u gradskoj okolici. Tako smo ih uvjerili da se u blizini Bakua nalazi leprizorij. Ako bi neki od nas poeljeli markirati, razredni glasnogovornik

otiao bi do razrednika i cvokoui zubima priopio mu da je

nekoliko bolesnika pobjeglo iz leprizorija u grad. Policija ih trai i sumnja da se skrivaju u dijelu grada odakle su dotini

uenici. Razrednik bi problijedio i smjesta dao dopust

uenicima sve dok bolesnici ne budu uhvaeni. To je moglo

potrajati tjedan dana, pa i due. Ni jednom uitelju nikada nije palo na pamet da se raspita u sanitarnoj slubi postoji li

uope u okolici grada leprizorij. Oito su vjerovali da je u

naoj stranoj zemlji sve mogue. Veeras e leprizorij ipak

biti sveano zatvoren.

Janja

41

Uao sam u ve prepunu dvoranu. U kutu, okruen uiteljima, i s pompozno sveanim izrazom lica sjedio je na

ravnatelj, dravni tajni savjetnik Vasilij Grigorijevi Hrapko.

Priao sam mu i poklonio se s potovanjem. Kad smo se

trebali njemu obratiti, ja sam bio predstavnik aka

muslimana jer sam imao gotovo majmunski instinkt za jezike i dijalekte. Dok je veina od nas ve prvom izgovorenom

ruskom reenicom otkrivala svoje nerusko podrijetlo, ja sam

tovie mogao oponaati i razliite dijalekte. Na je ravnatelj

bio iz Petersburga, pa je s njim bilo poeljno razgovarati na petersburkom, to jest suglasnike uljetati, a samoglasnike

gutati. Nije to zvualo jako lijepo, ali je ostavljalo dojam

nevjerojatne otmjenosti. Ravnatelj nije nikada shvatio da ga vuem za nos, ve se radovao napretku u rusifikaciji ovoga rubnog dijela Carstva.

Dobra veer, gospodine ravnatelju, rekao sam smjerno. Dobra veer, irvanire, jeste li se oporavili od ispitnoga

straha? O da, gospodine ravnatelju. Ali u meuvremenu sam

doivio gadan ok. to je bilo? Ma radi se o leprizoriju. Moj je brati Sulejman bio tamo.

Znate da je on porunik u Saljanovoj pukovniji? Sve ga je

toliko potreslo da je otada toliko bolestan da ga moram njegovati.

Pa to se dogodilo s leprizorijem? Oh! Zar vi, gospodine ravnatelju, ne znate? Svi su

bolesnici juer provalili van i zaputili se prema gradu. Dva

voda Saljanove pukovnije poslana su da ih zaustave. Gubavci su zauzeli dva sela. Vojnici su opkolili sela i pobili sve ivo, i

Janja

42

zdrave i bolesne. Upravo sada spaljuju kue. Nije li to uasno,

gospodine ravnatelju? Leprizorija vie nema. Sakati bolesnici

s kojih vise krpe gnjilog mesa, neki jo u smrtnom hropcu,

lee pred gradskim vratima i bit e poliveni petrolejem i

spaljeni. Kapljice znoja pojavile su se na ravnateljevu elu.

Vjerojatno je razmiljao o tome kako je ve vrijeme da Ministarstvu poalje molbu za premjetaj u neki civiliziraniji

kraj. Strana zemlja, strani ljudi, rekao je potiteno. Ali

sada dobro vidite koliko je vano imati ureenu upravu i

poglavarstvo koje moe brzo djelovati. Razred je okruio ravnatelja i svi su cerekajui se sluali

predavanje o blagoslovljenom poretku. Leprizorij je bio pokopan. Nai nasljednici morat e sami neto smisliti.

Znate li, gospodine ravnatelju, da je sin Mehmeda

Hajdara ve dvije godine na ak? upitao sam s hinjenom

bezazlenou. tooo? Ravnatelj je iskolaio oi. Mehmed Hajdar bio je sramota

nae gimnazije. U svakom razredu odsjedio je najmanje po tri

godine. Sa esnaest se ve oenio, ali je nastavio pohaati

kolu. Njegov sin imao je devet godina i stupio je u istu ustanovu. Isprva je sretni otac to pokuao tajiti, ali jednoga

dana, ba usred velikoga odmora, prilo mu je malo

bucmasto dijete i gledajui ga nedunim velikim oima, reklo

na tatarskom: Tata, ako mi ne da pet kopjejki za okoladu, rei u mami da si prepisao zadau iz matematike.

Mehmed Hajdar bio je strano posramljen, izdevetao je

drsko derite i zamolio nas da o njegovu oinstvu u nekom

Janja

43

prikladnom trenutku obavijestimo ravnatelja. Hoete rei da uenik estog razreda Mehmed Hajdar

ima sina koji je ve u drugom razredu? upita ravnatelj. Tako je. I moli vas za oprotenje. eli da i njegov sin

bude naobraen kao on. Stvarno je dirljivo kako se potreba

za zapadnim znanjem sve vie iri. Ravnatelj je pocrvenio. U sebi je premiljao je li injenica

da otac i sin pohaaju istu kolu u suprotnosti sa kolskim

pravilnikom. Nije se meutim mogao odluiti. I tako su otac i

sin mogli zajedno nastaviti opsjedati tvravu zapadnoga

znanja. Tada su se otvorila mala pokrajnja vrata. Teak zastor

maknut je s njih u stranu i desetogodinji djeak uveo je,

vodei ih za ruke, etvoricu tamnoputih, slijepih glazbenika iz

Perzije. Posjedali su na sag u kutu dvorane. Donesena su i njihova glazbala, prastari primjerci perzijske kune radinosti. Odjeknuo je tugaljiv glas. Jedan od glazbenika prinio je ruku uhu. Bila je to klasina poza orijentalnih pjevaa.

Dvorana je utihnula. Sada je drugi glazbenik poeo ustro

udarati po defu. Pjeva je zapoeo pjesmu u visokom falsetu:

Perzijskom mau nalik je tvoj stas, a usne arkom rubinu. Kada bih bio turski sultan, uzeo bih te za enu. Perle bih upleo u tvoje pletenice,

i poljubio ti pete.

Poklonio bih ti u zlatnoj posudi

svoje vlastito srce.

Pjeva je zamukao. Sada je odjeknuo glas njegova susjeda s lijeve strane, glasan i grub. Pun mrnje kriknuo je:

Janja

44

Ali svake se noi kao takor ulja preko dvorita u susjedov dom.

Udarci po defu postadoe divlji. ica na guslama zajeca.

Trei pjeva zapjeva kroz nos, punim glasom i strastveno:

On je akal i nevjernik... O nesreo! O nevoljo! O sramoto!!!

Na trenutak je sve bilo tiho. Onda nakon tri-etiri kratka lakta glazbe zapone etvrti pjeva, tiho, sanjarski, gotovo

njeno:

Tri sam dana otrio svoj bode. etvrti sam dan probo svoga dumanina, I sasjekao ga na komade.

Preko sedla sam te prebacio, moja ljubavi,

ovio lice ratnikom maramom i odjahao s tobom u brda.

Stajao sam pred ispred zastora od damasta. Pokraj mene bili su ravnatelj i uitelj zemljopisa.

Kakva uasna glazba, primijeti ravnatelj ispod glasa, poput nonog revanja kavkaskog magarca. Pitam se koje je

znaenje rijei. Vjerojatno su besmislene kao i melodija, odgovori

uitelj. Bio sam spreman oduljati se na prstima, kad sam

primijetio da se teki damast lagano pomaknuo. Oprezno sam se osvrnuo. Starac snjenobijele brade i neobino

svijetlih oiju stajao je iza zastora, prislukivao glazbu i

Janja

45

plakao: Njegova Ekselencija Sejnal-aga, Iljas-begov otac. Njegove su meke bijele ruke s debelim plavim venama drhtale. Te ruke, koje su jedva mogle napisati ime svoga vlasnika, upravljale su s preko sedamdeset milijuna rubalja.

Okrenuo sam pogled. On je bio obian seljak, taj Sejnal-aga, pa ipak je bolje razumio umjetnost pjevaa od uitelja

koji su nam dali svjedodbu zrelosti. Pjesma je zavrila. Glazbenici su nastavili s kavkaskim

plesom. Proetao sam dvoranom. aci su stajali u grupama.

Pili su vino, ak i muslimani. Ja nisam pio. Djevojke, prijateljice i roakinje mojih kolega avrljale su

po kutovima. Bilo je meu njima puno Ruskinja s plavim pletenicama, plavim ili sivim oima i napudranim srcima.

Razgovarale su samo s Rusima, u najboljem sluaju s

Armencima ili Gruzijcima. Ako bi im se obratio koji musliman, zahihotale bi zbunjeno, odgovorile nekoliko rijei i okrenule se.

Netko je otklopio pijanino. Valcer. Ravnatelj je zaplesao s guvernerovom keri.

Konano! Sa stubita se zauo njezin glas: Dobra veer,

Iljas-bee. Kasnim, ali ne svojom krivnjom. Pojurio sam van. Ne, Nino nije nosila veernju haljinu, ni

sveanu odoru Liceja svete Tamare. Struk joj je bio vrsto stegnut i inilo mi se da bih ga mogao obujmiti jednom

rukom. Kratak prsluk od baruna sa zlatnim pucetima bio joj

je prebaen preko ramena. Duga crna haljina, takoer od

baruna, padala joj je do stopala doputajui da vidim samo

pozlaene vrhove njezinih papua od safijana. Navrh njezine

kose sjedila je malena crna kapica za koju su bila privrena

dva reda tekih dukata to su joj padala na elo. Bilo je to

Janja

46

prastaro sveano ruho gruzijskih princeza, a njezino je lice bilo lice bizantske Madone. Madona se smijala.

Ne, Ali-kane, ne smije se ljutiti. Trebalo je sat vremena da me utegnu u ovu haljinu. Potjee jo od moje bake i samo

tebi u ast dala sam se ovako zategnuti. Prvi je ples moj! vikne Iljas-beg. Nino me pogleda upitno. Kimnuo sam. Plesao sam loe i

stoga nerado, a Iljas-begu sam mogao vjerovati. On je znao to se pristoji.

amilova molitva! povie Iljas-beg glazbenicima. Istoga trena i bez ikakva prijelaza prebacie se glazbenici

na divlju melodiju... Iljas skoi u sredite dvorane i izvue bode. Njegove

noge poskakivale su u vatrenom ritmu kavkaskoga gorskog plesa. Otrica bodea bljeskala se u njegovoj ruci. Nino ga je

pratila u plesu. Njezina su stopala izgledala kao neobine

male igrake. amilov misterij je poeo. Mi ostali pljeskali smo u ritmu glazbe. Nino je bila nevjesta koja e biti

ugrabljena... Iljas je stavio svoj bode meu zube. Rairenih

ruku, poput kakve ptice grabljivice, kruio je oko djevojke.

Ninoina stopala virovito su letjela po dvorani. Pokreti njezinih gipkih ruku oslikavali su svaki stupanj straha, oaja i

podlonosti. U lijevoj je ruci imala maramicu. Cijelo joj je tijelo

drhtalo. Samo su joj dukati na kapi ostali uredno poredani, ba kako treba biti, a bio je to najtei dio itavoga plesa. Samo Gruzijka moe tako vatreno letjeti dvoranom, a da ne

zazvei ni jedan dukat na njezinoj glavi. Iljas je jurio za njom.

Bez prestanka slijedio ju je u irokim krugovima. to su iroki

pokreti njegovih ruku postajali vie zapovjedniki, to su njenije bili Ninoine obrambene kretnje. Na kraju se

Janja

47

zaustavila, kao prestravljeni jelen kojega je dostigao lovac. Iljasovi divlji krugovi bivali su sve ui. Njegovi skokovi sve bri

i bri. Ninoine oi gledale su njeno i ponizno. Ruke su joj drhtale. Jo jedan kratak i divlji jauk glazbe i ona otvara lijevu

ruku, maramica pada na pod. Iznenada Iljasov bode zvizne

zrakom i prikuca vrsto maleni komad svile za pod. Simbolini je ljubavni ples zavrio. Jesam li spomenuo da smo prije plesa Iljas-beg i ja

zamijenili bodee? Bila je to otrica mog bodea koja je

probola Ninoinu maramicu. Tako je sigurnije, jer jedna mudra uzreica kae: Prije negoli svoju devu povjeri Alahovoj

zatiti vrsto je zavei za svoju ogradu.

Janja

48

5. poglavlje

ADA SU NAI SLAVNI PRECI, o kane, prvi put stupili u ovi zemlju da si priskrbe veliko i strahopotovano ime,

povikali su >Kar bak!< Pogledaj... tu je snijeg! Kad su se meutim pribliili brdima i vidjeli praumu, povikali su

>Karabh!< Crni vrt! I otada se ova zemlja zove Karabah. Prije se pak zvala Sjunik, a jo ranije Agvar. Jer mora znati, o

kane, mi smo vrlo stara i slavna zemlja. Moj domain, stari Mustafa, kod kojeg sam u ui

unajmio sobu, zauti ispunjen dostojanstvom, ispije aicu

karabake vone rakije i odree si komadi neobina sira oblikovana od bezbrojnih niti i nalik enskoj pletenici, pa

nastavi dalje naklapati: Karanlik, crni duhovi, obitavaju u ovim gorama i uvaju

nae blago, to svatko zna. U umama pak ima svetih

kamenova i teku sveti potoci. U nas ti ima svega. Proeci gradom i pogledaj radi li tko nitko. Je li tko tuan nitko! Je li tko trijezan nitko! Gledaj i divi se, gospodine!

Ono emu sam se stvarno divio bila je upravo udesna

laljivost toga svijeta. Nije bilo prie koju nisu izmislili da

proslave svoju malu zemlju. Ba juer pokuao me je jedan

debeli Armenac uvjeriti da je kranska crkva Maras u ui

stara pet tisua godina.

K

Janja

49

Ne priajte mi takve prie, rekao sam mu, itavo

kranstvo jo nije staro ni dvije tisue godina. Kranska

crkva nije mogla biti sagraena prije Krista. Debeli je bio jako povrijeen i ree mi prijekorno:

Naravno, ti si uen ovjek, ali daj da te jedan starac podui:

u drugih naroda kranstvo moda i jest staro tek dvije tisue

godina, ali nas je, narod Karabaha, Spasitelj prosvijetlio tri tisue godina prije. Tako ti je to.

Pet minuta poslije ispriao mi je ne trepnuvi okom kako

je francuski general Murat bio Armenac iz Sue. On je kao

djeak otiao u Francusku kako bi ondje proslavio ime Karabah.

Ve na putu za uu, dok smo prelazili preko malenog

kamenog mosta, koija mi je rekao: Ovaj most sagradio je

Aleksandar Veliki kad je poao u Perziju da izvri svoja

besmrtna djela. Na niskom parapetu velikim brojkama bila je uklesana

godina 1897. Pokazao sam to koijau, ali ovaj je samo

odmahnuo rukom: Ah, gospodine, to su poslije dodali Rusi

da bi umanjili nau slavu. ua je bila udan grad. Na pet tisua metara visine,

nastanjena Armencima i muslimanima, stoljeima je bila most

izmeu Kavkaza, Perzije i Turske. Bio je to lijep grad okruen brdima, umom i rijekama. Na brdima i u dolinama dizale su

se male kolibe od ilovae koje su ljudi ovdje s djejom

drskou zvali palaama. Tu je ivjelo lokalno plemstvo,

armenski melici i naharari i muslimanski begovi i age. Satima su ti ljudi sjedili na pragovima svojih kua, puili lule i

naklapali o tome koliko su puta generali iz Karabaha spasili Rusiju i cara, i to bi uope bilo od Carstva da nema

Janja

50

Karabaha. Sedam sati uspinjali smo se u konjskoj zaprezi strmim

serpentinama od male eljeznike postaje do ue. Kad

kaem mi, to znai ja i moj koi. Koi su naoruani uvari po

zanimanju, a hajduci po sklonosti. Unajmljuju ih da uvaju

kue i ukuane. Imaju ratnika lica, nakieni su orujem i uronjeni u turobnu utljivost. Moda je ta utljivost skrivala

sjeanja na junake pljakake prepade, a moda nije skrivala

ba nita. Moj mi je otac dodijelio koija da me na putu zatiti

od stranaca ili moda da strance zatiti od mene. To mi nije

bilo do kraja jasno. Ovako ili onako, ovjek je bio usluan, po nekoj liniji sroen s kuom irvanir i odan kao to to roaci

samo na Orijentu mogu biti. Ve sam pet dana sjedio u ui, ekao Nino i od jutra do

mraka sluao kako svi bogati, hrabri ili na bilo koji drugi nain znameniti ljudi potjeu odavde. Gledao sam gradski park i

brojio crkvene kupole i minarete. ua je oito bila vrlo

poboan grad. Sedamnaest crkava i deset damija bilo je vie

nego dovoljno za 60 000 stanovnika. K tome je trebalo jo

pridodati i bezbrojna svetita u okolici, a na prvome mjestu, naravno, slavni grob, kapelicu i dva drveta svetoga Sari-bega kamo su me karabaki hvalisavci dovukli ve prvoga dana.

Sveev grob je udaljen sat vremena od ue. Svake

godine hodoasti tamo itav grad i velika se gozba odri u

svetome lugu. Posebno poboni ljudi prevaljuju put do tamo

na koljenima. To je mukotrpno, ali u najveoj mjeri podie

ugled hodoasnika. Dva drveta na svetome grobu ne smiju se

dirati. Tko takne samo list na drvetu, ostat e na mjestu paraliziran. Tako je silna mo svetoga Sari-bega! Ali koja se uda tom svecu pripisuju, nisu mi znali objasniti. Da mi to

Janja

51

nadoknade, ispriali su mi kako je jednom, progonjen od

neprijatelja, odjahao visoko u brda, do vrhunca na kojemu danas stoji ua. Njegovi progonitelji bili su ve sasvim blizu. Tada je njegov konj izveo silan skok preko gora, preko stijena, preko cijele ue. Na mjestu gdje se konj prizemljio

poboni ljudi i danas mogu vidjeti tragove potkova plemenite

ivotinje duboko utisnute u kamen. Tako su me uvjeravali. Kad sam izrazio odreene rezerve glede mogunosti takvoga

skoka, odgovorili su mi srdito: Ali, gospodine, to je bio konj

iz Karabaha! I tada su mi ispriali legendu o karabakom konju. Sve je u

njihovoj zemlji lijepo, ali najljepi je karabaki konj, onaj glasoviti konj za kojega je perzijski ah Aga Muhamed bio

spreman dati cijeli svoj harem. (Jesu li moji novi prijatelji znali da je Aga Muhamed bio eunuh?) Taj je konj bio gotovo svet. Stoljeima su znalci razmiljali i parili pasmine, sve dok se nije odrijebilo ovo udo uzgoja: najbolji konj na svijetu, glasovita

riozlatna plemenita ivotinja iz Karabaha. Kako su mi tolike hvale pobudile znatielju, zamolio sam

da mi pokau jednog od tih krasnih konja. Moj me pratitelj pogledao saalno.

Lake bi se bilo probiti u sultanov harem nego ui u staje

karabakih konja. U cijelom Karabahu ima jedva dvanaest

istokrvnih riozlatnih ivotinja. Vidjeti ih isto je to i postati

konjokradica. Samo kada izbije rat, uzjahuju njihovi vlasnici svoja riozlatna uda.

Morao sam se dakle zadovoljiti onime to su mi ispriali o

legendarnom konju i vratiti se u uu. I evo me sjedim na

verandi, sluam brbljanje staroga Mustafe, ekam Nino i

osjeam se sasvim ugodno u ovoj zemlji bajki.

Janja

52

O kane, ree Mustafa, tvoji su preci vodili ratove, a ti si

uen ovjek i posjeivao si >kuu znanja

53

pjesnika princa spremna na ogoreni dvoboj. Gledali su

jedan drugoga s prezirom. Duga im je kosa poigravala na vjetru. Jedan od njih vikne: Haljine ti smrde po balegi, lice ti je nalik na svinjsku njuku, dar ti je tanak kao dlaice na

djeviinu trbuhu, a za sitne si spreman spjevati rugalicu na

svoj raun. Drugi mu odgovori bijesno reei: Nosi odjeu

pederastog prilenika, a glas ti je kao u eunuha. Talent ne moe prodati jer ga i nema, nego ivi od mrvica koje

padnu s bogatog stola moje darovitosti. Nastavili su se vrijeati, vatreno, ali pomalo jednolino.

Narod je pljeskao s odobravanjem. Onda se odnekud pojavi sijedi starac s licem apostola i najavi dvije teme natjecanja, jednu lirsku i jednu epsku: Mjesec iznad rijeke Aras i Smrt

aha Age Muhameda. Obojica pjesnika podigoe pogled prema nebu i

zapjevae. Pjevali su o gnjevnom eunuhu Agi Muhamedu koji

se zaputio u Tbilisi kako bi povratio izgubljenu mukost u sumpornoj kupelji. Kada kupelj nije pomogla, razorio je eunuh cijeli grad i sve mukarce i ene dao okrutno pogubiti.

Ali sudbina ga je sustigla na povratku u Karabah. Dok je noio

u ui, bio je u svom atoru nasmrt izboden. Veliki ah nije

imao nita od ivota. Na pohodima je gladovao, jeo crni kruh

i pio ukiseljeno mlijeko. Osvojio je nebrojene zemlje, a bio siromaniji od prosjaka iz pustinje. Eunuh Aga Muhamed.

Sve je to bilo izgovoreno u klasinoj strofi. Jedan je nadugako pripovijedao o mukama eunuha u zemlji najljepih

ena, drugi je s iscrpnom tonou opisao pogubljenje tih

ena. Sluatelji su bili zadovoljni. Kapljice znoja kapale su s

ela pjesnika. Tada onaj s njenijim glasom povie: emu je

Janja

54

nalik mjesec iznad Araksa? Licu tvoje voljene, prekine ga grubijan. Njeno je mjeseevo zlato, povie njeni. Ne, ono je slino titu pala ratnika, odgovara grubijan. S vremenom su iscrpili svoje zalihe usporedbi. Tada svaki

zapjeva pjesmu o ljepoti mjeseca, o rijeci Araks koja vijuga kao djevojaka pletenica kroz ravnicu i o ljubavnicima to

nou dolaze na njezine obale gledati kako se mjesec

odraava na povrini vode... Pobjednikom je proglaen onaj ljutiti aug. S pakosnim

osmijehom preuzeo je protivnikovu lutnju kao svoju pobjedniku nagradu. Priao sam mu. Gledao je sumorno

pred sebe dok se njegova mjedena posudica punila noviima.

Zar se ne veseli pobjedi? upitao sam ga. On prezirno pljucne. Ovo nije pobjeda, gospodine. Nekada se moglo govoriti

o pobjedi. Prije stotinu godina mogao je pobjednik pobijeenome odsjei glavu. U to se vrijeme cijenila

umjetnost. Sada smo omekoputili. Nitko vie ne bi dao svoju

krv za pjesmu. Sada si najbolji pjesnik u zemlji. Nisam, odgovori on, a oi mu se ispunie dubokom

tugom. Nisam, ponovi on, ja sam samo zanatlija. Ja nisam

pravi aug. A tko je pravi aug? U mjesecu ramazanu, zapoe on, ima jedna

tajanstvena no zvana kadir. U toj noi sva priroda zaspi na

jedan sat. Rijeke prestanu tei, zli demoni ne uvaju vie

svoje blago. Moe uti kako trava raste i kako drvee

Janja

55

razgovara. Iz rijeka izlaze nimfe a ljudi roeni u toj noi

postaju mudraci i pjesnici. U noi kadir pjesnik mora zazivati

proroka Elijaha, zatitnika svih pjesnika. U pravi sat prorok se pojavi dade pjesniku piti iz svoje posude i objavi mu: >Odsada si pravi aug i vidjet e sve na svijetu mojim oima.< Onaj

koji je tako blagoslovljen vlada nad elementima; ivotinjama i

ljudima, vjetrovi i mora pokoravaju se njegovu glasu, jer u njegovoj je rijei snaga Svemoguega.

Grubijan sjedne na tlo i podupre lice dlanovima. Tada zaplae kratko i gorko. Onda nastavi: Ali nitko ne zna koja je

no kadir, ni koji je sat s@t usnulosti. I zato vie nema pravih auga.

Nakon tih rijei on ustade i ode. Usamljen, mraan i

mualjiv. Stepski vuk u zelenom raju Karabaha.

Janja

56

6. poglavlje

TABLA NA IZVORU PEAPUR bila su zagledana u nebo poput umornih svetaca. Voda je grgoljila u svom uskom kamenom koritu. Mali breuljci zaklanjali su

pogled prema ui. Na istoku su se karabaka polja postupno

gubila u pjeskovitoj stepi Azerbajdana. Od tamo je duhao

uareni dah velike pustinje, Zaratustrina vatra. Livade Armenije irile su se pune obeanja prema jugu nalik

biblijskim panjacima. uma oko nas bila je nijema i

nepomina, reklo bi se da su je netom napustili bogovi

klasinoga svijeta. Njima je mogla biti posveena vatra koja se lagano dimila. Na arenim sagovima izleavalo se ukrug

vatre nae drutvance, desetak Gruzijaca i ja. Pehari s vinom,

voe, brda povra i sira okruivali su ognjite, meso

nabodeno na tapie cvralo je na zadimljenom mangalu.

Blizu samog vrela sjedili su sasandari, putujui svirai. Ve su nazivi instrumenata u njihovim rukama bili tako milozvuni

kao i sama glazba: daira, ianuri, tara, diplipito. Poeli su

pjevati jedan bajat, ljubavnu pjesmu u perzijskome ritmu koju su naruili velegradski Gruzijci kako bi naglasili egzotini ar

cijeloga prizora. Dionizijski ugoaj, tako bi na uitelj

latinskoga nazvao ovaj pustopani pokuaj prilagoavanja

lokalnim obiajima. Obitelj Kipiani, koja je konano

S

Janja

57

doputovala, pozvala je sve te vesele ljeiline goste na nonu

fetu u umarak pokraj ue. Preda mnom je sjedio tamada, ovjek koji je prema

strogim tradicionalnim pravilima bio zaduen voditi proslavu.

Oi su mu blistale i gusti crni brkovi isticali su se na njegovu

crvenom licu. U ruci je drao vr i ponudio me piem. Natoio

sam u au iako inae ne pijem, ali tamada je bio Ninoin otac i

bilo bi nepristojno odbiti pie koje je on ponudio. Sluge su donijeli vodu s izvora. Tko pije tu vodu, moe

jesti koliko eli, a da se ne prejede jer je voda iz Peapura bila

jo jedno od bezbrojnih karabakih uda. Pili smo vodu i brdo se hrane sve vie smanjivalo. U

odsjaju vatre promatrao sam otar profil Ninoine majke.

Sjedila je pokraj svoga mua i oi su joj se smijeile. Takve oi

potjeu iz Mingrelije, iz ravnice Riona gdje je nekada davno arobnica Medeja susrela Jazona.

Tamada podigne au. Jednu u ast presvijetloga

Dadianija. Starac s djeakim oima zahvali. Poela je trea runda.

Svi isprazne svoje ae. Nitko nije bio pijan, a opijenost koju

su Gruzijci doivjeli na gozbi bila je opijenost srca, dok su glave svima bile bistre kao voda iz Peapura, koja je izmeu

ostalih udesnih svojstava imala i mo da ovjeka odri

trijeznim. Lug je bio osvijetljen mnogobrojnim vatrama. Naa gozba

nije bila jedina. Cijela ua hodoasti barem jednom tjedno na mnogobrojne izvore i gozbe traju do zore. Krani i

muslimani zajedno planduju u poganskoj sjeni svetoga luga. Pogledao sam Nino koja je sjedila do mene. Skrenula je

pogled u stranu. Razgovarala je sa sjedokosim Dadianijem.

Janja

58

Tako se i dolikuje. Starima potovanje, mladima ljubav. Morate jednom doi k meni, ree starac, u moj dvorac

Zugdidi na rijeci Rion u kojoj su nekada davno Medejini robovi runom skupljali zlato. Doite i i vi Ali-kane. Vidjet ete tropske praume Mingrelije i njihova prastara stabla.

Rado, Presvijetli, ali samo zbog vas, ne zbog drvea. to imate protiv drvea? Za mene je ono utjelovljenje

savrenstva ivota. Ali-kan se boji drvea kao to se dijete boji duhova,

ubaci se Nino. Nije ba tako, ali to je za vas drvee, za mene je

pustinja. Dadiani zakilji svojim djejim oima. Pustinja, ree on, sasueno grmlje i vreli pijesak. Svijet drvea me zbunjuje, Presvijetli. Pun je strave i

misterija, pun sablasti i demona. Pogled ti je zastrt. Mrano je. Suneve zrake gube se u sjenama stabala. Sve je tako

nestvarno u sumraju. Ne, ne volim drvee. Sjenovitost ume

me pritie i postajem tuan kad ujem utanje grana. Ja

volim jednostavne stvari: vjetar, pijesak i kamen. Pustinja je jednostavna kao zamah maem, a uma komplicirana kao gordijski vor. Izgubio bih se u umi, Presvijetli.

Dadiani me pogleda zamiljeno. Vi imate duu pustinjskog ovjeka, ree, i vjerojatno

postoji samo jedna prava podjela ljudi: na umske ljude i na

pustinjske ljude. Suha opijenost Orijenta potjee iz pustinje, gdje vru vjetar i uareni pijesak smute ovjeka, gdje je svijet

jednostavan i bez pitanja. uma je puna pitanja, samo

pustinja ne pita nita, nita ne daje, nita ne obeava.

Duevna vatra dolazi od ume. Pustinjski ljudi jasno ih vidim

Janja

59

imaju samo jedan osjeaj, poznaju samo jednu istinu, i ta ih potpuno ispunjava. umski ljudi imaju vie lica. Fanatici

dolaze iz pustinje, stvaratelji iz ume. To je glavna razlika

izmeu Istoka i Zapada. Zato mi Armenci i Gruzijci volimo umu, prikljui se

melik Nahararjan, gojan ovjek od loze najplemenitijih

armenskih koljenovia. Imao je izbuljene oi, bujne obrve i

bio sklon filozofiranju i piu. Ipak, dobro smo se slagali. On

podigne au prema meni i povie: Ali-kane! Orlovi dolaze s planine, tigrovi iz dungle. to dolazi iz pustinje?

Lavovi i ratnici, odgovorio sam, a Nino zapljee veselo. Ranjii s ovetinom nueni su uokolo. Nanovo i nanovo

toeno je u pehare i gruzijska je radost odzvanjala umom.

Dadiani je zavezao u nekakvu raspravu s Nahararjanom, Nino me pogleda, a njezin je pogled bio veseo i upitan.

Kimnuo sam. Ve se bilo potpuno smrailo. U odsjaju

vatre ljudski su likovi nalikovali na sablasti, ili moda na

razbojnike. Nitko nas nije drao na oku. Ustao sam i lagano se uputio prema izvoru. Nagnuo sam se nad vodu i napio se iz dlana. Voda je tako prijala. Dugo sam zurio u odraz zvijezda na povrini vode. Onda sam iza sebe zauo korake. Suha

granica krenula je pod neijim sitnim stopalom... ispruio

sam ruku i Nino ju je prihvatila. Uli smo dublje u umu.

Drvee nas je promatralo prijekorno i prijetei. Nije ba bilo u

redu to smo se oduljali od vatre, ni to je Nino sjela na rub

male livadice i povukla me do sebe. U Karabahu su vladali strogi obiaji. Stari Mustafa priao mi je s uasom kako se

prije osamnaest godina u zemlji dogodio sluaj preljuba.

Otada voke vie ne raaju kao prije. Promatrali smo se, Ninoino lice obasjano svjetlom

Janja

60

mjeseine bilo je blijedo i zagonetno. Princezo, rekao sam, a Nino me pogleda postrance. Ve

je dvadeset etiri sata bila princeza, a dvadeset etiri godine

trajalo je dok njezin otac nije u Petersburgu uspio ishoditi svoje pravo na titulu. Stari se je veselio kao dijete koje pronae izgubljenu majku i sve nas je pozvao na nono slavlje.

Princezo, ponovio sam i stavio ruke na njezino lice. Nije

se opirala. Moda je popila previe kahetijskoga vina. Moda

su je omamili uma i mjesec. Poljubio sam je. Dlanovi su joj

bili mekani i topli. Tijelo joj se predalo. Suhe su granice zapucketale. Legli smo na meku mahovinu, Nino je zurila u moje lice. Dodirnuo sam male obline njezinih vrstih grudi i

osjetio slankasti okus njezine koe. Obuzimao ju je neki

neobian osjeaj i uskoro nas svladao oboje. Cijelo je njezino bie postalo samo jedno osjetilo i ovo osjetilo bilo je kao

koncentrirana snaga zemlje i zemljina daha. Preuzelo ju je blaenstvo tjelesnoga. Oi su joj se zamutile. Lice joj se suzilo

i postalo vrlo ozbiljno. Rastvorio sam njezinu haljinu. Koa joj se ljeskala na mjeseini kao opal. Srce joj je snano udaralo i

govorila je rijei pune luckaste njenosti i enje. Zario sam

lice meu njezine male grudi. Koljena su joj zadrhtala. Suze

su joj potekle niz obraze. Poljupcima sam joj suio vlane

obraze. Uspravila se i utjela potresena vlastitim osjeajima i zagonetkama. Bilo joj je tek sedamnaest, mojoj Nino, i jo je

pohaala Licej svete kraljice Tamare. Onda je rekla: Mislim

da te volim, Ali-kane, iako sam postala princeza. Moda e se to brzo promijeniti, rekao sam, a Nino me

pogleda zbunjeno. Kako to misli? Nee nam valjda car oduzeti titulu?

Janja

61

Izgubit e je kad se uda. Ali nema veze, kan je isto tako

sasvim lijep naslov. Nino je prekriila ruke iza vrata, zabacila glavu unazad i

poela se smijati. Kan moda, ali kanica? Pa to ne postoji. Osim toga, ti

zaista zna nai neobian nain prosidbe. Ako je ovo bila

prosidba? Da, trebala je biti. Njezini prsti kliznuli su po mome licu i izgubili se u mojoj

kosi. Ako pristanem, bit e vjeno zahvalan umi pokraj ue

i pomirit e se s drveem? Mislim da hou. A na brano e me putovanje povesti stricu u Teheran i

po posebnoj protekciji smjet u posjetiti kraljevski harem i

popiti aj i prodivaniti s debelim gospoama. I to jo? I onda u smjeti gledati u pustinju, jer tamo nema nikoga

tko bi me mogao vidjeti. Ne, Nino, ne mora gledati u pustinju. Ne bi ti se

svidjela. Nino me zagrli oko vrata i pritisne svoj nos na moje elo. Moda se stvarno udam za tebe, Ali-kane. Ali jesi li ikada

razmiljao kakve sve prepreke stoje pred nama, osim ume i

pustinje? Kakve prepreke? Kao prvo, moji e roditelji svisnuti od tuge to sam se

udala za muslimana. Onda e tebe tvoj otac prokleti i

zahtijevati da prijeem na islam. A ako to i uinim, tatica car e me zbog otpadnitva od kranstva prognati u Sibir. I tebe

Janja

62

takoer zbog zavoenja. I sjedit emo tako na ledenoj santi usred Polarnoga

mora i onda e doi Veliki bijeli medo i pojest e nas, smijao

sam se. Ne, Nino, nee biti tako loe. Nee morati prijei na

islam, tvoji roditelji nee umrijeti od jada, a na brano

putovanje emo u Pariz i u Berlin, posjetit emo Bois de

Boulogne i Tiergarten i tamo e moi promatrati drvee. to

kae na to? Dobar si prema meni, ree ona zadivljeno, i neu rei

>neda< ima jo vremena. Neu nikamo pobjei.

Razgovarajmo s roditeljima kada zavrim kolu. Samo me

nemoj oteti. Samo to ne. Znam kako vi to radite: preko sedla pa u brda i onda dugotrajna krvna zavada s kuom Kipiani.

Odjednom ju je obuzela neobuzdana radost. Kao da se sve na njoj smijalo: lice, ruke, stopala, cijela put. Naslonila se na jedno drvo, pognula glavu i gledala me ispod oka. Stajao sam pred njom. Na pozadini sjenom proarane kore drveta

sliila je egzotinoj ivotinji to se sakrila u umi u strahu

pred lovcem. Hajdemo, rekla je i poli smo kroz umu prema velikoj

vatri. Putem se neega dosjetila. Stala je i mirnula prema

mjesecu. A naa djeca, kojoj e vjeri oni pripadati? zapitala je

zabrinuto. Jednoj jako lijepoj i prihvatljivoj, u to sam siguran,

rekao sam izbjegavajui odgovor. Pogledala me je sumnjiavo i neko vrijeme utjela. Onda

ree tuno: Nisam li zapravo prestara za tebe. Uskoro u

napuniti sedamnaest. Tvoja budua ena ne bi smjela imati

vie od dvanaest.

Janja

63

Umirivao sam je. Ne, sigurno nije bila prestara. Prije odvie pametna, a nitko ne moe rei je li pamet uvijek

prednost. Moda svi mi na Orijentu prerano postajemo zreli,

stari i pametni. A moda smo samo glupi i priprosti. Nisam

znao. Drvee me je zbunjivalo. Nino me je zbunjivala. Daleki odsjaj vatre me je zbunjivao, a ponajvie sam bio zbunjen

samim sobom, jer moda sam i ja popio previe kahetijskoga

vina i provalio poput pustinjskoga bandita u tihi vrt ljubavi. Dodue, Nino nije izgledala kao rtva pustinjskoga

razbojnika. Gledala je ravno pred sebe, mirno, sigurno i otvoreno. Svi tragovi suza, smijeha i njene enje nestali su

s njezina lica kada smo se vratili do izvora. Nikome nije bio sumnjiv na nestanak. Sjeo sam pokraj vatre i iznenada osjetio kako mi usnice gore. Napunio sam au vodom iz

Peapura i pio pohlepno. Dok sam odlagao au, uhvatio sam

pogled melika Nahararjana koji me je promatrao pozorno, s razumijevanjem i pomalo pokroviteljski.

Janja

64

7. poglavlje

EAO SAM NA DIVANU na terasi male kue i sanjario o ljubavi. Sve je bilo drukije nego to je trebalo biti.

Drukije od samoga poetka. Umjesto da Nino

upoznam na izvoru dok puni svoj krag, upoznao sam je u

Nikolajevoj ulici na putu do kole. Zato je to sasvim drukija

ljubav od ljubavi mojega oca, djeda ili strica. Orijentalna ljubav raa se na izvoru, na malenom, mirnom, uboreem

seoskom izvoru ili na velikoj raspjevanoj fontani u nekom gradu bogatom vodom. Svake veeri idu djevojke, nosei na

ramenima visoke glinene vreve, na izvor nedaleko kojega mladii sjede ukrug i uope ne obraaju pozornost na

djevojke. Oni naklapaju o ratu i pljaki. Djevojke polako pune

vreve i polako se vraaju. Vr je teak i napunjen vodom do

ruba. Da se ne spotaknu, sklonile su djevojke svoj veo i pristojno spustile pogled.

Svake veeri djevojke idu na izvor. Svake veeri sjede na

kraju trga mladii, i tako poinje ljubav na Orijentu. Sluajno, sasvim sluajno podigne neka od djevojaka oi i

pogleda prema mladiima. Oni to i ne primjeuju. Ali kada se djevojka vrati, jedan od njih e se okrenuti i pogledati uvis

prema nebu. Ponekad e se njegov pogled ukrstiti s

djevojinim. Ponekad nee; u tom sluaju netko e drugi

L

Janja

65

sutradan sjediti na njegovu mjestu. Ali kada se pogledi dvoje ljudi na izvoru vie puta sretnu, svi znaju da se rodila ljubav.

Sve to slijedi dogaa se samo od sebe. Zaljubljeni mladi

luta okolicom grada i pjeva balade, njegovi roaci

pregovaraju o cijeni nevjeste, a mudri ljudi raunaju koliko

ratnika moe mladi par donijeti na svijet. Sve je jednostavno, svaki je korak unaprijed odreen i propisan.

A to je sa mnom? Gdje je moj izvor? Gdje je veo na licu

moje Nino? udno je to. enu iza vela ne moe vidjeti. Ali

ipak je poznaje: njezine navike, njezine misli, njezine elje.

Veo skriva oi, nos, usta. Ali ne skriva duu. Dua ene na Orijentu ne predstavlja zagonetku. Sasvim je drukije sa

enama bez vela. Vidi oi, nos, usta, ponekad i puno vie od

toga, ali ne zna to te oi skrivaju, ak i kada misli da to

pouzdano zna. Volim Nino, no ipak me zbunjuje. Ona voli kada se na ulici

drugi mukarc