http://www.balkandownload.org/
2
Kurban Said
Ali i Nino
Naslov izvornika Kurban Said Ali und Nino Prvo izdanje objavljeno je u Beu i Leipzigu 1937. godine,
nakladnik Tal Verlag.
DTypewriter
3
Kurban Said pseudonim je Leva Nussimbauma (1905. 1942.) roenog u Bakuu u Azerbajdanu. Iako je bio
potomak njemako-idovske obitelji, osjeao je golemu strast prema Orijentu
pa je jo u mladosti preao na islam.
Bjeei pred boljevicima, njegov otac,
koji je bio naftni magnat, odvodi ga u Europu, odakle i sam Said 1933. mora bjeati, ovaj put pred nacizmom. Nakon
dvije godine u New Yorku Said se vraa
u Be, poslije se prebacuje u Italiju, gdje
1942. umire u kunom pritvoru od rijetke
krvne bolesti.
Janja
4
Roman Ali i Nino potvruje injenicu da je velika knjievnost uistinu bezvremena. Iako je prvi put objavljen
davne 1937. on i danas plijeni svojom originalnou i
svjeinom, a dosad je preveden na vie od 30 jezika i doivio
je preko 100 izdanja diljem svijeta! Ali-kan i Nino Kipiani ive u kozmopolitskom i naftom
bogatom Bakuu, prijestolnici Azerbajdana. Poetak je
dvadesetoga stoljea i Baku, koji se nalazi na razmeu Istoka
i Zapada, mjesto je susreta razliitih kultura i naroda:
azerbajdanskih muslimana, Armenaca, Turaka, idova, Rusa
i drugih. Ali-kan je muslimanski mladi oaran pustinjom, a Nino kranska djevojka gruzijskoga podrijetla, odrasla u
obitelji profinjene proeuropske tradicije. Unato
razliitostima njih se dvoje vole, no nad njihovu ljubav
nadvijaju se prijetei oblaci Oktobarske revolucije i Prvoga svjetskog rata. Bez obzira na sve, Ali-kan se uskoro eni s Nino, a potom odlazi u rat za nezavisnost svoje zemlje.
Ljepota ovog romana je neunitiva. SUNDAY TIMES
Uzbudljivo i prekrasno... ivopisan pogled na multikulturalnu sredinu i
jednu istinsku ljubav. TIME
Janja
5
itanje ovog romana prua osjeaj
otkria zakopanog blaga. Epsko djelo o
kulturnim promjenama koje se ine
neposrednijim od jutarnjih vijesti... udesan roman. NEW YORK TIMES
Janja
6
Dragi itatelji!
Vi drite u rukama vjerojatno prvu knjigu
nekog azerbajdanskog autora prevedenu na
hrvatski jezik. Roman Kurbana Saida Ali i Nino pria je o ljubavi izmeu dvoje mladih ljudi,
Azerbajdanca i Gruzijke, koji ive u Bakuu na
poetku dvadesetog stoljea, u kljunom
povijesnom razdoblju uoi Prvoga svjetskog rata i
revolucija koje su dovele do raspada Ruskog Carstva. Ali i Nino. Musliman i kranka. Istok i
Zapad. Olienje dviju razliitih kultura i razliitih
obiaja, zamreno isprepletenih u ovom gradu na obali Kaspijskog jezera.
Zemlja vatre Azerbajdan je smjeten na raskriju puteva izmeu Europe i Azije, na spoju
Istoka i Zapada: preko njegova teritorija nekad je prolazio Put svile. Uzajamni utjecaj kultura od davnina je stvarao pretpostavke za dijalog izmeu predstavnika razliitih religija i naroda te
formiranje tolerantnog drutva. U Azerbajdanu
stoga, bez obzira na drutveno-politiki sustav, ljudi koji govore razliitim jezicima i predstavljaju
razliite religije ive u miru, spokoju i uzajamnom potovanju, kao jedna obitelj. Multireligiozni i
multietniki Azerbajdan i danas je vjeran toj
tradiciji, i to je jedno od naih najveih nasljea. Azerbajdan je zemlja drevne knjievne
Janja
7
tradicije, koja je dala svijetu velike pjesnike i mislioce poput Nizamija, Khaganija, Fuzulija, Nesimija, a jo u 12. stoljeu ivjela je i stvarala
azerbajdanska pjesnikinja Mehseti Ganjavi.
Knjievna djela, koja su stvorili nai klasici i
suvremenici, zauzimaju poasno mjesto i pripadaju
svjetskoj kulturnoj batini. Azerbajdanska Demokratska Republika
(ADR), koja je uspostavljena 1918. godine, prva je sekularna drava na muslimanskom Istoku gdje su
enama prvi put u muslimanskom svijetu
zajamena jednaka prava, ukljuujui i glasaka,
gdje je otvoreno prvo kazalite i postavljena prva opera. Deklaracija o neovisnosti jamila je jednaka
graanska i politika prava za sve graane, bez
obzira na nacionalnost, religiju, socijalni status i spol. Iako je republika kao neovisna drava
postojala vrlo kratko vremensko razdoblje te je pala 1920. nakon ulaska boljevike vojske (ovi
dogaaji se spominju u romanu), ona je u
pamenju naroda ostavila veliki duhovni trag te je
uvelike pridonijela razvoju obrazovanja, kulture, knjievnosti i umjetnosti, a Azerbajdanska
Republika ponovno stjee svoju neovisnost 1991. godine i postaje nasljednicom upravo te prve republike.
Treba napomenuti da postoje mnoge povijesne slinosti i paralele izmeu Azerbajdana
i Hrvatske, ukljuujui i one koje se odnose na nau
nedavnu prolost, kada su oba naroda suoena s
Janja
8
ratom, okupacijom njihova teritorija, velikim brojem izbjeglica i unutarnjom nestabilnou
preivjeli bolno razdoblje tranzicije. Obje su zemlje
relativno mlade drave na karti svijeta, koje su sebi
dale u zadau izgradnju mirnog, naprednog i demokratskog drutva. Nae zajednike
vrijednosti, ciljevi i zadae stvaraju povoljne uvjete
za meusobno zbliavanje. Iskreno smo zahvalni izdavaima knjige za
njihov doprinos razvoju kulturnih odnosa izmeu
naih naroda. Nadam se da e mnogi hrvatski itatelji, nakon to proitaju ovaj izuzetan roman,
htjeti nastaviti svoje upoznavanje s azerbajdanskom knjievnou i bolje upoznati
nau zemlju.
Kamil Khasiyev VELEPOSLANIK
REPUBLIKE AZERBAJDAN
Janja
9
Ali i
Nino
Janja
10
1. poglavlje
ILI SMO VRLO AROLIKO DRUTVO, nas etrdesetorica
kolaraca na nastavi zemljopisa toga vrueg
poslijepodneva u Carskoj ruskoj humanistikoj gimnaziji
u Bakuu: trideset muslimana, etiri Armenca, dva Poljaka, tri
sljedbenika sekti i jedan Rus. Do tada nismo razbijali glavu neobinim zemljopisnim poloajem naega grada, ali sada nam je profesor Sanjin stao tumaiti onim jednolinim i
uspavljujuim glasom: Prirodnu granicu Europe na sjeveru
predstavlja Sjeverno more, na zapadu Atlantski ocean i na jugu Mediteran. Istona granica Europe ide kroz Rusko Carstvo du gorja Ural, preko Kaspijskoga mora i Zakavkazja.
Neki uenjaci gledaju na podruje juno od Kavkaza kao na
Aziju, dok drugi, uzimajui u obzir kulturni razvoj u
Zakavkazju, smatraju da bi to podruje trebalo biti vaan dio
Europe. Stoga se moe rei, draga djeco, da djelomino i od
vas zavisi hoe li na grad pripadati naprednoj Europi ili
nazadnoj Aziji. Na usnama mu je titrao samozadovoljan osmijeh. Neko
smo vrijeme sjedili u tiini, poklopljeni njegovom mudrou i
teretom odgovornosti iznenada svaljenim na naa plea. A onda Mehmed Hajdar, koji je sjedio u zadnjoj klupi, digne ruku i ree: Molim lijepo, gospodine, mi bismo radije ostali u
B
Janja
11
Aziji. Provala smijeha. Bila je to Mehmedova druga godina u
treem razredu, a po svemu sudei mogao bi tu ostati i idue
godine, ako Baku i dalje bude pripadao Aziji. Naime, dekret ministarstva doputao je starosjediocima azijskoga dijela
Rusije da ostanu u nekom razredu koliko god to ele. Profesor se Sanjin, odjeven u zlatom opivenu odoru
ruskoga gimnazijskog uitelja, namrtio. Tako dakle, Mehmede Hajdare, ti bi ostao u Aziji. Moe
li navesti koji razlog za tu odluku? Mehmed Hajdar stupi naprijed porumenjevi u licu, ali ne
odgovori nita. Usta su mu bila otvorena, elo namrteno, a pogled prazan. I dok su se etiri Armenca, dva Poljaka, tri
sektaa i Rus naslaivali njegovom glupou, podigao sam
ruku i rekao: Gospodine profesore, i ja bih radije ostao u
Aziji. Ali-kane irvanire! I ti takoer! Lijepo, istupi naprijed. Profesor Sanjin izbacio je donju usnu i u pola glasa
prokleo sudbinu koja ga je bacila na obale Kaspijskoga mora. Zatim se nakaljao da proisti grlo i zapitao pompozno:
Moda nam ti konano moe dati razlog? Mogu. U Aziji se osjeam sasvim dobro. Tako dakle. Dobro, a jesi li ikada bio u nekoj stvarno
divljoj azijskoj zemlji, u Teheranu na primjer? Naravno, prologa ljeta. E, ba dobro. A jesi li ondje vidio neke od velikih
blagodati europske kulture, recimo automobile? O da, i to vrlo velike. Prevoze tridesetak, pa i vie ljudi.
Ne voze po gradu, ve samo od jednog mjesta do drugog. To su autobusi, a koriste se njima zato to nemaju
Janja
12
eljeznice. Vidi, to se zove zaostalost. Sjedni na mjesto,
irvanire. Znao sam da se trideset Azijaca sada osjea slavodobitno,
vidjelo se to u nainu na koji su me gledali. Profesor Sanjin ljutito je utio. Oekivalo se od njega da
od svojih uenika napravi dobre Europljane. Dobro, a je li itko od vas bio primjerice u Berlinu? zapita
on iznenada. Danas zaista nije bio njegov dan: javio se sekta Majkov i
priznao da je bio u Berlinu kao sasvim maleni djeak. ivo se
prisjetio zaguljive i sablasne podzemne, bune eljeznice i
sendvia sa unkom koje mu je majka pripremala. Nas tridesetorica muslimana osjetili smo duboko
gnuanje. Seid Mustafa ak je zatraio doputenje da napusti
uionicu, kao da mu je pozlilo od rijei unka. I tu je bio kraj
nae rasprave o Bakuu i o njegovu zemljopisnom poloaju. Oglasilo se zvono. Osjetivi olakanje, profesor Sanjin
napusti uionicu. etrdeset aka izjuri za njim. Bio je to veliki odmor i postojale su samo tri stvari koje si mogao raditi: istrati na dvorite i potui se s acima iz susjedne realne
gimnazije, jer oni su na svojim kolskim odorama imali zlatne
kokarde i zlatna puceta, dok smo se mi morali zadovoljiti srebrnima; razgovarati glasno na tatarskom, tako da te Rusi ne razumiju, zbog ega je to bilo strogo zabranjeno, ili si
mogao brzo prijei cestu i neprimjetno kliznuti u enski licej
svete kraljice Tamare. Odluio sam se za posljednje. Djevojke su etale vrtom odjevene u edne plave odore s
bijelim pregaama. Moja mi je sestrina Aja mahnula.
Hodala je ruku pod ruku s Nino Kipiani, a Nino Kipiani je najljepa djevojka na svijetu. Kada sam im ispriao o svojim
Janja
13
zemljopisnim okrajima, najljepa djevojka na svijetu digla je najljepi nos na svijetu i rekla: Ali-kane, ti si tako glup. Hvala Bogu to smo u Europi. Da smo u Aziji, morala bih nositi veo
pa me ti ne bi mogao vidjeti. Predao sam se. Neobian zemljopisni poloaj Bakua
omoguio mi je dakle da gledam najljepe oi na svijetu. Potiten, propustio sam ostatak nastave. Lutao sam
gradskim ulicama, gledao deve i puinu, razmiljao o Europi i
Aziji, o Ninoinim lijepim oima, i bio tuan. Priao mi je
prosjak lica razjedena boleu. Dao sam mu novac i on krene da mi poljubi ruku. Uplaen, trgnuo sam je nazad. Desetak
minuta poslije sinulo mi je da sam ga uvrijedio i dva sam sata jurio uokolo traei ga da popravim stvar. Nisam ga
pronaao, i kui sam se vratio s grinjom savjesti. Bilo je to prije pet godina. U tih pet godina mnogo se toga dogodilo. Dobili smo
novog ravnatelja koji nas je s osobitim zadovoljstvom hvatao za ovratnike i drmusao jer je u gimnaziji bilo strogo zabranjeno acima dijeliti zaunice. Na vjerouitelj
nadugako nam je rastumaio koliko je milostiv Alah bio prema nama kad nam je dopustio da doemo na svijet kao
muslimani. Pridruila su nam se dvojica Armenaca i jedan
Rus, a dva muslimana vie nisu bila s nama: jedan se sa svojih
esnaest godina oenio, a drugi je tijekom ferija pao kao
rtva krvne osvete. Ja, Ali-kan irvanir, bio sam u meuvremenu tri puta u Dagestanu, dva puta u Tbilisiju,
jednom u Kislovodsku, jednom u Perziji kod strica, i umalo nisam ponavljao razred jer nisam znao razlikovati gerund od gerundiva. Otac je otiao potraiti savjet od mule koji mu je
rekao da je latinski tek tata opsjena. I tako je otac stavio sve
Janja
14
svoje tursko, perzijsko i rusko ordenje, zaputio se ravno k ravnatelju, darovao nekakav instrument za nastavu fizike, i ja sam bio bez problema promaknut u vii razred. Odnedavno je u koli visio plakat s natpisom da je strogo zabranjeno
dolaziti u kolu s nabijenim revolverom, u grad je uveden
telefon, otvorena su dva kina, a Nino Kipiani bila je jo uvijek
najljepa djevojka na svijetu. Sada se to vrijeme bliilo kraju, od maturalnog ispita
dijelio me je jo samo jedan tjedan pa sam sjedio kod kue u
svojoj sobi i mudrovao o besmislenosti nastave latinskoga jezika na obali Kaspijskoga mora.
Bila je to lijepa soba na drugom katu nae kue. Tamni
sagovi iz Buhare, Isfahana i Kaana prekrivali su zidove. Linije njihovih uzoraka prikazivale su vrtove i jezera, ume i rijeke
na nain kako ih je u svojoj mati vidio njihov tkalac neprepoznatljive oku nestrunjaka, zanosno lijepe za znalca.
ene nomada iz dalekih pustinja skupljale su s divljeg trnovitog grmlja zelen za ove boje. Dugi tanki prsti istiskivali su iz njih sok. Tajna ovih arobnih boja stara je stotine
godina, a esto proe i cijelo desetljee dok tkalac ne dovri
svoje umjetniko djelo. Onda ono visi na zidu, puno tajanstvenih simbola, nagovjetaja prizora lova i vitekih
bojeva, s ukrasnim natpisom na rubu, nekim stihom Firdusija ili kojom Sadijevom mudrom izrekom. Zbog mnogih sagova soba se inila tamnom. Bio je tu i jedan nizak divan, dva mala
sedefom optoena stolca bez naslona, mnotvo mekih jastuka, a usred svega toga, tako uznemirujue i tako
suvino, knjige zapadnoga znanja: kemija, latinski, fizika,
trigonometrija budalatine koje su izmislili barbari kako bi prikrili svoje barbarstvo.
Janja
15
Zaklopio sam knjige i iziao iz sobe. Uska staklena veranda s pogledom na dvorite vodila je do ravnog krova
kue. Otiao sam tamo. Odande sam pogledom mogao
obuhvatiti cijeli svoj svijet, masivne zidove gradske tvrave s
arapskim natpisom nad ulaznim vratima. Kroz labirint ulica koraale su deve s tako njenim zglobovima da sam ih
poelio pomilovati. Preda mnom uzdizala se zdepasta,
okrugla Djeviina kula, okruena legendom i vodiima turista.
Dalje iza kule poinjalo je more bezlino, olovno, neshvatljivo Kaspijsko more, a za leima mi je bila pustinja otro stijenje, pijesak i trnje mirna, nijema i nesavladiva, najljepi krajolik na svijetu.
Sjedio sam u tiini na krovu. to me se ticalo to ima i
drugih gradova, drugih krovova, drugih krajolika. Ja sam volio ravnu puinu, ravnu pustinju i izmeu njih ovaj stari grad, ruevnu palau, i buan svijet to je hrlio ovamo u
potrazi za naftom, bogatio se i potom odlazio, jer nije znao zavoljeti pustinju.
Sluga je donio aj. Ispijao sam ga i mislio na svoj maturalni ispit. Nije me previe brinuo. Sigurno u proi. Ako i ne
proem, nee to biti sramota. Seljaci na naim imanjima rekli
bi tada da se u uenjakom aru nisam mogao odvojiti od
kue znanja. Zapravo je teta to naputam kolu. Lijepa je
bila siva odora sa srebrnim pucetima, epoletama i kokardama. Ali neu dugo nositi civilnu odjeu. Samo jedno
ljeto i onda da, onda idem u Moskvu u Lazarevljev institut za orijentalne jezike. To sam sm odluio, i tamo u pred Rusima imati lijepu prednost. Ono to e oni morati s mukom uiti, meni je poznato od malena. Osim toga, nema tako
lijepe odore kao to je ona Lazarevljeva instituta: crveni
Janja
16
haljetak, zlatni ovratnici, uski pozlaeni ma i rukavice od
jaree koe, ak i radnim danom. Mora nositi uniformu da bi
te Rusi potovali, a ako me Rusi ne budu potovali, Nino nee poi za me. A ja se moram oeniti s Nino bez obzira na to to
je kranka. Gruzijke su najljepe ene na svijetu. A to ako
me ne bude htjela? Tada u nai nekoliko odvanih momaka,
prebaciti Nino preko sedla i pouriti preko granice u Teheran. Ondje e ve pristati, to e joj drugo preostati?
ivot se inio lijep i jednostavan gledan s krova nae kue
u Bakuu. Sluga Kerim dodirnuo mi je rame. Vrijeme je, rekao je. Ustao sam. Zaista je bilo vrijeme. Na obzoru, iza otoka
Nargin, ukazao se parobrod. Ako se moglo vjerovati tiskanom komadiu papira to ga je u kuu dostavio
kranski telegrafski slubenik, na tom se brodu nalazi moj
stric sa svoje tri ene i dva eunuha. Ja sam ga trebao
doekati. Strao sam se stubama do koije koja je ve ekala.
urno smo se odvezli do bune luke. Moj je stric bio ugledan ovjek. ah Nasrudin udijelio mu
je u svojoj milosti titulu Asad ed Davle Lav carstva i sada ga vie nitko nije smio drukije zvati. Imao je tri ene, mnotvo slugu, palau u Teheranu i velike posjede u
Mazandaranu. Dolazio je u Baku radi jedne od svojih ena,
male Zejnabe. Bilo joj je tek osamnaest i moj ju je stric volio najvie od svojih ena. Ali bila je bolesna i nije mogla imati
djece, a upravo je s njom stric elio imati nasljednike. Iz tog su razloga ve putovali u Hamadan. Ondje je usred pustinje
stajala statua lava sa zagonetnim pogledom isklesana u crvenom kamenu. Podigli su je stari kraljevi napola
Janja
17
zaboravljenih imena. Ve stoljeima ene hodoaste tom lavu
i ljube njegov svemoni falus nadajui se da e biti
blagoslovljene djecom i radou materinstva. Sirotoj Zejnabi
lav nije pomogao. Nisu pomogli ni amuleti dervia iz Karbale,
ni arobni zapisi mudraca iz Mahada, ni tajna umijea u
ljubav upuenih starih ena iz Teherana. Sada su bili na putu za Baku, uzdajui se u vjetinu zapadnih lijenika tamo gdje je
domaa mudrost zakazala. Jadan stric! I druge dvije ene,
stare i nevoljene, morao je povesti sa sobom. Tako trai
obiaj: Moe imati jednu, dvije, tri ili etiri ene ako sa
svima postupa jednako. Postupati jednako znailo je pruiti
svima isto, na primjer putovanje u Baku. Istinu govorei, nije me se to uope ticalo. enama je
ionako mjesto u anderunu, u unutranjosti kue. Dobro odgojen mukarac ne govori o njima, ne pita za njih i ne alje
im pozdrave. One su sjene svojih mueva, ak i onda kada bi
se muevi sasvim dobro osjeali u njihovoj sjeni. To je dobro i
mudro. ena ima razuma koliko i jaje dlaka, kae jodna od
naih poslovica. Stvorenja bez razuma moraju biti nadzirana, inae donose nesreu, i sebi i drugima. Vjerovao sam da je to
razumno naelo. Mali se parobrod pribliio pristanitu. Pleati mornari
irokih rutavih prsa postavie pristupni mosti i putnici
pohrlie na obalu. Rusi, Armenci, idovi, u grozniavoj urbi,
kao da je vano da ne izgube ni minutu svoga dragocjenog
vremena. Mog strica nije bilo vidjeti. urba je avolov
izum, govorio je uvijek. Tek kad su se svi putnici iskrcali,
pojavila se naoita figura Lava carstva. Bio je odjeven u kaput sa svilenim suvratcima, na glavi je
nosio okruglu crnu krznenu kapu, a na nogama papue.
Janja
18
iroka brada i nokti bili su mu obojeni kanom u sjeanje na
krv muenika Huseina koja je bila prolivena za pravu vjeru
prije tisuu godina. Imao je umorne sitne oi a pokreti su mu bili spori. Iza njega, vidno uzbuene, koraale su tri prilike
umotane od glave do pete u debeo crn veo: njegove ene. Za
njima su ila dva eunuha: jedan s mudrijakim licem kakva
sasuenog gutera, drugi malen, podbuo i ponosan na svoju ulogu uvara asti Njegove Ekselencije.
Stric se polako sputao pristupnim mostiem. Zagrlio sam
ga i s potovanjem poljubio u lijevo rame iako, istinu
govorei, to i nije bilo nuno na javnome mjestu. Njegove
ene nisam udostojio ni pogledom. Popeli smo se u koiju.
ene i eunusi slijedili su nas u zatvorenoj koiji. Sa svom
svitom inili smo takav prizor da sam koijau naredio neka
poe zaobilazno preko gradskog etalita da bi se cijeli grad
mogao diviti mome stricu kako i dolikuje. Na etalitu je stajala Nino i gledala me svojim veselim oima.
Otmjenim pokretom stric pogladi svoju bradu i zapita me to je nova u gradu.
Nita posebno, odgovorio sam, znajui kako mi
dunost nalae da zaponem s nevanim stvarima i tek poslije prijeem na one vane, Dada-beg je proli tjedan nasmrt izbo Ahunda Sadea jer se Ahund Sade vratio u grad, a prije osam godina oteo je enu Dada-bega. im se pojavio, istoga dana Dada-beg ga je izbo. Sada ga trai policija, ali nee ga nai iako svi znaju da se Dada-beg krije u selu Mardakanu. Pametni ljudi kau da je Dada-beg uinio pravu stvar.
Stric potvrdno kimne. Ima li jo kakvih novosti? Da, u Bibi-Eibatu pronali su Rusi puno nove nafte.
Janja
19
Tvrtka Nobel dopremila je nekakav veliki njemaki stroj da ogradi i naspe dio mora kako bi i ondje mogli buiti.
Stric je bio vrlo zauen. Alah, Alah, rekao je i zabrinuto
stisnuo usnice. Kod nas je sve u redu i ako Bog da idui tjedan naputam
>Kuu znanja
20
2. poglavlje
JEDILI SMO NA RAVNOM od vjetra zatienom krovu nae kue: moj otac, moj stric i ja. Bilo je vrlo toplo.
Mekani areni sagovi iz Karabaha s grotesknim
barbarskim uzorcima bili su rasprostrti po krovu. Sjedili smo na njima prekrienih nogu. Iza nas su stajali sluge sa
svjetiljkama. Pred nama na sagu bilo je mnotvo orijentalnih poslastica kolai s medom, kandirano voe, ovetina na ranju i ria s piletinom i groicama.
Divio sam se, kao toliko puta dosad, oevoj i strievoj
otmjenosti. Ne miui lijevu ruku desnom bi otkinuli komad lepinje, oblikovali otrgnuti komad u stoac, napunili ga
mesom i prinijeli ustima. Savrenom gracioznou spustio bi
moj stric tri prsta u masnu riu to se jo puila, zahvatio
jednu grudicu, oblikovao je u kuglicu i prenio do usta ne izgubivi pritom ni jedno jedino zrno.
Zato su, zaboga, Rusi toliko puni sebe zbog svojega
umijea jedenja vilicom i noem kada to i najvei glupan
moe nauiti za mjesec dana? Ja se vjeto sluim vilicom i
noem i znam se ponaati za europskim stolom, ali premda
mi je ve osamnaest, ne mogu kao moj otac i stric s takvom savrenom otmjenou, i sa samo tri prsta dovriti cijeli niz
orijentalnih jela, a da pritom ne zaprljam dlanove. Nino kae
S
Janja
21
da je na nain jedenja barbarski. U kui Kipianijevih uvijek se
jede za stolom i po europski. U naoj kui samo kada pozivamo ruske goste, a Nino se uasne kad me zamisli da
sjedim na tepihu i jedem rukama. Zaboravlja da je i njezin vlastiti otac tek u dvadesetoj prvi put uzeo vilicu u ruke.
Obrok je bio gotov. Oprali smo ruke i stric je izgovorio kratku molitvu. Onda je hrana odnesena. Poslueni su maleni
fildani s jakim crnim ajem i stric je poeo govoriti, kao to
obino govore stari ljudi nakon dobra obroka opirno i pomalo brbljavo. Otac bi rekao tek pokoju rije, a ja sam utio, jer tako nalae obiaj. Samo je stric govorio, i kao i
uvijek kada bi doao u Baku, bile su to prie o vremenu
velikoga Nasrudin-aha, na ijem je dvoru on imao vanu, iako meni nikada do kraja jasnu ulogu.
Trideset godina, ree stric, sjedio sam na ilimu
naklonosti kralja kraljeva. Triput me Njegovo Velianstvo
povelo sa sobom na put u inozemstvo. Na tim putovanjima upoznao sam svijet nevjernika bolje od ikoga druga. Posjeivali smo kraljevske i carske palae i najglasovitije
krane tog doba. udan je to svijet, a najudniji od svega je
nain kako se ophode sa enama. Njihove ene, ak i ene
kraljeva i careva, hodaju po palaama gotovo gole i nitko se
ne zgraava, moda zbog toga to krani nisu pravi
mukarci, ili iz nekog drugog razloga, Bog e ga znati. S
druge strane, uzbuuju se ti nevjernici zbog sasvim
bezazlenih stvari. Jednom prilikom Njegovo Velianstvo bilo
je pozvano na banket kod cara. Pokraj njega sjedila je carica. Na tanjuru Njegova Velianstva bio je jedan lijep komad
piletine. Njegovo Velianstvo uzme fini, masni komad, sasvim otmjeno s tri prsta desne ruke, i poloi ga na cariin tanjur
Janja
22
kako bi joj uinio milost. Carica je meutim sasvim
problijedjela i od zaprepatenosti poela kaljati. Poslije smo
saznali da su mnogi dvorani i prinevi bili zgranuti ahovom ljubaznou. Toliko malo vrijede ene u oima Europljana!
Pokazuju svoju golotinju itavome svijetu, a ne trae da se
prema njima bude ljubazan. Francuski veleposlanik smio je poslije jela ak obgrliti carevu enu i uz zvuke nekakve uasne glazbe vrtjeti se s njom po dvorani. Sam car i mnogi
asnici njegove garde sve su to promatrali, ali nitko nije
branio carevu ast. U Berlinu smo imali prigodu vidjeti jo
udniju predstavu. Bili smo pozvani u operu. Na velikoj
pozornici stajala je neka jako debela ena i grozno pjevala. Opera se zvala Afrikanka. Glas pjevaice nikako nam se nije
svidio. Car Wilhelm to je primijetio i na mjestu kaznio enu. U
posljednjem inu pojavilo se mnotvo crnaca koji su na
pozornici zapalili veliku lomau. enu su svezali i lagano je pekli do smrti. Time smo bili jako zadovoljni. Poslije nam je netko rekao da je vatra bila samo simbolina. Nismo
povjerovali jer je ena tako stravino vritala kao onaj heretik
Huriet ul Ain kojeg je ah nedugo prije naeg putovanja dao
spaliti u Teheranu. Stric je nakratko zautio, utonuvi u razmiljanja i
sjeanja. Onda duboko uzdahne i nastavi: Jednu stvar ne
mogu nikako razumjeti kod krana: imaju najbolje oruje,
najbolje vojnike i najbolje tvornice koje proizvode sve potrebno da se pobijedi neprijatelj. Svaki onaj koji izumi neto ime se druge ljude moe ubijati na lak nain, brzo i u
velikom broju, jako je cijenjen, zaradi puno novca i dobije orden. To je lijepo i dobro. Rata mora biti. Ali s druge strane, Europljani grade bolnice i onaj koji izmisli neto protiv smrti
Janja
23
ili koji u ratu lijei i njeguje neprijateljske vojnike, isto je tako
cijenjen i dobije orden. ah, moj uzvieni gospodar, uvijek se
udio tome da su ljudi koji ine i ele sasvim suprotno jednako cijenjeni. Jednom je o tome razgovarao s carem u Beu, ali ni sam car mu to nije znao objasniti. Nasuprot tome,
nas Europljani jako preziru zato to je za nas neprijatelj uvijek
neprijatelj i to ih ubijamo umjesto da ih njegujemo. Preziru
nas i stoga to smijemo imati etiri ene, iako i oni sami esto imaju vie od etiri prilenice i zato to ivimo onako kako
nam, je Bog naloio. Stric je utihnuo. No je bila tamna. Njegova sjena sliila je
mravoj staroj ptici. Onda se on uspravi, zakaljuca staraki i
pone s nekim gorljivim arom: I bez obzira na to to sve
radimo kako nam na Bog zapovijeda, a Europljani se ne
pridravaju niega to njihov Bog od njih zahtijeva, njihova
mo neprekidno raste, a naa opada. Moe li itko objasniti
kako je to mogue? Nismo mu mogli odgovoriti. On ustane, umorni stari
ovjek, i otetura dolje u svoju sobu. Moj ga je otac slijedio. Sluge su pokupili fildane. Ostao
sam sm na krovu, no nije mi se jo ilo na poinak. Tama je ogrnula na grad i inilo mi se da slii kakvoj ivotinji u
zasjedi, spremnoj na skok ili na igru. Zapravo, bila su tu dva grada, jedan unutar drugoga kao orah u ljusci.
Ljuska je bio vanjski grad, izvan starih zidina. Ulice su ondje bile iroke, kue visoke, ljudi lakomi i buni. Taj vanjski
grad nastao je na nafti to je istjecala iz nae pustinje i
donosila bogatstvo. Bilo je ondje kazalita, kola, bolnica,
policajaca i lijepih ena s otkrivenim ramenima. Ako bi u
vanjskome gradu dolo do pucnjave, bilo je to uvijek zbog
Janja
24
novca. Ondje je poinjala zemljopisna granica Europe. Nino je ivjela u vanjskome gradu.
Unutar zidina kue su bile uske i zavinute poput otrice
orijentalnoga maa. Minareti su probijali blagi mjesec, sasvim
razliiti od tornjeva buotina tvrtke Nobel. Na istonom zidu
staroga grada uzdizala se Djeviina kula. Sagradio ju je Mehmed Jusuf-kan, vladar Bakua, u ast svoje keri koju je elio oeniti. Brak nije bio konzumiran. Djevojka se bacila s
kule dok se njezin razbludni otac urno uspinjao stubama
prema njezinim odajama. Kamen o koji se razbila njezina djevojaka glava nazvan je Djeviin kamen. Poneka nevjesta i
dandanas prije vjenanja na njega poloi cvijee. Puno je krvi teklo ulicama naega grada ljudske krvi. I ta
prolivena krv ini nas jakima i odvanima. Neposredno pred naom kuom uzdizala su se Vrata
kneza Cicianavilija, i ovdje je neko potekla krv, lijepa,
plemenita ljudska krv. Bilo je to prije mnogo godina, kada je naa zemlja jo pripadala Perziji i kada je guverner
Azerbajdana bio obvezan plaati danak. Knez je bio general u carskoj vojsci i opsjedao je na grad. U gradu je tada vladao
Hasan Kuli-kan. Dao je otvoriti gradska vrata, pustio je kneza unutra i objavio da se pokorava velikome bijelom caru. Knez je ujahao u grad praen tek nekolicinom svojih asnika. Na trgu iza vrata bila je prireena gozba. Gorjele su lomae, cijeli
volovi vrtjeli su se na ranju. Knez Cicianavili bio je pijan i
naslonio je svoju umornu glavu na prsa Hasana Kuli-kana. Tada je moj pradjed, Ibrahim-kan irvanir, izvukao dugi zakrivljeni bode i pruio ga vladaru. Hasan Kuli-kan prihvatio je bode i polaganim pokretom prerezao knezu vrat. Krv je
poprskala njegovu odjeu, ali nastavio je sjei sve dok
Janja
25
kneeva glava nije ostala u njegovoj ruci. Glavu su stavili u
vreu sa soli i moj ju je pradjed odnio kralju kraljeva u Teheran. Ali car je odluio osvetiti ubojstvo i poslao je mnogo
vojnika na Baku. Hasan Kuli-kan zatvorio se u palau, molio se i razmiljao o sutranjem danu. Kada su carevi vojnici
provalili preko zidina, pobjegao je podzemnim hodnikom, koji je danas zatrpan, do morske obale i otuda dalje u Perziju. Prije nego to je uao u hodnik, zapisao je na ulaznim vratima
jednu jedinu, ali mudru reenicu: Tko misli na sutra, ne moe
biti hrabar. Vraajui se iz kole, esto sam lunjao ruevnom
palaom. Njezina sudnica s ogromnim kolonadama u
maurskome stilu bila je samotna i naputena. Tko je danas u
gradu traio pravdu, morao se obratiti ruskim sucima izvan
gradskih zidina. No to su inili samo rijetki pravdai. Ne toliko
to bi ruski suci bili loi ili nepravini. Presuuju oni blago i
pravedno, ali na nain koji ne odgovara naem narodu.
Lopova poalju u zatvor. Tamo on sjedi u istoj eliji, poje ga
ajem u koji mu ak stavljaju i eer. Nitko nema nita od
toga, ponajmanje pokradeni. Ljudi su stoga na sve uglavnom slijegali ramenima i provodili svoju pravdu. Poslijepodne doao bi tuitelj u damiju, ondje su mudri starci sjedili ukrug
i sudili prema erijatskom zakonu, prema Alahovu zakonu:
Oko za oko, zub za zub. S vremena na vrijeme zamotane prilike nou bi neujno kliznule gradskim ulicama. Bljesak
bodea, priguen krik, i pravda je bila izvrena. Krvna osveta
irila se od kue do kue. Ipak rijetko se dogaalo da netko
potrai pomo ruskog suca, ako bi tko to i uinio, mudraci bi ga prezreli, a djeca bi na ulici za njim plazila jezik.
Ponekad bi se dogodilo da mranim ulicama proe ovjek
Janja
26
nosei vreu iz koje se moglo uti prigueno jecanje. Na
puini tihi pljusak i vrea nestaje pod povrinom. Sutradan
isti ovjek sjedi na podu svoje sobe, odjea mu je razderana, oi pune suza. Izvrio je Alahov zakon smrt preljubnici.
Na je stari grad pun tajni. Na svakom uglu jedinstvena
pria. Volim te udesne prie, mrane zakutke u kojima ti
apue tama, isto kao i nijemo meditiranje u arka i tiha
poslijepodneva u dvoritu damije. Bojom milou roen
sam ovdje kao ijitski musliman, sljedbenik uenja imama
Dafara. Moda bude toliko milostiv i dopusti mi da ovdje i
umrem, u istoj ulici, u istoj kui u kojoj sam doao na svijet. Ja i Nino, Gruzijka i kranka, koja jede vilicom i noem, ima
uvijek nasmijeene oi i nosi prozirne, mirisne svilene arape.
Janja
27
3. poglavlje
VEANA ODORA MATURANATA imala je srebrom opivene ovratnike, a srebrne kope na pojasevima i srebrna
puceta blistali su se netom ulateni. Tvrdi, sivi
materijal bio je jo topao od glaanja. Stajali smo gologlavi i u
tiini u velikoj gimnazijskoj dvorani. Zapoeo je sveani dio
ispita u kojem smo svi utjecali za pomo Bogu pravoslavne
crkve, nas etrdesetorica meu kojima su samo dvojica
pripadala dravnoj crkvi. Sveenik u tekom zlatu sveanoga crkvenog ruha, s
dugom, namirisanom kosom i s velikim zlatnim kriem u ruci
zapoeo je molitvu. Dvorana se ispunila mirisom tamjana, uitelji i dvojica pripadnika dravne crkve kleknue.
Sveenikove rijei izgovorene u pjevanoj modulaciji na
nain otodoksne crkve zvuale su uplje u naim uima.
Koliko smo puta, uvijek ravnoduni i dosaujui se, sluali u
ovih osam godina: ... za najpobonijega, najmonijega,
najkranskijega vladara i cara Nikolu II. Aleksandrovia
zazivamo Boji blagoslov... i za sve pomorce i putnike, za sve
ake i bolesne, i za sve borce koji su na polju asti dali svoj ivot za vjeru, cara i domovinu, i za sve pravoslavne krane
zazivamo Boji blagoslov... Dosaujui se buljio sam u zid. Ispod dvoglavog orla, u
S
Janja
28
irokom zlatnom okviru i nalik na kakvu bizantsku ikonu,
visjela je slika najpobonijeg i najmonijeg vladara i cara u prirodnoj veliini. Carevo je lice bilo izdueno, kosa plava a
gledao je ravno pred sebe svijetlim i hladnim oima. Koliina
medalja na njegovim prsima bila je silna. Osam godina pokuavao sam ih prebrojiti, ali uvijek bih se pogubio u tom izobilju.
Nekada je uz carevu visjela i cariina slika. Onda su je
nekamo sklonili. Za muslimane sa sela bila je cariina
dekoltirana haljina sablazan i prestali su slati djecu u kolu. Dok je sveenik molio, poeli smo se i sami osjeati
sveano. Ipak je to bio jedan od naih najuzbudljivijih dana. Od ranog jutra trudio sam se to sam vie mogao da ga
provedem u skladu s njegovom vanosti. Kao prvo, odluio
sam biti ljubazan sa svima u kui. Ali kako su svi jo spavali,
prva je zadaa ostala neizvrena. Na putu do kole svakom
sam prosjaku udijelio milostinju. Od velikog uzbuenja
jednom sam umjesto pet kopjejki dao cijeli rubalj. Kad mi je poeo pretjerano zahvaljivati, rekao sam mu dostojanstveno:
Ne zahvaljuj meni, zahvali Alahu koji je upotrijebio moju ruku da bi udijelio.
Bilo je nemogue da nakon tako pobonog citata
propadnem. Molitva je zavrila. Stupajui jedan za drugim krenuli smo
prema ispitnom stolu. Ispitno povjerenstvo sliilo je drijelu
kakva pretpotopnog udovita: bradata lica, mrani pogledi, zlatne sveane odore. Sve je bilo vrlo ozbiljno i zastraujue,
premda su Rusi nerado na ispitima ruili muslimane. Svi smo
mi imali puno prijatelja, a nai su prijatelji bili snani momci s
bodeima i revolverima. Profesori su to znali i bojali su se
Janja
29
svojih uenika koje su drali divljim banditima, nita manje
nego to su se uenici bojali njih. Velika veina naih uitelja
doivjela je svoj premjetaj u Baku kao Boju kaznu. Sluajevi
da uitelji budu napadnuti i pretueni u nekoj mranoj uliici nisu bili rijetkost. Rezultat je uvijek bio isti: poinitelj bi ostao
nepoznat, a uitelj bi morao biti premjeten. Stoga su
zamirili na jedno oko kada je uenik Ali-kan irvanir prilino drsko prepisivao matematiku zadau od susjeda
Metalnikova. Samo jedanput, ba usred prepisivanja, pristupio mi je uitelj i gotovo zdvajajui priapnuo:
Nemojte tako oito, irvanire, nismo sami. Pismeni je dio ispita iz matematike proao glatko. Sretni i
zadovoljni lunjali smo Nikolajevom ulicom i jedva da smo se jo osjeali kao aci. Za sutra je bio zakazan pismeni ispit iz
ruskoga jezika. Tema je, kao i uvijek, stigla u zapeaenom
paketu iz Tbilisija. Ravnatelj je strgnuo omot i proitao
slavodobitno: enski likovi u Turgenjeva kao idealno
utjelovljenje ruske enske due. Bila je to zahvalna tema. Sve dok sam hvalio ruske ene,
mogao sam o tome pisati to god mi padne na pamet.
Pismeni ispit iz fizike bio je mnogo tei. No gdje je zakazala
mudrost, pomogla je prokuana vjetina prepisivanja. Tako je
rijeena i fizika i povjerenstvo je odluilo delinkventima dati
dan odmora. Onda je doao red na usmeni dio. Tu nisu pomagala
lukavstva. Morao si znati na jednostavna pitanja davati zamrene odgovore. Poelo je s vjeronaukom. Gimnazijski
mula, sada u dugom, lepravom ogrtau i opasan zelenim
pojasom Muhamedova potomka, koji je obino smjerno
sjedio u pozadini, zauzeo je danas neoekivano mjesto za
Janja
30
stolom. Prema svojim acima bio je on inae blag i popustljiv.
Mene je pitao samo Vjerovanje i otpustio me s najviom
ocjenom nakon to sam valjano izdeklamirao ijitsko ispovijedanje vjere: Nema drugoga Boga do Alaha,
Muhamed je njegov prorok i Ali njegov namjesnik. Ovo posljednje bilo je posebno vano; upravo to razlikuje
pobone ijite od njihove zabludjele sunitske brae, kojima
Alah ipak nije uskratio svoju milost. Tako nas je uio na
mula, a bio je on ovjek liberalnih nazora. Uitelj povijesti bio je mnogo manje liberalan. Izvukao
sam svoju ceduljicu s pitanjem, proitao ga, i nije mi bilo po
volji: Madatovljeva pobjeda kod Gande, stajalo je tamo. I
uitelj se osjeao nelagodno. U bitki kod Gande Rusi su na
prijevaru ubili onog slavnog Ibrahim-kana irvanira s ijom je pomoi Hasan Kuli odsjekao glavu knezu Cicianaviliju.
irvanire, moete iskoristiti svoje pravo i zamijeniti pitanje.
Uiteljeve su rijei zvuale blago. Pogledao sam
sumnjiavo staklenu posudu u kojoj su bila pitanja kao sreke
na tomboli. Svaki je uenik imao pravo jedanput zamijeniti
izvueno pitanje. Time je gubio samo izglede za najviu
ocjenu. Nisam htio izazivati sudbinu. O smrti svoga pretka znao sam barem neto. U posudi je sigurno bilo mnotvo
zbunjujuih pitanja o redoslijedu Friedricha, pa Wilhelma, pa
Friedricha Wilhelma u Pruskoj ili o uzrocima Amerikoga rata
za neovisnost. Tko bi to mogao znati? Odmahnuo sam glavom: Hvala, zadrao bih svoje pitanje.
I onda sam, to sam uljudnije mogao, zapoeo priu o
tome kako je princ Abas Mirza od Perzije s vojskom od 40 000 ljudi krenuo iz Tabriza s namjerom da otjera Ruse iz
Janja
31
Azerbajdana. O tome kako ga je carski general, Armenac Madatov, doekao s 5000 ljudi kod Gande i stao topovima
pucati na Perzijance, kako je princ Abas Mirza pao s konja i otpuzao u neki jarak, a itava se vojska razbjeala, te kako je
Ibrahim-kan irvanir bio zarobljen i poslije strijeljan dok je s etom ratnika pokuavao umaknuti preko rijeke.
Pobjeda se temeljila vie na tehnikoj nadmoi
Madatovljevih topova nego na hrabrosti ruskih trupa. Posljedica ruske pobjede bio je mirovni ugovor iz Turkmenaja prema kojemu su Perzijanci morali plaati
danak ije je ubiranje opustoilo pet provincija. Ovaj zakljuak stajao me ocjene dobar. Morao sam rei:
Do pobjede je dovela neviena hrabrost Rusa, koji su
natjerali u bijeg osmerostruko brojnijeg neprijatelja. Rezultat pobjede bio je mirovni ugovor iz Turkmenaja koji je Perzijancima omoguio pristup zapadnoj kulturi i zapadnim
tritima. U svakom sluaju ast mojih predaka bila mi je vanija od
ocjene. Ispit je bio gotov. Ravnatelj je odrao jo jedan sveani
govor. Pun dostojanstva i moralne strogosti proglasio nas je zrelima, i mi smo se poput osloboenih robijaa stutili niza
stube. Vani nas je sunce zaslijepilo. Fini uti pijesak iz pustinje
pokrivao je ulini asfalt. Policajac na uglu, koji nas je osam
godina milostivo titio, priao nam je i estitao, i od svakoga dobio pedeset kopjejki. Poput kakve horde bandita rasuli smo se buei i galamei po cijelome gradu.
Pourio sam kui, gdje sam bio primljen kao Aleksandar
nakon pobjede nad Perzijancima. Sluge su me gledali sa strahopotovanjem. Otac me poljubio i obeao mi ispuniti tri
Janja
32
elje po mom izboru. Stric je smatrao da je tako mudrom
mladiu mjesto na dvoru u Teheranu, gdje bi svakako daleko
dogurao. Kad se prvo uzbuenje stialo, kradomice sam se
oduljao do telefona. Dva tjedna nisam razgovarao s Nino. Mudro pravilo nalagalo je da ovjek pred vanim ivotnim
odlukama izbjegava openje sa enama. Podigao sam
slualicu nezgrapnog aparata, zavrtio ruicu zvona i povikao
u ureaj: 33-81. Javila se Nino. Poloio si sve, Ali? Jesam, Nino. estitam, Ali! Kada i gdje, Nino? U pet kod jezera u Guvernerovu parku, Ali. Vie od toga nisam mogao rei. Iza mojih lea vrebale su
radoznale ui rodbine, posluge i eunuha. Iza Ninoinih lea
njezina plemenita gospoa mama. Uputnije je bilo prekinuti razgovor. Uostalom glas bez tijela neto je tako neobino da
je teko u njemu uivati. Popeo sam se na kat do velike oeve sobe. Sjedio je na
divanu i ispijao aj. Do njega je bio stric. Sluge su stajali uza
zid i promatrali me. Ispit zrelosti jo ni izdaleka nije bio gotov. Dunost oca bila je da sinu na pragu ivota formalno i
javno prenese ivotnu mudrost. Bilo je to dirljivo i nekako
staromodno. Sine moj, sada kada stupa u ivot, neophodno je da te
jo jedanput podsjetim na dunosti muslimana. ivimo u
zemlji nevjernika. Da ne bismo propali, moramo se vrsto
drati starih navada i obiaja. Moli, sine, ne pij, ne ljubi tue
Janja
33
ene, budi dobar prema siromanima i slabima, i uvijek budi spreman potegnuti ma i poginuti za nau vjeru. Ako padne
na bojnom polju, tugovat u, ja starac, ali ako preivi
neasno bit u, ja starac, osramoen. Ne oprataj svojim
neprijateljima, nismo mi krani. Ne misli na sutra jer to ljude ini kukavicama i nikada ne zaboravi Muhamedovu vjeru u
ijitskom tumaenju imama Dafara. Stric i sluge bili su u uzvienom zanosu. Sluali su oeve
rijei kao da su one za njih otkrivenje. Tada otac ustane,
uhvati me za ruku i obrati mi se priguenim glasom koji je iznenada poeo podrhtavati:
Samo te jednu stvar usrdno molim: ne bavi se nikada
politikom! Radi to god eli, samo se ne bavi politikom. To sam prisegnuo laka srca. Politika je bila daleko od
mojih interesa. Nino nije bila politiko pitanje. Otac me je jo jedanput zagrlio. Sada sam konano postao zreo.
U pola pet, jo uvijek u svojoj sveanoj gimnazijskoj odori,
tumarao sam ulicom koja je uz gradski bedem vodila dolje prema etalitu uz plau. Zatim sam skrenuo desno i uz guvernerovu palau zaputio se prema vrtu koji su sa zaista
dojmljivim naporom uredili na pustinjskoj bakuanskoj zemlji. Osjeaj slobode bio je neto novo i neobino. Guverner
grada provezao se u svojoj koiji, i po prvi put u posljednjih
osam godina nisam bio obvezan stati mirno i vojniki salutirati. Srebrnu kokardu s inicijalima gimnazije sveano
sam skinuo sa svoje kape. etao sam kao punopravni
graanin i na trenutak sam se poeo baviti milju da u
javnosti pripalim cigaretu. Moja nesklonost prema duhanu ipak je bila jaa od elje da iskuavam granice slobode.
Odbacio sam pomisao na puenje i skrenuo u park.
Janja
34
Bio je to velik i pranjav vrt s rijetkim drveem otuna
izgleda i stazama presvuenim asfaltom. Na desnoj strani
parka uzdizao se zid stare tvrave. U sredinjem dijelu blistali
su dorski stupovi gradskoga kluba klesani od bijeloga mramora. Bezbrojne klupe ispunjavale su prostor izmeu
drvea. Nekoliko pranjavih palmi prualo je zaklon trima
plamencima to su ukoeno zurili u crvenu kuglu zalazeeg sunca. Nedaleko od kluba nalazilo se jezero, bolje reeno bio
je to ogroman i dubok okrugao bazen poploen kamenim
ploama, a koji je prema prvotnoj zamisli gradske uprave
trebao biti ispunjen vodom po kojoj e plivati labudovi. Sve je
meutim ostalo samo na dobrim namjerama. Voda je bila skupa, a to se tie labudova, ispostavilo se da ih nema u
cijeloj zemlji. Bazen je tako zauvijek ostao zjapiti u nebo prazan kao ona duplja mrtvoga Kiklopa.
Sjeo sam na klupu. Sunce je sjalo iza zbrkanog spleta sivih etvrtastih kua i njihovih ravnih krovova. Sjene su se stabala
iza mojih lea izduile. Pokraj je prola ena u plavom velu s
prugicama i klepetavim nanulama na nogama. Kroz veo se probijao dugaak i zakrivljen nos nalik na kljun ptice
grabljivice. Nos je ponjuio prema meni. Okrenuo sam lice na drugu stranu. Spopao me nekakav neobian umor. Dobro je
da Nino ne nosi veo i nema dugaak i zakrivljen nos. Ne, ne
bih tjerao Nino da nosi veo. Ili moda ipak bih? Vie ni sam
nisam znao. Ugledao sam njezino lice u sjaju zalazeeg sunca. Nino Kipiani lijepo gruzijsko ime i estiti roditelji s europskim ukusom. to me za to briga? Nino ima svijetlu put
i velike, nasmijane, tamne kavkaske oi iza dugih, njenih
trepavica. Samo Gruzijke imaju takve oi pune blage radosti. Nitko drugi. Ni Europljanke ni Azijke. K tome jo i tanke obrve
Janja
35
s linijom polumjeseca i profil Madone. Postao sam tuan.
Usporedba me uinila melankolinim. Toliko je mnogo
moguih usporedbi za ovjeka na Orijentu. Ipak, za te ene
preostala je samo jedna, ona s kranskom Mirijam, simbolom jednoga stranog i neshvatljivog svijeta.
Spustio sam glavu. Preda mnom je bio asfaltirani puteljak Guvernerova parka prekriven pijeskom iz pustinje. Pijesak je svjetlucao. Zatvorio sam oi. Iznenada je pokraj mene
odjeknuo bezbrian i vedar smijeh. Svetog mi Georgija! Ta
vidi Romea koji je zaspao ekajui svoju Juliju. Skoio sam. Pokraj mene stajala je Nino. Jo uvijek je na
sebi imala onu ednu plavu odoru Liceja svete Tamare. Bila je
vrlo vitka, odvie vitka za ukus Orijenta. No upravo taj nedostatak budio je u meni njeno suosjeanje. Imala je
sedamnaest godina i poznavao sam je od onog prvog dana kad je prola Nikolajevom ulicom na putu u licej.
Sjela je pokraj mene. Oi su joj blistale iza fine mree
izvinutih gruzijskih trepavica.Dakle ipak si sve poloio. Malo sam se pribojavala za tebe.
Stavio sam joj ruku preko ramena. Bilo je prilino
uzbudljivo. Ali vidi, Bog pomae pobonima. Nino se smijala. Za godinu dana morat e za mene preuzeti ulogu Boga.
Oekujem da na ispitu iz matematike ui ispod moje klupe i ape mi rjeenja.
Bilo je to dogovoreno ve odavno, jo od onoga dana
kada je Nino, bilo joj je tada dvanaest, pod velikim odmorom dotrala k nama sva u suzama i odvukla me u svoju uionicu,
gdje sam cijeli sat proveo uei ispod njezine klupe i aptao joj rjeenja matematikih zadataka. Od toga sam dana bio u
Janja
36
njezinim oima junak. Kako tvoj stric i njegov harem? upita Nino. Napravio sam ozbiljno lice. Prilike u haremu bile su
zapravo tabu. Ali pred Ninoinom bezazlenom radoznalou topila su se sva pravila istonjakog udorea. Ruka mi je
utonula u njezinu meku crnu kosu. Harem moga strica
sprema se za povratak kui. Nevjerojatno, ali ini se da je
zapadna medicina pomogla, iako stvar jo nije potvrena.
Dobri izgledi priopeni su stricu, ali ne i tetki Zejnab. Nino namrti svoje djetinje elo. Sve to nije lijepo. Moji
roditelji su jako protiv toga, harem je neto sramotno. Govorila je kao uenica koja ita svoju kolsku zadau.
Moj su usnice taknule njezino uho: Ja neu imati harem, Nino, sigurno nikad.
Ali e vjerojatno svoju enu umotati u veo. Moda, ovisi. Veo je vrlo koristan. titi od sunca, praine
i pogleda stranaca. Nino je pocrvenjela. Uvijek e ostati Azijat. Ali, to
smetaju strani pogledi? Svaka se ena eli dopasti. Ali samo svome ovjeku. Otkriveno lice, gola lea,
dopola otkrivena prsa, prozirne arape na vitkim nogama sve su to obeanja koja ena mora ispuniti. Mukarac koji vidi
toliko poeljet e vidjeti vie. Veo je tu da zatiti mukarca od
takvih elja. Nino me je u udu pogledala. Misli li da
sedamnaestogodinje djevojke i devetnaestogodinji mladii
u Europi vode takve razgovore? Vjerojatno ne. Onda vie neemo ni mi, ree Nino strogo i vrsto
stisne usnice.
Janja
37
Moja je ruka klizila po njezinoj kosi. Podigla je glavu. Posljednja zraka zalazeeg sunca pala je na njezino oko.
Nagnuo sam se k njoj. Njezine su se usne otvorile, njeno i
podatno. Ljubio sam je vrlo dugo i na vrlo nedolian nain.
Disala je teko. Zatvorila je oi, a sjene dugih trepavica zaklonile su joj obraze. Onda se odjednom istrgnula iz moga zagrljaja. utjeli smo i gledali u suton. Nakon nekog vremena
ustali smo nekako posramljeni. Poli smo iz parka drei se za
ruke. Zaista bih trebala nositi veo, rekla je pred izlazom. Ili mora ispuniti svoja obeanja. Nasmijala se stidljivo. Sve je opet bilo dobro i
jednostavno. Otpratio sam je do kue. Doi u, naravno, na va bal, rekla je na rastanku. Zadrao sam njezinu ruku u svojoj. to e raditi preko
ljeta? Preko ljeta? Idemo u uu u Karabah. Ali nemoj si nita
umiljati. To jo ne znai da treba doi u uu. U redu, vidimo se na ljeto u ui. Ti si nepodnoljiv. Stvarno ne znam zato si mi drag. Vrata su se zatvorila za njom. Poao sam kui. Striev
eunuh, onaj s mudrijakim licem sasuena gutera, nacerio mi
se: Gruzijke su lijepe ene, kane. Ali ne valja se s njima ljubiti
u javnosti, i to u parku kuda prolazi toliko ljudi. Utipnuo sam ga za blijedi obraz. Eunuh si moe dopustiti
svaku drskost. On nije ni mukarac ni ena, on je neto
izmeu. Otiao sam k ocu. Obeao si mi ispuniti tri elje. Prve sam se dosjetio.
elim ovo ljeto provesti sam u Karabahu.
Janja
38
Otac me dugo promatrao i onda kimnuo smjekajui se.
Janja
39
4. poglavlje
EJNAL-AGA BIO JE OBIAN SELJAK iz sela Binagadi pokraj Bakua. Posjedovao je komad pjeskovite i suhe pustinjske zemlje koju je orao tako dugo dok jedan od
uobiajenih potresa nije na njegovu siromanom posjedu
otvorio raspuklinu iz koje je poela kuljati rijeka nafte. Od toga trenutka Sejnal-aga vie nije trebao biti ni umjean ni pametan. Jednostavno vie nije mogao pobjei od novca.
Troio ga je rasipno i velikoduno, ali novac se sve vie plodio
i postao mu teret pod kojim se slomio. Slutio je da prije ili kasnije toliku sreu mora naslijediti nesrea i ivio je u
oekivanju kazne, kao osuenik koji eka pogubljenje. Gradio
je damije, bolnice, zatvore. Hodoastio je u Meku i utemeljio
sirotite, ali sudbinu nije mogao podmititi. Njegova ga je
osamnaestogodinja ena, koju je uzeo u svojoj
sedamdesetoj, osramotila. Osvetio je svoju ast kako se i
dolikuje, bezobzirno i okrutno, i postao nakon toga umoran ovjek. Obitelj mu se raspala, jedan ga je sin napustio, a drugi
mu je nanio neizrecivu sramotu poinivi grijeh samoubojstva.
Sada je ivio u etrdeset soba svoje palae u Bakuu, sijed,
tuan i pogrbljen. Iljas-beg, jedini sin koji mu je preostao, bio je na kolski kolega i tako je maturalni ples organiziran u
S
Janja
40
Sejnal-aginoj kui, u velikoj dvorani iji je divovski krov bio nainjen od mlijenoga kvarca.
Tono u osam popeo sam se irokim mramornim
stubama. Ilijas-beg je stajao na vrhu stuba i pozdravljao goste. I on je kao i ja bio odjeven u erkesku nonju s
elegantnim, tankim bodeom za pojasom. Ni on kao ni ja nije skinuo ubaru od janjeeg krzna, bila je to povlastica koja
nam je sada pripadala. Selam alejkum, Iljas-bee! povikao sam i desnom rukom
taknuo ubaru. Rukovali smo se po starom domorodnom obiaju: moja
desna ruka stisnula je njegovu desnu, a njegova lijeva moju lijevu.
Danas zatvaramo leprozorij, apnuo mi je Iljas-beg. Kimnuo sam veselo. Leprizorij je bio izum i tajna naega razreda. Ruski uitelji,
ak i oni koji su godinama radili u naemu gradu, nisu imali
blagog pojma o tome to se zbiva u gradskoj okolici. Tako smo ih uvjerili da se u blizini Bakua nalazi leprizorij. Ako bi neki od nas poeljeli markirati, razredni glasnogovornik
otiao bi do razrednika i cvokoui zubima priopio mu da je
nekoliko bolesnika pobjeglo iz leprizorija u grad. Policija ih trai i sumnja da se skrivaju u dijelu grada odakle su dotini
uenici. Razrednik bi problijedio i smjesta dao dopust
uenicima sve dok bolesnici ne budu uhvaeni. To je moglo
potrajati tjedan dana, pa i due. Ni jednom uitelju nikada nije palo na pamet da se raspita u sanitarnoj slubi postoji li
uope u okolici grada leprizorij. Oito su vjerovali da je u
naoj stranoj zemlji sve mogue. Veeras e leprizorij ipak
biti sveano zatvoren.
Janja
41
Uao sam u ve prepunu dvoranu. U kutu, okruen uiteljima, i s pompozno sveanim izrazom lica sjedio je na
ravnatelj, dravni tajni savjetnik Vasilij Grigorijevi Hrapko.
Priao sam mu i poklonio se s potovanjem. Kad smo se
trebali njemu obratiti, ja sam bio predstavnik aka
muslimana jer sam imao gotovo majmunski instinkt za jezike i dijalekte. Dok je veina od nas ve prvom izgovorenom
ruskom reenicom otkrivala svoje nerusko podrijetlo, ja sam
tovie mogao oponaati i razliite dijalekte. Na je ravnatelj
bio iz Petersburga, pa je s njim bilo poeljno razgovarati na petersburkom, to jest suglasnike uljetati, a samoglasnike
gutati. Nije to zvualo jako lijepo, ali je ostavljalo dojam
nevjerojatne otmjenosti. Ravnatelj nije nikada shvatio da ga vuem za nos, ve se radovao napretku u rusifikaciji ovoga rubnog dijela Carstva.
Dobra veer, gospodine ravnatelju, rekao sam smjerno. Dobra veer, irvanire, jeste li se oporavili od ispitnoga
straha? O da, gospodine ravnatelju. Ali u meuvremenu sam
doivio gadan ok. to je bilo? Ma radi se o leprizoriju. Moj je brati Sulejman bio tamo.
Znate da je on porunik u Saljanovoj pukovniji? Sve ga je
toliko potreslo da je otada toliko bolestan da ga moram njegovati.
Pa to se dogodilo s leprizorijem? Oh! Zar vi, gospodine ravnatelju, ne znate? Svi su
bolesnici juer provalili van i zaputili se prema gradu. Dva
voda Saljanove pukovnije poslana su da ih zaustave. Gubavci su zauzeli dva sela. Vojnici su opkolili sela i pobili sve ivo, i
Janja
42
zdrave i bolesne. Upravo sada spaljuju kue. Nije li to uasno,
gospodine ravnatelju? Leprizorija vie nema. Sakati bolesnici
s kojih vise krpe gnjilog mesa, neki jo u smrtnom hropcu,
lee pred gradskim vratima i bit e poliveni petrolejem i
spaljeni. Kapljice znoja pojavile su se na ravnateljevu elu.
Vjerojatno je razmiljao o tome kako je ve vrijeme da Ministarstvu poalje molbu za premjetaj u neki civiliziraniji
kraj. Strana zemlja, strani ljudi, rekao je potiteno. Ali
sada dobro vidite koliko je vano imati ureenu upravu i
poglavarstvo koje moe brzo djelovati. Razred je okruio ravnatelja i svi su cerekajui se sluali
predavanje o blagoslovljenom poretku. Leprizorij je bio pokopan. Nai nasljednici morat e sami neto smisliti.
Znate li, gospodine ravnatelju, da je sin Mehmeda
Hajdara ve dvije godine na ak? upitao sam s hinjenom
bezazlenou. tooo? Ravnatelj je iskolaio oi. Mehmed Hajdar bio je sramota
nae gimnazije. U svakom razredu odsjedio je najmanje po tri
godine. Sa esnaest se ve oenio, ali je nastavio pohaati
kolu. Njegov sin imao je devet godina i stupio je u istu ustanovu. Isprva je sretni otac to pokuao tajiti, ali jednoga
dana, ba usred velikoga odmora, prilo mu je malo
bucmasto dijete i gledajui ga nedunim velikim oima, reklo
na tatarskom: Tata, ako mi ne da pet kopjejki za okoladu, rei u mami da si prepisao zadau iz matematike.
Mehmed Hajdar bio je strano posramljen, izdevetao je
drsko derite i zamolio nas da o njegovu oinstvu u nekom
Janja
43
prikladnom trenutku obavijestimo ravnatelja. Hoete rei da uenik estog razreda Mehmed Hajdar
ima sina koji je ve u drugom razredu? upita ravnatelj. Tako je. I moli vas za oprotenje. eli da i njegov sin
bude naobraen kao on. Stvarno je dirljivo kako se potreba
za zapadnim znanjem sve vie iri. Ravnatelj je pocrvenio. U sebi je premiljao je li injenica
da otac i sin pohaaju istu kolu u suprotnosti sa kolskim
pravilnikom. Nije se meutim mogao odluiti. I tako su otac i
sin mogli zajedno nastaviti opsjedati tvravu zapadnoga
znanja. Tada su se otvorila mala pokrajnja vrata. Teak zastor
maknut je s njih u stranu i desetogodinji djeak uveo je,
vodei ih za ruke, etvoricu tamnoputih, slijepih glazbenika iz
Perzije. Posjedali su na sag u kutu dvorane. Donesena su i njihova glazbala, prastari primjerci perzijske kune radinosti. Odjeknuo je tugaljiv glas. Jedan od glazbenika prinio je ruku uhu. Bila je to klasina poza orijentalnih pjevaa.
Dvorana je utihnula. Sada je drugi glazbenik poeo ustro
udarati po defu. Pjeva je zapoeo pjesmu u visokom falsetu:
Perzijskom mau nalik je tvoj stas, a usne arkom rubinu. Kada bih bio turski sultan, uzeo bih te za enu. Perle bih upleo u tvoje pletenice,
i poljubio ti pete.
Poklonio bih ti u zlatnoj posudi
svoje vlastito srce.
Pjeva je zamukao. Sada je odjeknuo glas njegova susjeda s lijeve strane, glasan i grub. Pun mrnje kriknuo je:
Janja
44
Ali svake se noi kao takor ulja preko dvorita u susjedov dom.
Udarci po defu postadoe divlji. ica na guslama zajeca.
Trei pjeva zapjeva kroz nos, punim glasom i strastveno:
On je akal i nevjernik... O nesreo! O nevoljo! O sramoto!!!
Na trenutak je sve bilo tiho. Onda nakon tri-etiri kratka lakta glazbe zapone etvrti pjeva, tiho, sanjarski, gotovo
njeno:
Tri sam dana otrio svoj bode. etvrti sam dan probo svoga dumanina, I sasjekao ga na komade.
Preko sedla sam te prebacio, moja ljubavi,
ovio lice ratnikom maramom i odjahao s tobom u brda.
Stajao sam pred ispred zastora od damasta. Pokraj mene bili su ravnatelj i uitelj zemljopisa.
Kakva uasna glazba, primijeti ravnatelj ispod glasa, poput nonog revanja kavkaskog magarca. Pitam se koje je
znaenje rijei. Vjerojatno su besmislene kao i melodija, odgovori
uitelj. Bio sam spreman oduljati se na prstima, kad sam
primijetio da se teki damast lagano pomaknuo. Oprezno sam se osvrnuo. Starac snjenobijele brade i neobino
svijetlih oiju stajao je iza zastora, prislukivao glazbu i
Janja
45
plakao: Njegova Ekselencija Sejnal-aga, Iljas-begov otac. Njegove su meke bijele ruke s debelim plavim venama drhtale. Te ruke, koje su jedva mogle napisati ime svoga vlasnika, upravljale su s preko sedamdeset milijuna rubalja.
Okrenuo sam pogled. On je bio obian seljak, taj Sejnal-aga, pa ipak je bolje razumio umjetnost pjevaa od uitelja
koji su nam dali svjedodbu zrelosti. Pjesma je zavrila. Glazbenici su nastavili s kavkaskim
plesom. Proetao sam dvoranom. aci su stajali u grupama.
Pili su vino, ak i muslimani. Ja nisam pio. Djevojke, prijateljice i roakinje mojih kolega avrljale su
po kutovima. Bilo je meu njima puno Ruskinja s plavim pletenicama, plavim ili sivim oima i napudranim srcima.
Razgovarale su samo s Rusima, u najboljem sluaju s
Armencima ili Gruzijcima. Ako bi im se obratio koji musliman, zahihotale bi zbunjeno, odgovorile nekoliko rijei i okrenule se.
Netko je otklopio pijanino. Valcer. Ravnatelj je zaplesao s guvernerovom keri.
Konano! Sa stubita se zauo njezin glas: Dobra veer,
Iljas-bee. Kasnim, ali ne svojom krivnjom. Pojurio sam van. Ne, Nino nije nosila veernju haljinu, ni
sveanu odoru Liceja svete Tamare. Struk joj je bio vrsto stegnut i inilo mi se da bih ga mogao obujmiti jednom
rukom. Kratak prsluk od baruna sa zlatnim pucetima bio joj
je prebaen preko ramena. Duga crna haljina, takoer od
baruna, padala joj je do stopala doputajui da vidim samo
pozlaene vrhove njezinih papua od safijana. Navrh njezine
kose sjedila je malena crna kapica za koju su bila privrena
dva reda tekih dukata to su joj padala na elo. Bilo je to
Janja
46
prastaro sveano ruho gruzijskih princeza, a njezino je lice bilo lice bizantske Madone. Madona se smijala.
Ne, Ali-kane, ne smije se ljutiti. Trebalo je sat vremena da me utegnu u ovu haljinu. Potjee jo od moje bake i samo
tebi u ast dala sam se ovako zategnuti. Prvi je ples moj! vikne Iljas-beg. Nino me pogleda upitno. Kimnuo sam. Plesao sam loe i
stoga nerado, a Iljas-begu sam mogao vjerovati. On je znao to se pristoji.
amilova molitva! povie Iljas-beg glazbenicima. Istoga trena i bez ikakva prijelaza prebacie se glazbenici
na divlju melodiju... Iljas skoi u sredite dvorane i izvue bode. Njegove
noge poskakivale su u vatrenom ritmu kavkaskoga gorskog plesa. Otrica bodea bljeskala se u njegovoj ruci. Nino ga je
pratila u plesu. Njezina su stopala izgledala kao neobine
male igrake. amilov misterij je poeo. Mi ostali pljeskali smo u ritmu glazbe. Nino je bila nevjesta koja e biti
ugrabljena... Iljas je stavio svoj bode meu zube. Rairenih
ruku, poput kakve ptice grabljivice, kruio je oko djevojke.
Ninoina stopala virovito su letjela po dvorani. Pokreti njezinih gipkih ruku oslikavali su svaki stupanj straha, oaja i
podlonosti. U lijevoj je ruci imala maramicu. Cijelo joj je tijelo
drhtalo. Samo su joj dukati na kapi ostali uredno poredani, ba kako treba biti, a bio je to najtei dio itavoga plesa. Samo Gruzijka moe tako vatreno letjeti dvoranom, a da ne
zazvei ni jedan dukat na njezinoj glavi. Iljas je jurio za njom.
Bez prestanka slijedio ju je u irokim krugovima. to su iroki
pokreti njegovih ruku postajali vie zapovjedniki, to su njenije bili Ninoine obrambene kretnje. Na kraju se
Janja
47
zaustavila, kao prestravljeni jelen kojega je dostigao lovac. Iljasovi divlji krugovi bivali su sve ui. Njegovi skokovi sve bri
i bri. Ninoine oi gledale su njeno i ponizno. Ruke su joj drhtale. Jo jedan kratak i divlji jauk glazbe i ona otvara lijevu
ruku, maramica pada na pod. Iznenada Iljasov bode zvizne
zrakom i prikuca vrsto maleni komad svile za pod. Simbolini je ljubavni ples zavrio. Jesam li spomenuo da smo prije plesa Iljas-beg i ja
zamijenili bodee? Bila je to otrica mog bodea koja je
probola Ninoinu maramicu. Tako je sigurnije, jer jedna mudra uzreica kae: Prije negoli svoju devu povjeri Alahovoj
zatiti vrsto je zavei za svoju ogradu.
Janja
48
5. poglavlje
ADA SU NAI SLAVNI PRECI, o kane, prvi put stupili u ovi zemlju da si priskrbe veliko i strahopotovano ime,
povikali su >Kar bak!< Pogledaj... tu je snijeg! Kad su se meutim pribliili brdima i vidjeli praumu, povikali su
>Karabh!< Crni vrt! I otada se ova zemlja zove Karabah. Prije se pak zvala Sjunik, a jo ranije Agvar. Jer mora znati, o
kane, mi smo vrlo stara i slavna zemlja. Moj domain, stari Mustafa, kod kojeg sam u ui
unajmio sobu, zauti ispunjen dostojanstvom, ispije aicu
karabake vone rakije i odree si komadi neobina sira oblikovana od bezbrojnih niti i nalik enskoj pletenici, pa
nastavi dalje naklapati: Karanlik, crni duhovi, obitavaju u ovim gorama i uvaju
nae blago, to svatko zna. U umama pak ima svetih
kamenova i teku sveti potoci. U nas ti ima svega. Proeci gradom i pogledaj radi li tko nitko. Je li tko tuan nitko! Je li tko trijezan nitko! Gledaj i divi se, gospodine!
Ono emu sam se stvarno divio bila je upravo udesna
laljivost toga svijeta. Nije bilo prie koju nisu izmislili da
proslave svoju malu zemlju. Ba juer pokuao me je jedan
debeli Armenac uvjeriti da je kranska crkva Maras u ui
stara pet tisua godina.
K
Janja
49
Ne priajte mi takve prie, rekao sam mu, itavo
kranstvo jo nije staro ni dvije tisue godina. Kranska
crkva nije mogla biti sagraena prije Krista. Debeli je bio jako povrijeen i ree mi prijekorno:
Naravno, ti si uen ovjek, ali daj da te jedan starac podui:
u drugih naroda kranstvo moda i jest staro tek dvije tisue
godina, ali nas je, narod Karabaha, Spasitelj prosvijetlio tri tisue godina prije. Tako ti je to.
Pet minuta poslije ispriao mi je ne trepnuvi okom kako
je francuski general Murat bio Armenac iz Sue. On je kao
djeak otiao u Francusku kako bi ondje proslavio ime Karabah.
Ve na putu za uu, dok smo prelazili preko malenog
kamenog mosta, koija mi je rekao: Ovaj most sagradio je
Aleksandar Veliki kad je poao u Perziju da izvri svoja
besmrtna djela. Na niskom parapetu velikim brojkama bila je uklesana
godina 1897. Pokazao sam to koijau, ali ovaj je samo
odmahnuo rukom: Ah, gospodine, to su poslije dodali Rusi
da bi umanjili nau slavu. ua je bila udan grad. Na pet tisua metara visine,
nastanjena Armencima i muslimanima, stoljeima je bila most
izmeu Kavkaza, Perzije i Turske. Bio je to lijep grad okruen brdima, umom i rijekama. Na brdima i u dolinama dizale su
se male kolibe od ilovae koje su ljudi ovdje s djejom
drskou zvali palaama. Tu je ivjelo lokalno plemstvo,
armenski melici i naharari i muslimanski begovi i age. Satima su ti ljudi sjedili na pragovima svojih kua, puili lule i
naklapali o tome koliko su puta generali iz Karabaha spasili Rusiju i cara, i to bi uope bilo od Carstva da nema
Janja
50
Karabaha. Sedam sati uspinjali smo se u konjskoj zaprezi strmim
serpentinama od male eljeznike postaje do ue. Kad
kaem mi, to znai ja i moj koi. Koi su naoruani uvari po
zanimanju, a hajduci po sklonosti. Unajmljuju ih da uvaju
kue i ukuane. Imaju ratnika lica, nakieni su orujem i uronjeni u turobnu utljivost. Moda je ta utljivost skrivala
sjeanja na junake pljakake prepade, a moda nije skrivala
ba nita. Moj mi je otac dodijelio koija da me na putu zatiti
od stranaca ili moda da strance zatiti od mene. To mi nije
bilo do kraja jasno. Ovako ili onako, ovjek je bio usluan, po nekoj liniji sroen s kuom irvanir i odan kao to to roaci
samo na Orijentu mogu biti. Ve sam pet dana sjedio u ui, ekao Nino i od jutra do
mraka sluao kako svi bogati, hrabri ili na bilo koji drugi nain znameniti ljudi potjeu odavde. Gledao sam gradski park i
brojio crkvene kupole i minarete. ua je oito bila vrlo
poboan grad. Sedamnaest crkava i deset damija bilo je vie
nego dovoljno za 60 000 stanovnika. K tome je trebalo jo
pridodati i bezbrojna svetita u okolici, a na prvome mjestu, naravno, slavni grob, kapelicu i dva drveta svetoga Sari-bega kamo su me karabaki hvalisavci dovukli ve prvoga dana.
Sveev grob je udaljen sat vremena od ue. Svake
godine hodoasti tamo itav grad i velika se gozba odri u
svetome lugu. Posebno poboni ljudi prevaljuju put do tamo
na koljenima. To je mukotrpno, ali u najveoj mjeri podie
ugled hodoasnika. Dva drveta na svetome grobu ne smiju se
dirati. Tko takne samo list na drvetu, ostat e na mjestu paraliziran. Tako je silna mo svetoga Sari-bega! Ali koja se uda tom svecu pripisuju, nisu mi znali objasniti. Da mi to
Janja
51
nadoknade, ispriali su mi kako je jednom, progonjen od
neprijatelja, odjahao visoko u brda, do vrhunca na kojemu danas stoji ua. Njegovi progonitelji bili su ve sasvim blizu. Tada je njegov konj izveo silan skok preko gora, preko stijena, preko cijele ue. Na mjestu gdje se konj prizemljio
poboni ljudi i danas mogu vidjeti tragove potkova plemenite
ivotinje duboko utisnute u kamen. Tako su me uvjeravali. Kad sam izrazio odreene rezerve glede mogunosti takvoga
skoka, odgovorili su mi srdito: Ali, gospodine, to je bio konj
iz Karabaha! I tada su mi ispriali legendu o karabakom konju. Sve je u
njihovoj zemlji lijepo, ali najljepi je karabaki konj, onaj glasoviti konj za kojega je perzijski ah Aga Muhamed bio
spreman dati cijeli svoj harem. (Jesu li moji novi prijatelji znali da je Aga Muhamed bio eunuh?) Taj je konj bio gotovo svet. Stoljeima su znalci razmiljali i parili pasmine, sve dok se nije odrijebilo ovo udo uzgoja: najbolji konj na svijetu, glasovita
riozlatna plemenita ivotinja iz Karabaha. Kako su mi tolike hvale pobudile znatielju, zamolio sam
da mi pokau jednog od tih krasnih konja. Moj me pratitelj pogledao saalno.
Lake bi se bilo probiti u sultanov harem nego ui u staje
karabakih konja. U cijelom Karabahu ima jedva dvanaest
istokrvnih riozlatnih ivotinja. Vidjeti ih isto je to i postati
konjokradica. Samo kada izbije rat, uzjahuju njihovi vlasnici svoja riozlatna uda.
Morao sam se dakle zadovoljiti onime to su mi ispriali o
legendarnom konju i vratiti se u uu. I evo me sjedim na
verandi, sluam brbljanje staroga Mustafe, ekam Nino i
osjeam se sasvim ugodno u ovoj zemlji bajki.
Janja
52
O kane, ree Mustafa, tvoji su preci vodili ratove, a ti si
uen ovjek i posjeivao si >kuu znanja
53
pjesnika princa spremna na ogoreni dvoboj. Gledali su
jedan drugoga s prezirom. Duga im je kosa poigravala na vjetru. Jedan od njih vikne: Haljine ti smrde po balegi, lice ti je nalik na svinjsku njuku, dar ti je tanak kao dlaice na
djeviinu trbuhu, a za sitne si spreman spjevati rugalicu na
svoj raun. Drugi mu odgovori bijesno reei: Nosi odjeu
pederastog prilenika, a glas ti je kao u eunuha. Talent ne moe prodati jer ga i nema, nego ivi od mrvica koje
padnu s bogatog stola moje darovitosti. Nastavili su se vrijeati, vatreno, ali pomalo jednolino.
Narod je pljeskao s odobravanjem. Onda se odnekud pojavi sijedi starac s licem apostola i najavi dvije teme natjecanja, jednu lirsku i jednu epsku: Mjesec iznad rijeke Aras i Smrt
aha Age Muhameda. Obojica pjesnika podigoe pogled prema nebu i
zapjevae. Pjevali su o gnjevnom eunuhu Agi Muhamedu koji
se zaputio u Tbilisi kako bi povratio izgubljenu mukost u sumpornoj kupelji. Kada kupelj nije pomogla, razorio je eunuh cijeli grad i sve mukarce i ene dao okrutno pogubiti.
Ali sudbina ga je sustigla na povratku u Karabah. Dok je noio
u ui, bio je u svom atoru nasmrt izboden. Veliki ah nije
imao nita od ivota. Na pohodima je gladovao, jeo crni kruh
i pio ukiseljeno mlijeko. Osvojio je nebrojene zemlje, a bio siromaniji od prosjaka iz pustinje. Eunuh Aga Muhamed.
Sve je to bilo izgovoreno u klasinoj strofi. Jedan je nadugako pripovijedao o mukama eunuha u zemlji najljepih
ena, drugi je s iscrpnom tonou opisao pogubljenje tih
ena. Sluatelji su bili zadovoljni. Kapljice znoja kapale su s
ela pjesnika. Tada onaj s njenijim glasom povie: emu je
Janja
54
nalik mjesec iznad Araksa? Licu tvoje voljene, prekine ga grubijan. Njeno je mjeseevo zlato, povie njeni. Ne, ono je slino titu pala ratnika, odgovara grubijan. S vremenom su iscrpili svoje zalihe usporedbi. Tada svaki
zapjeva pjesmu o ljepoti mjeseca, o rijeci Araks koja vijuga kao djevojaka pletenica kroz ravnicu i o ljubavnicima to
nou dolaze na njezine obale gledati kako se mjesec
odraava na povrini vode... Pobjednikom je proglaen onaj ljutiti aug. S pakosnim
osmijehom preuzeo je protivnikovu lutnju kao svoju pobjedniku nagradu. Priao sam mu. Gledao je sumorno
pred sebe dok se njegova mjedena posudica punila noviima.
Zar se ne veseli pobjedi? upitao sam ga. On prezirno pljucne. Ovo nije pobjeda, gospodine. Nekada se moglo govoriti
o pobjedi. Prije stotinu godina mogao je pobjednik pobijeenome odsjei glavu. U to se vrijeme cijenila
umjetnost. Sada smo omekoputili. Nitko vie ne bi dao svoju
krv za pjesmu. Sada si najbolji pjesnik u zemlji. Nisam, odgovori on, a oi mu se ispunie dubokom
tugom. Nisam, ponovi on, ja sam samo zanatlija. Ja nisam
pravi aug. A tko je pravi aug? U mjesecu ramazanu, zapoe on, ima jedna
tajanstvena no zvana kadir. U toj noi sva priroda zaspi na
jedan sat. Rijeke prestanu tei, zli demoni ne uvaju vie
svoje blago. Moe uti kako trava raste i kako drvee
Janja
55
razgovara. Iz rijeka izlaze nimfe a ljudi roeni u toj noi
postaju mudraci i pjesnici. U noi kadir pjesnik mora zazivati
proroka Elijaha, zatitnika svih pjesnika. U pravi sat prorok se pojavi dade pjesniku piti iz svoje posude i objavi mu: >Odsada si pravi aug i vidjet e sve na svijetu mojim oima.< Onaj
koji je tako blagoslovljen vlada nad elementima; ivotinjama i
ljudima, vjetrovi i mora pokoravaju se njegovu glasu, jer u njegovoj je rijei snaga Svemoguega.
Grubijan sjedne na tlo i podupre lice dlanovima. Tada zaplae kratko i gorko. Onda nastavi: Ali nitko ne zna koja je
no kadir, ni koji je sat s@t usnulosti. I zato vie nema pravih auga.
Nakon tih rijei on ustade i ode. Usamljen, mraan i
mualjiv. Stepski vuk u zelenom raju Karabaha.
Janja
56
6. poglavlje
TABLA NA IZVORU PEAPUR bila su zagledana u nebo poput umornih svetaca. Voda je grgoljila u svom uskom kamenom koritu. Mali breuljci zaklanjali su
pogled prema ui. Na istoku su se karabaka polja postupno
gubila u pjeskovitoj stepi Azerbajdana. Od tamo je duhao
uareni dah velike pustinje, Zaratustrina vatra. Livade Armenije irile su se pune obeanja prema jugu nalik
biblijskim panjacima. uma oko nas bila je nijema i
nepomina, reklo bi se da su je netom napustili bogovi
klasinoga svijeta. Njima je mogla biti posveena vatra koja se lagano dimila. Na arenim sagovima izleavalo se ukrug
vatre nae drutvance, desetak Gruzijaca i ja. Pehari s vinom,
voe, brda povra i sira okruivali su ognjite, meso
nabodeno na tapie cvralo je na zadimljenom mangalu.
Blizu samog vrela sjedili su sasandari, putujui svirai. Ve su nazivi instrumenata u njihovim rukama bili tako milozvuni
kao i sama glazba: daira, ianuri, tara, diplipito. Poeli su
pjevati jedan bajat, ljubavnu pjesmu u perzijskome ritmu koju su naruili velegradski Gruzijci kako bi naglasili egzotini ar
cijeloga prizora. Dionizijski ugoaj, tako bi na uitelj
latinskoga nazvao ovaj pustopani pokuaj prilagoavanja
lokalnim obiajima. Obitelj Kipiani, koja je konano
S
Janja
57
doputovala, pozvala je sve te vesele ljeiline goste na nonu
fetu u umarak pokraj ue. Preda mnom je sjedio tamada, ovjek koji je prema
strogim tradicionalnim pravilima bio zaduen voditi proslavu.
Oi su mu blistale i gusti crni brkovi isticali su se na njegovu
crvenom licu. U ruci je drao vr i ponudio me piem. Natoio
sam u au iako inae ne pijem, ali tamada je bio Ninoin otac i
bilo bi nepristojno odbiti pie koje je on ponudio. Sluge su donijeli vodu s izvora. Tko pije tu vodu, moe
jesti koliko eli, a da se ne prejede jer je voda iz Peapura bila
jo jedno od bezbrojnih karabakih uda. Pili smo vodu i brdo se hrane sve vie smanjivalo. U
odsjaju vatre promatrao sam otar profil Ninoine majke.
Sjedila je pokraj svoga mua i oi su joj se smijeile. Takve oi
potjeu iz Mingrelije, iz ravnice Riona gdje je nekada davno arobnica Medeja susrela Jazona.
Tamada podigne au. Jednu u ast presvijetloga
Dadianija. Starac s djeakim oima zahvali. Poela je trea runda.
Svi isprazne svoje ae. Nitko nije bio pijan, a opijenost koju
su Gruzijci doivjeli na gozbi bila je opijenost srca, dok su glave svima bile bistre kao voda iz Peapura, koja je izmeu
ostalih udesnih svojstava imala i mo da ovjeka odri
trijeznim. Lug je bio osvijetljen mnogobrojnim vatrama. Naa gozba
nije bila jedina. Cijela ua hodoasti barem jednom tjedno na mnogobrojne izvore i gozbe traju do zore. Krani i
muslimani zajedno planduju u poganskoj sjeni svetoga luga. Pogledao sam Nino koja je sjedila do mene. Skrenula je
pogled u stranu. Razgovarala je sa sjedokosim Dadianijem.
Janja
58
Tako se i dolikuje. Starima potovanje, mladima ljubav. Morate jednom doi k meni, ree starac, u moj dvorac
Zugdidi na rijeci Rion u kojoj su nekada davno Medejini robovi runom skupljali zlato. Doite i i vi Ali-kane. Vidjet ete tropske praume Mingrelije i njihova prastara stabla.
Rado, Presvijetli, ali samo zbog vas, ne zbog drvea. to imate protiv drvea? Za mene je ono utjelovljenje
savrenstva ivota. Ali-kan se boji drvea kao to se dijete boji duhova,
ubaci se Nino. Nije ba tako, ali to je za vas drvee, za mene je
pustinja. Dadiani zakilji svojim djejim oima. Pustinja, ree on, sasueno grmlje i vreli pijesak. Svijet drvea me zbunjuje, Presvijetli. Pun je strave i
misterija, pun sablasti i demona. Pogled ti je zastrt. Mrano je. Suneve zrake gube se u sjenama stabala. Sve je tako
nestvarno u sumraju. Ne, ne volim drvee. Sjenovitost ume
me pritie i postajem tuan kad ujem utanje grana. Ja
volim jednostavne stvari: vjetar, pijesak i kamen. Pustinja je jednostavna kao zamah maem, a uma komplicirana kao gordijski vor. Izgubio bih se u umi, Presvijetli.
Dadiani me pogleda zamiljeno. Vi imate duu pustinjskog ovjeka, ree, i vjerojatno
postoji samo jedna prava podjela ljudi: na umske ljude i na
pustinjske ljude. Suha opijenost Orijenta potjee iz pustinje, gdje vru vjetar i uareni pijesak smute ovjeka, gdje je svijet
jednostavan i bez pitanja. uma je puna pitanja, samo
pustinja ne pita nita, nita ne daje, nita ne obeava.
Duevna vatra dolazi od ume. Pustinjski ljudi jasno ih vidim
Janja
59
imaju samo jedan osjeaj, poznaju samo jednu istinu, i ta ih potpuno ispunjava. umski ljudi imaju vie lica. Fanatici
dolaze iz pustinje, stvaratelji iz ume. To je glavna razlika
izmeu Istoka i Zapada. Zato mi Armenci i Gruzijci volimo umu, prikljui se
melik Nahararjan, gojan ovjek od loze najplemenitijih
armenskih koljenovia. Imao je izbuljene oi, bujne obrve i
bio sklon filozofiranju i piu. Ipak, dobro smo se slagali. On
podigne au prema meni i povie: Ali-kane! Orlovi dolaze s planine, tigrovi iz dungle. to dolazi iz pustinje?
Lavovi i ratnici, odgovorio sam, a Nino zapljee veselo. Ranjii s ovetinom nueni su uokolo. Nanovo i nanovo
toeno je u pehare i gruzijska je radost odzvanjala umom.
Dadiani je zavezao u nekakvu raspravu s Nahararjanom, Nino me pogleda, a njezin je pogled bio veseo i upitan.
Kimnuo sam. Ve se bilo potpuno smrailo. U odsjaju
vatre ljudski su likovi nalikovali na sablasti, ili moda na
razbojnike. Nitko nas nije drao na oku. Ustao sam i lagano se uputio prema izvoru. Nagnuo sam se nad vodu i napio se iz dlana. Voda je tako prijala. Dugo sam zurio u odraz zvijezda na povrini vode. Onda sam iza sebe zauo korake. Suha
granica krenula je pod neijim sitnim stopalom... ispruio
sam ruku i Nino ju je prihvatila. Uli smo dublje u umu.
Drvee nas je promatralo prijekorno i prijetei. Nije ba bilo u
redu to smo se oduljali od vatre, ni to je Nino sjela na rub
male livadice i povukla me do sebe. U Karabahu su vladali strogi obiaji. Stari Mustafa priao mi je s uasom kako se
prije osamnaest godina u zemlji dogodio sluaj preljuba.
Otada voke vie ne raaju kao prije. Promatrali smo se, Ninoino lice obasjano svjetlom
Janja
60
mjeseine bilo je blijedo i zagonetno. Princezo, rekao sam, a Nino me pogleda postrance. Ve
je dvadeset etiri sata bila princeza, a dvadeset etiri godine
trajalo je dok njezin otac nije u Petersburgu uspio ishoditi svoje pravo na titulu. Stari se je veselio kao dijete koje pronae izgubljenu majku i sve nas je pozvao na nono slavlje.
Princezo, ponovio sam i stavio ruke na njezino lice. Nije
se opirala. Moda je popila previe kahetijskoga vina. Moda
su je omamili uma i mjesec. Poljubio sam je. Dlanovi su joj
bili mekani i topli. Tijelo joj se predalo. Suhe su granice zapucketale. Legli smo na meku mahovinu, Nino je zurila u moje lice. Dodirnuo sam male obline njezinih vrstih grudi i
osjetio slankasti okus njezine koe. Obuzimao ju je neki
neobian osjeaj i uskoro nas svladao oboje. Cijelo je njezino bie postalo samo jedno osjetilo i ovo osjetilo bilo je kao
koncentrirana snaga zemlje i zemljina daha. Preuzelo ju je blaenstvo tjelesnoga. Oi su joj se zamutile. Lice joj se suzilo
i postalo vrlo ozbiljno. Rastvorio sam njezinu haljinu. Koa joj se ljeskala na mjeseini kao opal. Srce joj je snano udaralo i
govorila je rijei pune luckaste njenosti i enje. Zario sam
lice meu njezine male grudi. Koljena su joj zadrhtala. Suze
su joj potekle niz obraze. Poljupcima sam joj suio vlane
obraze. Uspravila se i utjela potresena vlastitim osjeajima i zagonetkama. Bilo joj je tek sedamnaest, mojoj Nino, i jo je
pohaala Licej svete kraljice Tamare. Onda je rekla: Mislim
da te volim, Ali-kane, iako sam postala princeza. Moda e se to brzo promijeniti, rekao sam, a Nino me
pogleda zbunjeno. Kako to misli? Nee nam valjda car oduzeti titulu?
Janja
61
Izgubit e je kad se uda. Ali nema veze, kan je isto tako
sasvim lijep naslov. Nino je prekriila ruke iza vrata, zabacila glavu unazad i
poela se smijati. Kan moda, ali kanica? Pa to ne postoji. Osim toga, ti
zaista zna nai neobian nain prosidbe. Ako je ovo bila
prosidba? Da, trebala je biti. Njezini prsti kliznuli su po mome licu i izgubili se u mojoj
kosi. Ako pristanem, bit e vjeno zahvalan umi pokraj ue
i pomirit e se s drveem? Mislim da hou. A na brano e me putovanje povesti stricu u Teheran i
po posebnoj protekciji smjet u posjetiti kraljevski harem i
popiti aj i prodivaniti s debelim gospoama. I to jo? I onda u smjeti gledati u pustinju, jer tamo nema nikoga
tko bi me mogao vidjeti. Ne, Nino, ne mora gledati u pustinju. Ne bi ti se
svidjela. Nino me zagrli oko vrata i pritisne svoj nos na moje elo. Moda se stvarno udam za tebe, Ali-kane. Ali jesi li ikada
razmiljao kakve sve prepreke stoje pred nama, osim ume i
pustinje? Kakve prepreke? Kao prvo, moji e roditelji svisnuti od tuge to sam se
udala za muslimana. Onda e tebe tvoj otac prokleti i
zahtijevati da prijeem na islam. A ako to i uinim, tatica car e me zbog otpadnitva od kranstva prognati u Sibir. I tebe
Janja
62
takoer zbog zavoenja. I sjedit emo tako na ledenoj santi usred Polarnoga
mora i onda e doi Veliki bijeli medo i pojest e nas, smijao
sam se. Ne, Nino, nee biti tako loe. Nee morati prijei na
islam, tvoji roditelji nee umrijeti od jada, a na brano
putovanje emo u Pariz i u Berlin, posjetit emo Bois de
Boulogne i Tiergarten i tamo e moi promatrati drvee. to
kae na to? Dobar si prema meni, ree ona zadivljeno, i neu rei
>neda< ima jo vremena. Neu nikamo pobjei.
Razgovarajmo s roditeljima kada zavrim kolu. Samo me
nemoj oteti. Samo to ne. Znam kako vi to radite: preko sedla pa u brda i onda dugotrajna krvna zavada s kuom Kipiani.
Odjednom ju je obuzela neobuzdana radost. Kao da se sve na njoj smijalo: lice, ruke, stopala, cijela put. Naslonila se na jedno drvo, pognula glavu i gledala me ispod oka. Stajao sam pred njom. Na pozadini sjenom proarane kore drveta
sliila je egzotinoj ivotinji to se sakrila u umi u strahu
pred lovcem. Hajdemo, rekla je i poli smo kroz umu prema velikoj
vatri. Putem se neega dosjetila. Stala je i mirnula prema
mjesecu. A naa djeca, kojoj e vjeri oni pripadati? zapitala je
zabrinuto. Jednoj jako lijepoj i prihvatljivoj, u to sam siguran,
rekao sam izbjegavajui odgovor. Pogledala me je sumnjiavo i neko vrijeme utjela. Onda
ree tuno: Nisam li zapravo prestara za tebe. Uskoro u
napuniti sedamnaest. Tvoja budua ena ne bi smjela imati
vie od dvanaest.
Janja
63
Umirivao sam je. Ne, sigurno nije bila prestara. Prije odvie pametna, a nitko ne moe rei je li pamet uvijek
prednost. Moda svi mi na Orijentu prerano postajemo zreli,
stari i pametni. A moda smo samo glupi i priprosti. Nisam
znao. Drvee me je zbunjivalo. Nino me je zbunjivala. Daleki odsjaj vatre me je zbunjivao, a ponajvie sam bio zbunjen
samim sobom, jer moda sam i ja popio previe kahetijskoga
vina i provalio poput pustinjskoga bandita u tihi vrt ljubavi. Dodue, Nino nije izgledala kao rtva pustinjskoga
razbojnika. Gledala je ravno pred sebe, mirno, sigurno i otvoreno. Svi tragovi suza, smijeha i njene enje nestali su
s njezina lica kada smo se vratili do izvora. Nikome nije bio sumnjiv na nestanak. Sjeo sam pokraj vatre i iznenada osjetio kako mi usnice gore. Napunio sam au vodom iz
Peapura i pio pohlepno. Dok sam odlagao au, uhvatio sam
pogled melika Nahararjana koji me je promatrao pozorno, s razumijevanjem i pomalo pokroviteljski.
Janja
64
7. poglavlje
EAO SAM NA DIVANU na terasi male kue i sanjario o ljubavi. Sve je bilo drukije nego to je trebalo biti.
Drukije od samoga poetka. Umjesto da Nino
upoznam na izvoru dok puni svoj krag, upoznao sam je u
Nikolajevoj ulici na putu do kole. Zato je to sasvim drukija
ljubav od ljubavi mojega oca, djeda ili strica. Orijentalna ljubav raa se na izvoru, na malenom, mirnom, uboreem
seoskom izvoru ili na velikoj raspjevanoj fontani u nekom gradu bogatom vodom. Svake veeri idu djevojke, nosei na
ramenima visoke glinene vreve, na izvor nedaleko kojega mladii sjede ukrug i uope ne obraaju pozornost na
djevojke. Oni naklapaju o ratu i pljaki. Djevojke polako pune
vreve i polako se vraaju. Vr je teak i napunjen vodom do
ruba. Da se ne spotaknu, sklonile su djevojke svoj veo i pristojno spustile pogled.
Svake veeri djevojke idu na izvor. Svake veeri sjede na
kraju trga mladii, i tako poinje ljubav na Orijentu. Sluajno, sasvim sluajno podigne neka od djevojaka oi i
pogleda prema mladiima. Oni to i ne primjeuju. Ali kada se djevojka vrati, jedan od njih e se okrenuti i pogledati uvis
prema nebu. Ponekad e se njegov pogled ukrstiti s
djevojinim. Ponekad nee; u tom sluaju netko e drugi
L
Janja
65
sutradan sjediti na njegovu mjestu. Ali kada se pogledi dvoje ljudi na izvoru vie puta sretnu, svi znaju da se rodila ljubav.
Sve to slijedi dogaa se samo od sebe. Zaljubljeni mladi
luta okolicom grada i pjeva balade, njegovi roaci
pregovaraju o cijeni nevjeste, a mudri ljudi raunaju koliko
ratnika moe mladi par donijeti na svijet. Sve je jednostavno, svaki je korak unaprijed odreen i propisan.
A to je sa mnom? Gdje je moj izvor? Gdje je veo na licu
moje Nino? udno je to. enu iza vela ne moe vidjeti. Ali
ipak je poznaje: njezine navike, njezine misli, njezine elje.
Veo skriva oi, nos, usta. Ali ne skriva duu. Dua ene na Orijentu ne predstavlja zagonetku. Sasvim je drukije sa
enama bez vela. Vidi oi, nos, usta, ponekad i puno vie od
toga, ali ne zna to te oi skrivaju, ak i kada misli da to
pouzdano zna. Volim Nino, no ipak me zbunjuje. Ona voli kada se na ulici
drugi mukarc
Top Related