NASLOV IZVORNIKA

J. M. BARRIE PETER PAN

IZDAVAČ

MOZAIK KNJIGA - ZAGREB

ZA IZDAVAČA

MARIJAN GROŠELJ

OBUKOVAN|E BIBLIOTEKE

ANDREA KNAP1Ć

GRAFIČKI UREDNIK

SREĆKO JOLIC

ILUSTRATOR

TOMISLAV TOMIC

KOREKTOR

MLADEN JANKOVIĆ

SPECIJALNO IZDANJE ZA VEČERNJI LIST

PETAR PANJ. M. BARRIE

PREVEO:

PREDRAG RAOS

PREDGOVOR:

DUBRAVKA ZIMA

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 821.111-93-31=163.42

BARRIE, James MatthewPetar Pan / J. <James> M.

<Matthew> Barrie : preveo Pre-drag Raos. - Zagreb : Mozaik knji-ga, 2004.- [Biblioteka Zlatna lađa)

Prijevod djela: Peter Pan.

ISBN 953-196-374-6

440812005

GRAFIČKO OBLIKOVANJE NASLOVNICE

TOMISLAV BOBINEC

ILUSTRACIJA NASLOVNE STRANE

— - ......GETTY

LETEĆI VJEČNI DJEČAK

vako dijete, osim jednog, odrasta. Ova je rečenica uvod u jednu od najljepših klasičnih dječjih priča, a to je, pogađate,

priča o onom jednom jedinom djetetu koje nikada ne odraste. Vjerojatno ste pogodili i koje je to dijete: Petar Pan, kojeg možda poznajete kao letećeg momčića u zelenom odijelu iz crtanog filma Walta Disneya. U tom crticu, kao i u ovom romanu po kojem je crtić nastao, Petar Pan živi na nekom izmišljenom uzbudljivom otoku gdje uz njega žive izgubljeni dječaci, sirene, Indijanci i gusari. U crticu Petar vječno ostaje dijete i leti iz pustolovine u pustolovinu zajedno sa svojom prijateljicom, dobrom malom vilom Tintilinčicom.

S

Premda je Disneyjev crtić drastično pojednostavnio izvornu priču, ovu koja je sada pred vama, preuzeo je neke bitne odred-nice, od kojih je svakako najvažnije Petrovo vječno djetinjstvo. Petar Pan, dakle, nikada ne odrasta, a to je istina i u prenesenom smislu - premda je rođen daleke 1902. godine u mašti engleskog pisca Jamesa Matthewa Barriea, i dan-danas, stotinu godina kasnije, priča o njemu jednako je uzbudljiva i nova kao da je tek ispričana.

J. M. Barrie (1860-1937) engleski je književnik i dramatičar, koji se, prije nego što je izmislio Petra Pana, proslavio kao pisac za odrasle. Napisao je nekoliko romana i drama za odrasle, i ostva-rio pristojan književni i kazališni ugled. No osim pisanja, Barrie je imao još jednu veliku ljubav - djecu. Slično jednom drugom velikom engleskom dječjem piscu i klasiku, Lewisu Carollu, koji je također uživao u dječjem društvu i čija je Alisa u Zemlji čudesa nastala kao priča koju je izmislio za svoje male prijatelje i pri -jateljice, i Barrie je sve svoje slobodno vrijeme najradije provodio s djecom. Nije imao svoje djece, pa se družio s djecom svojih pri-jatelja, i na svakodnevnim šetnjama po londonskim parkovima sklapao prijateljstva s djecom koja su se ondje igrala sa svojim dadiljama ili majkama. S petoricom od njih posebno se sprijateljio - bila su to trojica braće iz obitelji Llewelyn Davies, koji su tokom godina u kojima se Barrie s njima družio dobili još dva brata. Sa svima se njima Barrie redovito igrao, posjećivao ih, zabavljao ih i pripovijedao im priče. U tim je pričama nastajao i rastao vječni dječak Petar Pan, sve dok nije dorastao do lika u Barrievom ro-manu za odrasle Bijela ptičica (The Little White Bird, 1902). U romanu jedna od priča pripovijeda o tome kako su sva djeca prije nego što se rode ptičice, koje žive i cvrkuću u velikom londonskom parku, Kensingtonskom perivoju (u kojem je Barrie najčešće i naj-radije šetao i igrao se s dečkima Llewelyn Davies, i u kojem je kasnije postavljen i kip Petra Pana). Kad se rode, dječica često za-borave da više nemaju krila i pokušavaju letjeti, i zato se na njih dok su jako mali mora dobro paziti kako ne bi odletjeli. Petar Pan (koji je dobio ime po jednom od dječaka Llewelyn Davies) jedino je dijete kojemu je uspjelo poletjeti nakon što se rodio kao dječak, i on je jedne noći, kad je imao samo sedam dana, odletio natrag u Kensingtonski perivoj i tamo bezbrižno i veselo živio s pticama, vilama i drugim fantastičnim bićima. U ovom romanu Petar o tome pripovijeda Wendy one noći kad se prvi puta sretnu.

Dečkima iz obitelji Llewelyn Davies ta se priča o nestašnom Petru Panu jako svidjela, pa ju je pisac Barrie proširio, nadopunio, uveo mnoge nove likove, nazvao ih po imenima svojih malih pri -jatelja i postavio 1904. kao dječju predstavu na pozornici jednog londonskog kazališta. Bio je to ogroman uspjeh: i djeca i odrasli predstavu su tako jako zavoljeli, da je odonda dugi niz godina sva-ke godine za Božić igrala u londonskim kazalištima (a kasnije i u mnogim drugim gradovima u i izvan Velike Britanije). Kad je Barrie vidio kako je omiljena i uspješna njegova predstava, odlučio ju je prepričati u knjizi, i to je upravo ova knjiga koja je sada pred vama. Prvi je puta objavljena u Londonu 1911. godine.

Nije teško pogoditi što se to dečkima Llewelyn Davies, a i drugoj djeci koja su gledala predstavu i čitala roman, toliko svidjelo u ovoj fantastičnoj priči. Ona je svakako vrlo zabavna i uzbudljiva ali i ne-tipična. Sve je u njoj drukčije nego što bi trebalo biti u nekoj klasičnoj bajci. Kao prvo, uopće nije poučna, nema u njoj one prikrivene od-gojne namjere da se djeci koja je čitaju pokaže kakvi bi trebali ili kakvi ne bi smjeli biti. Isto tako, ona se ne trudi uputiti djecu na pravi put za odrastanje, nego upravo suprotno - glavni lik uopće nikada ne odrasta i odrastanje mu nimalo ne nedostaje, a ostala dje ca odrastanjem postaju nezanimljivi, obični i nemaštoviti. Zatim, glavni lik nije plemenit i dobrodušan, baš naprotiv; on je hvalisav i uobražen, nepouzdan i zaljubljen sam u sebe, drzak i zaboravljiv, a njegova vila-družica, zajedljiva, tašta i ljubomorna, nimalo ne nali-kuje na umiljate dobre vile koje poznajemo iz tradicionalnih bajki. Izgubljeni dječaci, umjesto da žale što su izgubljeni, uživaju u sjaj-nom i pustolovnom životu u Nigdjeliji, prepunoj uzbudljivih i opasnih zgoda s gusarima, sirenama i Indijancima. Svi su likovi koji se u priči pojavljuju sjajni i neobični, uključujući okrutnog ali otmjenog kapetana Kuku, ozbiljnog tatu koji se razumije u valute i devize ali se boji popiti lijek, nježnu i brižnu mamu i preplašene gusare kojima - zamislite! - upravo nedostaje takva majka. Jedino dječji likovi - izgubljeni dje-

čaci, Wendy, John i Michael - nalikuju pravoj, stvarnoj djeci - oni neprestano zanovijetaju, tuže se jedni na druge, prepiru i uživaju u igri, i time nalikuju svim onim djevojčicama i dječacima kojima je ova priča i namijenjena; običnim, zaigranim, nestrpljivim i veselim klincima.

Posebno su zabavni likovi već spomenutih gusara koje drži u strahu otmjeni kapetan Kuka, i Indijanaca koji se ponašaju upravo tipično indijanski, i drže se utvrđenog načina borbe s ne-prijateljima bez imalo odstupanja, što katkada, vidjet ćete, može imati tragične posljedice. Gusari, pak, premda nevjerojatno šarolika i okrutna gomila, vrlo su zabavna družba. Njihov strah pred kapetanom Kukom i njegovom kukom, njihova glupost koja omo-gućuje Petru da ih prevari i nadmudri u mnogim slučajevima, nji -hova nesposobnost da bilo šta učine bez svoga kapetana a posebno njihova očajnička čežnja za majkom čine te razbojničke spodobe najzabavnijim likovima u romanu, premda se pripovjedač trudi da nam dočara njihovu okrutnost i grubost.

Uz gusare, čežnja za majkom opsjeda manje-više sve likove u romanu. Petar Pan želi majku koja će mu pričati priče prije spavanja, izgubljeni dječaci majku vide kao simbol reda i kućne udobnosti i topline, gusari čeznu za majkom kao emocionalnim utočištem pred grubošću kapetana Kuke, a Wendy, John i Michael nakon uzbudljivog života u Nigdjeliji požele svoju majku kad uvide da je zaboravljaju. Majka je u romanu lik ali i simbol bezgranične ljubavi, i Barrie je u ovom romanu svakako napisao jednu malu himnu majkama, koje su u njegovim očima strpljive, nježne, dobre, brižne, samozatajne, uvijek na raspolaganju svojoj djeci, suosjećajne, jednom riječju savršene. Mama Darling, prava brižna i požrtvovna mama, svoju djecu voli više od bilo čega na svijeteu, i njenu je ljubav Barrie duhovito prikazao u sceni u kojoj ona svojoj djeci svake večeri slaže i posprema misli, kako bi se tokom noći oslobodili ružnih misli, a zadržali lijepe i dobre.

No osim zabavnih likova, posebno je uzbudljiva sama Nigd-jelija u kojoj se priča odvija, a koju su izmislila i uredila djeca. Nigdjelija je sjajan i veseo otok, mračan i stravičan, opasan i uz-budljiv, pun živih boja i koraljnih grebena, nastanjen sirenama, Indijancima i gusarima i uza sve to ugodno krcat događajima, što zvuči kao upravo savršeno mjesto za priču.

I napokon, posebno je zanimljiv glas koji pripovijeda, koji nam objašnjava i komentira događaje u romanu. Taj je glas ne-sumnjivo vrlo duhovit, i to naročito u sporednim detaljima, prim-jerice kad opisuje kako Petar brzim disanjem ubija odrasle ili kako mama Darling u kutu usana nosi poljubac koji čak ni Napoleon ne može osvojiti. Usto, taj nam glas pripovijeda podsmjehujući se, ili oponašajući govor drukčije, ne-dječje književnosti, na primjer kad svečano i s prezirom opisuje gusare ili pripovijeda kako su i zašto gusari na prevaru pobijedili Indijance. Taj glas, osim toga, sumnja u svoje likove i iznenađuje se nad njihovim postupcima, prosvjeduje protiv njihovog ponašanja i opominje ih, i cijelo se vrijeme ponaša kao da se priča odvija bez njega, kao da on na nju nema nikakvog utjecaja. Osim toga, on razgovara i s djecom-čitateljima, nastoji ih zainteresirati i namamiti na čitanje i obraća im se kao prijateljima, ali istovremeno i rogobori protiv djece, nji-hove nezahvalnosti i bezdušnosti, a kad je posebno ljut naziva Joh-na ona mala hulja, što je sve prilično neočekivano i smiješno za pripovjedača koji priča svoju priču djeci. Duhovita je i pripovje-dačeva ravnodušnost prema fantastici; on nam, naime, pripovijeda izmišljene i sasvim nemoguće stvari, one koje nazivamo fanta-stičnima jer se ne mogu dogoditi u našem stvarnom nefanta-stičnom svijetu (kao što je leteći dječak koji ne odrasta, čarobni prah pomoću kojega i obična djeca lete, majka koja prebire i po-sprema misli svoje djece, pas-dadilja Nana koja se ponaša kao prava dadilja i razgovara s mamom i tatom Darling, izgubljena sjena, vile, sirene itd.) i sve nam te stvari pripovijeda kao da su normalne

i svakodnevne, nimalo im se ne čudi i uvjerava nas da je sve to gola istina. Na jednom mjestu čak doslovce tvrdi da je riječ o potpuno istinitoj priči koja se zaista dogodila, a to je još smješnije jer mi dobro znamo da u ovom našem, ograničenom svijetu, majke ne mogu pospremati naše misli, djeca ne mogu letjeti, sirene ne postoje i svako dijete, ali baš svako, mora odrasti i ne može ostati maleno poput Petra Pana koliko god bi to možda htjelo. No za utjehu svima onima kojima taj naš ne-fantastičan svijet nije dovoljno prostran i uzbudljiv, Barrie je smislio prostraniji i uzbudljiviji, i taj drukčiji svijet i leteći vječni dječak u njemu još su jednako mladi kao i prije stotinu godina, još su uvijek ugodno krcati događajima i još su uvijek neodoljivi. / tako će se to nastavljati dokle god djeca budu vesela i nedužna i bezdušna.

DUBRAVKA ZIMA

PETAR PAN

10

GLAVA PRVA

PETAR JE DOŠAO

vako dijete, osim jednog, odrasta. Za to obično brzo i dozna, a kod Wendy se to dogodilo ovako. Jednoga dana (a bile

su joj tada dvije godine), igrala se u vrtu, pa je uzbrala još jedan cvijetak i s njim otrčala majci. Zacijelo je u tome bila baš jako dražesna, jer je gospođa Darling stavila ruku na srce i uskliknula: »0, kad bi bar mogla takva ostati zauvijek!« To je bilo sve što je o toj temi među njima bilo izgovoreno, ali je Wendy u tom času shvatila da će morati odrasti. Poslije druge godine života svi to shvate. Druga je godina života po-četak kraja.

Živjeli su, zna se, na broju 14, i sve dok Wendy nije došla na svijet njezina je mama bila glavna. Bila je to draga dama, romantično ustrojena uma i tako ljupkih, podrugljivih usta. A njezin je romantični um bio poput onih kutijica, sprem-ljenih sve jedna u drugu, što dolaze sa zbunjujućeg Istoka, pa kad god otkriješ još jednu, uvijek ih ima još. A na nje-zinim je ljupkim podrugljivim usnama bio uvijek još jedan poljubac koji Wendy nikako da dobije, iako je sasvim sigurno postojao, tako savršeno upadljiv u njihovu desnom kutu.

A gospodin Darling ju je osvojio ovako. Dok je još bila djevojkom, mnoga su gospoda, koja su još tada bila momci, istodobno otkrila da je vole, pa su sva ta gospoda potrčala domu njenu da je zaprose - sva gospoda osim gospodina Darlinga, koji je sjeo u fijaker i tako uletio prvi i osvojio je,

13

J. M. BARRIE

Osvojio čitavu nju, osim one zadnje kutijice i poljupca. On za tu kutijicu nikad nije ni doznao, a vremenom se prestao truditi i oko poljupca. Wendy je pomišljala da bi taj poljubac mogao osvojiti samo Napoleon, ali ja ga mogu zamisliti samo kako pokušava, da bi potom, tresnuvši vratima, otišao pre-plavljen bijesom.

Gospodin Darling se pred Wendy hvastao da ga njezina mati ne samo voli, nego i poštuje. On je bio jedan od onih dubokoumnih koji se razumiju u obveznice i dionice. Razu-mije se da to nitko uistinu ne razumije, no kod njega se ipak činilo da nije tako, te bi često znao reći kako obveznice rastu i dionice padaju, i to bi rekao tonom kojim bi stekao pošto-vanje svake žene.

Gospođa Darling se bila vjenčala sva u bijelom, i u prvi je mah savršeno, skoro veselo, kao u igri, vodila kućne knji-ge, tako da im ne bi promakla ni jedna prokulica. Vremenom su, međutim, iz njih počele ispadati i čitave cvjetače, a na njihovo mjesto dolaziti slike dječice bez lišća, a koje je crtala umjesto da zbraja. Bile su to njezine zagonetke.

Najprije je na svijet došla Wendy, a onda je došao John, pa Michael.

Tjedan-dva po Wendynu dolasku na svijet dvojilo se hoće li je moći uzdržavati, jer bila su to još jedna usta koja je va-ljalo hraniti. Gospodin Darling se gospođom Darling straho-vito ponosio, ali je bio i vrlo častan čovjek, pa je zato sad sjedio na rubu njezina kreveta, držao je za ruku i računao troškove, dok ga je ona gledala baš molećivo. Ona je željela da pokušaju, pa kud puklo, ali on nije ništa rješavao tako, nego je sve rješavao olovkom i na papiru, a kad bi ga zbunila opaskama, morao bi opet sve početi od početka.

14

PETAR PAN

- Molim te, nemoj me prekidati - zamolio bi je tada.- Tu imam funtu i sedamnaest, i još dvije i šest u uredu.Mogao bih u uredu preskočiti kavu, to je recimo deset šilinga,pa imamo dva devet i šest, što s tvojih osamnaest i tri činitri devet sedam, što s mojih pet nula nula u čekovnoj knjižicičini osam devet sedam - nemoj se micati - osam devet sedam, zarez i sedam pišem dalje - daj šuti, to imam - i tos onom funtom što si je posudila onom koji nam je zakucaona vrata - mir, mala - zarez i malu pišem dalje - evo nas,tu smo! - jesam li rekao devet devet sedam? Da, rekoh devetdevet sedam, i sad je pitanje, možemo li izgurati godinu sdevet devet sedam?

- Naravno da možemo, George - uskliknula je gospođaDarling. Ona je, međutim, bila isuviše sklonjena na Wendynustranu, a od njih je dvoje on nedvojbeno bio jači karakter.

- Ne zaboravi zaušnjake - upozorio ju je on skoro prijetećim glasom, pa hajd sve ispočetka. - Zaušnjaci jedna funta, tako sam to stavio, ali bih se usudio kazati, bit će prijetrideset šilinga - ne govori - pa ospice jedan pet, rubeolapola gvineje, što daje dva petnaest šest - ne mrdaj prstom- hripavac, recimo petnaest šilinga - pa bi tako zbrajao izbrajao, i svaki put dobivao drugi zbroj, no Wendy je napokonipak prošla, i to nakon što su zaušnjaci bili smanjeni na dvanaest šest, a ospice i rubeola liječene zajedno.

S istim je uzbuđenjem bio dočekan i John, dok je Mi-chael prošao za još tanju dlaku. Obojicu su, međutim, za-držali, pa ste ih uskoro mogli vidjeti sve troje kako jedno za drugim, u pratnji dadilje, odlaze u dječji vrtić gospođice Ful-som.

15

). M. BARRIE

Gospođa Darling je voljela sve raditi baš kako treba, a strast je gospodina Darlinga bila da bude u svemu točno isti kao i njegovi bližnji - pa su, naravno, morali imati i dadilju. Kako su, međutim, zbog silnoga mlijeka što su ga djeca pila bili siromašni, ta je dadilja bila stroga i besprijekorna nju-fundlanska kuja. Zvala se Nana i sve dok se nije zaposlila kod Darlingovih nije bila zapravo ničija. Ona je, međutim, oduvijek djecu smatrala nečim jako važnim, a s Darlingovima se upoznala u Kensingtonskom vrtu, gdje je većinu svog slo-bodnog vremena trošila na zavirivanje u dječja kolica, a zbog čega je nisu mogle smisliti nehajne dadilje, žene koje bi pra-tila sve do kuće i koje su se na nju često žalile svojim gaz-daricama. Pokazalo se, međutim, da je ona kao dadilja pravo blago. Kako je samo napeto pratila svako kupanje, i kako se brzo dizala na noge u gluho doba noći ako bi koji od njezinih štićenika ispustio i najtiši krik. Njezina je kućica, razumije se, bila u dječjoj sobi. Nana je bila pravi genij za raspozna-vanje kašlja, pa je nepogrešivo znala kad s njim ne treba imati strpljenja i kad treba staviti čarapu oko vrata. Do svog je zadnjeg dana vjerovala u staromodne lijekove, primjerice ra-barbarin list, i sve je te novokovane razgovore o kužnim kli-cama i tako dalje komentirala ispuštanjem prezrivih zvukova. Kad bi djecu pratila u školu, pa smireno koračala uz nju (kad bi se lijepo vladala), ili je pak gurala natrag u vrstu kad bi skrenula, bila je to prava škola lijepog ponašanja. U dane kad bi John igrao nogomet, nikad ne bi zaboravila na džemper, a u zubima bi obično, za slučaj da zakiši, nosila kišobran. U podrumu vrtića gospođice Fulsom ima i jedna sobica, če-kaonica za dadilje. Te bi žene sjedile u školskim klupama

16

PETAR PAN

dok bi Nana ležala na podu, no u tome je bila i sva razlika. One su se pretvarale da je i ne vide, smatrajući je osobom nižeg društvenog položaja, dok je ona opet prezirala njihovo ćeretanje. Nije voljela da ih u vrtiću posjećuju prijateljice go-spođe Darling, ali ako bi već do toga došlo, najprije bi Mi-chaelu strgnula pregačicu i stavila mu drugu, s modrim gajtanima, dok bi Wendy na brzinu ulickala a Johnu pro-letjela kroz kosu.

Nijedna dadilja ne bi mogla valjanije obavljati svoj posao, i gospodinu Darlingu je to bilo sasvim jasno, pa ipak bi se gdjekad s nelagodom upitao što o tome pričaju susjedi.

Morao je misliti na svoje mjesto u poslovnom svijetu.Nana ga je, osim toga, brinula i zbog još nečega. Gdjekad

bi mu se učinilo da ga ona nedovoljno uvažava. - Ali ja znam, George, da te ona strahovito uvažava - umirivala bi ga gospođa Darling, pa djeci davala znak da prema ocu budu posebno dobra. Potom bi uslijedio ljupki ples kojem bi se gdjekad smjela pridružiti i Liza, uz Nanu još jedina njihova sluškinja. Kako bi patuljasta bila u dugoj haljini i sa služinskom ka-picom, iako se bila zarekla, kad se zaposlila, da više nikad neće ružiti do deset. Ali kako bi samo veselo zahopsali! A naj-veselija je među svima bila gospođa Darling, koja bi izvodila piruete tako divlje da bi se od čitave nje vidio samo poljubac, i tko bi tada poletio prema njoj, možda bi ga i dobio. Nikada na svijetu nije bilo jednostavnije i sretnije obitelji - sve dok se nije pojavio Petar Pan.

Gospođa Darling je za nj prvi put dočula kad je svojoj djeci pospremala glave. Svaka, naime, dobra mati običava no-ću, dok djeca spavaju, prekapati po njihovim glavicama te sve

17

J. M. BARRIE

dovoditi u red za sljedeće jutro, stavljati na pravo mjesto to-like stvari na koje su naišla danju. Kad biste samo smjeli ostati budni (što, dakako, nije moguće), vidjeli biste kako i vaša mama čini isto, i zacijelo bi bilo baš jako zanimljivo gle-dati kako ona to radi. A sve je zapravo vrlo slično spremanju ladica. Vidjeli biste je, pretpostavljam, na koljenima, kako za-staje, obradovana, nad nečim, pa se čudi gdje je to samo, ma svega ti, dijete pokupilo, pa zatim ide od otkrića do ot -krića, ljupkog i ne baš tako ljupkog, pa dok jedan nalaz pri-slanja uz obraz kao umiljato mače, drugi žurno sklanja s oči-ju. A kad se ujutro probudite, sve zločestoće i zle strasti s kojima ste legli u krevet, sad su složene i smanjene, i polo-žene na dno glave, dok se na vrhu, dobro prozračene, šire one ljepše misli, spremno čekajući da ih staviš na sebe.

Ne znam jeste li ikad vidjeli kartu nečije glave. Doktori ponekad crtaju karte drugih dijelova tebe, i ta karta može biti zaista silno zanimljiva, no pokušaj ih uhvatiti kako crtaju kartu svega što je djetetu u glavi! Jer u njoj ne samo da je sve zbrkano, nego se i stalno vrti u krug. Na njoj ćete vidjeti na-zupčane crte, baš kao na grafikonu tjelesne temperature u bolnici, i to su vjerojatno ceste na otoku, jer Nigdjelija je uvijek manje-više otok. Na njoj ćete tu i tamo ugledati zapanjujuće mrlje zapljusnute boje, i koraljno grebenje i elegantni brod na sidrištu, i urođenike i samotne jazbine, i patuljke, po zanatu uglavnom krojače, i špilje kojima protječu ponornice, i kraljeviće sa šestoro starije braće, i kolibu Što ubrzano tone u potpuno rasulo, i sišućnu staru damu kukastoga nosa. Kad bi to bilo sve, tu kartu i ne bi bilo teško čitati, ali su na njoj i prvi dan u školi, i vjera, i očevi, i okrugli ribnjak,

18

PETAR PAN

i vez, umorstva, vješanja, određeni i neodređeni pridjevi, dan u tjednu kad na stol dolazi čokoladni puding, stavljanje na-ramenica, reci riba ribi grize rep, tri penija ako si sam iščupaš zub i tako dalje. I sve je to ili dio otoka ili pak dio neke druge karte koja probija kroz prvu, i sve je to vrlo zbrkano, napose zato što baš ništa ne želi stajati na miru.

Razumije se da se Nigdjelije znadu međusobno i jako ra-zlikovati. Tako je primjerice u Johnovoj bila laguna preko koje lete flaminga, a on ih skida puškom, dok je u Michae-lovoj, zato što je on još bio jako mali, bio flamingo preko kojeg lete lagune. John je živio pod prevrnutim čamcem na pijesku, Michael u vigvamu, dok je Wendy obitavala u kućici od vješto zašivena lišća. John nije imao prijatelja, Michael ih je imao samo noću, dok je Wendy imala mazu, vučića na-puštena od roditelja. Ipak su te Nigdjelije, u cjelini gledano, bile međusobno slične kao članovi iste obitelji, i kad bi sve stale u red, zacijelo biste rekli da imaju pljunuto isti nos, i tako dalje. Na tim čarobnim obalama zauvijek su se na-sukale korablje zaigrane djece. I mi smo ondje bili, i još čuje-mo pljuskanje valova, iako se na te žale više nikad nećemo iskrcati.

Od svih bajnih otoka baš je Nigdjelija najkomotnija i naj-kompaktnija, ni prevelika ni raštrkana, znate već, s preveli-kim i dosadnim razmakom među pustolovinama, nego baš skladno zbijena. Kad se danju u njoj igraš stolicama i stol-njakom, ona nije baš nimalo strašna, ali one dvije minute pred utonuće u san, Nigdjelija postaje skoro sasvim stvarna. Zbog toga su i stvorene noćne svjetiljke.

19

J. M. BARRIE

Povremeno bi za svojih turneja kroz dječje glave gospođa Darling znala naići i na ponešto nerazumljivo, a među svim tim nerazumljivostima najviše ju je smela riječ Petar. Gospođa Darling nije poznavala nikoga s tim imenom, no Petar je ipak bio i u Johnovoj i u Michaelovoj glavi, dok je Wendyna bila sasvim išarana njegovim nažvrljanim imenom. To se ime isticalo jer je bilo ispisano krupnijim slovima no ijedna druga riječ, i dok je u nj zurila, gospođi se Darling učinilo nekako neobično puno sebe.

- Da, on je prilično pun sebe - priznala je Wendy nekakožalobno. Mati ju je, naime, počela ispitivati.

- Ali, mazo, tko je on?- Pa on je, znaš mama, Petar Pan.Gospođa Darling u prvi čas zapravo i nije znala, ali kad

se mislima vratila u djetinjstvo, uspjela se sjetiti Petra Pana za koga se pričalo da živi s vilama i vilenjacima. 0 njemu su kružile čudne priče. Jedna je od njih bila da on dijete, ako umre, isprati dio puta da se ne boji. U to je doba i ona vjerovala u nj, ali sada, kad se udala i došla k punoj pameti, vrlo je dvojila da netko takav uopće postoji.

- Osim toga - rekla je kćeri - on je do danas već sigurnoodrastao.

- 0, ne, nije on - razuvjerila ju je Wendy povjerljivimglasom - nego je velik baš kao ja. Pritom je mislila da jetako velik ne samo tijelom nego i duhom. Nije znala otkudto zna, nego je naprosto znala da zna.

Gospođa Darling se posavjetovala s gospodinom Darlin-gom, no on se samo nasmiješio kao da prezrivo otpuhuje.

20

PETAR PAN

- Pazi što ti velim - odgovorio je - to je neka besmislicakoju im je Nana stavila u glavu, ideja kakva može na um pastisamo psu. Nemoj u to dirati, pa će samo izvjetriti.

Ali to nije izvjetrilo, nego je uskoro taj nezgodni dječak uspio gospođu Darling upravo zapanjiti.

Djeca znadu proživjeti i najneobičnije pustolovine a da ih to baš nimalo ne muči. Tako se, primjerice, mogu najed-nom sjetiti da su prije tjedan dana u šumi srela svog pokojnog oca i s njim se poigrala. Baš je tako i Wendy, jednog jutra sasvim usput, razotkrila nešto što je roditelje jako uznemirilo. Na podu su dječje sobe otkrili lišće kojeg sasvim sigurno nije bilo kad su djeca pošla u krevet, što je gospođu Darling, dakako, jako zbunilo, našto joj je Wendy uz trpeljiv smiješak rekla:

- Mislim da je to opet bio Petar Pan!- Kako to misliš, Wendy?- Baš je zločest što za sobom nije počistio - odgovorila

je Wendy i uzdahnula. Ona je, naime, bila vrlo uredno dijete.Potom je objasnila, kao nešto najnaravnije na svijetu,

kako vjeruje da Petar ponekad noću dođe u njihovu sobu pa sjedne na dno njezine posteljice i zasvira u sviralu. Pritom se nažalost nikad nije probudila, zbog čega ne zna otkud to zna, ali zna da zna.

- Ma pričaš besmislice, zlato mamino. Nitko ne možeući u kuću bez kucanja.

- Mislim da on dolazi kroz prozor - odgovorila je Wendy.- Ljubavi, ta prozor je na drugom katu.- Mama, nije li lišće uz sam prozor?

21

J. M. BARRIE

Tako je doista i bilo. Lišće su zaista našli tik uz prozor.Gospođa Darling nije znala što da o tome misli, jer je

Wendy sve to izgledalo tako prirodno da naprosto nije mogla tek odmahnuti rukom i reći joj da je sve to samo sanjala.

- Dijete moje - uskliknula je mati - zašto mi to nisiprije rekla?

- Zaboravila sam - odgovorila je Wendy bezbrižno. Žurilo joj se na doručak.

0, zacijelo je sve to samo sanjala.Ali, s druge strane, ipak je tu bilo ono lišće. Gospođa Dar-

ling ga je pregledala jako pažljivo. Bilo je to bjelogorično lišće, ali je bila uvjerena da nije spalo niti s jednog stabla što raste u Engleskoj. Četveronoške je obišla pod i napinjući oči pri svje-tlosti svijeće pokušala otkriti trag nepoznatih nogu. Zaružila je žaračem kroz dimnjak i kucnula o zidove. Kroz prozor je sve do pločnika spustila uzicu, i otkrila okomit pad od deset metara, no bez ijednog izboja koji bi olakšao penjanje.

Wendy je zacijelo sve to samo sanjala.Ali Wendy to nije samo sanjala, što se pokazalo već slje-

deće noći, one za koju bismo mogli reći da su baš u njoj počele neobične pustolovine naše dječice.

Te noći o kojoj govorimo, sva su djeca još jednom pošla u krevet. Slučaj je htio da te večeri Nana ima izlazak, pa ih je okupala gospođa Darling i pjevušila im sve dok joj jedno po jedno nije ispustilo ruku i otklizilo u zemlju sna.

Od svih se njih širio takav osjećaj zaštićenosti i ugode da se nasmiješila vlastitim strahovima te spokojno sjela uz vatru i prihvatila se igle i konca.

22

J. M. BARRIE

Bilo je to nešto za Michaela, koji na rođendan počinje nositi košulje. Vatra je, međutim, bila topla, i dječja soba bli-jedo osvijetljena trima noćnim svjetiljkama, pa je gospođi Darling izradak domalo pao u krilo. A onda joj se zaklimala i glava, o, i to kako ljupko. Usnula je i ona. Pogledajte ih svo četvero, Wendy i Michaela tu, Johna tamo, i gospođu Darling kraj vatre. Trebalo je upaliti i četvrtu noćnu svjetiljku.

I dok je tako spavala, usnula je san. Sanjala je da joj se Nigdjelija isuviše približila, i kako se s nje uspio osloboditi neobičan dječak. On je nije uplašio jer je pomislila kako ga je već bila vidjela na licima tolikih žena bez djece. A možda bi ga našla i na licima nekih majki. Ali je u snu vidjela kako je on razderao opnu što je zastirala pogled na Nigdjeliju, a onda je vidjela i Wendy i Johna i Michaela kako vire kroz pro-rez.

Taj bi san sam po sebi bio tričarija da usred tog njezina sna vjetar nije otvorio prozor dječje sobe, i da na pod nije skočio dječak. Dopratilo ga je čudno svjetlo, ne veće od dječje šake, te stalo letati po sobi kao nešto živo, i ja vjerujem da je baš ono probudilo gospođu Darling.

Prenula se i kriknula, i ugledala dječaka, i zbog nečeg smjesta shvatila da je to Petar Pan. Da smo se tu zatekli vi ili ja ili Wendy, vidjeli bismo da je jako sličio poljupcu go-spođe Darling. Bio je to ljupki dječačić, odjeven u lišće bje-logorice slijepljeno sokovima što se cijede iz stabala, no ipak je kod njega najviše očaravalo što je imao još sve mliječne zube. Kad je opazio da je ona već odrasla, iskezio je na nju te svoje biserčiće.

24

GLAVA DRUGA

SJENA

ospođa Darling je vrisnula i baš su se tada, kao na poziv zvoncem, otvorila vrata i u sobu je ušla Nana, vrativši

se s večernje šetnje. Zarežala je i skočila na dječaka, no on je bez napora izletio kroz prozor. Sad je gospođa Darling vri-snula još jednom, ovaj put zbog očaja za njim, jer je pomi-slila da se ubio, pa istrčala na ulicu i potražila dječarca, no njega tu nije bilo. A kad je podigla pogled, u crnini noći nije vidjela ništa osim, bar je tako pomislila, zvijezde padalice.

G

Vratila se u dječju sobu i otkrila da Nana drži nešto u zubima, nešto za što se otkrilo da je dječakova sjena. Kad je skočio prema prozoru, Nana mu je bila za petama. Za-kasnila je da ga uhvati, ali njegova sjena nije stigla izaći. Pro-zor se uz tresak spustio i tako je odsjekao.

Budite uvjereni da je gospođa Darling tu sjenu pregledala vrlo pomno, ali je ona bila zaista sasvim obična.

Nana se nije nimalo premišljala o tome što bi s tom sje-nom bilo najbolje učiniti. Objesila ju je na prozor, čime je htjela reći: - Sigurno će se po nju vratiti. Ostavimo mu je na dohvat ruke da ne uznemiruje djecu.

Nažalost, gospođa Darling je nije mogla ostaviti da tako visi s prozora, jer je previše podsjećala na rublje koje se suši, što srozava ugled čitave kuće. Pomislila je da je pokaže go-spodinu Darlingu, ali je on upravo zbrajao zimske ogrtače za

25

J. M. BARRIE

Johna i Michaela, a glavu je bio omotao vlažnim ručnikom da razbistri misli, pa bi ga bilo ružno smetati. Osim toga, to-čno je znala što bi rekao:

- Sve je to zato što za dadilju imamo psa.Odlučila je stoga sjenu smotati i pažljivo je skloniti u la-

dicu, te pričekati zgodan trenutak da sve kaže mužu. Teško meni!

Zgoda se pojavila tjedan dana kasnije, u onaj nezaboravni petak. Naravno da je bio petak.

- Morala sam biti posebno oprezna jer je bio petak -znala bi poslije govoriti mužu, dok bi joj Nana možda stajalas druge strane i držala je za ruku.

- Ne, ne - uvijek bi joj odgovorio gospodin Darling -za sve sam ja kriv. To sam učinio ja, George Darling. Meaculpa, mea culpa.* - Gospodin Darling je bio klasično obrazovan.

I tako su sjedili iz noći u noć i prisjećali se tog kobnog petka, sve dok im se u mozak nisu utisnule sve pojedinosti i probile na drugu stranu kao likovi na patvorenom novčiću.

- Da barem nisam prihvatila onaj poziv na večeru nabroju 27 - rekla bi gospođa Darling.

- Da samo nisam izlio svoj lijek u Naninu zdjelicu - rekao bi gospodin Darling.

- Da sam se samo pretvarala da ga volim - rekle bi Na-nine vlažne oči.

- Moja sklonost zabavama, George.

mea culpa - moj grijeh

26

PETAR PAN

- Moj kobni smisao za šalu, najmilija.- Moja osjetljivost prema tričarijama, mili moj gazda i

gazdarice.A onda bi se jedno od njih, a ponekad i više njih, sasvim

slomilo, što bi Nanu navelo na pomisao: - Istina je, istina je, nisu za dadilju smjeli uzeti psa. I tad bi joj mnogo puta baš gospodin Darling prinio rupčić očima.

- Taj zloduh! - uskliknuo bi gospodin Darling, a Naninbi lavež bio odjek tog uzvika, no gospođa Darling nikad nijekudila Petra. U desnom je kutu njezinih usana bilo nešto štojoj je branilo da o njemu ružno govori.

Sjedili bi tako u praznoj dječjoj sobi i nujno se prisjećali i najsitnijih pojedinosti te strašne večeri. A počelo je tako obi-čno, točno kao i stotina drugih večeri: Nana je nalila vodu da se Michael okupa i na leđima ga donijela do kade.

- Neću ići spavati - uzviknuo je kao čovjek koji i daljevjeruje da je u tom pogledu njegova zadnja. - Neću, neću.Nana, pa još nije ni šest sati. 0 Bože, o Bože, Nana, više tenikad neću voljeti. Kažem ti da se neću kupati, neću, neću!

A onda je ušla gospođa Darling odjevena u bijelu večer-nju haljinu. Odjenula ju je tako rano jer ju je Wendy jako voljela gledati u njoj, a imala je i ogrlicu koju joj je dao Ge-orge. Na ruci je nosila Wendynu narukvicu: bila ju je zamolila da joj je posudi. A Wendy je tako voljela majci posuđivati na-rukvicu.

Gospođa Darling je jednom zgodom zatekla dvoje svoje starije djece kako se igraju nje i oca i to u času Wendyna rođenja, i John je baš govorio:

27

J. M. BARRIE

- Drago mi je što vas mogu izvijestiti, gospođo Darling,da ste od sada majka - i to baš tonom kakvim bi se u stvarnom slučaju poslužio njen muž.

Wendy je plesala od sreće, baš onako kako je to zacijelo učinila i stvarna gospođa Darling.

A onda se rodio i John, i to uz još malo veću pompu koja mu, smatrao je on, pripada jer je muško, a onda je Mi-chael izišao iz kade i zatražio da se i on rodi, ali mu je John brutalno rekao da ne želi više djece.

Michael se skoro rasplakao.- Mene nitko ne želi - rekao je, a to, razumije se, dama

u večernjoj haljini nije mogla otrpjeti.- Ja te želim - rekla je. - Ja želim treće dijete.- Curicu ili dečka? - upitao je Michael, ali bez mnogo

nade u glasu.- Dečka.I tad joj je skočio u zagrljaj. Bila je to zaista sitnica, ne-

vrijedna spomena, ali možda i ne baš tako sitna s obzirom na to da je to bila zadnja večer što ju je Michael proveo u dječjoj sobi.

A onda su se opet počele nizati uspomene.- I nisam li ja tada uletio kao tornado? - rekao bi go

spodin Darling i osjetio prezir prema samome sebi. I doistaje uletio kao tornado.

Ali možda bismo i za nj mogli naći ispriku. I on se bio spremao za zabavu, i sve je bilo savršeno u redu sve dok nije došao do kravate. Sad ću morati reći nešto što će vas stvarno zapanjiti, ali taj čovjek, unatoč tome što je znao sve o dio-

28

PETAR PAN

nicama i obveznicama, nikad nije uspio steći potpunu vlast nad svojom kravatom. Gdjekad bi mu se ona pokorila bez opiranja, no bilo je i zgoda kad bi zbog mira u kući bilo bolje da je progutao ponos i stavio onu već vezanu kravatu na gu-micu.

A ovo je bila baš jedna od takvih zgoda. Uletio je u dječju sobu sa zgužvanom malom beštijicom od kravate u ruci.

- Dakle, što je bilo, oče dragi?- Što je bilo! - dreknuo je on, i baš se bio zaderao. -

Ta kravata neće oko vrata. Našto je postao baš opasno zajedljiv. - Neće oko vrata! Ali oko noge od kreveta hoće! 0,da, dvadeset sam je puta vezao oko noge od kreveta, ali okovrata, neće pa neće! 0, Bože, o ne, Bože mi oprosti!

Pomislivši kako sve to na gospođu Darling nije ostavilo dovoljno jak dojam, nastavio je strogo:

- Moram te na nešto upozoriti, mama, ako mi se ovakravata ne nađe oko vrata, onda ne možemo na večeru, aako danas ne odemo na tu večeru, onda više nikad neću otićiu ured, a ako više nikad ne odem u ured, umrijet ćemo odgladi i našu će djecu baciti na ulicu.

Gospođa Darling je, međutim, i poslije ove tirade ostala sasvim spokojna. - Daj, milo, meni da ja probam - rekla je, a on ju je zapravo baš to i došao zamoliti, i tako mu je ona svojim finim hladnim prstićima zavezala kravatu dok su okolo stajala djeca i gledala kako se odlučuje njihova sud-bina. Nekom bi drugom muškarcu bilo krivo što to njoj tako lako polazi od ruke, ali je gospodin Darling za tako nešto bio prefin. Nehajno joj se zahvalio i smjesta zaboravio na bijes, da bi već trenutak kasnije plesao po sobi s Michaelom na plećima.

29

J. M. BARRIE

- Kako smo samo divlje hopsali! - rekla je sada gospođaDarling, prisjećajući se svega.

- Naše zadnje hopsanje! - zastenjao je gospodin Darling.- 0, George, sjećaš se kako mi je Michael najednom re

kao: »Mama, a kako smo se mi upoznali?«- Sjećam se!- Bili su tako slatki, o George, je li da jesu?- I bili su naši, naši, i sad ih više nema.Hopsanje se prekinulo kad se pojavila Nana, i onda se

gospodin Darling, zle li kobi, s njom sudario, i tako su mu hlače ostale pune dlaka. A te hlače ne samo da su bile nove, nego su mu bile i prve u životu s opšavom, i stoga se morao ugristi za usnu da mu ne poteku suze. Naravno da ga je go-spođa Darling očetkala, ali je on opet počeo pričati o tome kako su ljuto pogriješili uzevši kuju za dadilju.

- George, Nana je pravo blago.- Ne dvojim, no ponekad me obuzme nelagodan osjećaj

da ona u našoj djeci vidi šteniće.- 0 ne, milo moje, sigurna sam da shvaća da ona imaju

dušu.- Pitam se - odgovorio je gospodin Darling zamišljeno

- ponekad se pitam. Sad je zgoda, pomislila je žena, da mukaže za onog dječaka. On je na to u prvi čas odgovorio samoprezrivim otpuhivanjem, no kad mu je pokazala sjenu, duboko se zamislio.

- Nije od nikog poznatog - rekao je pažljivo je pregledavajući - ali se vidi da je vucibatina.

- Sjećaš se, još smo o tome raspravljali - reče gospodinDarling - kad je ušla Nana s Michaelovim lijekom. Nikad vi-

30

PETAR PAN

še, Nana, nećeš u ustima nositi bocu, i za sve sam samo ja kriv.

Iako je bio prilično jak muškarac, nema dvojbe da se glede tog lijeka ponio prilično budalasto. Ako je gospodin Darling imao kakvu slabost, onda je to bilo uvjerenje da je čitav život hrabro pio lijekove. I zato je sada, kad se Michael stao izmicati pred žlicom u Naninim ustima, rekao prijekornim glasom:

- Michael, budi muško.- Neću, neću! - zločesto je zakričao Michael. Gospođa

Darling je izišla da mu donese čokoladu, a gospodin Darlingpomislio da je time iskazala nedostatak čvrstine.

- Mama, nemoj ga razmaziti - viknuo je za njom. - Michael, kad sam ja bio mali, ja sam pio lijekove bez rogobo-renja. Još bih i rekao: »Hvala vam, mili moji roditelji, štomi dajete bočice da ozdravim.«

On je zaista vjerovao da je to istina, ali je u to povjerovala i Wendy, već u spavaćici, pa rekla, da obodri brata:

- Taj lijek, tata, što si ga ti pio, sigurno je bio mnogoodvratniji?

- I te koliko odvratniji - rekao je gospodin Darling hrabro. - A popio bih ga i sada, tebi za primjer, Michael, danisam izgubio bočicu.

Iako se baš ne bi moglo točno reći da ju je izgubio, nego se usred gluhe noći popeo na kredenc i sakrio je na njemu. On međutim nije znao da ju je ondje pronašla vjerna Liza pa je vratila na njezino mjesto kraj njegova umivaonika.

- Ali, tata, ja znam gdje je ona - uskliknula je Wendy,uvijek sretna da može biti od pomoći. - Ja ću ti je donijeti.

31

). M. BARRIE

I ode prije nego što ju je stigao zaustaviti. Zbog čega mu je istog časa na najneobičniji način klonulo srce.

-John - rekao je i stresao se - taj lijek je prava gnusoba. Tako odurno sluzav i slatkast.

- Ali tata, sve će biti brzo gotovo - rekao je John veselo,i u taj je hip u sobu utrčala Wendy s lijekom u čaši.

- Trčala sam koliko me noge nose - rekla je zadihano.- Ma bila si kao vjetar - odgovorio je otac s upravo okrut

nom uljudnošću, pogađajući je njome kao strelicom. - PrvoMichael - rekao je zagrižljivo.

- Prvo tata - odgovorio je Michael, i inače sumnjičavenaravi.

- Od tog ću se, da znaš, teško razboljeti - rekao je gospodin Darling glasom punim prijetećeg upozorenja.

- Idemo, tata - rekao je John.- Jezik za zube, John - odbrusio je tata.Wendy je ostala sasvim zbunjena.- Mislila sam, tata, da ćeš ti to samo onako.- Nije stvar u tome - odvratio je on. - Nego je stvar u

tome da je u mojoj čaši više nego u Michaelovoj žlici. I samoda mu ne prsne srce ponosno. - I to nije pošteno; i reći ćuto makar pukao: to nije pošteno.

- Tata, ja čekam - rekao je Michael hladno.- Baš lijepo od tebe što veliš da čekaš. Čekam i ja.- Tata je sinja kukavica.- Ne, nego si ti sinja kukavica.- Ja se ne bojim.- Ni ja se ne bojim.

32

PETAR PAN

- Pa onda, popij.- Pa mislim, popij ti.Onda je Wendy na um došla sjajna misao.- A zašto ga ne biste u isti čas popila obojica?- Može - odgovorio je gospodin Darling. - Michael, jesi

spreman?Wendy je izrekla što je trebalo, jedan, dva, tri, i Michael

je popio svoj lijek, no gospodin Darling je svoj gurnuo iza leđa.

Michael je ispustio krik bijesa, a Wendy je uskliknula:- 0, tata!- Što ti to znači, »0, tata«? - zapitao je gospodin Darling.

-1 dosta svađe, Michael. Htio sam ga popiti, ali sam - promašio.Bilo je upravo strašno kako ga je svo troje gledalo, baš

kao da ga ne uvažavaju baš nimalo.- Ma čujte me, svo troje - rekao je on molećivim glasom

čim je Nana otišla u kupaonicu - baš sam smislio silan štos..Izlit ću lijek Nani u zdjelicu, i ona će ga popiti, jer će mislitida je mlijeko!

Lijek je imao boju mlijeka, ali djeca nisu imala smisao za šalu na oca, pa su ga, dok je sipao lijek Nani u zdjelicu, gledala prijekornim pogledom. - Baš smiješno - rekao je s dvojbom u glasu, a djeca ga se, kad su se vratile gospođa Darling i Nana, nisu usudila prokazati.

- Nana, dobar pas - rekao je i potapšao kuju. - Nana,stavio sam ti malo mlijeka u zdjelicu.

Nana je zavrtjela repom, pritrčala lijeku i liznula. A onda pogledala gospodina Darlinga, ali ne bijesno - pokazala mu

33

J. M. BARRIE

je onu krupnu crvenu suzu zbog kakve nam se znadu smiliti plemeniti psi, i odvukla se u kućicu.

Gospodin Darling se silno posramio, ali nije želio popu-stiti. U jezivoj tišini gospođa Darling je onjušila zdjelicu.

- 0, George - rekla je - pa to je tvoj lijek.- Pa to je bila samo mala šala - zaurlao je, dok je ona

tješila dječake a Wendy grlila Nanu. - Kakva korist od toga- rekao je gorko - što se ja mučim kao pseto da u ovu kućuunesem malo veselja.

A Wendy je i dalje grlila Nanu.- Samo daj - dreknuo je - samo je tetoši! A tko tetoši

mene? 0 Bože, ne, ne! Ja sam ovdje samo da zarađujemkruh, zašto bi mene netko tetošio, zašto, zašto, zašto!

- George - rekla je gospođa Darling molećivo - ne takoglasno, čut će nas posluga. Nekako su se bili navikli Ližu zvatiposlugom.

- Samo neka čuje - odgovorio je on bezobzirno. - Do-vedi ovamo čitav svijet. Ali neću dopustiti da taj pas kraljujeu mojoj dječjoj sobi ni jedan jedini sat.

Djeca su zaplakala, a Nana mu je molećivo pritrčala, no on ju je odbio zamahom ruke.

- Uzalud, uzalud - uskliknuo je - pravo je mjesto zatebe dvorište, i u njemu ću te ovaj čas vezati.

- George, George - prošaptala je gospođa Darling - sjetise što sam ti rekla o onom dečku.

No on, vaj, ma ni da čuje. Bio je odlučio pokazati tko je gazda u kući, pa kad Nanu iz kućice nisu mogle izvući na-redbe, on ju je izmamio mednim riječima, pa je grubo zgra-

34

PETAR PAN

bio i izvukao iz dječje sobe. Stidio se što to radi, pa ipak je to učinio. A za sve je bila kriva njegova osjetljiva narav koja je čeznula za uvažavanjem. A kad ju je vezao iza kuće, ne-sretni je otac otišao i sjeo u prolaz, zabivši šake u oči.

U međuvremenu je gospođa Darling u neobičnoj tišini spremila djecu u postelju i upalila im noćne svjetiljke. Čuli su Nanu kako laje, a John je zašmrcao:

- To je zato što je veže lancem u dvorištu - ali je Wendybila umnija.

- Tako Nana ne laje kad je nesretna - rekla je, jedvai sluteći što će se dogoditi. - Ona tako laje kad nanjuši opasnost.

Opasnost!- Wendy, jesi li sigurna?- 0 d a .Gospođa Darling se stresla i prišla prozoru. Bio je čvrsto

zatvoren. Pogledala je van, i noć je bila posuta zvijezdama. Napravile su gužvu oko kuće, kao da bi rado vidjele što će se dogoditi, ali ona to nije opazila, kao što nije opazila ni da su joj dvije manje namignule. Pa ipak joj je bezimeni strah stegnuo srce i natjerao je da krikne:

- Oh, kako bih voljela da večeras ne idem na tu zabavu!Sad je čak i Michael, koji je već napola spavao, shvatio

da se mati uznemirila, pa je upitao:- Može li nam se, mama, nakon što se upale noćne svje

tiljke, baš išta dogoditi?- Baš ništa, zlato moje - odgovorila je ona - jer to su

oči što ih je mama ostavila da paze na njezinu djecu.

35

J. M. BARRIE

Pošla je od kreveta do kreveta i nad njima otpjevala ča-robnu pjesmicu, a mali ju je Michael obavio rukama.

- Mama - uskliknuo je - tako te volim. Bile su to zadnjeriječi što ih je od njega čula; proći će još dugo prije negošto začuje druge.

Broj 27 je bio tek nekoliko koraka daleko, no bio je na-padao sitan sniježac, pa su mama i tata Darling pažljivo birali put da ne zamažu cipele. Sad su već bili sami na ulici, a zvi-jezde su ih motrile. Zvijezde su lijepe, ali one ne mogu ak-tivno sudjelovati ni u čemu, nego tako dovijeka samo gledati. To je kazna što ih je snašla zbog nečeg što su učinile tako davno da se ni jedna više ne sjeća što je to bilo. I zbog toga su starije dobile staklast pogled, zbog čega rijetko i govore (jer je treperenje govor zvijezda), dok se malene još čude. Njihovi osjećaji prema Petru nisu bili baš sasvim prijateljski, jer bi im se on znao nestašno prikrasti, zaci im za leđa i pu-hati u njih da se ugase. Ipak su toliko voljele veselje da su se noćas našle uza nj, a jedva su i čekale da se odrasli sklone s puta. I tako, čim su se na broju 27 iza gospodina i gospođe zatvorila vrata, nebeski se svod uskomešao, i najmanja je od svih zvjezdica na Mliječnoj stazi vrisnula:

- Petre, idemo!

36

GLAVA TREĆA

ZA MNOM, ZA MNOM!

renutak pošto su gospodin i gospođa Darling izišli iz ku-će, noćne su svjetiljke uz dječja uzglavlja nastavile

gorjeti jasnim plamenom. Bile su to zaista strašno lijepe noćne svjetiljke, pa nam može biti samo jako žao što nisu ostale budne da vide Petra. Wendyna je svjetiljka, međutim, zažmirkala i zijevnula tako jako da su poslije nje zijevnule i dvije druge, pa su se onda, ne stigavši ni zatvoriti usta, sve tri ugasile.

T

Ali sad se u sobi pojavila druga svjetiljka, tisuću puta svjetlija od noćnih, i dok smo ovo izrekli, ona je već, u potrazi za Petrovom sjenom, prošla kroz sve ladice u sobi, prekopala garderobu, iskrenula sve džepove. Ali to zapravo i nije bila svjetiljka, nego nešto što je stvaralo svjetlo brzim bljeskanjem po sobi, a kad je na trenutak zastalo, mogli smo vidjeti da je to zapravo vila, ne veća od podlanice, no još u rastu. Bijaše to djevojčica prekrasno odjevena u bjelogorični list, čista kroja i duboka izreza, kroz koji se njezina pojava razabirala sasvim jasno, a zvala se Tintilinčica. Vidjelo se da je pomalo sklona zaobljivanju.

Trenutak pošto je u sobu uletjela vila, dah je zvjezdica raskrilio prozor, i u sobu je uskočio Petar. On je Tintilinčicu bio ponio komadić puta, i sad mu je ruka bila sva još musava od njezina praška.

37

J. M. BARRIE

- Tintilinčica - zazvao je tiho, nakon što se uvjerio dasu djeca već usnula. - Tinka, gdje si? Ona je na trenutakzastala u krčagu, i to joj se silno svidjelo, jer još nikad nijebila u njemu.

- 0, izdiri iz tog krčaga i reci mi znaš li gdje li su mistavili sjenu?

Odgovorilo mu je najljupkije zveckanje zlatnih zvonaca. Bio je to vilinski govor. Vi ga, obična djeca, nikad i ne čujete, no kad biste ga čuli, shvatili biste da ste ga već čuli.

Tinka mu reče da je sjena u onoj velikoj kutiji. Pritom je mislila na kredenc, pa je Petar priskočio ladicama, objema rukama sve iz njih razbacao po podu, onako kako kralj u gomilu razbacuje bakrenjake. Tako se u trenutku ponovno domogao svoje sjene, pa je u silnoj radosti sasvim zaboravio da je Tintilinčicu zatvorio u ladici.

Ako je ikada o tome razmišljao, a u što sumnjam, za-cijelo je pomislio da će se on i njegova sjena, kad se opet nađu jedno drugom u blizini, stopiti kao dvije kapi vode, pa kad se to nije dogodilo, obuze ga silan strah. Pokušao ih je slijepiti sapunom iz kupaone, ali ni to ne dade baš nikakva ploda. Nato Petar zadrhta čitavim tijelom, pa sjedne na pod i zaplaka.

Njegovi su jecaji probudili Wendy, pa se uspravila u kre-vetu. Ugledavši neznanca gdje plače na podu njezine sobe, ne uplaši se baš nimalo; naprotiv, to joj se učini na ugodan način zanimljivo.

- Dječače - reče otmjeno - zašto plačeš?

I Petar je znao biti neobično uljudan, jer je na vilinskim ceremonijama stekao uzvišene manire, pa je ustao i lijepo

38

PETAR PAN

joj se naklonio. To se njoj baš jako svidjelo, pa se i ona nje-mu lijepo naklonila iz kreveta.

- Kako se zoveš? - upitao je.

- Wendy Moira Angela Darling - odgovorila mu je ne bezizvjesnog zadovoljstva. - A ti?

- Petar Pan.

Ona je već bila stekla čvrsto uvjerenje da je to zacijelo Petar, ali joj se njegovo ime učini prilično kratkim.

- I to je sve?

- Da - odgovori on prilično odsječno. Sad mu se njegovoime po prvi put učinilo nekako kusato.

- Baš mi je žao - reče Wendy Moira Angela.

- Nije ni važno - odgovorio je Petar i progutao slinu.

Upitala ga je gdje živi.

- Druga desno - glasio je njegov odgovor - i onda ravnodo jutra.

- Kako smiješna adresa!

Petru je potonulo srce. Sad se i njemu njegova adresa po prvi put učinila smiješnom.

- Baš nije nimalo smiješna - odgovorio je.

- Hoću reći - rekla je Wendy prijazno, jer se prisjetilada je ona tu domaćica - tamo ti stižu pisma?

Bilo bi mu draže da ih nije spomenula.

- Ja ne dobivam nikakva pisma - odgovorio je prezrivo.

- Ali ih dobiva tvoja mama?

- Ja nemam mamu - odgovorio je Petar. I ne samo štoje nije imao, nego nije osjećao ni najmanju želju da je ima.

39

J. M. BARRIE

Smatrao je da ih, kao osobe, silno precjenjuju. Wendy je, me-đutim, smjesta osjetila da se našla pred tragedijom.

- 0, Petre, nikakvo onda čudo da plačeš - rekla je paustala iz postelje i pritrčala do njega.

- Ne plačem ja zbog majke - odgovorio je on poneštoozlojeđeno. - Nego plačem zato što ne mogu prilijepiti sjenu.A osim toga i ne plačem.

- Ona ti je otpala?

- D a .

Tad Wendy ugleda na podu sjenu, a bila je tako musava da joj se Petar strašno smilio. - Prestrašno! - rekla je, ali se morala nasmiješiti kad je opazila kako je pokušava pri-lijepiti sapunom. Vidi se, dečko!

Ali je na sreću smjesta shvatila što joj je činiti.

- Morat ćemo je prišiti - rekla je pomalo zaštitnički.

- Što to znači prišiti? - upitao je Petar.

- Pa ti si baš strašna neznalica.

- Nisam.

A ona se upravo naslađivala njegovim neznanjem.

- Ja ću ti je prišiti, maleni čovječe - rekla je iako jojje rastom bio ravan, pa izvadila pribor za šivanje i prisila musjenu za stopalo.

- Bojim se da bi te moglo malo zaboljeti - upozorila gaje.

- Možda, ali neću plakati - odgovorio je Petar koji je umeđuvremenu već stekao uvjerenje da nikad u životu nije nizaplakao, a zamalo se i sjena počela ponašati dolično, iakoje i dalje bila malo zgužvana.

40

PETAR PAN

- Možda sam je trebala izglačati - rekla je Wendy zamišljeno, ali je Petar, kao pravi dečko, malo mario za vanjskiizgled, i već je skakao po sobi obuzet divljom radošću. Novaj, već je bio zaboravio da svoju sreću duguje Wendy. Mislioje da si je sjenu bio sam pričvrstio.

- Kako sam samo pametan - zagraktao je oduševljeno.- 0, velika sam ja glava!

Srce nas boli što moramo priznati da je kod Petra umi-šljenost bila jedna od najupadljivijih osobina. Ili, da budemo brutalno iskreni, na svijetu nikad nije bilo dječaka tako pu-nog sebe.

Wendy je, međutim, na trenutak ostala zgranuta.

- Hvališo - uskliknula je, pa dodala upravo jezivo sarkastično: - Naravno da za to ja nisam baš nimalo zaslužna!

- A nešto malo - odgovorio je Petar nehajno pa nastaviocupkati.

- Malo! - odgovorila je ona uzvišeno. - Ako ti više nisampotrebna, mogu se bar povući - rekla je i na najdostojanstveni) i način uskočila u krevet i pokrila lice plahtom.

Da je natjera da podigne pogled, Petar se učini kao da će otići, no kad mu to nije uspjelo, sjede na dno kreveta i lagano je tucne po stopalu.

- Wendy - reče - nemoj se duriti. Wendy, kad sam zadovoljan sobom ja se upravo moram praviti važan. Ona gai dalje nije htjela pogledati, iako je otvorila četvere uši. -Wendy - nastavio je Petar glasom kojem se još nijedna ženanije uspjela oprijeti - Wendy, jedna cura vrijedi više od dvadeset dečkih.

41

|. M. BARRIE

A Wendy je bila žena do svakog centimetra, makar tih

centimetara i ne bilo baš jako mnogo, pa je povirila ispod

posteljine.

- Zbilja tako misliš?

- Najozbiljnije.

- A ja mislim da je to od tebe savršeno lijepo - izjavila

je Wendy - pa ću zato opet ustati. Rekla je to pa sjela do

njega na rub kreveta. A osim toga mu je rekla da će mu,

ako želi, dati pusu, ali Petar nije znao što to znači, pa je s

očekivanjem ispružio ruku.

- Nije valjda da ne znaš što je to pusa? - upitala je zgra

nuto.

- Daj mi je pa ću znati - odgovorio je on kruto, našto

mu je ona, da ga ne povrijedi, dala naprstak.

- A sad - rekao je on - mogu li i ja tebi dati pusu? Naštomu je ona odgovorila pomalo izvještačeno: - Ako izvoliš. Potom si je pomalo snizila vrijednost jer je prema njemu podigla glavu, ali joj je on samo na dlan spustio dugme napravljeno od žira, pa je Wendy polako vratila glavu u prijašnjipoložaj, te mu uljudno rekla da će njegovu pusu nositi o lančiću oko vrata. A bila je prava sreća što je to učinila, jer ćejoj to poslije spasiti život.

Kod ljudi iz našeg društva uobičajilo se da, nakon upoz-navanja, upitaju i za starost, pa je Wendy, koja je uvijek vo-ljela raditi sve baš kako treba, upitala Petra koliko mu je go-dina. Ali to pitanje baš i nije bilo najsretnije. Bilo je kao onaj pismeni test koji nas pita gramatiku, dok bismo mi radije da nas pita engleske kraljeve.

42

PETAR PAN

- To ne znam - odgovorio je on s nelagodom - ali znamda sam još jako mlad. On zapravo o tome nije znao baš ništa,nego je o svemu tek nagađao, ali je ipak odlučio bubnuti,pa što bude: - Wendy, ja sam pobjegao na sam dan svog rođenja.

Wendy je to prilično iznenadilo, ali i izazvalo njezino za-nimanje. Zato mu je u dražesnoj salonskoj maniri, dotaknu-vši spavaćicu, stavila do znanja da joj može sjesti bliže.

- To je bilo zato što sam čuo tatu i mamu - objasnioje tiho - kako pričaju o tome što ću biti kad budem veliki.Sad se već bio sav zajapurio. - Ali ja ne želim nikada bitiveliki - rekao je s bijesom u glasu. - Nego želim zauvijekostati mali i samo se igrati. I tako sam pobjegao u Kensin-gtonski vrt i u njemu dugo živio među vilama i vilenjacima.

Ona mu je uputila pogled pun najiskrenijeg divljenja, i on je pomislio da ga je zaslužio svojim bijegom, dok se ona zapravo zadivila njegovu poznanstvu s vilama i vilenjacima. Wendy je bila takva kućna maćuhica da joj se druženje s vi-lama učinilo nečim doista prekrasnim. I sad ga je zasula pi-tanjima o njima, što ga je vrlo začudilo, jer sve su te vile za nj bile čista gnjavaža, plele su mu se pod noge i tako dalje, tako da se od njih gdjekad morao čak i skrivati. Ipak su mu one, u cjelini gledano, bile drage, pa joj je zato i ispričao kako su nastale.

- Vidiš, Wendy, kad se prva beba prvi put nasmijala, njense smijeh razbio u tisuću komadića koji su se razbježali, ito je bio početak vila.

Takav je razgovor bio mukotrpan, ali kako je bila kućna maćuhica, njoj se svidio.

43

J. M. BARRIE

- I tako bi - nastavio je vedro - svaki dječak i svakadjevojčica morali imati svoju vilu ili vilenjaka.

- Morali imati? Ta zar nemaju?

- Ne. Vidiš, današnja djeca znaju toliko toga, da uskoroneće ni vjerovati u vile, a svaki put kad neko dijete veli: »Jane vjerujem u vile«, negdje se vila sruši mrtva.

Tad mu se, međutim, učini da je već bilo dosta priče o vilama, a osim toga mu najednom prosine da je Tintilinčica sasvim utihnula.

- Da mi je znati gdje li se djela - rekao je pa ustao izazvao Tinku imenom. Wendy je od nenadanog ushita zatrep-talo srce.

- Petre - rekla je i grčevito ga uhvatila - nećeš mi valjdareći da je u sobi prava pravcata vila!

- Ovaj čas je bila - odgovorio je on pomalo nervozno.- Možda je ti čuješ? Sad oboje stadoše osluškivati.

- Ja čujem samo jedno - rekla je Wendy. - Kao nekakvozveckanje zvončića.

- Mislim, to je onda Tinka, jer takav je govor vila. Kaoda je sada i ja čujem.

Zvuk je dopirao iz kredenca, i Petru se razvedrilo lice. Nikome lice nije znalo biti radosnije, a smijeh mu je bio naj-ljupkije gugutanje. Smijao se još onim prvim smijehom.

- Wendy - prošaptao je vedro - ta nisam je valjda zatvorio u ladicu!

Pustio je ubogu Tinku iz ladice, i sad se ona razletjela po sobi sve vrišteći od bijesa.

- Ne bi smjela tako govoriti - odvratio joj je Petar. -Razumije se da mi je jako žao, ali kako sam mogao znatida si u ladici?

44

PETAR PAN

Wendy ga nije slušala.

- 0, Petre - uskliknula je - kad bi bar na trenutak stalada je mogu pogledati!

- One jedva da ikad i miruju - odgovorio je, ali ju jeWendy ipak na trenutak vidjela kada je to romantično stvorenje na časak predahnulo na satu s kukavicom. - 0, bašje slatka! - uskliknula je, iako je Tinkino lice još bilo izobličeno od bijesa.

- Tinka - obrati joj se Petar prijazno - ova dama velida bi te željela za svoju vilu.

Našto joj Tintilinčica odgovori baš bezobrazno.

- Što je rekla? - upitala je Wendy.

Petar joj je morao prevesti.

- Ona baš nije jako pristojna. Veli da si gnusna klipača,i da je ona moja vila.

Pokušao ju je razuvjeriti.

- Tinka, ta i sama znaš da ne možeš biti moja vila, zatošto sam ja gospodin a ti dama.

Našto Tinka odgovori ovim riječima:

- Magarče glupi - i nestade u kupaonici.

- To je sasvim obična vila - objasnio je Petar kao dase ispričava. - A zove se Tintilinčica zato što krpi kotlovei lonce.

U tom su času već bili skupa u naslonjaču, i Wendy ga je obasula novim pitanjima.

- Ako sad više ne živiš u Kensingtonskom vrtu...

- Ponekad i živim.

- Ali gdje si uglavnom sada?

45

J. M. BARRIE

- S izgubljenim dječacima.

- Tko su sad pak ti?

- To su djeca ispala iz kolica dok je dadilja gledala nadrugu stranu. Ako ih u roku od sedam dana nitko ne potražuje, otpremaju ih u Nigdjeliju radi smanjenja troškova.A ja sam im kapetan.

- Sigurno je jako veselo!

- I jest - odvratio je lukavi Petar - ali smo priličnousamljeni. Jer vidiš da nemamo ženskog društva.

- Zar među njima nema baš nijedne curice?

- 0, ne, jer su curice, znaš, tako pametne da i ne ispadaju iz kolica.

To je Wendy silno polaskalo.

- Znaš - rekla je - ti o nama curicama govoriš baš krasno, a John nas, to je ovaj tu, baš prezire.

U odgovor Petar ustane i udarcem noge izbaci Johna iz kreveta, sa svom posteljinom; jedan udarac i gotovo. Wendy se to, za prvi susret, učinilo malo preslobodnim, pa mu je poprilično zažarenim glasom rekla da nije kapetan i u nje-zinoj kući. John je, međutim, nastavio na podu spavati tako spokojno da ga je u tom položaju i ostavila.

- Ipak znam da si mi time htio ugoditi - rekla je i malose smirila - pa mi stoga smiješ dati pusu. Na trenutak je,naime, posve zaboravila da on o tome ne zna ništa.

- Znao sam da ćeš tražiti da ti je vratim - rekao je pomalo gorko i pružio joj naprstak.

- 0, Bože - rekla je pristojna djevojčica Wendy - nisammislila pusu, nego naprstak.

46

PETAR PAN

- A što je to?

- Ovo - rekla je i poljubila ga.

- Vrlo neobično! - rekao je Petar vrlo ozbiljnim glasom.- A sad da ja tebi dam naprstak?

- Ako hoćeš - odgovorila je Wendy, ali joj je glava ovajput ostala sasvim uspravna.

Našto ju je Petar naprstkovao, no ona baš u taj čas cikne.- Što je bilo?

- Kao da me netko povukao za kosu.

- To je zacijelo Tinka. Ne sjećam se da je ikad prije bilatako zločesta.

I doista, Tinka je opet stala letati na sve strane i pritom se služiti vrlo uvredljivim izrazima.

- Veli mi, Wendy, da će ti to napraviti svaku put kad midadeš naprstak.

- Ali zašto?

- Tinka, zašto?

Našto Tinka opet odgovori: - Budalo glupa. Petar to ni-kako nije mogao shvatiti, ali zato jest Wendy, koja se, me-đutim, pomalo razočarala kad joj je Petar priznao da je na prozor njezine sobe sletio ne da je vidi, nego da čuje priče.

- Ja, shvaćaš, ne znam baš nijednu priču. A ne zna ihni itko od izgubljenih dječaka.

- To je savršeno prestrašno - reče Wendy.

- A znaš li - upita Petar - zašto laste grade gnijezda podstrehama? Zato da slušaju priče. 0, Wendy, tvoja ti je mamapričala tako krasnu priču.

- Koju to?

47

J. M. BARRIE

- 0 kraljeviću koji nije mogao pronaći damu sa stakle

nom papučicom.

- Petre - rekla je Wendy uzbuđeno - to je bila Pepeljuga,

i on ju je našao, i poslije su živjeli sretno sve dok nisu umrli.

Petra je to toliko razveselilo da je ustao s poda, na kojem

su sjedili, i pohitao do prozora.

- Kamo ćeš? - uskliknula je, a zle je slutnje obuzeše.

- Idem ispričati drugim dečkima.

- Nemoj ići - zazvala ga je molećivo. - Petre, ja znam

tolike priče.

Baš su tako glasile njezine riječi, te je stoga sasvim neo-

sporno tko je tu koga prvi doveo u napast.

Našto se on vratio, a u očima mu je bio izraz tako gram-

ziv, da ju je morao upozoriti, ali nije.

- 0, priče koje bih mogla pričati drugim dečkima! -

uskliknula je, a onda ju je Petar uhvatio i stao vući prema

prozoru.

- Daj me pusti! - zapovjedila mu je Wendy.

- Wendy, daj molim te, pođi sa mnom da pričaš drugim

dečkima.

Njoj je, naravno, bilo jako drago što je to moli, ali je ipak

rekla:

- 0, ljudi, ne mogu. Što bi rekla mama! A osim toga ne

znam ni letjeti.

- Ja ću te naučiti.

- 0, to bi baš bilo fino.

- Naučit ću te kako da skočiš vjetru na leđa, pa idemo.

- Oo! - uskliknula je ona silno ushićeno.

48

PETAR PAN

- Wendy, Wendy, umjesto da spavaš u tom svom glupomkrevetu, mogla bi sa mnom letjeti svijetom i pričati zvijezdama svakojaka čuda.

-Oo!

- A osim toga, tu su i sirene.

- Sirene! S repom?

- S tako dugim repovima.

- Oh - uskliknula je Wendy - da mi je vidjeti sirenu!

Sad je on postao upravo zastrašujuće lukav.

- Wendy - rekao je Petar - koliko bismo te svi mi poštovali.

Ona se od muke počela vrpoljiti čitavim tijelom. Kao da se

svim silama trudila ostati s nogama na zemlji. Ali on

prema njoj nije imao milosti.

- Wendy - rekao je taj lukavac - mogla bi nas uvečečak i sve pokrivati.

- Oo!

- Nitko nas još nikad nije uvečer pokrio.

- Oo - rekla je, a ruke su joj se same pružile premanjemu.

- A mogla bi nam i krpiti odjeću, i šivati nam džepove.Jer ih nitko od nas nema.

I tko bi se tome mogao oprijeti?

- To je zaista upravo strašno predivno! - uskliknula je.

- Petre, a bi li mogao naučiti letjeti i Johna i Michaela?

- Ako hoćeš - odgovorio je ravnodušno, a ona je pritrčalaJohnu i Michaelu te ih prodrmusala.

49

J. M. BARRIE

- Probudite se - uskliknula je - došao je Petar Pan ion će nas naučiti kako se leti.

John je protrljao oči.- Onda ću ustati - rekao je, ali je, dakako, već bio na

podu. - Hej - rekao je - već sam ustao!Do tada je već bio ustao i Michael, a pogled mu je bio

oštar kao nož sa šest oštrica i pila, ali im je onda Petar na -jednom dao znak da ušute. Na licu im se pojavila ona strašna proračunatost djece koja osluškuju zvukove iz svijeta odra-slih. Sve je postalo mirno kao sol. I onda je najednom sve bilo u redu. Ali ne, stanite! Ništa više nije bilo u redu. Nana, koja je svu večer očajnički lajala, ukazujući na opasnost, sad je utihnula. I baš su tu šutnju i bili čuli.

- Gasi svjetla! Skrivaj se! Brže! - uskliknuo je John, paza čitave te pustolovine prvi i jedini put preuzeo komandu.I tako, kad je ušla Liza, noseći u rukama Nanu, dječja je sobaopet izgledala kao ona stara, i bila je sva u mraku. I čovjekbi se mogao zakleti da je troje njezinih zločestih stanovnikaanđeoski disalo u snu. A zapravo su se djeca iza zavjesa naprozorima samo pretvarala da to čine.

Liza je bila baš zlo raspoložena, jer je baš bila u kuhinji i miješala božični puding, kad su je od njega - i to još s grožđicom prilijepljenom za obraz - odvukle Nanine besmi-slene sumnje. Pomislila je kako bi malo mira mogla dobiti samo ako Nanu na trenutak otpremi u dječju sobu, dakako kao zarobljenicu pod paskom.

- Evo, sumnjičava beštijo - rekla je ne žaleći baš nimalošto je Nana pala u nemilost - zar nije sve u savršenom redu?Sva tri mala anđelka spavaju u svojim posteljicama. Čuj ihsamo kako nježno dišu.

50

PETAR PAN

Sad je Michael, osokoljen uspjehom, izdahnuo tako gla-sno da su ih skoro otkrili. Nana je shvatila o kakvom je di -sanju riječ, pa se pokušala istrgnuti iz Lizina zagrljaja.

Ali je Liza bila tvrda.- Nana, dosta više toga - rekla je strogo pa je izvukla

iz sobe. - Upozoravam te, zalaješ li još samo jednom, idemravno gospodinu i gospođi, pa kad ih dovedem sa zabave, o,kako će te tada gospodin išibati, a i pravo je.

Ponovno je zavezala nesretno pseto, no mislite li da je Nana prestala lajati? Da dovede gospodina i gospođu sa za-bave? Ta baš je to i željela. I mislite li da je marila za to hoće li je išibati, samo ako su djeca, stavljena joj na brigu, sigurna? No Liza se nažalost vratila svom pudingu, a Nana, videći da se od nje ne može nadati nikakvoj pomoći, počela je potezati i potezati lanac sve dok ga napokon nije prekinula. Trenutak kasnije već je uletjela u blagovaonicu na broju 27 i podigla šape prema nebu, što je bio njen najdojmljiviji način izražavanja. Gospodin i gospođa Darling smjesta su shvatili da se u dječjoj sobi događa nešto strašno, pa su i ne pozdravivši domaćicu izletjeli na ulicu.

U međuvremenu je, međutim, prošlo već deset minuta otkako su tri mala nitkova podmuklo disala iza zavjese, a i Petar Pan je uspio obaviti već dosta toga.

No vratimo se u dječju sobu.- Sve u redu - objavio je John pa izišao iz skrovišta. -

Dakle, Petre, ti zbilja znaš letjeti?Petar mu se nije potrudio odgovoriti, nego je samo oble-

tio sobu, osvojivši usput i okvir kamina.

51

J. M. BARRIE

- 0, kolosalno! - rekoše John i Michael.- 0, predivno! - uskliknula je Wendy.- 0 da, ja sam divan, o da, upravo predivan! - rekao

je Petar i opet zaboravivši na ponašanje.Letenje im se sad učinilo upravo veselo jednostavnim, pa

su pokušali poletjeti najprije s poda a zatim i s kreveta, no svaki bi put, umjesto prema gore, krenuli prema dolje.

- Čuj, kako ti to radiš? - upitao je John i protrljao koljeno. Imao je vrlo razvijen smisao za praktično.

- Samo neka ti misli budu divne i krasne - objasnio jePetar - pa će te one dići u visine.

Zatim im je još jednom pokazao.- Kad letiš kao lud - rekao je John. - Ne bi to mogao

još jednom ali sasvim polako?Sad je to Petar izveo i brzo i polako.- Wendy, shvatio sam! - uskliknuo je John, ali je uskoro

otkrio da zapravo nije. Nitko od njih nije mogao poletjeti nicentimetra, iako su čak i Michaelu usta bila puna uzvika, odkojih Petar nije razumio ni A ni B.

Razumije se da se to Petar s njima samo poigravao, jer nitko zapravo ne može letjeti dok ga ne zapuhnu vilinskom prašinom. Jedna mu je ruka, međutim, kako već rekosmo, na svu sreću bila njome zamazana, pa je na svo troje puhnuo malo prašine, a što je urodilo upravo sjajnim plodom.

- Sad samo ovako migoljite ramenima - rekao je - paidemo.

Svi su sad već stajali na krevetcima, i onda je srčani Mi-chael krenuo prvi. On to zapravo i nije htio, ali je ipak kre-nuo, i u hipu se prenio na drugi kraj sobe.

52

PETAR PAN

- Letim! - zavrisnuo je još u zraku.Tad je krenuo i John, pa se s Wendy našao kraj vrata

kupaone.- 0, prekrasno!- 0, super!- Vidi me, vidi me!- Vidi me, vidi me!- Vidi me, vidi me!U eleganciji se letenja nisu mogli ni izdaleka mjeriti s

Petrom, jer su se i protiv volje pomalo ritali, no glave su im se ljuljuškale uz sam strop, a što može biti ljepše od toga? Petar je u prvi mah pružio Wendy ruku, ali ju je odmah mo-rao povući, toliko je time ogorčio Tinku.

I tako su išli gore-dolje, pa u krug i u krug. Kao da su na nebu, što reče Wendy.

- Slušajte - uskliknuo je John - a zašto da svi ne odemovan?

Razumije se da ih je Petar baš na to i želio namamiti. Michael je bio spreman: želio je vidjeti koliko će mu trebati

da prevali milijardu milja. Wendy se, međutim, nećkala.- Sirene! - rekao je Petar još jednom.- Oo!- A ima i gusara.- Gusari - uskliknuo je John i dohvatio svoj nedjeljni

šešir. - Idemo odmah.I baš su u tom trenutku gospodin i gospođa Darling žur-

no, skupa s Nanom, s broja 27 hitali kući. Potrčali su na sre-dinu ulice da pogledaju prozor dječje sobe. I da, još je bio

53

J. M. BARRIE

zatvoren, no soba je upravo plamtjela svjetlom, i pri svemu ih je tome najviše privukao pogled na sjene na zavjesama, tri mala lika u spavaćicama, kako kruže i kruže, i to ne na podu nego u zraku.

Ali ne tri, već četiri!U drhtavici otvoriše ulična vrata. Gospodin Darling bi bio

poletio gore, ali mu je gospođa Darling dala znak da bude tih. Pokušala je čak utišati i hod vlastita srca.

Hoće li do dječje sobe stići na vrijeme? Stignu li, koliko će se svi tome veseliti, a i mi ćemo olakšano uzdahnuti, ali i ostati bez priče. S druge pak strane, ako i ne stignu, ja sve-čano obećavam da će ipak na koncu sve ispasti dobro.

A do dječje bi sobe stigli na vrijeme da ih nisu motrile zvjezdice. I zato su još jednom puhnule i raskrilile prozor, i tada je najmanja među njima uskliknula:

- Petre, opasnost!I tada je Petar shvatio da više ne smije izgubiti ni časka.- Idemo - viknuo je zapovjednički i smjesta se digao u

noć, a za njim smjesta i John i Michael i Wendy.Gospodin i gospođa Darling i Nana u sobu su upali pre-

kasno. Ptičice su već bile odletjele.

54

GLAVA ČETVRTA

LET

D,ruga desno i onda ravno do jutra. Bio je to, kako je

Petar rekao Wendy, put do Nigdjelije; pa ipak je čak ni ptice, opremljene kartama u koje bi pogledavale u zaklonjenim kutovima, ne bi po takvim uputama znale naći. Petar je, shvaćate, rekao prvo što mu je puhnulo u glavu.

Njegovi su mu suputnici u prvo vrijeme vjerovali naslijepo, i tolika bijaše njihova radost letenja da su rasipali vrijeme u kru-ženju oko crkvenih zvonika i svih drugih visokih objekata na koje bi naišli putem, a koji su im nadraživali maštu.

John i Michael su se utrkivali, i Michael je bio brži.Sad su se s omalovažavanjem prisjećali toga kako su još

ne tako davno smatrali da su ne znam što samo zato jer mo-gu letati po sobi.

Još ne tako davno. No kako davno? Kad su te misli počele ozbiljno uznemiravati Wendy, već su letjeli preko mora. John je smatrao da je to već njihovo drugo more i treća noć.

Ponekad je bilo tamno, a ponekad svijetlo, onda bi bilo jako hladno, a onda opet i pretopio. Jesu li zaista ponekad osjećali glad ili su se samo pretvarali, zato što ih je Petar hranio na tako nov i zgodan način? On bi naprosto krenuo za pticom koja bi u kljunu nosila hranu prikladnu za ljude, pa im je oteo, a onda bi ptica krenula na nj, pa je otela nje-mu. I tako bi se miljama veselo nahincavali, te se napokon rastali uz uzajamne izraze naklonosti. Wendy je, međutim,

55

J. M. BARRIE

pomalo zabrinuto opazila da Petar, po svemu sudeći, i ne opaža da je taj način stjecanja kruha svagdanjeg pomalo neo-bičan, te da za druge i ne zna.

Ali se zato sasvim izvjesno nisu pretvarali da im se spava, jer bi zaista osjetili pospanost. A to je bilo opasno, jer čim bi zakunjali smjesta bi propali u dubinu. A u svemu je bilo najstrašnije što je to Petru bilo smiješno.

- Eno ga, opet pada! - uskliknuo bi veselo kad bi Mi-chael najednom opet propao kao kamen.

- Spasi ga, spasi ga! - zavapila bi Wendy pri pogledu nastrahotu okrutnoga mora u velikoj dubini. Napokon bi se Petar ipak sunovratio iz visina, pa uhvatio Michaela trenutakprije udara u more, a izveo bi to izvanredno ljupko. Ipak jepritom uvijek čekao sve do u zadnji čas, i dojam je bio daga više zanima vlastita vještina negoli spašavanje ljudskogaživota. A osim toga je i jako volio raznovrsnost, pa bi mu zabava koja bi ga u jednom trenutku sasvim zaokupila već sljedećeg znala postati sasvim nezanimljivom, tako da je uvijekostajala mogućnost da će te, kad sljedeći put propadneš, pustiti da padneš.

On je pak mogao spavati i u zraku a da ne padne. Okre-nuo bi se na leđa i nastavio lebdjeti, no to je mogao djelimice i zato što je bio tako lagan da bi, kad biste mu prišli s leđa i samo puhnuli, odmah poletio brže.

- Budi malo pristojniji prema njemu - šapnula je WendyJohnu kad su se igrali - »slijedi vođu«.

- Onda mu reci da se prestane praviti važan - odgovorioje John.

Kad bi se igrali - »slijedi vođu« - Petar bi poletio tik uz vodu i u prolazu svakom morskom psu dotakao rep, baš

56

PETAR PAN

onako kao što na ulici prelazimo prstom po šipkama željezne ograde. Oni u tom slijeđenju baš nisu imali mnogo uspjeha, pa se on možda i stvarno pravio važan, napose s obzirom na to što se stalno osvrtao da vidi koliko im je repova pro-maklo.

- Morate biti fini prema njemu - utuvljivala je Wendybraći u glavu. - Što bismo radili da nas ostavi?

- Mogli bismo se vratiti - odgovorio je Michael.- A kako bismo bez njega uspjeli naći put?- Onda bismo, mislim, mogli i produžiti - rekao je John.- John, to i jest ono najstrašnije. Morali bismo nastaviti,

jer ne znamo kako da stanemo.I to je bila istina, jer im je Petar zaboravio pokazati kako

se zaustavlja.John je međutim rekao da bi, kad bi se i dogodilo ono

najgore od najgoreg, trebali samo produžiti ravno naprijed, pa kako je Zemlja okrugla, nakon nekog bi se vremena za-cijelo vratili na vlastiti prozor.

- A tko bi nam, John, nabavljao hranu?- Ja sam, Wendy, onom orlu iz usta sasvim elegantno

oteo zalogaj.- Iz dvadesetog pokušaja - podsjetila ga je Wendy. - No

čak i da smo se već izvijestili u skupljanju hrane, vidi kakose, kad njega nema u blizini da nam pruži ruku, još zali-jećemo u oblake i druge stvari.

I doista su se stalno u nešto zalijetali. Sad su već znali snažno letjeli, iako su se i dalje i suviše ritali, no kad bi pred sobom ugledali oblak, što su se više trudili da ga zaobiđu to

57

J. M. BARRIE

su se u nj sigurnije zabijali. Da je Nana bila s njima, zacijelo

bi do sada Michaelu već bila stavila zavoj oko čela.

Petar na trenutak nije bio s njima, pa su se gore, onako

prepušteni sami sebi, osjećali prilično usamljeno. On je bio

toliko brži od njih da bi znao u trenutku odjezditi i izgubiti

se iz vida, radi neke pustolovine u kojoj oni nisu sudjelovali.

Samo bi se stuštio odozgo, pršteći od smijeha zbog nečeg

smiješnog što je rekao zvijezdi, ali bi pritom već i zaboravio

što je to bilo, ili bi se pak digao iz dubine, posut i slijepljen

ljuskama sirene, a ipak ne bi znao zasigurno reći što se za-

pravo dogodilo. A to je zaista jako ljutilo djecu koja još nikad

nisu vidjela sirenu.

- A ako ih on tako brzo zaboravlja - glasno je razmišljala

Wendy - kako onda možemo očekivati da će se sjećati nas?

I doista, ponekad kad bi se vratio, ne bi ih se više sjećao,

ili bar ne dobro. Wendy je u to bila uvjerena. Vidjela bi kako

mu se u oči vraća prepoznavanje u trenutku kad bi im se

spremao reći koliko je sati i produžiti. Jednom mu je čak

morala reći kako se zove.

- Ja sam Wendy - rekla mu je srdito.

Njemu je bilo jako žao.

- Slušaj, Wendy - šapnuo je - kad god vidiš da te poči

njem zaboravljati, samo mi ponavljaj »Ja sam Wendy« pa ću

se sjetiti.

Dakako da takvo rješenje nije nimalo zadovoljavalo. Ipak, da se nekako iskupi, pokazao im je kako da se opruže na jakom vjetru koji ide njihovim smjerom, i ta je promjena bila tako ugodna da su to iskušali nekoliko puta i otkrili da tako

58

PETAR PAN

mogu spavati bez opasnosti. Zapravo bi spavali i duže, ali bi Petru spavanje brzo dodijalo, pa bi dreknuo svojim kapetan-skim glasom: - Mičimo se odavde. I tako su se, uz povre-meno koškanje, no u cjelini gledano u stalnom ludiranju, primakli Nigdjeliji. Jer dok su do nje stigli, na nebu se već mnogo puta izmijenio Mjesec, a pritom su, štoviše, manje-više stal-no išli skoro ravno, i to možda ne toliko zbog Petrova i Tinkina vodstva, koliko zato što ih je otok pošao potražiti. A samo zahvaljujući tome čovjek i može ugledati njegove čarobne obale.

- Evo ga - rekao je Petar mirno.

- Gdje, gdje?

- Kamo pokazuju sve te strelice.

I doista, milijun je zlatnih strelica pokazivalo djeci na

otok, a sve ih je usmjeravao njihov prijatelj Sunce, jer je že-

ljelo da budu sigurni u put prije nego što ih napusti preko

noći.

Sad su se i Wendy i John i Michael u zraku propeli na prste da bace prvi pogled na otok. Možda će zazvučati neo-bično, no prepoznali su ga smjesta, pa su ga, sve dok se na njih nije spustio strah, stali pozdravljati, i to ne kao nešto o čemu su dugo sanjali i sad to napokon ugledali, nego kao poznatog prijatelja u čiji se dom vraćaju nakon praznika.

- John, evo i lagune.

- Wendy, vidi kornjače kako zakapaju jaja u pijesak.

- Ma mislim, John, ja vidim i flaminga sa slomljenomnogom.

- Vidi, Michael, tamo je i ona tvoja špilja.

59

J. M. BARRIE

- John, a što je ono u grmlju?- To je vučica sa svojim vučićima. Wendy, ja mislim da

je ono onaj tvoj mali vučić.- A tu je i moj čamac, John, s probijenim bokovima.- Ne, nemoguće, znaš da smo ga spalili.- Ali to je ipak on. Hoću reći, John, vidim i dim iz in

dijanskog tabora.- Gdje? Daj pokaži, a ja ću ti po tome kako se dim vije

reći jesu li na ratnoj stazi.- Eno tamo, odmah preko Tajanstvene rijeke.- Sad vidim. Da, jasno je da su na ratnoj stazi.Petru je bilo pomalo krivo što toliko znaju, no ako je že-

lio njima vladati, onda mu je pobjeda već bila nadohvat ruke, jer zar vam ne rekoh da se na njih brzo spustio strah?

A pojavio se kad su se izgubile strelice i otok ostavile u tami.U staro bi se doba Nigdjelija, kad god bi došlo vrijeme

za počinak, uvijek počela doimati pomalo mračno i opasno. Na njoj bi se počeli uzdizati i širiti neistraženi dijelovi; po njima bi se počele micati crne sjene; rika bi grabežljivih zvi-jeri sad postala sasvim drukčija, ali je od svega bilo najgore što bi izgubili sigurnu uvjerenost u pobjedu. I tada bi im bilo baš drago što u sobi gore noćne svjetiljke. Bilo bi im drago čak i kad bi Nana rekla da je ono tamo samo okvir kamina, a da je Nigdjelija samo plod mašte.

Naravno da je Nigdjelija u to doba doista bila samo to. Ali sad je bila sasvim stvarna, i nije bilo noćnih svjetiljaka, i iz trenutka je u trenutak postajalo sve mračnije; a Nana, tko zna gdje si sada?

60

PETAR PAN

Do tada su letjeli široko razmaknuti, no sad su se svi skutrili oko Petra. Njegovo se nehajno držanje napokon iz-gubilo, oči su mu se krijesile, a kad god bi ga dotakli, kroz tijelo bi im prošao drhtaj. Sad su već letjeli nad strašnim oto-kom, i to tako nisko da su nogama grebli vrhove krošnji. U zraku nisu vidjeli ništa strašno, ali su ipak napredovali po-lako i mučno, baš kao da si probijaju put protiv nekakve ne-prijateljske sile. Ponekad bi ostali visjeti u zraku sve dok je Petar ne bi istukao šakama.

- Ne žele da sletimo - objasnio je.- Tko to? - prošaptala je Wendy i sva se stresla.Ali on to nije znao ili bar nije želio odgovoriti. Tintilinčica

mu je spavala na ramenu, no sad ju je probudio i poslao na čelo.

Ponekad bi pak zastao u zraku, pa pažljivo oslušnuo s rukom na uhu, i onda bi se opet zapiljio u dubinu očima toli sjajnim da će, činilo se, njima u tlu prosvrdlati dvije rupe. Kad bi sve to obavio, nastavio bi put.

Njegova je hrabrost bila upravo zapanjujuća.- Izvolite li odmah krenuti u pustolovinu - nehajno je

upitao Johna - ili biste radije prije popili čaj?Wendy je hitro odgovorila - najprije čaj - i Michael joj

je zbog toga zahvalno stisnuo ruku, ali je John, od njega hra-briji, zastao.

- Kakvu to pustolovinu? - upitao je oprezno.- Dolje u pampi, točno pod nama, spava gusar - rekao

mu je Petar. - Ako vam je po volji, možemo se spustiti i ubitiga.

61

J. M. BARRIE

- Ja ga ne vidim - rekao je John nakon duge stanke.- Ja ga vidim.- A što - upitao je John pomalo promuklim glasom -

ako se probudi.Našto je Petar odgovorio upravo zgranuto.- Pa ne misliš valjda da bih ga ubio na spavanju! Prvo

bih ga probudio, pa tek onda ubio. Tako ja to uvijek radim.- Čuj, zar si ih već puno ubio?- Na tone.Našto je John odgovorio - o, super - ali je ipak zaključio

da bi prije popio čaj. Upitao je ima li sada na otoku puno gusara, a Petar je odgovorio da se ne sjeća da ih je ikad bilo toliko.

- I tko im je sada kapetan?- Kuka - odgovorio je Petar, a dok je izgovarao tu mrsku

mu riječ, lice mu je postalo vrlo strogo.- James Kuka?- O n .I onda se, svega mi, Michael rasplakao, a čak se i John

počeo zagrcavati u govoru, jer su svi dobro znali kakav ga bije glas.

- On je Crnobradom bio noštromo* - prošaptao je Johnnapuklim glasom. -1 najgori od svih. Kolovrat se od svih ljudi boji samo njega.

noštromo - isto što i vođa palube, to jest vođa mornara u užem smislu riječi. Izvodi se iz talijanskog nostro uomo (»naš čovik«), to jest prvi među nama (mor-narima), dok su časnici često stranci (ili ih bar mornari takvima doživljavaju). U govoru se sačuvao i kao »nostr'omo«, »noštromo«, »nostrom«, »mestromo« (očito lažna etimologija od »meštar«), pa čak i »lostromo«. Riječ je ušla u mnoge svjetske jezike. (Op. pr.)

62

PETAR PAN

- To je taj - reče Petar.- A kako izgleda? Je li velik?- Manji nego što je bio.- Kako to misliš?- Otfikario sam mu komadić.-T i !- Da, ja - odgovorio je Petar oštro.- Nemoj se odmah vrijeđati.- No dobro.- No, velim, koji komadić?- Desnu ruku.- Onda on sada i nije za borbu?- 0, da bar nije!- Ljevak?- Sad umjesto desne ruke ima željeznu kuku, i njome

te kida.-Kida!- Kad ti velim - reče Petar.- D a .- Reci »Da, da, gospodine.«- Da, da, gospodine.- A sad - nastavio je Petar - svaki dječak koji poda

mnom služi mora mi nešto obećati, pa moraš i ti.Našto John problijedi.- A to je, ako u otvorenom boju naiđe na Kuku, da će

mi ga prepustiti.- To obećavam - odgovorio je John vjerno.

63

J. M. BARRIE

Na trenutak su se osjetili manje nestvarno jer je s njima letjela Tinka, a u njezinu su se svjetlu uspijevali razabrati. Ona nažalost nije mogla letjeti sporo kao oni, pa je oko njih kružila i kružila, pa su se gibali u njezinoj aureoli. Wendy se to baš svidjelo, no onda je Petar ukazao i na lošu stranu.

- Ona mi veli - reče - da su nas gusari opazili još prijemraka pa izvukli Veliku rokalicu.

- Veliki top?- Aha. I ako vide njezino svjetlo, i ako naslute da smo

u blizini, naravno da će udariti po nama.- Wendy!- John!- Michael!- Petre, daj joj reci da se smjesta odmakne - kriknula

su uglas tri glasa, ali Petar ni da čuje.- Ona misli da smo se izgubili - odgovorio je on odlučno

- i jako se uplašila. Ta ne mislite valjda da bih joj rekao daode, i to sasvim sama, kad se toliko boji!

Krug se svjetla na trenutak prekinuo, i nešto je Petra ušti-pnulo sitno i s ljubavlju.

- Onda joj reci - rekla je Wendy preklinjućim glasom- da bar ugasi svjetlo.

- Ali kad ne može. To je možda jedino što vile ne mogu.Svjetlo se gasi samo kad ode na spavanje, isto kao i kod zvijezda.

- Onda joj reci da smjesta zaspe - gotovo je zapovjedioJohn.

- Ali ona ne može spavati osim kad joj se spava. To jesamo još jedno što vile ne mogu.

64

PETAR PAN

- A meni se čini - progunđao je John - da od svega nasvijetu samo to dvoje nešto vrijedi.

Sad je i njega nešto uštipnulo, ali bez imalo ljubavi.- Kad bi bar netko od nas imao džep - rekao je Petar

- mogli bismo je ponijeti u njemu. Oni su, međutim, biliotišli u takvoj žurbi da se sad među svo četvoro nije našaonijedan džep.

No onda je došao na sretnu zamisao. Johnov šešir!Tinka je pristala da put nastavi u šeširu pod uvjetom da

ga drže u ruci. Ponio ga je John, makar se ona bila ponadala da će to učiniti Petar. Uskoro ga je, međutim, preuzela Wendy jer je on Johna u letu tuckao po koljenu, a to će, kako ćemo uskoro vidjeti, dovesti do nevolje, jer je Tintilinčici bila mrska i pomisao da bi Wendy zbog ičega morala biti zahvalna.

Crni je cilindar potpuno skrivao svjetlo. Nastavili su let u tišini. Bila je to najtiša tišina što su je čuli u životu, a re-metilo ju je tek daleko šljapkanje. Petar je objasnio da su to divlje životinje na pojilu, a onda se začulo i nekakvo stru-ganje, koje je moglo nastati i trenjem grane o granu, no Petar reče da to zapravo crvenokošci bruse noževe.

No onda je čak i taj šum utihnuo. Michaelu je ta samoća bila upravo strašna.

- Kad bi bar odnekud došao nekakav zvuk! - uskliknuoje.

Njegovu zahtjevu smjesta bi udovoljeno, jer je zrak pro-parao najstrašniji prasak što ga je čuo u životu. To su gusari na njih ispalili Veliku rokalicu.

Njegova je rika odjeknula brdima, i svi ti odjeci kao da su divlje zakričali: - Gde li su, gdje li su, gdje li su?

65

J. M. BARRIE

I tako je čitava ta užasnuta trojka u trenutku naučila kak-va je razlika između otoka tobože i istog tog otoka na javi.

Kad se nebo napokon opet smirilo, John i Michael našli su se sami u mraku. John je instinktivno gazio zrak, a Mi-chael je, ne znajući ni sam kako to čini, plutao u visini.

- Jesi li pogođen? - prošaptao je John drhtavim glasom.-Još se nisam prepipao - odgovorio mu je Michael šaptom.Mi danas znamo da nikog nisu pogodili. Petra je, među-

tim, vjetar što ga je stvorio pucanj odnio daleko nad pučinu, dok je Wendy otpirio uvis u društvu samo Tintilinčice.

I za Wendy bi bilo jako dobro da je u tom času ispustila sesir.

Ne bih znao reći je li to vili najednom palo na um ili je to već prije smislila, samo znam da je Tinka najednom iskočila iz šešira i počela Wendy vabiti na put propasti.

Tinka nije bila baš sasvim zla, odnosno, bolje rečeno, tog je časa bila baš čisto zlo, dok bi s druge strane ponekad opet bila samo dobro. Vile moraju biti jedno ili drugo, jer su tako malene da u njima nažalost istodobno ima mjesta za samo jedan osjećaj. Ipak se mogu i mijenjati, samo što ta promjena mora biti potpuna. A u tom je času ona bila ispunjena lju-bomorom na Wendy. To što je rekla svojim ljupkim zveckan-jem, to Wendy, dakako, nije razumjela, a ja bih rekao da je u tome bilo i ružnih riječi, makar sve i zvučalo sasvim pri -jazno, a osim toga je i letala naprijed-natrag, što je očito zna-čilo: - Idi za mnom i sve će biti u redu.

I što je sirotoj Wendy preostalo? Zazvala je Petra i Johna i Michaela, a odgovorili su joj samo podrugljivi odjeci. Ona

66

PETAR PAN

još nije znala da je Tinka mrzi onom vatrenom, sasvim žen-skom mržnjom. I tako je, sva smetena, i posrćući u letu, pošla za Tinkom ususret svojoj kobi.

67

PETAR PAN

GLAVA PETA

OTOK IZ SNA NA JAVI

igdjelija je osjetila da joj se Petar vraća pa se probudila u život. Bilo bi ispravnije da smo se poslužili pluskvan-

perfektom, pa rekli - bila osjetila - ali ovako bolje zvuči, a tako bi to rekao i Petar.

NKad njega nema na otoku je obično mirno. Vile i vilenjaci

ujutro ostaju sat duže u krevetu, divlje se životinje skrbe oko mladunčadi, crvenokošci se pretrpavaju šest dana i noći, a kad se izguljeni dječaci sretnu s gusarima, onda jedni dru-gima samo pokažu dugi nos. Ali kad osjete da dolazi Petar, koji ne može ni smisliti mrtvilo, svi se opet pokrenu. I kad bismo sad prislonili uho na zemlju, čuli bi kako čitav otok kuha životom.

A te su večeri glavne snage na otoku bile raspoređene ka-ko slijedi. Izgubljeni dječaci su krenuli u potragu za Petrom, gusari su krenuli u potragu za dječacima, crvenokošci su krenuli u potragu za gusarima, a divlje su zvijeri krenule u potragu za crvenokošcima. I svi su oni kružili i kružili otokom, a da se nikad nisu i sreli, jer su svi kružili istom brzinom.

I svi su osim dječaka bili žedni krvi. I njima je ona u pravilu bila draga, ali su noćas krenuli pozdraviti svoga ka-petana. Broj se dječaka na otoku, dakako, stalno mijenjao, već prema tome kako koji pogine i tako dalje, a kad se učini da su dječaci počeli rasti, što je inače strogo protiv pravila,

68

Petar ih prorijedi. U ovom ih je trenutku bilo šestoro, ako Blizance brojimo kao dvojicu. A sad zamislimo da smo legli među sladornu trsku te da ih motrimo kako se šuljaju jedan po jedan, svi s rukom na nožu.

Petar im je svima rekao da ne smiju ni najmanje sličiti na njega, te su stoga svi odjeveni u kože medvjeda koje su sami ubili. U njima su tako okrugli i paperjasti da se pri padu zakotrljaju. Zbog toga im je hod svima postao vrlo siguran.

Prvi pred nama prolazi Bezubi, nipošto najmanje hrabar no u toj junačkoj družini svakako najnesretniji. On je doživio manje pustolovina od svih ostalih zato što se velika zbivanja stalno događaju baš kad on skrene za ugao. Sve je tiho, i on odlučuje iskoristiti trenutak da skupi nekoliko suharaka za vatru, a kad se vrati, svi ostali brišu krv. Zbog te mu se zle kobi na licu ustalio izraz stalne blage sjete, no to ga nije ispu-nilo gorčinom nego mu ublažilo narav, tako da je on doista najsmjerniji od svih dječaka. Ubogi prijazni Bezubi, noćas ti iz zraka prijeti opasnost. Pazi da ti se ne ponudi pustolovina koja će te, ako je prihvatiš, baciti u najdublji jad. 0, Bezubi, vila Tinka, koju je noćas uhvatila zločestoća, za svoj naum traži oruđe, a vjeruje da bi se od svih dječaka baš ti dao na-jlakše navući. Čuvaj se Tintilinčice.

Kamo sreće da nas je mogao čuti, ali mi zapravo i nismo na otoku, te on stoga prolazi kraj nas i grize nokte.

Zatim dolazi Fićfi, veseo i nonšalantan, a za njim Pihpih, koji sa stabala odsijeca svirale i ushićeno pleše po vlastitoj svirci. On je od svih njih najumišljeniji. Pihpih vjeruje da se sjeća vremena prije svog nestanka, tog doba sa svim nje-govim manirima i običajima, zbog čega mu se nos postavio

69

J. M. BARR1E

u uvredljivo uzdignut položaj. Rudli je četvrti. On je nestaško, a kako je, kad bi Petar rekao strogo: - Neka istupi onaj koji je to učinio - svoju osobu morao izručiti već toliko puta, on sad na tu zapovijed istupa bez razmišljanja, bio kriv il nekriv. Napokon evo nam i Blizanaca, koje ne možemo opisati zato što bismo pritom zacijelo opisali krivog. Petar zapravo nije nikad ni shvatio što su zapravo ti Blizanci, a kako njegova družina nije smjela znati ništa što i on ne zna, ta su se dvo-jica o sebi uvijek izražavala krajnje neodređeno, te se trudila ostaviti što bolji dojam naprosto tako što su se stalno držali zajedno, i kao da im je zbog toga bilo malo neugodno.

Dječaci nestaju u tmini, a nakon stanke, ali ne duge, jer se na tom otoku sve odvija vrlo žustro, njihovim tragom evo nam gusara. Čujemo ih još prije nego što smo ih ugledali, jer ih stalno prati uvijek ista grozna pjesma:

Forca,* diž' ga, forca, ju-hu, Gusari svi na more! I ako nas metak rastavi krut, Vidimo se dolje.

Družina opakijeg izgleda nikad nije stajala poredana ni pod samim vješalima. A evo nam, malo ispred ostalih, gdje stalno prigiba glavu tlu i osluškuje, lijepog Talijana Cecca. Silne su mu ručetine gole, u ušima mu za ures španjolski ce-

forca - »jače«, »upri« - prema talijanskom forza, sila. Dakle, »uloži silu«. Čest način poticanja među mornarima pri obavljanju nekog teškog posla, primjerice dizanja sidra ili mreže, odgurivanja od obale, veslanja i slično. (Op. pr.)

70

J. M. BARRIE

kini od osam reala, a slavu je stekao krvavo izrezbarivši svoje ime na leđa zatvorskog guvernera u Gau. Divovski je crnac iza njega promijenio mnoga imena otkako je odbacio ono kojim zagasite majke na obalama Guadjo-moa još plaše djecu. A evo i Billa Jukesa, istetovirana do zadnjeg centimetra, onog Billa Jukesa koji je od Flinta naMoržu dobio šest tuceta prije negoli je ispustio vreću dukata, kao i Cooksona, za koga vele da je brat Crnog Murphvja (no što nikad nije dokazano); tu je i Gentleman Starkev, bivši portir u privatnoj školi, zbog čega i danas ubija s vrlo profinjenim stilom; te Skvlights (Morganov Skylights); te noštromo, Irac Smee, veliki veseljak koji je već mnogog proburazio bez nekog posebnog povoda, i jedini otpadnik od Anglikanske crkve u Kukinoj posadi, i Noodler, s rukama posebno sklonim zabijanju noža u leđa, i Robert Mullins i Alf Mason i mnoge druge vucibatine koje već dugo poznaju i boje ih se na čitavom području Kariba. A usred svih njih, najkrupniji i najcrnji u tom crnom društvu, baškario se James Kuka, ili, kako se potpisivao, Jas. Kuka, za koga vele da je jedini čovjek kojega se boji i Morski Cook. A leži on na ležaljci u grubim kolima koja vuku i guraju njegovi ljudi, a umjesto desnice na ruci mu željezna kuka kojom ih svako malo potiče da ubrzaju korak. Taj se strašni čovjek prema njima odnosio kao prema psima i kao psima im se i obraćao, a oni ga slušaše baš kao psi. Vanjština mu je pak bila mrtvački sablasna i crnoputa, a kosa razdijeljena u duge vitice, koje se iz blizine doimahu crnim svijećama, te mu lijepom licu davahu neobično prijeteći izraz. Oči su mu imale modru boju nezaboravka, i bile pune duboke sjete, osim u času kad bi u nekog rinuo svoju kuku. U tom bi se

72

PETAR PAN

trenutku u njima pojavile dvije crvene točke i jezivo zasjale. U njemu se još bilo sačuvalo nešto velikaško, pa bi imao izvjesnog stila čak i pri porenju ljudi, a govore i da je pripovjedač na glasu. Nikad nije bio zlokobniji nego u trenucima najveće uljudnosti, što je vjerojatno i najpouzdaniji dokaz plave krvi; a elegancija njegova izražavanja, čak i kad bi psovao, ništa manje od otmjenosti njegova držanja, govorili su da je drugog kova od svoje posade. Bio je to čovjek neukrotive hrabrosti, i vele da se od svega gnušao samo pogleda na vlastitu krv, gustu i neobične boje. Odjećom je donekle oponašao ruho povezano s imenom Karla Drugog, jer je u nekom ranijem razdoblju svoje karijere čuo da je izgledom neobično sličan zlosretnim Stjuartima. U ustima je pak držao cigaršpic izrađen po vlastitom nacrtu, a zahvaljujući kojem je mogao odjednom pušiti po dvije cigare. Nedvojbeno je ipak od svega na njemu najjezivija bila njegova željezna pandža.

A sad da ubijemo jednog gusara, čisto da vidimo kako to Kuka radi. U tu nam svrhu može poslužiti recimo Sky- lights. Gusar se u prolazu nespretno očeše o nj i izneredi mu čipkani ovratnik. Izlijeće kuka, čuju se paranje i krik, a onda gusari nogama odgurnu tijelo, i mimohod se nastavlja. Pritom nije čak ni izvadio cigaru iz usta.

Takav je taj strašni čovjek protiv kojeg se postavio Petar Pan. Hoće li ga nadvladati?A tragom gusara, šuljajući se nečujno ratnom stazom, nevidljivom neiskusnom oku, dolaze crvenokošci, i svaki od njih ima otvorene četvere oči. Svi su

naoružani tomahavcima i noževima, a gola im se tijela prelijevaju bojama i uljem.

73

J. M. BARRIE

Oko struka su im nanizani skalpovi, ne samo gusara nego i dječaka, jer to su crvenokošci iz plemena Malopaništa, koje ne smijemo brkati s dobroćudnim Delavarima i Huronina. A na njihovu čelu, na sve četiri, migolji Silna Velika Mala Pan-tera, junak od toliko skalpova da mu oni u njegovu sada-šnjem položaju ponešto smetaju u hodu. A zalaznicu pak, a to je najopasnije mjesto, čuva Vučja Jabučica, ponosno us-pravna i kraljevna po krvi. Ona je najljepša među zagasitim Dijanama i ljepoticama plemena Malopaništa, naizmjence koketna, hladna i puna ljubavnog žara. Nema tog junaka koji to jogunasto stvorenje ne bi htio za ženu, no ona je put k oltaru zapriječila bojnom sjekiricom. Pogledajte samo kako bez i najmanjeg šuma prelaze preko otpalih grančica. Od svih se zvukova čuje samo njihovo donekle teško disanje. Činje-nica je da su svi još pomalo debeli nakon teškog obždera-vanja, ali će to vremenom pomalo skinuti. U ovom trenutku, međutim, baš im od toga prijeti najveća opasnost.

Crvenokošci odlaze kao što su i došli, kao sjene, i uskoro njihovo mjesto zauzimaju zvijeri, silna i šarolika povorka: la-vovi, tigrovi, medvjedi i bezbrojna druga manja divlja stvo-renja koja pred njima bježe, jer na tom blaženom otoku sve vrste zvijeri, a napose sve ljudožderke, žive kao ruka i ru-kavica. I sve idu isplažena jezika, jer su noćas baš ogladnjele.

A kad su prošle, pojavljuje se i zadnji lik, divovski kro-kodil. A ubrzo ćemo vidjeti i koga to on traži.

Prolazi i krokodil, ali se uskoro opet pojavljuju dječaci, jer se ta povorka mora beskonačno nastavljati sve dok neka družina ne zastane ili ubrza ili uspori korak. A onda će se vrlo brzo svi baciti jedni drugima na grlo.

74

PETAR PAN

A svi oni oštro motre pred sebe, no nitko od njih ne sluti da im za petama puže opasnost. To nam govori koliko je taj otok stvaran.

Iz tog su pokretnog kruga najprije ispali dječaci. Bacili su se na suho lišće nedaleko svog podzemnog doma.

- Kako bih volio da se Petar vrati - rekli su svi nervozno,iako su svi visinom a još više širinom bili veći od svog kapetana.

- Samo se ja ne bojim gusara - rekao je Pihpih tonomzbog kojeg nije postao svačijim miljenikom. Ali tada ga je možda uznemirio neki daleki zvuk, jer je brzo dodao: - Ali bihipak volio da se što prije vrati, da nam kaže je li čuo što novo0 Pepeljugi.

Sad počeše o Pepeljugi, a Bezubi izjavi kako je uvjeren da joj je njegova majka jako sličila.

0 svojim su majkama smjeli pričati samo kad Petra nije bio kod kuće, jer je on tu temu zabranio kao blesavu.

- Od mame se sjećam samo toga - rekao im je Fićfi -da je često govorila tati: »Oh, kako bih voljela imati vlastitučekovnu knjižicu.« Ja ne znam što je to čekovna knjižica, alibih joj je volio dati.

Dok su tako pričali, u daljini su začuli nekakav zvuk. Vi1ja, jer nismo divlja šumska stvorenja, ne bismo na njihovumjestu čuli ništa, ali oni su čuli, i bila je to jeziva pjesma:

Ju-hu, ju-hu, živote naš:

St'jeg lubanja i dvije kosti.

U veseli sat konop na vrat,

Morskome dnu smo gosti.

75

|. M. BARRIE

I najednom izgubljenih dječaka - ta gdje su? - nije više ni bilo. Ni zečevi ne bi iščezli tako brzo.

A ja ču vam reći gdje su sada. S iznimkom Fićfija, koji je izletio u izvidnicu, svi su več u svom domu pod zemljom, u prelijepom stanu koji čemo uskoro moči baš dobro raz-gledati. No kako su u nj ušli? Jer nigdje se ne vidi nikakav ulaz, pa čak ni hrpe granja ispod koje bi nam se, da je mak-nemo, ukazao ulaz u špilju. Pogledajmo, međutim, malo pa-žljivije, pa čemo opaziti sedam velikih stabala, i u šupljem ćemo deblu svakoga od njih ugledati rupu veliku kao dječak. To je sedam ulaza u podzemni dom koji Kuka već tolike mje-sece uzalud traži. Hoće li ga noćas otkriti?

Kad su se gusari primakli, hitro je oko Starkevjevo opa-zilo Fićfija kako nestaje u šumi, i pištolj mu je smjesta blje -snuo. Ali ga je za rame uhvatila željezna pandža.

- Kapetane, daj me pusti - uskliknuo je izvijajući se.I sad po prvi put čujemo i Kukin glas. A bio je sasvim

crn.- Prvo spremi pištolj - rekao je prijeteći.- Bio je to jedan od onih dječaka koje toliko mrziš. Mo

gao sam ga na mjestu ubiti.- Da, i praskom privući crvenokošce Vučje Jabučice. Baš

ti se ostaje bez skalpa?- A da pođem za njim, kapetane - upitao je bijednik

Smee - i poškakljem ga Ivicom Vadičepom? Smee je za sveimao neko lijepo ime, pa mu je njegova kratka sablja bilaIvica Vadičep, jer bi je u rani redovito zavrtio. Mogli bismousput spomenuti još mnogo drugih ljupkih Smeeovih navada.

76

PETAR PAN

Tako bi on primjerice, pošto bi nekog ubio, brisao naočale a ne oružje.

- Ivica je vrlo tiho momče - podsjetio je Kuku.- Ne sad, Smee - rekao je Kuka mračno. - On je samo

jedan, a ja bih rado sručio zlo na svih sedam njihovih glava.Svak na svoju stranu i potražite ih.

Sad su se gusari izgubili između stabala, pa su kapetan i Smee na trenutak ostali sami. Kuka je teško uzdahnuo, i ja ne znam što mu bi, možda je to bilo i zbog tihe ljepote večeri, ali u tom ga je trenutku obuzela želja da svom vjer-nom noštromu povjeri priču o svom životu. Govorio je dugo i žarko, ali o čemu, to Smee, koji je bio baš jako glup, nije shvatio baš nimalo.

Najednom mu je uho uhvatilo riječ Petar.- Ali više od svega - rekao je Kuka sa silnim žarom -

želim njihova kapetana Petra Pana. Baš mi je on odsjekaoruku. Prijeteći je zavitlao kukom. - Dugo već čekam da seovime rukujem s njim. 0, rasporit ću ga ko žabu.

- Pa ipak - reče Smee - često sam te čuo gdje govoriškako ta kuka vrijedi kao dvadeset ruku, mislim za češljanjekose i druge kućanske poslove.

- To da - odvratio je kapetan - da sam majka, moliobih se da mi se djeca rađaju s ovim a ne ovim - pa bacioponosan pogled na željeznu šaku i prezriv na onu drugu. Aonda se opet namrštio.

- A Petar mi je bacio ruku - rekao je i sav se stresao- nekom krokodilu u prolazu.

- Počesto sam već opazio - odgovorio je Smee - tvojčudni strah od krokodila.

77

]. M. BARRIE

- Ne od svih krokodila - ispravio ga je Kuka - nego bašod tog jednog krokodila. Snizio je glas. - A njemu se mojaruka, Smee, tako svidjela, da me od tada stalno prati, od mora do mora i od kopna do kopna, i ne prestaje se oblizivatina ostatak.

- To bi se na neki način - rekao je Smee - dalo shvatitii kao kompliment.

- Bez kojeg bih radije bio - progunđao je Kuka kenjkavo.- I stoga hoću Petra Pana, onoga koji je toj zvijeri nadražioželudac na mene.

Sjeo je na veliku gljivu, a u glasu mu se pojavila drhta-vica.

- Smee - rekao je promuklo - taj me je krokodil većmogao uloviti, ali je sretni slučaj htio da je progutao i satkoji u njemu ide tik-tak, i zato, prije nego što se došulja, jazačujem kucanje sata i odskočim. Nasmijao se, iako nekakošuplje.

- Ali jednoga dana - rekao je Smee - sat će stati, i ondasi gotov.

Kuka je navlažio suhe usne.- Da - rekao je - toga me najviše i strah.Ali otkako je bio sjeo, osjećao je nekakvu čudnu toplinu.- Smee - rekao je - ta je sjedalica vrela. Skočio je. -

Sreće ti lude, na proklete sprude, ja gorim!Pregledali su gljivu, s veličinom i čvrstoćom nepoznatom

na kontinentu. Pokušali su je iščupati, i ona im se, jer je bila bez korijenja, smjesta našla u rukama. A što je bilo još čudnije, najednom se počeo dizati dim. Dva su se gusara po-gledala.

78

PETAR PAN

- Dimnjak! - uskliknuli su u glas.I doista, otkrili su dimnjak podzemnog doma. Dječaci bi

ga, naime, kad bi se neprijatelj pojavio u blizini, obično za-čepili gljivom.

A iz njega nije prokuljao samo dim. Prokuljali su i dječji glasovi, jer su se dječaci u svom skrovištu osjećali tako si-gurno da su veselo čavrljali. Gusari su to smrknuto poslušali, pa vratili gljivu na njezino mjesto. Zatim su se osvrnuli i opa-zili rupe u sedam stabala.

- Jesi ih čuo kako vele da Petar Pan nije kod kuće? -prošaptao je Smee poigravajući se Ivicom Vadičepom.

Kuka je kimnuo glavom. Ostao je tako dugo stajati, iz-gubljen u mislima, a onda mu je crnoputo lice napokon oba -sjao smiješak od kojeg se grušala krv. Smee je to jedva do-čekao.

- Raspori svoj plan, kapetane - uskliknuo je gorljivo.- Vratiti se na brod - procijedio je Kuka polako kroza

zube - pa ispeći kolač velik i slastan, zamamne debljine iposut zelenim šećerom. Dolje je zacijelo samo jedna soba,zato što je i dimnjak samo jedan. Te glupe krtice nisu imaleni toliko pameti da vide da svakoj ne trebaju posebna vrata.I po tome se vidi da nemaju majku. Kolač ćemo ostaviti naobali Sirenske lagune. Ti se dječaci u njoj stalno kupaju iigraju sa sirenama. Pronaći će kolač i halapljivo ga progutatizato što, jer nemaju majke, i ne znaju kako je opasno jestivruć i slastan kolač. Pa je prasnuo u smijeh, sad nimalo šu-palj, nego sasvim iskren. - E da, i to im je smrt.

Smee ga je slušao sa sve većim divljenjem.

79

J. M. BARRIE

- To je najopakija i najkrasnija politika što sam je čuou životu - uskliknuo je, pa su sad, u svom ushitu, obojicazaplesala i zapjevala:

Forca, diž' ga, kad vide mene, Od jeze svi zamiru mukom. Na kostima ništa ne osta Kad rukuješ se s Kukom.

Započeli su pjesmu, ali je nikad nisu i dovršili, jer se najednom začuo drugi zvuk i smjesta ih ušutkao. Bio je to zvuk tako sitan da bi ga slomio i list da je na nj pao, ali što se više primicao, bivao je sve razgovjetniji.

Tik tik tik tik.Kuka je stajao obuzet drhtavicom, s jednom nogom u

zraku.- Krokodil - dahnuo je, pa odskočio, a za njim i njegov

noštromo.I doista je to bio krokodil. Mimoišao je crvenokošce koji

su sad krenuli tragom drugih gusara. A na Kuku mu se ci-jedila slina.

Sad su dječaci još jednom izašli na otvoreno, no opasno-stima noći još nije došao kraj, jer je istoga časa među njih bez daha uletio Fičfi, s čoporom vukova za petama. Progoniteljima su jezici visjeli iz gubice, a lavež im je bio baš strašan.

- Spašavaj, spašavaj! - kriknuo je Fićfi i srušio se natlo.

- Ali što da radimo, što da radimo?

80

PETAR. PAN

Petru svakako služi na čast što su se u tom strašnom času sve misli okrenule k njemu.

- Što bi sada učinio Petar? - uskliknuli su u jedan glas.Pa onda, gotovo u istom dahu, dodali:- Petar bi ih pogledao kroz noge.I tada:- Učinimo kao Petar.To je doista najuspješniji način obrane od vukova, pa su

se dječaci kao jedan povili i pogledali ih kroz noge. Trenutak koji je potom uslijedio bio je doista dug, ali je ubrzo došla i pobjeda, jer su dječaci krenuli na njih u tom strašnom sta-vu, pa su vukovi podvili rep i pobjegli.

Sad se i Fićfi digao sa zemlje, a ostali pomisliše da nje -gove izbuljene oči još vide vukove. Ali ih nisu vidjele.

- Vidio sam nešto prekrasno - uskliknuo je, a svi su seskupili oko njega, pretvoreni u uho. - Vidim silnu bijelu pticu. I leti prema nama.

- Kakvu to pticu, kako to misliš?- Ne znam - odgovorio je Fićfi obuzet svetom stravom

- ali tako je umorna, i u letu tuži: »0, sirota Wendy«.- Sirota Wendy?- Sad sam se sjetio - rekao je Pihpih ne časeći časa.

- Ptica koje se zovu Wendy.- Eno je, dolazi - uskliknuo je Rudli i pokazao prstom

na Wendy u nebesima.Wendy je sad već bila skoro točno iznad njih, i jasno su

čuli njen žalobni krik. Ali je zato do njih mnogo jasnije dopro prodorni glas Tintilinčice. Ljubomorna je vila sad odbacila

81

I. M. BARRIE

svaku krinku prijateljstva, i srljala na svoju žrtvu sa svih stra-

na, i pri svakom bi je dodiru divlje uštipnula.

- Bok, Tinka - uskliknuli su dječaci kojima ništa nije

bilo jasno.

A onda je odjeknuo njen odgovor:

- Petar vam poručuje da je ustrijelite.

Njima nije bilo u naravi da razmišljaju o Petrovim na-

redbama.

- Učinimo što nam je Petar rekao - uskliknuli su naivni

dječaci. - Brže, lukove i srelice.

Sad svi osim Bezubog uskočiše u svoja stabla. On je je-

dini sa sobom imao luk i strelicu, i Tinka je to opazila, pa

protrljala ručice.

- Brže, Bezubi, brže - vrisnula je. - Petar će se tako

veseliti.

Bezubi je uzbuđeno stavio strelicu u luk.

- Tinka, makni mi se s puta - viknuo je i odapeo stre

licu, i tako je Wendy zalepršala na tlo sa strelicom u grudima.

82

GLAVA ŠESTA

KUĆICA

ad su drugi dječaci, naoružani, iskočili iz svojih stabala, . budalasti je Bezubi pobjednički stajao nad

Wendynim tijelom.K

- Kasnite, dečki - uzviknuo je gordo. - Već sam je jaustrijelio. Petar će me tako pohvaliti.

A gore je Tintilinčica uskliknula: - Budalo glupa! i bri-snula u zaklon. Ostali je nisu čuli. Skupili su se oko Wendy, a kad su je pogledali, na šumu se spustila strašna tišina. Da je Wendy kucalo srce, svi bi ga bili čuli.

Prvi je progovorio Pihpih.

- To nije ptica - rekao je sa stravom u glasu. - To jesigurno dama.

- Dama? - rekao je Bezubi i srušio se od drhtavice.

- I mi smo je ubili - rekao je Fićfi muklo.

Svi su poskidali kape.

- Sad shvaćam - rekao je Rudli. - Petar nam ju je doveo.I shrvan se bolom bacio na tlo.

- Dama koja će se napokon brinuti o nama - rekao jejedan od Blizanaca. - A ti si je ubio.

Smilili su se nad njim ali još više nad sobom, pa kad je koraknuo prema njima, okrenuli su mu leđa.

Bezubi je bio sasvim problijedio, ali je u njemu bilo i neko dostojanstvo kojeg nikad prije nije bilo.

83

I. M. BARRIE PETAR PAN

- Ja sam to učinio - rekao je zamišljeno. - Kad su miu san dolazile dame, govorio sam: »Majčice moja lijepa, majčice moja lijepa.« A kad je napokon došla, ja sam je ustrijelio.

Polako se odmaknuo.- Ne idi - zažvali su ga jer im se smilio.- Moram - odgovorio je, sav obuzet drhtavicom. - Tako

se bojim Petra.I baš su u tom tragičnom trenutku začuli zvuk od kojeg

im se svima srce diglo u grlo. Začuli su Petrov kliktaj.- Petar! - uskliknuli su, jer je on tako uvijek najavljivao

svoj povratak.- Sakrij je - prošaptali su i hitro se skupili oko Wendy.

Ali se Bezubi uspravio.Opet se začuo zvonki kliktaj, i pred njih je pao Petar.- Pozdrav, dečki - uskliknuo je, i oni su ga pozdravili

po vojnički, ali kao lutke, i onda je opet zavladao muk.Petar se namrštio.- Vratio sam se - rekao je zažareno. - Zašto ne kličete?Otvorili su usta, ali iz njih nikako se se izvije poklič. On

je to, međutim, previdio obuzet žurbom da im što prije javi velebnu vijest.

- Velike vijesti, dečki - uskliknuo je. - Napokon samvam svima doveo mamu.

I dalje ni zvuka, izuzmemo li tihi, tupi udarac Bezubovih koljena o tlo.

- Zar je niste vidjeli? - upitao je Petar, najednom naglozabrinut. - Poletjela je u ovom smjeru.

84

- Jao meni - rekao je jedan glas, a drugi dodao: - 0,tužnog li dana.

Bezubi je ustao.- Petre - rekao je tiho - ja ću ti je pokazati - a kad

su je drugi nastavili skrivati, Bezubi je rekao: - Odstupite,Blizanci, neka Petar vidi.

I tako su svi odstupili, i dali mu da je vidi, i nakon što ju je neko vrijeme gledao, nije znao što dalje.

- Mrtva je - rekao je nelagodno. - Možda ju je strahšto je mrtva.

Pomislio je kako bi sad mogao nekako komično odsko-čiti, i nastaviti skakati sve dok je ne izgubi iz vida, i nikad više ne prići tome mjestu. Da je to učinio, svi bi bili vrlo rado pošli za njim.

Ali bila je tu i ta strelica. Izvadio ju je iz srca i okrenuo se družini.

- Čija je? - upitao je strogo.- Moja, Petre - rekao je Bezubi na koljenima.- 0, prokleta ruko - rekao je Petar i podigao strelicu

da je zarije poput bodeža.Bezubi nije ni trepnuo. Ogolio je prsa.- Udri, Petre - rekao je čvrstim glasom. - Udri muški.Dvaput je Petar podigao strelicu, i dvaput mu je pala ruka.- Ne mogu - rekao je obuzet svetim strahom. - Nešto

mi uvijek zadrži ruku.Svi su ga pogledali u čudu, osim Fićfia, koji je na svu

sreću pogledao Wendy.- To je ona - uskliknuo je. - Dama Wendy, vidi, njezina

ruka.

85

I. M. BARRIE

I koliko da će priča zazvučati čudno, Wendy je doista po-digla ruku. Fićfi je prignuo glavu i pobožno osluhnuo.

- Mislim da je rekla: »Siroti Fićfi« - prošaptao je.- Živa je - rekao je Petar kratko.Našto je Pihpih istog časa uskliknuo:- Dama Wendy je živa.Sad je Petar kleknuo kraj nje i pronašao svoje dugme.

Sjetimo se da ga je bila stavila na lančić što ga je nosila oko vrata.

- Vidi - rekao je - strelica je udarila u ovo. To je pusakoju sam joj dao. Spasila joj je život.

- Sjećam se što je to bilo - smjesta se ubacio Pihpih.- Daj da vidim. Vidi, stvarno pusa.

Ali ga Petar nije čuo. Preklinjao je Wendy da se što prije oporavi, da joj može pokazati sirene. Ona mu, dakako, još nije mogla odgovoriti, jer je još bila u nesvjestici od straha, ali se zato iz visina začuo turobni ton.

- Čujte Tinku - rekao je Rudli. - Plače što je Wendy živa.Sad su morali i Petru reći za njezin zločin, i skoro ga

nikad prije nisu vidjeli tako strogog.- Sad me slušaj, Tintilinčica - povikao je. - Mi više ni

smo prijatelji. Ne dolazi mi više nikad na oči.Sletjela mu je na rame i počela ga preklinjati, no on ju

je samo otepao. Tek kad je Wendy ponovno podigla ruku, bi-jes mu se stišao toliko da rekne:- Dobro, onda ne nikada, ali čitav jedan tjedan.Mislite li da je Tintilinčica bila zahvalna Wendy što je podigla ruku? 0, Bože, ne, nikad je nije toliko željela štipati.

86

PETAR PAN

Vile su doista vrlo čudne, i Petar, koji ih je i predobro poz-navao, često bi im znao odmjeriti zaušnicu.

No što da rade s Wendy u njezinu sadašnjem osjetljivom zdravstvenom stanju?

- Da je snesemo dolje u kuću - predložio je Rudli.- Aha - rekao je Pihpih - baš se tako postupa s dama

ma.- Ne, ne - rekao je Petar - ne smijete je ni taknuti. Jer

biste joj time iskazali nepoštovanje.- Baš sam tako i mislio - rekao je Pihpih.- Ali ako ostane tu ležati - rekao je Bezubi - mogla bi

i umrijeti.- Da, umrijet će - priznao je Pihpih - ali što se tu može.- E baš se može - uskliknuo je Petar. - Hajde da oko

nje sagradimo kućicu.Što su svi oduševljeno prihvatili.- Brže - zapovjedio im je. - Neka svatko donese nešto

najbolje od svega što imamo. Oplijenite kuću. Bez milosti.I u trenutku su već svi imali pune ruke posla kao krojači

noć uoći vjenčanja. Razletjeli su se na sve strane, pa trči dolje po posteljinu, pa trči gore po ogrijev, i dok su bili u tom po-slu, tko da se pojavi ako ne John i Michael. Dok su se vukli uz tlo, zaspali su na nogama, zaustavili se, probudili se, na-pravili još jedan korak i opet zaspali.

- John, John - uskliknuo bi Michael - probudi se. Gdjesu Nana, John, i mama?

I tada bi John protrljao oči i promrmljao:- Istina je, zaista smo letjeli.

87

J. M. BARRIE

I budite sigurni da im je, kad su našli Petra, pao kamen sa srca.

- Bok, Petre - rekli su.

- Bok - odgovorio je Petar prijazno, iako ih je već biosasvim zaboravio. U tom je trenutku imao puno posla. Mjerioje Wendy stopalima da vidi kolika će joj kuća trebati. Dakakoda je kanio ostaviti i nešto mjesta za stol i stolice. John i Mi-chael su ga gledali.

- Wendy spava? - upitali su.

- D a .- John - predložio je Michael - hajde da je probudimo

pa da nam napravi večeru. Ali baš kad je to izrekao utrčalisu neki drugi dečki s naramcima granja za izgradnju kuće.- Vidi ih! - uskliknuo je.

- Rudli - rekao je Petar najkapetanskijim glasom - po-brini se da i ti dječaci pomognu pri izgradnji kuće.

- Da, gospodine.

- Izgradnji kuće? - uskliknuo je John.

- Za Wendy - rekao je Rudli.

- Za Wendy? - upitao je John zapanjeno. - Mislim, paona je još curica.

- Zbog toga i jesmo - objasnio je Rudli - njezine sluge.

- Vi? Wendyne sluge!- Da - odgovorio je Petar - a i vi. Dajte ih maknite.

Sad su zapanjenu braću odvukli da sijeku i tešu i nose.

- Prvo stolice i ogradu kamina - zapovjedio je Petar. -Onda ćemo oko njih izgraditi kuću.

- Da, gospodine - rekao je Pihpih - baš se tako gradekuće, sve mi se vraća.

PETAR PAN

Petar je mislio na sve.

- Pihpih - zapovjedio je - idi po doktora.

- Da, gospodine - odgovorio je Pihpih smjesta pa nestaočešući se po glavi. Ipak je znao da se Petrova mora izvršiti,pa se u trenutku vratio. Na glavi mu je bio Johnov šešir idržao se vrlo svečano.

- Molim vas, gospodine - rekao je Petar i prišao mu -vi ste doktor?

Razlika između njega i drugih dječaka u takvim trenu-cima bila je samo u tome što su oni znali da je sve to kao tobože, dok je za nj tobože bilo savršeno isto što i istina. To ih je ponekad mučilo, kao primjerice kad bi morali povje-rovati da su zaista večerali.

Ako bi dječaci posustali u svom toboženju, Petar bi im dao po prstima.

- Da, mali moj čovječe - gorljivo je odgovorio Pihpih,koji je inače imao sve izubijane prste.

- Molim vas, gospodine - objasnio je Petar - tu leži teško bolesna dama.

Ležala im je pod nogama, ali je Pihpih bio dovoljno pa-metan da je ne opazi.

- C, c, c - rekao je. - A gdje leži?

- Tamo na čistini.

- Stavit ću joj onu staklenu stvar u usta - rekao je Pihpih, pa joj je tobože i stavio, dok je Petar sve vrijeme strpljivočekao. Kad je izvukao staklenu stvar, nastupio je napeti trenutak.

- Kako joj je? - upitao je Petar.

89

J. M. BARRIE

- C, c, c - rekao je Pihpih. - To ju je- Baš mi je drago - uskliknuo je Petar.- Doći ću opet navečer - odgovorio je Pihpih - i dati

joj goveđi čaj iz šalice s kljunom. Pa ipak, kad je Johnu vratiošešir, ispustio je nekoliko krupnih uzdaha, što je bila njegovanavada kad bi se izvukao iz nezgode.

U međuvremenu je šuma bila sva oživjela od udaraca sje-kira. Sad je pred Wendynim nogama ležalo skoro sve nužno za udoban stan.

- Kad bismo samo znali - rekao je jedan - kakvu onakuću najviše voli.

- Petre - viknuo je drugi - pomaknula se u snu.- Usta joj se otvaraju - usklinuo je drugi i s poštovanjem

se zagledao unutra. - Baš prekrasno.- Možda će zapjevati u snu - rekao je Petar. - Wendy,

zapjevaj nam o kući kakvu bi voljela imati.Našto je Wendy, i ne otvarajući oči, istog časa zapjevala:

Ja rado bih kućicu lijepu, Najmanju što vidješe zjene. S mahovinom na krovu, Ziđe nek ima crvene.

Na ovo su svi zagugutali od sreće, jer je najveća dobra sreća bila na njihovoj strani. Grane što su ih donijeli, bile su ljepljive od crvena soka, a tlo je, kao sagom, bilo prekrito zelenom mahovinom. I dok su sklepavali kućicu, i sami su udarili u pjesmu:

90

PETAR PAN

Digosmo ziđe i krov, I vrata se uglaviše.0 reci nam, majko Wendy,Što bi još htjela više?

Našto je onda odgovorila prilično pohlepno:

Htjela bih, ovaj, još,1prozore oko sebe.Da unutra vire ruže,A iznutra vire bebe.

Našto su oni udarcima šaka probili prozore, a kapci su bili veliko žuto lišće. Ali ruže...?

- Ruže - dreknuo je Petar strogo.Našto su hitro pustili da uz zidove tobože izrastu najljepše

ruže na svijetu.Bebe?Da im Petar ne naredi da stvore bebe, ponovno su žurno

zapjevali:

Ruže vire unutra A bebe vire na vrata. Kako da pravimo sebe, Kad već su nas mama i tata?

Petar, kojemu se ta zamisao učinila zgodnom, u trenutku je umislio da je njegova. Kuća je bila doista lijepa, i nema

91

]. M. BARRIE

dvojbe da je Wendy u njoj bilo vrlo ugodno, iako je, razumije se, više nisu vidjeli. Sad se Petar ushodao gore-dolje, i stao za-povijedati završnim radovima. Ništa nije promaklo njegovu oku sokolovu. Tak kad mu se učinilo da je sve apsolutno gotovo,

- Na vratima nema zvekira - reče.Našto se svi jako postide, ali onda Bezubi skide potplat s cipele, i doista, eto krasnoga zvekira. Sad je sve apsolutno gotovo, pomisliše. Ni najmanje.

- Nema dimnjaka - reče Petar - a mora ga biti.- Naravno da ga mora biti - rekao je John važno. Što

je Petru dalo ideju. Strgnuo mu je šešir s glave, izbio mudno i stavio ga na krov. Kućica se toliko razveselila što je dobila tako veleban dimnjak, da je, kao da time želi reći hvala,kroza nj smjesta prokuljao dim.

I sad je uistinu i stvarno bila gotova. Ostalo je još samo da se pokuca na vrata.

- Sad se potrudite da izgledate najbolje što možete -upozorio ih je Petar. - Prva je impresija silno važna.

Bilo mu je drago što ga nitko nije upitao što mu to znači impresija, toliko su svi bili zauzeti nastojanjem da izgledaju što bolje.

Uljudno je pokucao, i kako je sad šuma utihnula kao i djeca, nije se čuo ni zvuk, izuzmemo li onaj što ga je ispu-štala Tintilinčica. Ona je sve to promatrala s grane i otvoreno se podrugivala.

A za to su se vrijeme dječaci pitali hoće li se itko odazvati na kucanje. A ako to bude dama, kako će izgledati?

92

PETAR PAN

Otvorila su se vrata, i kroz njih je izišla dama. Bila je to Wendy. Svi poskidaše kape.

Na njenu se licu pojavilo sasvim primjereno iznenađenje, to jest baš onakvo kakvom su se bili nadali.

- Gdje sam to ja? - upitala je.Naravno da se prvi ubacio Pihpih.- Wendy, damo - rekao je brzorječicom - za tebe iz-

gradismo ovu lijepu kućicu.- 0, reci da ti se sviđa - kriknuo je Fićfi.- Kakva ljupka, lijepa kućica - rekla je Wendy, i bijahu

to baš riječi kojima su se bili nadali.- I mi smo tvoja djeca - uskliknuli su Blizanci.Tad su se svi spustili na koljena, ispružili ruke i povikali:- 0 Wendy, damo, budi nam mati.- Da li bih trebala? - odgovorila je Wendy sva blistajući.

- Naravno da je to strahovito fascinantno, ali vidite da samja još mala curica. U tom poslu baš nemam mnogo iskustva.

- To nije ni važno - rekao je Petar, kao da od svih okupljenih samo on zna sve o tome, iako je zapravo baš on osvemu tome znao najmanje. - A nama zapravo treba jednabaš lijepa majčinska osoba.

- 0, Bože! - rekla je Wendy. - Vidite, osjećam da sambaš to.

- I jesi, i jesi - zagrajaše svi - to se odmah vidi.- No dobro - rekla je Wendy - učinit ću sve što mogu.

Smjesta u kuću, vi zločesta djeco, sigurno su vam mokre noge. I prije nego što vas strpam u krevet, imam taman vremena da dovršim priču o Pepeljugi.

93

J. M. BARR.IE

I tako uđoše. Ja ne znam kako je za sve bilo mjesta, ali u Nigdjeliji se sve može jako sabiti. A bilo je to tek prvo od mnogih radosnih večeri što su ih proveli s Wendy. Malo-po-malo, sve ih je sprtljala u veliki krevet u domu ispod stabala, ali je sama tu noć prespavala u kućici, a Petar je pred njom stražio s isukanim mačem, jer se iz daljine čulo gusarsko bancenje, a i vukovi su krenuli u potragu za plijenom. Kućica je u mraku izgledala tako ugodno i sigurno, s blistavim svje-tlom što je probijalo kroz kapke, i dimnjakom što se lijepo dimio, i s Petrom što je stajao na straži. Nakon nekog je vre-mena ipak zaspao, pa su se neki vilenjaci, nesigurni na no-gama poslije pijanke, morali preko njega verati. Da im se noću na putu našao ijedan drugi dječak, vilenjaci bi se sigurno prozlili, ali su Petra samo malo potegli za nos i produžili dalje.

94

GLAVA SEDMA

DOM POD ZEMLJOM

utradan je Petru bilo prvo da izmjeri Wendy i Johna i Mi-chaela, a radi šupljih debala. Kuka se, a čega se dobro

sjećamo, posprdno odnosio prema mišljenju dječaka da sva-kom treba drugo deblo, no to je bio samo izraz njegova nez-nanja, jer se bez stabla koje bi ti savršeno pristajalo bilo jako teško i spuštati i uspinjati, a ni dva dječaka nisu bila iste veli-čine. A kad bi se u nj namjestio, trebao si samo udahnuti, pa bi se spustio baš najtočnijom pravom brzinom, dok bi pri uspinjanju trebao samo naizmjence udisati i izdisati, i tako izmigoljiti. Naravno, kad bi svladao tu vještinu, sve bi to mo-gao raditi i bez razmišljanja, i to gracioznije no itko.

S

Ali da bi to funkcioniralo, deblo ti naprosto mora prista-jati, i zato ih je Petar mjerio za stablo brižljivo kao za odijelo. Razlika je samo u tome što se odijelo namiješta po osobi, dok se osoba namiješta prema stablu. Obično se to izvodi vrlo jednostavno, stavljanjem prekomjerne odjeće ili prekomjer-nim svlačenjem, no ako si kvrgav na nezgodnim mjestima, ili je jedino raspoloživo stablo neobičnoga oblika, onda Petar s tobom nešto izvede, pa onda pristaješ. Ali kad se jednom uklopiš, i dalje treba jako paziti da u tom pristajanju i osta-neš, a baš to, kako će Wendy uskoro otkriti na svoju radost, održava čitavu obitelj u savršenoj tjelesnoj kondiciji.

Wendy i Michael uklopili su se u svoja stabla već pri prvom pokušaju, ali je Johna valjalo malo promijeniti.

95

J. M. BARRIE

Nakon nekoliko dana vježbanja već su se znali spuštati i dizati veselo kao vjedrice u bunaru. A kako su tek žarko zavoljeli svoj dom pod zemljom, što napose vrijedi za Wendy. Sastojao se čitav od jedne velike prostorije, a takve bi trebale biti i sve druge kuće, a pod se - ako bi ti zatrebale gliste za pecanje - mogao i kopati. Iz njega su rasle tuste gljive očaravajućih boja, a služile su im kao šamlice. U sredini pro-storije žestoko se trudilo izrasti stablo Nigdjena, no njega su svakog jutra odrezivali točno u razini poda. Do pet popodne, kad se pije čaj, uvijek bi izraslo dvije stope u visinu, pa bi na nj stavili vrata i tako dobili stol, a kad bi ga pospremili, opet bi otpilili trupac, i tako dobili mjesta za igranje. Bilo je tu i golemo ognjište, koje je sezalo u skoro sve dijelove sobe, pa se iz svakog dalo i zapaliti, i kroza nj je Wendy ra-zapela uzice, spletene od vlakana, i o njih objesila rublje. Kre-vet bi se danju prislonio uza zid, a u 6,30 spuštao, pa bi za-posjeo skoro pola sobe. Tad bi u njemu zaspali svi dječaci osim Michaela, polegli kao sardine u limenci. Strogo je pra-vilo branilo okretanje u snu bez danoga znaka, a kad bi ga jedan dao, svi bi se u isti čas okrenuli. I Michael bi bio rado legao na nj, ali je Wendy poželjela bebu, a on je bio najmanji, pa je on, znate kakve su već žene, da puno ne dužimo, spavao u ovješenoj košarici.

Dom je bio grub i jednostavan, i nije se jako razlikovao od podzemne kućice što bi je, u sličnim prilikama, napravili mali medvjedići. U njoj je, međutim, bila i udubina u zidu, ne veća od ptičjeg kaveza, a bile su to Tintilinčicine privatne odaje. One su se od ostatka kuće dale odijeliti sitnom za-vjesicom koju bi Tinka, inače krajnje pedantna, uvijek povla-

96

PETAR PAN

čila kad bi se svlačila ili oblačila. No nema te žene, pa ma kako da velika bila, koja bi imala otmjeniju kombinaciju bu-doara i spavaonice. Kauč, kako ga je uvijek zvala, bio je ori-ginal u stilu kraljice Mab, vladarice vila, s nogama sa šapi-cama; a imala je i posteljinu koju je mijenjala sezonski, u skladu s bojom cvijeća trenutno u cvatu. Zrcalo joj je bilo od Mačka u čizmama, od kojih su postojala samo tri neo-krznuta, a za koje su znali trgovci koji su poslovali s vilama; umivaonik je bio od kore s kolača, kredenc autentični Čarobni Princ Šesti, dok su sagovi i prostirači bili iz najboljeg (ranog) razdoblja zloduha Robina. Bio je tu i Dranguliarbergov luster, ali je tu stajao samo dekorativno, jer je ona, naravno, svoj stan osvjetljavala vlastitim sjajem. Tinka se prema ostatku kuće odnosila vrlo prezrivo, što je možda bilo i neizbježno, a njezina izba, makar i bila lijepa, doimala se vrlo umišljeno, te podsjećala na nos stalno podignut u zrak.

Pretpostavljam da je sve to za Wendy bilo silno očara-vajuće, jer su joj ti njeni razuzdani dečki zadavali toliko po-sla. Znali su doista proći i čitavi tjedni a da, osim možda s čarapama uveče, ne bi ni izišla na površinu. A kuhanje joj je, uvjeravam vas, držalo nos u loncu. Glavno su im jelo bili prženi hljebovac, jam, kokosi, pečena prasetina, plodovi ma-meje, pecivo od tapioke i banane, što bi se sprali niz grlo punim tikvicama soka papaje; no nikad se nije točno znalo hoće li to biti ručak pravi ili samo tobože, jer je sve ovisilo o Petrovu hiru. On je mogao i jesti, stvarno jesti, ako je to spadalo u igru, ali se nije mogao natrpavati samo zato da se osjeti natrpano, a što djeca većinom vole više od ičega, i s čim se može donekle mjeriti samo pričanje o

97

I. M. BARRIE

tome. To je pretvaranje za nj bilo tako stvarno da bi se, dok bi jeo, vidjelo kako se doslovno zaokružuje. Naravno da je to bilo naporno, ali su drugi naprosto morali raditi kao i on, no kad bi mu netko dokazao da u svoje stablo pristaje samo labavo, iznimno bi mu se dopustio natrpati.

Wendy su za šivanje i krpanje najdraži bili trenuci nakon njihova odlaska u krevet. Tada bi, kako bi to ona rekla, našla i malo prostora za disanje i vremena za sebe, a trošila bi ga na izradu novih stvari za njih i stavljanje dvo-strukih prišivaka na koljena, jer su na njih svi stalno pa-dali, strahota jedna.

A kad bi sjela za košaru njihovih čarapa, a na svakoj bi bila rupa, samo bi podigla ruke i uskliknula:

- 0, Bože, pa da čovjek ponekad ne pomisli da bi usid-jelicama trebalo zavidjeti.

A kad bi to uskliknula, lice bi joj zasjalo.Sjećate se njezina vučića mezimca? Mislim, on je vrlo

brzo otkrio da je stigla na otok pa ju je potražio, i tada su jedno drugom naprosto poletjeli u zagrljaj. Nakon toga ju je posvuda slijedio.

Dok je tako polako pretjecalo vrijeme, je li mnogo raz-mišljala o voljenim roditeljima što ih je ostavila za sobom? To je vrlo teško pitanje, zato što je bilo sasvim nemoguće reći kako u Nigdjeliji protječe vrijeme, koje se ovdje računa prema suncima i mjesecima, tijelima kojih je ovdje toliko više no na kontinentu. Bojim se, međutim, da Wendy nije baš nimalo brinula ni zbog tate ni zbog mame, jer je bila posve uvjerena da će oni prozor držati stalno otvorenim da se može vratiti, i zbog toga je u duši bila sasvim mirna. Povremeno

98

PETAR PAN

bi je međutim brinulo što se John roditelja sjećao tek ma-glovito, a isto tako i ljudi koje je nekoć poznavao, dok je Mi-chael bio sasvim spreman povjerovati da mu je ona prava mama. Sve ju je to pomalo plašilo, a kako se s plemenitom gorljivošću trudila obavljati svoju dužnost, pokušala im je taj stari život urezati u svijest pomoću pismenih testova, što je moguće sličnijim onima u školi. Drugi su to dječaci nalazili strašno zanimljivim, i svakako su se željeli u to uključiti, pa su si napravili i pločice za pisanje. Posjedali bi oko stola, pa pisali i naporno razmišljali o pitanjima što ih je ona bila ispi-sala na drugoj pločici pa je poslala da kruži. Bila su to na-jobičnija pitanja: - Koje je boje mama imala oči? Tko je bio viši, mama ili tata? Je li mamina kosa bila plava ili keste-nasta? Odgovori, ako znaš, na sva tri pitanja. - (A) Napiši sastavak od bar 40 riječi na temu »Kako sam proveo zadnje praznike« ili »Kakve su naravi bili mama i tata«. Izaberi samo jednu. Ili - (1) Opisi kako se mama smijala; (2) Opisi kako se tata smijao; (3) Opisi maminu haljinu za izlaske; (4) Opisi pseću kućicu i njezina stanovnika.

Sve su to bila baš takva svakodnevna pitanja, a ako ne bi znali odgovoriti, trebali bi staviti križ. A strašno je mnogo križeva povukao čak i John. Razumije se da je na sva pitanja od svih dječaka odgovorio samo Pihpih, i nitko se nije više od njega gurao da bude prvi, no njegovi su odgovori bili sa-vršeno smiješni, pa bi tako zapravo bio zadnji, a što je uo -stalom vrlo tužna priča.

Samo se Petar nije natjecao. Kao prvo, on je prezirao sve majke osim Wendy, a kao drugo, on jedini od svih dječaka na otoku nije znao ni pisati ni sricati, pače ni najmanju riječ. On je bio iznad svega toga.

99

[. M. BARRIE

Usput rečeno, sva su pitanja bila u prošlom vremenu. Kakve je boje mama imala oči i tako dalje. Jer je to, shvaćate, već počela zaboravljati i Wendy.

Pustolovine su, kao što ćemo vidjeti, bile dio svakodnev-nice. Ali je baš nekako u to doba Petar bio smislio, a uz Wen-dvnu pomoć, novu igru koja ga je silno ushitila, no onda je najednom za nju izgubio svako zanimanje, a tako je to, kao što već rekoh, s njegovim igrama uvijek i bilo. A igra je bila u tome da su se svi pretvarali da nema nikakvih pustolovina, da rade ono što su John i Michael radili čitavog života: sjedili na šamlici, bacali lopte u zrak, gurali jedan drugog, odlazili u šetnju i vraćali se a da pritom nisu ubili čak ni grizlija. A kad bi Petar sjedio na šamlici, ništa ne radeći, bio bi to zaista silan prizor. U takvim bi se trenucima i protiv volje držao silno svečano, a njemu se takvo mirno sjedenje činilo silno komičnim. Hvastao se kako se otišao malo prošetati za dobrobit zdravlja. Kroz nekoliko je sunaca to za njega bila naj neobični] a nova pustolovina. I John i Michael su se morali pretvarati da se tome silno vesele, inače bi ih strogo kaznio.

Počesto je van odlazio sam, a kad bi se vratio, nikad se nije pouzdano znalo je li doživio kakvu pustolovinu ili nije. Možda ju je već zaboravio tako temeljito da o njoj ništa i nije mogao reći, a onda bi netko izišao i pronašao truplo. A dru-gom bi se zgodom znao raspričati, a ipak se truplo ne bi mo-glo naći. Gdjekad bi se vratio kući zavijene glave, i tada bi ga Wendy tetošila i kupala u mlakoj vodi, a on bi joj pričao vrtoglavu priču. Ali pritom, znate, nikad nije bila sigurna. Bilo je, međutim, i mnogo pustolovina za koje je znala da su stvarne zato što je u njima i sama sudjelovala, a bilo ih je

100

PETAR PAN

još i mnogo bar dijelom istinitih, zato što su u njima su-djelovali drugi dječaci i tvrdili da su sasvim istinite. Za sve ih opisati trebala bi nam knjiga debela kao englesko-latinski, latinsko-engleski rječnik, te stoga u najboljem slučaju mo-žemo pokušati dati samo uzorak jednog prosječnog sata na tom otoku. Nevolja nastaje tek kad ga treba odabrati. Da uz-memo čarku s crvenokošcima u Pihpihovu klancu? Bila je to prilično krvava priča, a posebno zanimljiva stoga što bi nam pokazala jednu od Petrovih osobitosti, naime njegovu sklonost da usred boja promijeni stranu. A u Klancu, dok je pobjeda još bila na vagi, naginjući se čas na jednu, čas na drugu stranu, Petar je viknuo: - Danas sam crvenokožac, a ti, Bezubi? Našto je Bezubi odgovorio: - Crvenokožac, a ti, Fićfi? Našto je Fićfi odgovorio: - Crvenokožac, a ti, Blizance? i tako dalje, i tako dalje, dok nisu napokon svi postali crve-nokošcima, što bi dakako, boj privelo kraju da pravi crveno-košci, zadivljeni Petrovom metodom, nisu sebe smjesta pro-glasili izgubljenim dječacima, pa se boj nakon toga nastavio, žešći no ikad prije.

Neobični je plod te pustolovine bio... ali mi se još nismo ni odlučili hoćemo li ispričati baš nju. Možda bi bolja bila ona s noćnim napadom crvenokožaca na kuću pod zemljom, kad se nekoliko njih zaglavilo u šupljim deblima pa su ih morali vaditi kao čepove. A mogli bismo ispričati i kako je Petar u Sirenskoj laguni spasio život Vučjoj Jabučici, i tako je dobio za saveznicu.

A mogli bismo ispričati i o tome kako su gusari ispekli kolač da ga dječaci pojedu i oproste se sa životom, i kako su ga stavljali sad na ovo sad na ono lukavo izabrano mjesto,

101

J. M. BARR.1E

no kako bi ga Wendy uvijek istrgnula djeci iz ruke, tako da je vremenom izgubio sav smok i otvrdnuo kao kamen, pa su se njime nabacivali, a Kuka se o nj spotaknuo u mraku.

Ili recimo da ispričamo priču o pticama, Petrovim pri-jateljicama, a napose o ptici Nigdjelici koja je u krošnji nad lagunom savila gnijezdo, i o tome kako je gnijezdo palo u vodu, a ptica je i dalje nastavila sjediti na jajima, pa je Petar zapovjedio da je nitko ne uznemirava. To je baš lijepa priča, a kraj joj govori kako ptica zna biti zahvalna, no kad bih je ispričao, morao bih ispričati i čitavu pustolovinu u laguni, a to bi, dakako, značilo da bih ispričao dvije, a ne samo jednu pustolovinu. Kraća pustolovina, a podjednako uzbudljiva, bila je kad je Tintilinčica pokušala, a uz pomoć nekih uličnih vila, na velikom plutajućem listu prenijeti Wendy na kontinent. List je, međutim, pod njezinom težinom na svu sreću po-pustio, pa se Wendy probudila, pomislila kako je vrijeme za kupanje, pa isplivala na obalu. A onda opet, mogli bismo is-pričati i o Petrovu izazovu lavovima, kad je oko sebe vrškom strelice opisao krug i izazvao ih da ga prijeđu, no unatoč tome što je čekao satima, a s njim i drugi dječaci i Wendy koji su sve to gledali iz krošnji, ipak se nijedan nije usudio odazvati na njegov izazov.

Koju da od tih pustolovina izaberemo? Najbolje će nam biti da bacimo kocku.

I bacio sam, i tako je pobijedila laguna. Zbog čega mi je skoro žao što nisu pobijedili klanac ili kolač ili Tinkin list. Naravno da bih to mogao i ponoviti pa izabrati najbolju od te tri, no vjerojatno je ipak najpoštenije ostati na laguni.

102

GLAVA OSMA

SIRENSKA LAGUNA

z zatvorene oči i malo sreće, ugledat ćeš ponekad be-zličnu masu vode prekrasnih blijedih boja kako lebdi

u tmini. Stisneš li sad malo jače oči, ta će masa početi po-primati oblik, a boje će joj postati tako žive da bi se uz još jedan stisak sigurno zapalile. Ali samo trenutak prije nego što planu, ugledat ćeš lagunu. I to je ujedno i najviše koliko joj se možeš približiti s kontinenta, samo na jedan rajski tre-nutak. A kad bi bila bar dva, pred očima bi ti se ukazao i lom valova a u ušima začula pjesma sirena.

U

Djeca su u toj laguni često provodila duge ljetne dane, stalno što plivajući što brčkajući se, igrajući se u moru si-renskih igara i tako dalje. Na temelju toga ipak ne smijete pomisliti da su sirene s njima bile u prijateljskim odnosima. Baš naprotiv, Wendy nikad nije mogla prežaliti što za čitavog boravka na otoku od nijedne nije čula i jednu pristojnu riječ. Kad bi se tiho prikrala rubu lagune, vidjela bi ih na tucete, i to napose na Zbogom-hridi, gdje bi se voljele baškariti i če-šljati kose tako lijeno da bi joj to baš išlo na živce. Ponekad bi čak i zaplivala, upravo na prstima, i prišla im na metar, no onda bi je one opazile i zaronile, i pritom je zapljusnule re-povima, i to ne slučajno, nego najvjerojatnije baš namjerno.

Sirene su se prema svim dječacima odnosile jednako, osim, naravno, prema Petru, koji bi na Zbogom-hridi znao

103

J. M. BARRIE

s njima čavrljati satima, pa im, kad bi obezobrazile, čak i sjesti na rep. Jednom je zgodom Wendy dao njihov češalj.

Najnezaboravniji bi se dojam, međutim, stvarao u trenut-ku promjene mjeseca, kad bi sirene ispuštale čudne i bolne krikove; laguna je tada, međutim, za smrtnike opasna, i sve do večeri o kojoj ćemo sada ispričati, Wendy još nikad nije vidjela lagunu na mjesečini, i to manje zbog straha, jer bi je Petar sigurno pratio, koliko zbog njezina strogog pravila da svi do sedam moraju biti u krevetu. Ona je, međutim, ipak često bila u laguni, za sunčanih dana poslije kiše, kad bi sirene u iznimnom broju izlazile na površinu da se igraju s mjehurićima što su ih same stvarale. Šareni mjehurići što bi nastajali u vodi svih duginih boja, njima su služili kao lop-te, pa bi ih jedna drugoj dobacivale repovima, te ih se trudile zadržati u dugi sve dok ne bi prsli. Golovi su im bili na oba kraja duge, a samo su ih vratarice smjele dotaći rukom. Po-nekad bi se u laguni istodobno igrale na stotine sirena, i to je bio zaista krasan prizor.

Pa ipak, ako bi im se pokušala pridružiti, djeca bi igru morala nastaviti sama, jer bi sirene u trenutku nestale. Mi, međutim, raspolažemo dokazima da su one krišom motrile uljeze, te da im nije bilo ispod časti od njih preuzeti i pokoju ideju. Tako je primjerice John uveo nov način udaranja mje-hurića, glavom a ne rukom, i sirenske su ga vratarice smjesta prihvatile. To je jedan od tragova što ih je John ostavio u Nigdjeliji.

Osim toga je zacijelo bilo lijepo gledati i djecu kako se poslije ručka pola sata odmaraju na stijenama. Wendy je to strogo zatražila, i odmor je morao biti pravi čak i ako je ručak

104

PETAR PAN

bio tobožnji. I tako bi ležali na suncu, i tijela bi im se pre-lijevala pod njegovim zrakama, dok bi ona sjedila kraj njih i držala se jako važno.

I ovo je bio baš takav jedan dan, i svi su bili na Zbo-gom-hridi. Ta stijena nije bila ništa veća od njihova velikog kreveta, ali su svi oni, dakako, znali kako ležati bez zauzi-manja previše mjesta, i svi su dremuckali, ili bar ležali zat-vorenih očiju, pa se povremeno i štipali kad bi mislili da ih Wendy ne gleda. A ona je bila jako zaposlena jer je krpala čarape.

I usred tog posla, u laguni se dogodila promjena. Preko nje je preletio lagani drhtaj, i nestalo je sunca, a preko pu-čine su se prikrale sjene i ohladile je. Wendy više nije vidjela udjenuti konac, a kad je podigla oči, laguna koja je dotad uvijek bila izvor tolikoga smijeha i veselja, najednom je po-stala strašna i neprijateljska.

Znala je da to što je došlo nije noć nego nešto tamno kao noć. Ne, nešto još i gore od toga. Nešto što nije došlo, ali je kroz more pronijelo taj drhtaj da javi da će doći. No što je to?

Na nju su se najednom sručile sve priče što ih je čula o Zbogom-hridi, zato što su zli kapetani na njoj ostavljali mornare da se utope. A utopili bi se kad bi došla plima i potopila je.

Naravno da je trebala smjesta probuditi djecu, i to ne samo zbog tog nepoznatog što im se prikradalo, nego i zato što više nije bilo ni zdravo spavati na sve studenijoj stijeni. Ona je, međutim, bila mlada majka pa to još nije znala. Mi-slila je da se naprosto i dalje mora strogo držati pravila o

105

J. M. BARRIE

pola sata odmora poslije ručka. I tako ih, iako se na nju spu-stio strah, i makar je žudjela čuti muške glasove, ipak nije probudila. Nije to učinila čak ni kad je čula zvuk krpama omotanih vesala a srce joj se popelo u grlo. Stajala je nad njima da bi mogli do kraja odspavati svoje. Zar to nije od nje bilo vrlo hrabro?

Ipak je za dječake bila sreća što je među njima bio onaj koji je čak i u snu mogao nanjušiti opasnost. Petar je skočio i sasvim se uspravio, u trenutku, kao pas sasvim razbuđen, pa je jednim krikom upozorenja probudio i sve ostale.

Stajao je nepomičan, s rukom prinesenom uhu.

- Gusari! - viknuo je. Drugi su mu se primakli. Na licumu je zaigrao čudan smiješak, a Wendy ga je opazila i sva sestresla. Dok bi mu taj smiješak bio na licu nitko mu se ne biusudio obratiti. Tada su mogli samo stajati spremni da izvršenjegove naredbe. A naredba je došla oštra i prodorna.

- Roni!

Bljesnule su noge, i laguna se u trenutku prividno ispraz-nila. Zbogom-hrid je stajala samotna u neprijateljskim voda-ma, kao da je i nju samu iskrcao kapetan.

Čamac se primakao. Bio je to gusarski čun, i u njemu troje: Smee i Starkev, dok je treća osoba u čamcu bila za-robljenica, nitko drugi no Vučja Jabučica. I ruke i noge bile su joj vezane, i znala je kakva joj je sudbina. Ostavit će je na stijeni da pogine, a ta je smrt za pripadnika njezina roda bila gora i od smrti na mukama, jer zar u knjizi njezina ple-mena ne stoji zapisano da kroz vodu ne vodi put do vječnog lovišta? Ipak joj je lice bilo mirno. Bila je kći poglavice, pa kao kći poglavice mora i umrijeti, i to je dovoljno.

106

PETAR PAN

Uhvatili su je dok se s nožem u zubima penjala na njihov brod. Na brodu nije bilo straže jer se Kuka hvastao kako će sam zvuk njegova imena čuvati brod u milju širokom krugu. A sad će ga čuvati i priča o njezinoj sudbini. Noću će se zvuku njegova imena pridružiti još jedan vapaj.

U mraku što su ga donijeli sa sobom dva gusara nisu vidjela stijenu sve dok se nisu u nju zabila.

- Šijaj, šijaj, šempjo* - viknuo je irski glas, a bio je Sme-eov - lupit ćemo u kraj. Dobro je, sad samo da na nju dignemo Indijanku i ostavimo je da se utopi.

Brutalni je posao iskrcavanja te lijepe djevojke na stijenu potrajao samo trenutak. Bila je isuviše gorda a da bi im pru-žila otpor uzaludan.

A sasvim blizu stijene, no izvan pogleda, na valovima su se ljuljuškale dvije glave, Petrova i Wendyna. Wendy je pla-kala, jer je to bila prva tragedija što se odvijala pred njenim očima. Petar ih je vidio mnoge, ali ih je sve i pozaboravljao. On je za Vučjom Jabučicom žalio manje nego Wendy. Više se ljutio, i to zato što su bili dva na jednoga, i baš ju je stoga i odlučio spasiti. Najlakše bi bilo pričekati da gusari odu, no on nikad nije bio od onih koji izabiru lakši put.

Teško da je bilo ičega za što on nije bio sposoban, pa je sad odlučio progovoriti glasom kapetana Kuke.

- Ahoj, šemje, vi tamo - zazvao je. Oponašao ga je upravo veličanstveno.

šijaj, šijaj (šempjo) - prema talijanskom sciare, voziti krmom (natrag) veslima; šempjo - budala, glupan, prema talijanskom insipiente (neuk, glup), iz čega naš »inšenpjan« te napokon »šempjo« ili »šempio«. (Op. pr.)

107

J. M. BARRIE

- Kapetan - rekli su gusari, pa se iznenađeno pogledali.- Sigurno je doplivao do nas - rekao je Starkev kad su

ga uzalud potražili pogledom.- Baš stavljamo Indijanku na stijenu - viknuo je Smee.- Oslobodite je - dopro je do njih zapanjujući odgovor.- Da je oslobodimo?- Da, presijecite joj spone i pustite je.- Ali, kapetane...- Smjesta, jesi me čuo - povikao je Petar - dok te nisam

kukom po drobu.- Ovo je čudno - zinuo je Smee.- Bolje da učinimo što veli kapetan - rekao je Starkev

nervozno.- Dobro, dobro - rekao je Smee i zarobljenici presjekao

spone. A ona je smjesta Starkevju između nogu poput jeguljekliznula u vodu.

Razumije se da je Wendy silno ushitila Petrova lukavost, ali je znala da će to ushititi i njega, pa će najvjerojatnije za-graktati i tako se odati, i zato joj je ruka smjesta sunula da mu poklopi usta, ali se zaustavila usred čina, jer je lagunom odjeknulo - Čamac, ehej! - glasom kapetana Kuke, no ovaj put to nije izgovorio Petar.

Petar se možda i spremao zagraktati, ali umjesto da se to dogodi, lice mu se naškubilo u zvižduk iznenađenja.

- Čamac, ehej! - ponovno je do njih dopro povik.Sad je Wendy shvatila. U moru je bio i pravi Kuka.Plivao je prema čamcu, a kako su mu njegovi svjetlom

pokazali put, uskoro je do njega i stigao. U svjetlu fenjera

108

PETAR PAN

Wendy je vidjela kako se kukom uhvatio za razmu, vidjela je i njegovo opako crnoputo lice, dok se dizao iz mora, a s njega se cijedila voda, pa je, sva drhćući od straha, htjela ot-plivati, ali Petar nije želio uzmaknuti. Svrbio ga je život u nje-mu, a i glava mu je bila otežala od umišljenosti. - Nisam li ja živo čudo, o, kakvo sam ja živo čudo! - šapnuo joj je, i njoj je, makar i bila istoga mnijenja, ipak bilo drago da ga, za spas njegova dobra glasa, nije čuo nitko drugi.

Dao joj je znak da oslušne.Dvojicu je gusara silno zanimalo što im je to dovelo ka-

petana, ali je on samo sjedio s glavom naslonjenom na kuku u položaju najdublje sjete.

- Kapetane, je li sve u redu? - upitali su bojažljivo, aliim je on odgovorio samo tako da je šuplje jeknuo.

- Uzdiše - rekao je Smee.- Evo ga opet - rekao je Starkey.- Evo i po treći put - rekao je Smee.- Što je bilo, kapetane?A onda je napokon progovorio glasom punim bijesa.- Igra je gotova - kriknuo je. - Dječaci su našli majku.Iako je umirala od straha, Wendy se ipak sva nadula od

ponosa.- 0 zloga dana - uskliknuo je Starkey.- Što je to majka? - upitao je neznalica Smee.Wendy je to toliko zapanjilo da je uskliknula: - On to

ne zna! I poslije toga je uvijek smatrala da bi, kad bi smjela imati kućnog ljubimca, svakako odabrala gusara Smeea. Petar ju je povukao pod vodu jer je Kuka đipio i dreknuo:

109

I. M. BARRIE

- Što je to bilo?- Ja nisam čuo ništa - rekao je Starkev i podigao fenjer

nad valove, a kad su gusari pogledali, ugledali su čudan prizor. Bilo je to gnijezdo o kojem sam vam već pričao. Plutaloje lagunom, a u njemu je sjedila ptica Nigdjelica.

- Vidi - rekao je Kuka u odgovor na Smeejevo pitanje.- Eto, to je majka. Kakva zorna pouka. Gnijezdo je zacijelopalo u vodu, no hoće li mati napustiti svoja jaja? Neće.

Glas mu se na trenutak slomio, kao da se sjetio nedužnih dana kad je - ali je onda kukom odgurnuo trenutak slabosti.

Smee, koga je to duboko dojmilo, zagledao se u pticu dok je struja kraj njih pronijela gnijezdo, ali je Starkev, mnogo sumnjičaviji, rekao:

- Ako je to majka, možda se tu mota da pomogne Petru.Kuka se prenuo.- 0, da - reče. - Baš me strah od toga i progoni.A onda ga je iz te potištenosti trgnuo Smeejev oduševljeni

glas.- Kapetane - rekao je - a zašto da tim dječacima ne

otmemo majku, pa da bude naša?- Kraljevske li zamisli! - uskliknuo je Kuka, i u njegovoj

je velikoj glavi ona smjesta poprimila praktični oblik. - Šče-pat ćemo djecu i odvesti je na brod. Dječaci će se prošetatipo dasci, a Wendy će nam biti majka.

Sad se Wendy opet zaboravila.- Nikada! - kriknula je pa glavu pod valove.- Što je to bilo?Ali nisu vidjeli baš ništa. Stog pomisliše da je to zacijelo

bio list na vjetru.

no

PETAR PAN

- Slažete li se, vucibatine moje? - upitao je Kuka.- Evo ruke - rekoše obojica.- A evo i kuke. Zakunite se.Sad se svi zakleše. Do tad već stigoše i do stijene, pa se

Kuka najednom sjeti Vučje Jabučice.- A gdje je Indijanka? - upita iznebuha.On bi gdjekad znao biti razigranog raspoloženja, pa po-

misliše da je to jedan od takvih trenutaka.- Sve u redu, kapetane - odgovorio je Smee sa zado

voljstvom u glasu. - Pustili smo je da ode.- Pustili ste je da ode? - uskliknuo je Kuka.- Na tvoju zapovijed - zamucao je noštromo.- Pa ti si nam preko mora doviknuo da je pustimo -

rekao je Starkev.- Žuči mu i sumpora - zagrmio je Kuka - tko tu iz koga

pravi magarca? Lice mu je svo pocrnilo od bijesa, ali je shvatio da oni vjeruju da govore istinu, i to ga je zapanjilo. - Dečki - rekao je pomalo se tresući - ja to nisam zapovjedio.

- To je zloduh u prolazu - rekao je Smee, a svi su senelagodno promeškoljili. Kuka je podigao glas, no u njemuje bila drhtavica.

- 0 duše, koji noćas opsjedaš tu mračnu lagunu - viknuo je - da li me čuješ?

Naravno da je Petar mogao zadržati jezik za zubima, i na-ravno da to nije učinio. Smjesta je odgovorio Kukinim glasom:

- Sreće ti lude, na proklete sprude, čujem te.U tom uzvišenom trenutku Kuka nije problijedio čak ni

na podvoljku, ali su se Smee i Starkev užasnuto uhvatili jedan za drugoga.

Hl

J. M. BARR1E

- Tko si ti, neznance, govori? - upitao je Kuka.

-Ja sam James Kuka - odgovorio je glas - kapetan broda Smrt Bijela Kost.

- Ti to nisi, ti to nisi - kriknuo je Kuka muklim glasom.

- Žuči mu i sumpora - odvratio je glas - reci to još jednom i bacit ću u tebe sidro.

Sad je Kuka pokušao na umiljatiji način.

- Ako si ti Kuka - upitao je skoro smjerno - onda mireci tko sam ja?

- Bakalar - odgovorio je glas - najobičniji bakalar.

- Bakalar! - odgovorio je Kuka prazno kao jeka, i u tomtrenutku, ali ne prije, njegov se gordi duh slomio. Vidio jekako se njegovi ljudi odmiču od njega.

- Zar smo sve to vrijeme, kao kapetana, slušali bakalara?- promrmljali su. - Kako to unižava naš ponos.

Bili su to psi koji su najednom počeli keziti zube na go-spodara, no on se, unatoč svoj tragičnosti svog položaja, na njih jedva i obazreo. Nasuprot takvim strašnim dokazima tre-bala mu je ne njihova, nego vlastita vjera u sebe. Osjetio je kako mu vlastiti ja izmiče iz ruku.

- Ne napuštaj me, vucibatino - hripavo je šapnuo vlastitom ja.

U njegovoj mračnoj naravi ipak je, kao i kod svih velikih gusara, bila i natruha nečeg ženskog, i baš mu je to gdjekad davalo intuiciju. I zato se najednom odlučio zaigrati vrača--pogađača.

- Kuko - zazvao je - imaš li ti i još koji glas?

Sad je Petar, koji se nikad nije mogao othrvati dobroj ze-zanciji, blaženo odgovorio vlastitim glasom:

112

PETAR PAN

- Imam.

- I još neko ime?

- Da-da.

- Biljka? - upitao je Kuka.

- Ne.

- Mineral?

-Ne .

- Životinja?

- Ne.

- Čovjek? Muškarac?

- Ne! - zazvonio je prezriv odgovor.

- Dječak?

-Da .

- Obični dječak?

- Ne!

- Čudesni dječak?

Na Wendynu muku odgovor koji je sada zazvonio bio je

- Da.

- Jesi li u Engleskoj?

- Ne .

- Jesi li tu?

- D a .

Kuka se sasvim zbunio.

- Dajte ga vi pitajte - rekao je ostalima i otro vlažno čelo.

Smee se zamislio.

- Ne pada mi ništa na pamet - rekao je sa žaljenjemu glasu.

113

J. M. BARRIE

- Ne možeš se sjetiti, ne možeš se sjetiti - zagraktao jePetar. - Predaješ se?

Razumije se da je u igri otišao predaleko, i tu su neval-jalci uvrebali zgodu.

- Da, da - odgovorili su žurno.- Onda dobro - uskliknuo je. - Ja sam Petar Pan.Pan!U trenutku je Kuka bio opet onaj stari, a Smee i Starkev

njegovi vjerni pobočnici.- Sad je naš - dreknuo je Kuka. - U more, Smee. Star

kev, pazi na čamac. Hoću ga živog ili mrtvog.Pa je i sam skočio usred rečenice, a istog je časa do njega

dopro Petrov veseli glas.- Dečki, jeste li spremni?- Jesmo, jesmo - začulo se sa svih strana lagune.- Dajte im po ušima.Borba je bila kratka i oštra. Prvi je krv pustio John, koji

se junački uspeo na čamac i prihvatio se Starkeva. Uslijedio je žestok boj, u kojem je gusaru izbio sabljicu iz ruke. Starkev se izmigoljio preko razme i John je skočio za njim. A čun je otplutao dalje.

Tu i tamo na površini bi se zazibala glava, a bljesnuo bi i čelik, nakon čega bi uslijedio krik ili usklik. U pomutnji poneki bi udario i svoga. Smeeov je vadičep dohvatio Bezubog po četvrtom rebru, ali ga je samog zacrvenio Rudli. A podalje od stijene Starkev je teško pritisnuo Pihpiha i Blizance.

A gdje je za sve to vrijeme bio Petar? U lovu na veću lo-vinu.

114

PETAR PAN

Svi su drugi bili srčani dječaci, i nije ih ružiti stoga što su ustuknuli pred gusarskim kapetanom. Njegova je željezna panđa crtala oko njega krug mrtve vode, iz koje su bježali kao preplašene ribe.

Ali među njima je bio i jedan koji ga se nije bojao; jedan spreman da uđe u taj krug.

Čudno je reći, ali se nisu sastali u vodi. Kuka se uspeo na stijenu da povrati dah, a istog se časa s druge strane us-pentrao i Petar. Stijena je bila skliska kao lopta, pa su stoga više puzali negoli se verali. Ni jedan ni drugi nije znao da mu dolazi onaj drugi. Obojica su tražila oslonac i tako jedan drugom napipali ruku. Iznenađeno su podigli glave i skoro se dotakli nosovima. I tako su se sreli.

Neki su od najvećih junaka priznali da ih je, prije nego što su se bacili na neprijatelja, obuzela malodušnost. Da se to u tom času dogodilo i Petru, iskreno bih to priznao. Na koncu konca, bio je to jedini čovjek kojega se bojao i Morski Cook. Ali Petra nije obuzela malodušnost, nego samo jedan osjećaj, čista radost, tako da je svojim lijepim zubima zaškri-pao od veselja. Brz kao misao istrgnuo je Kuki nož iz pojasa i već mu ga htio zatjerati, kad je opazio da na stijeni stoji više od svog protivnika. A to onda ne bi bila poštena borba. Zato je gusaru pružio ruku da se lakše uspne.

I tad ga je Kuka ugrizao.Petra nije ošamutio bol nego huljstvo. Zbog čega je po-

stao upravo bespomoćan. Mogao je samo užasnuto blenuti pred sebe. Tako se ponaša svako dijete kad se prema njemu prvi put ponesu nepravedno. Kada ti dijete pristupi, ono smatra da ima prije svega pravo na pravednost. A kad pre-

115

PETAR PAN

ma njemu postupiš nepravedno, ono će te opet zavoljeti, ali to više nikad neće biti onaj isti dječak. Nitko nikad ne prijeđe preko te prve nepravde; nitko osim Petra. Na nju je često nai-lazio, ali bi je poslije uvijek zaboravio. I mislim da se baš u tome krila glavna razlika između njega i svih drugih ljudi. I tako, kad se sada s njom susreo, bilo mu je kao da mu se to dogodilo prvi put. Mogao je samo bespomoćno zuriti pred sebe. I tako ga je dvaput zagrizla željezna kuka.

Nekoliko trenutaka kasnije drugi su dječaci ugledali Kuku u moru kako divlje mlati rukama na putu prema brodu. Na njegovoj kugi od lica više nije bilo ushita, bilo je samo bijela strava, i to zato što mu je za petama tvrdoglavo plivao kro-kodil. U normalnim bi prilikama dječaci zaplivali s njima i zaklicali, ali ih je sad bila obuzela neka nelagoda jer su bili izgubili i Petra i Wendy, pa su u potrazi za njima pročešljavali čitavu lagunu i dozivali ih imenom. Pronašli su čun i u nje-mu se vratili kući, uzvikujući putem - Petar, Wendy - ali na to nisu dobili nikakva odgovora, izuzmemo li dakako po-drugljivi smijeh sirena. - Zacijelo su se kući vratili plivajući ili leteći - zaključili su dječaci. Nisu se mnogo brinuli, tolika je bila njihova vjera u Petra. Malo su se i smijuljili, onako dječački, jer će zakasniti u krevet, a sve krivicom mame Wendy!

Kad su njihovi glasovi zamrli u daljini, na lagunu se spu-stila hladna tišina, a zatim se iz nje digao slabašni krik.

- U pomoć, u pomoć!0 hrid su udarale dvije sitne prilike: djevojčica se bila

onesvijestila i pala dječaku u naručje. Petar ju je zadnjim snagama izvukao na hrid pa legao kraj nje. Onda je i sam osjetio da gubi svijest, ali i opazio da se more diže. Znao je da će se uskoro utopiti, ali više nije imao snage.

117

J. M. BAR.RIE

Dok su tako ležali jedno uz drugo, Wendy je za nogu uh-vatila sirena i počela je nježno povlačiti u more. Petar je osje-tio kako mu klizi iz ruku, pa se prenuo iz sna, taman na vrijeme da je povuče natrag. Ali joj je sad morao reći istinu.

- Na hridi smo, Wendy - rekao je - ali se ona stalnosmanjuje. Uskoro će je preplaviti more.

Ona to još nije shvaćala.- Moramo ići - rekla je skoro vedro.- Da - odgovorio je on slabašnih glasom.- Petre, hoćemo li plivati ili letjeti?Sad joj je morao reći.- Misliš li, Wendy, da bi bez moje pomoći mogla otplivati

ili odletjeti do otoka?Morala je priznati da je za to preumorna. On je zaječao.- Što je bilo? - upitala je i najednom se za nj silno za

brinula.- Wendy, ja ti ne mogu pomoći. Kuka me ranio. Ne mogu

ni letjeti ni plivati.- Hoćeš reći da ćemo se utopiti?- Vidi kako se more diže.Stavili su ruke na oči da se isključe od tog prizora.

Mislili su da ih uskoro već neće biti. Dok su sjedili tako nešto se očešalo o Petra, nešto lagano kao poljubac, i osta lo tako stajati, kao da bojažljivo veli: - Mogu li vam ikako poslužiti?

Bio je to rep zmaja što ga je Michael bio napravio prije nekoliko dana. Tad mu se bio istrgnuo iz ruku i odletio.

118

PETAR PAN

- Michaelov zmaj - rekao je Petar bez zanimanja, ali jeveć sljedećeg trenutka dohvatio rep i počeo potezati zmajaprema sebi.

- Podigao je Michaela sa zemlje - uskliknuo je - zaštone bi ponio i tebe?

- I tebe i mene!- On ne može ponijeti dvoje, Michael i Rudli su to već

pokušali.- Hajde da izvlačimo slamke - rekla je Wendy hrabro.- Ali ti si dama; nikada. Već je oko nje bio zavezao rep.

Ona ga se čvrsto uhvatila, nipošto nije htjela otići bez njega,ali ju je on s poklikom - Zbogom, Wendy - gurnuo s hridi,i zmaj ju je već za nekoliko trenutaka odnio s vida. Petarje ostao sam u laguni.

Hrid se sad već bila sasvim smanjila, još malo i prekrit će je valovi. Blijede su zrake svjetla na prstima krenule preko vode, i uskoro se začuo zvuk istodobno i najmelodiozniji i najsjetniji na svijetu. To su sirene dozivale Mjesec.

Petar zaista nije bio kao drugi dječaci, ali se napokon i on uplašio. Kroz tijelo mu je prošao drhtaj, kao onaj početni val preko mora, ali na moru jedan val slijedi za drugim dok ih ne bude na stotine, a Petar je osjetio samo taj jedan. Već je trenutak potom opet stajao uspravno na hridi. Na licu mu je bio smiješak, a u prsima mu je lupao bubanj. I govorio: - I smrt će biti strašno velika pustolovina.

119

GLAVA DEVETA

PTICA NIGDJELICA

adnji zvuk što ga je Petar bio čuo prije nego što je ostao sasvim sam stvorile su sirene što su se jedna po jedna

povlačile u svoje spavaonice pod morem. Bio je predaleko da čuje zatvaranje njihovih vrata, ali sva vrata u koraljnim špi-ljama u kojima one žive udare pri otvaranju i zatvaranju o sićušno zvonce (baš kao i u svim najljepšim kućama na kon-tinentu), pa je baš njih i čuo.

Z

More se polako dizalo sve dok mu nije zagrickalo noge, i sad je Petar, da nečim ispuni vrijeme prije nego što vode zadnji put razjape usta, stao pomatrati ono jedino što se mi-calo u laguni. Pomislio je da to pliva komad papira, možda komad zmaja, pa se dokono upitao koliko će potrajati dokle ga struje izbace na obalu.

U trenutku je, međutim, opazio i nešto neobično, nešto što je očito isplovilo u lagunu s nekom određenom svrhom, jer se borilo sa strujom, a gdjekad i pobjeđivalo, a kad bi pobijedilo, tada Petar, uvijek naklonjen slabijoj strani, ne bi mogao ne zapljeskati, jer bijaše to zaista junački komad pa-pira.

Ali to zapravo nije bio komad papira nego ptica Nigdje-lica, i sad se očajnim naporima trudila doplivati do Petra na svom gnijezdu. Radeći krilima, onako kako je bila naučila ot-kako joj je gnijezdo bilo palo u more, uspijevala je donekle usmjeriti svoj čudni brod, ali u trenutku kad ju je Petar pre-

120

PETAR PAN

poznao, bila je već sasvim iscrpljena. A ona ga je došla spasiti, dati mu svoje gnijezdo, makar u njemu bila i jaja. Ja se toj ptici zaista divim, jer iako je Petar prema njoj znao biti fin, ponekad bi je baš gnjavio. Mogu samo pretpostaviti da se njoj, kao i gospođi Darling i svim ostalima, rastopilo srce kad je dobio sve mliječne zube.

Ona mu je doviknula zbog čega je došla, a on joj je od-viknuo da što radi tu, ali ni ona ni on, dakako, nisu razumjeli jezik onog drugog. U izmišljenim pričama ljudi slobodno raz-govaraju s pticama, i volio bih da se na trenutak mogu pret-varati da je i ova baš takva, pa reći da je Petar s razumije-vanjem odgovorio ptici Nigdjelici, ali istina je ipak uvijek najbolja, pa bih želio ispričati samo ono što se zaista dogo-dilo. Mislim, ne samo što se nisu razumjeli, nego su i sasvim zaboravili na ponašanje.

- Daj -upadaj-više-u-to-gnijezdo - doviknula je ptica, govoreći najsporije i najrazgovjetnije što je mogla - pa-će-te-ono-odnijeti-na-obalu-ali-sam-tako-umorna-da-ne-mogu-bli-že-pa-do-njega-moraš-doplivati-sam.

- Ma o čemu ti to kvačeš? - odgovorio je Petar. - Štone pustiš da voda nosi gnijezdo kao i obično?

- Daj-upadaj... - odgovorila je ptica pa sve opet ponovila.

Sad je i Petar pokušao biti spor i razgovjetan.

- Ma o čemu ti to kvačeš? - i tako dalje.

Sad se ptica Nigdjelica počela uzrujavati, jer su one vrlo tanke na živcima.

- 0 glupoglava tuko - zavrištala je - zašto ne učiniš štoti velim?

121

J. M. BARRIE

Petar je osjetio da mu govori baš svakakve riječi, pa je stoga odgovorio nasumce i vrlo zažareno:

- To ti si!

I tada su, što je neobično, oboje dreknuli isto:- Daj kuš!- Daj kuš!Ptica je, međutim, bila baš čvrsto naumila da ga ako ikako

može spasi, i zato je posljednjim silnim naporom potje-rala gnijezdo prema hridi. I poletjela uvis, napustila jaja, kao da želi biti sasvim jasna.

I tako je Petar napokon shvatio, i uhvatio se za gnijezdo i zahvalno mahnuo ptici koja mu je lepršala iznad glave. Ali nije, međutim, na nebu tako visjela da primi njegovu hvalu, nije to učinila ni da ga gleda kako ulazi u gnijezdo - učinila je to da vidi što će učiniti s njezinim jajima.

U gnijezdu su bila dva velika bijela jaja, i Petar ih je po-digao i zamislio se. Ptica je pokrila lice krilima da ne gleda kraj svojih jaja, no ipak se nije mogla suzdržati da ne poviri kroz perje.

Ne znam jesam li vam već rekao da je na hridi bila ba-tina, što su je nekad davno bili utjerali gusari da označe mje-sto gdje su zakopali blago. Djeca su već bila otkrila tu svje-tlucavu hrpu, pa kad bi bila nestašno raspoložena, bacala bi galebovima čitav pljusak cekina, dijamanata, bisera i dukata od osam reala, i galebi bi se na njih bacali kao na hranu, pa potom odletjeti, bijesni na smicalice te kuge od djece. Ba-tina je još bila tu, i na nju je Starkev nataknuo svoj mor-narski šešir, dubok i od navoštena platna, nepromočiv i širo-

122

PETAR PAN

ka oboda. Petar je u nj stavio jaja i pustio ga u lagunu. I šešir je zaplovio svaka čast.

Ptica je Nigdjelica smjesta shvatila što je Petar naumio, pa je zadivljeno kriknula, a onda je, avaj, i Petar graknuo, suglasan u divljenju samome sebi. Potom je ušao u gnijezdo, podupro u njemu batinu kao jarbol, te na nj objesio košulju kao jedro. Istog se časa ptica lepršavo spustila na šešir i udobno se smjestila na jajima. I tako je otplutala u jednom smjeru, dok je Petra struja odnijela u drugom, pa su oboje veselo zaklicali.

Kad je Petar pristao, svoj je brod izvukao na žalo, na mje-sto gdje će ga ptica lako naći, no šešir je doživio toliki uspjeh da se ptica sasvim okanila gnijezda. Šešir je plutao sve dok se nije izderao u krpice, i Starkev je često dolazio na obalu lagune, i s mnogo gorčine u srcu gledao kako mu ptica sjedi u šeširu. Kako je više nećemo vidjeti, možda bi sad bilo vri-jedno spomenuti kako danas sve ptice Nigdjelice gnijezda grade u obliku šešira, sa širokim obodom na koji ptići izlaze uhvatiti malo zraka.

A veliko bijaše i veselje kad je Petar stigao u dom pod zemljom, skoro istodobno kad i Wendy, koju je zmaj nosao sad amo sad tamo. Svi su dječaci željeli ispričati svoje pu-stolovine, ali je među njima vjerojatno najveća bila što su za nekoliko sati zakasnili u postelju. Od toga su toliko porasli u svojim očima da su počeli izvoditi svakojake izmotancije samo da još malo ostanu budni, pa su tako primjerice počeli tražiti zavoje, ali se Wendy, iako je upravo blistala od sreće što su se svi vratili kući živi i zdravi, ipak zgranula kad je vidjela koliko je sati i viknula: - U krevet, svi u krevet - gla-

123

M. BARRIE

som koji nije trpio pogovora. Sutradan je, međutim, bila sa-ma blagost, pa je svima podijelila zavoje, a oni su se sve do polaska na počinak igrali šepanja i nošenja ruke u povezu.

GLAVA DESETA

124 SRETNI DOM

edna je od važnih posljedica okršaja u laguni bila da su im crvenokošci postali prijateljima. Petar je bio Vučju Jabučicu

spasio od strašne sudbine, i sad već nije bilo ničeg što ona i njezini junaci ne bi za njih učinili. Tako bi po čitavu noć sjedili gore pa čuvali stražu nad kućom pod zemljom, sve čekajući na

J

veliki napad gusara koji se očito nije mogao još dugo odgađati. Čak bi se i danju zadržavali u blizini, pa pušili lulu mira, i držali se skoro kao da čekaju na kakvu poslasticu.

Petra su zvali Velikim Bijelim Ocem i pred njim se pro-

stirali po zemlji. To se njemu strašno sviđalo, što znači da to za nj baš i nije bilo dobro.

- Veliki Bijeli Otac - rekao bi im na vrlo ponosan način,dok bi mu oni puzali pod nogama - se jako veseli što vidida ratnici plemena Malopaništa brane njegov dom od gusara.

- Ja Vučja Jabučica - odgovorilo bi to ljupko stvorenje.- Petar Pan spasi mene, prijatelj dobar jako njegov ja. Ja gusarima ne dam zlo njemu.

Ona je bila daleko prelijepa za takvu ropsku uslužnost, no Petar je smatrao da mu to pripada, pa bi joj odgovorio blagonaklono, s visine:

- Dobro je. Petar Pan je rekao.

A svaki put kad bi kazao - Petar Pan je rekao - to je značilo da sad moraju staviti jezik za zube, i oni su to u po-niznom duhu i prihvaćali. To ipak ne znači da su slično što-

125

J. M. BARRIE

vanje iskazivali i drugim dječacima, u kojima su vidjeli samo obične junake. Njima bi se obraćali sa »Kako ti?« i slično, a dječake je najviše jedilo što se Petar držao kao da je to sa-svim u redu.

Wendy je u duši stajala pomalo na njihovoj strani, ali je bila isuviše lojalna domaćica a da bi slušala ikakve pritužbe protiv oca. - Tata zna najbolje - uvijek bi govorila, bez obzira kakvo inače bilo njezino privatno mišljenje. A njezino je pri-vatno mišljenje bilo da je crvenokošci ne bi smjeli zvati skvo.

A sad smo već stigli do noći, kasnije među njima poznatu kao Noć nad noćima, a zbog pustolovina koje je donijela i njihovih ishoda. Taj dan je, kao da tiho prikuplja snagu, bio skoro bez događaja, i sad su crvenokošci bili gore, na svojim stražarskim mjestima, dok su djeca dolje večerala - svi, nai-me, osim Petra, koji je izišao da vidi koliko je sati. A to se na otoku činilo ovako: čovjek bi potražio krokodila, pa ostao kraj njega sve dok ne udari sat.

A večera je danas bila tobože čaj, pa su sjedili oko stola i pohlepno se nalijevali, a buka što su je pritom stvarali, sa svim klepetanjem i optuživanjima, bila je, kako reče Wendy, stvarno zaglušujuća. Da bude jasno, njoj nije nimalo smetala buka, ali naprosto nije htjela da grabe stvari po stolu i poslije se vade da ih je to Bezubi gurnuo u lakat. Vrijedilo je stalno pravilo da za stolom nikad ne smiju uzvraćati udarce, nego o sporu izvještavati Wendy, i to tako što bi uljudno digli desnu ruku i rekli: - Žalim se na to i to - ali bi se obično događalo da bi to zaboravili učiniti ili bi to činili i previše.

- Tišina - dreknula je Wendy kad im je i dvadeseti put rekla da ne smiju govoriti svi odjednom. - Pihpih, milo, je li tvoja tikvica prazna?

126

PETAR PAN

- Ne baš, mama - odgovorio je Pihpih pogledavši u za

mišljeni lončić.

-Još nije ni počeo piti mlijeko - upao im je u riječ Fićfi.

To je bilo tužakanje, pa je Pihpih jedva dočekao priliku.

- Žalim se na Fićfia - spremno je dreknuo.

John je, međutim, prvi digao ruku.

- John, da čujem?

- Mogu li sjesti u Petrovu stolicu, kad njega nema?

- Sjesti u tatinu stolicu, John! Wendy je ostala zgranuta.

- Naravno da ne.

- Ali on nam zapravo i nije otac - odgovorio je John.

- On nije čak ni znao kako se otac ponaša sve dok mu ja

to nisam pokazao.

To je bilo prigovaranje.

- Žalimo se na Johna - viknuše Blizanci.

Bezubi je podigao ruku. On je od svih njih bio najsmjer-

niji, zapravo među svima jedini smjeran, i zato je Wendy pre-

ma njemu bila posebno pažljiva.

- Pretpostavljam - rekao je Bezubi bojažljivo - da ja ne

bih mogao biti tata.

- Ne, Bezubi, ne bi mogao.

Ali kad bi Bezubi počeo, a što baš nije bilo jako često, onda bi nastavio na prilično glup način.

- Ako ne mogu biti tata - rekao je otežalim glasom -onda pretpostavljam, Michael, da bi me mogao pustiti da budem beba?

- Ne, ne bih - odrezao mu je Michael. I već se našaou svojoj košarici.

127

J. M. BARRIE

- Ako ne mogu biti beba - rekao je Bezubi, a glas muje postajao sve teži i teži - što mislite, bih li mogao biti blizanac?

- Ne, stvarno ne - odgovorište Blizanci - jer je strašnoteško biti blizancem.

- Kad ne mogu biti ništa važno - rekao je Bezubi - bili tko volio da izvedem kakav trik?

- Ne - odgovoriše svi odreda.I sad se napokon zaustavio. I rekao:- Za mene zaista nema nikakve nade.Našto su opet počela gnusna tužakanja.- Pihpih kašlje za stolom.- Blizanci već jedu mamaju.- Rudli je uzeo i pecivo od tapioke i jam.- Fićfi govori punim ustima.- Žalim se na blizance.- Žalim se na Rudlija.- Žalim se na Fićfia.- 0 Bože, o Bože, o Bože - povikala je Wendy - stvarno

mi ponekad dođe da pomislim da s djecom ima više mukenego koristi.

Rekla im je da se počiste pa sjela za košaru sa poslom: teškom hrpom čarapa i koljena, i na svakom je bila rupa, kao i obično.

- Wendy - pobunio se Michael - ja sam prevelik za zipku.- Netko mora biti u zipki - odgovorila je ona skoro osor

no - a ti si najmanji. A zipka je nešto tako malo, lijepo itoplo u kući.

128

PETAR PAN

Dok je ona krpila, djeca su se oko nje igrala. Bila je to takva hrpa sretnih lica i usplesalih udova osvijetljena roman-tičnom vatrom. To je već postao sasvim uobičajen prizor u domu pod zemljom, ali mi ga sad gledamo po zadnji put.

Odozgo se začuo korak, i možete biti sigurni da ga je Wendy prva prepoznala.

- Djeco, čujem tatin korak. A on voli da ga dočekate navratima.

A gore su se crvenokošci duboko klanjali Petru.- Samo dobro pazite, junaci. Petar Pan je rekao.I tad su ga, kao i toliko puta prije, vesela djeca izvukla

iz stabla. Kao već toliko puta, ali nikad više.A on je dječacima donio orahe, a Wendy točno vrijeme.- Da znaš, Petre, sasvim ćeš ih razmaziti - rekla je Wen-

dy i usiljeno se zasmijuljila.- Ah, stara moja - rekao je Petar i objesio pušku.- To sam mu ja rekao da se mame zovu »stara moja«

- prošapnuo je Michael Rudliju.- Žalim se na Michaela - smjesta je rekao Rudli.Sad je Petru prišao prvi Blizanac.- Tata, htjeli bismo plesati.- Samo pleši, mali moj junače - rekao je Petar, koji je

bio baš u najboljem raspoloženju.- Ali mi bismo htjeli da i ti plešeš.Petar je među svima njima znao baš najbolje plesati, ali

se učinio kao da ga je to zgranulo.- Ja! Da mi klepeću stare kosti.- I mama.

129

I. M. BARR1E PETAR PAN

- Zar? - uskliknula je Wendy. - Majka tolike hrpe dječurlije, pa da pleše!

- Ali subotom uveče - nije popuštao Pihpih.

Pravo govoreći, tad i nije bila subota, makar je i mogla biti, jer su već davno prestali brojati dane. Ipak, kad bi god poželjeli učiniti nešto posebno, rekli bi da je subota uveče, pa to i učinili.

- Naravno, Petre, da je subota uveče - odgovorila je Wen-dy već pomalo popuštajući.

- Ali ljudi našeg dostojanstva, Wendy.

- Ali samo pred vlastitim potomstvom.

- Istina, istina.

I tako su im rekli da mogu plesati, ali da prije moraju obući noćne košuljice.

- 0, stara moja - rekao je Petar Wendy postrance, dokse zagrijavao kraj vatre i gledao na nju dok je sjedila i vrtjelapetu na čarapi - ima li i za tebe i za mene ičeg ljepšeg odvečeri, kad završimo sve dnevne poslove, pa sjednemo uz vatru uz naše mališane?

- Petre, zar to nije predivno? - odgovorila je Wendy, strašno polaskana. - Petre, mislim da Rudli ima tvoj nos.

- A Michael se dao sav na tebe.

Prišla mu je i stavila ruku na rame.

- Dragi Petre - rekla je - uz toliko djece, moje su najbolje godine već prošle, ali ti me ne bi dao ni za koju drugu?

- Nipošto, Wendy.

Naravno da je on ne bi mijenjao, no ipak ju je pogledao s nelagodom i pritom zažmirkao, znate, kao da ne zna više sigurno je li budan ili sve to sanja.

130

- Petre, što je bilo?

- Baš sam nešto razmišljao - rekao je pomalo uplašeno.- To je samo tobože, mislim, da sam im ja tata?

- 0, da - odgovorila je Wendy izvještačeno.

- Vidiš - nastavio je on kao da se ispričava - kad bihim ja stvarno bio otac, od toga bih izgledao jako star.

- Ali oni su tvoji, Petre, tvoji i moji.

- Ali ne za stvarno, Wendy? - upitao je on zabrinuto.

- Ne ako to ne želiš - odgovorila je ona, i sasvim jasnozačula njegov uzdah olakšanja. - Petre - upitala je, trudećise da joj glas bude što čvršći - što ti točno osjećaš za mene?

- Sve, Wendy, što osjeća odani sin.

- Tako sam i mislila - rekla je ona pa otišla i sjela, samasa sobom, u najdalji kut sobe.

- Tako si čudna - rekao je on iskreno smeten - a istaje takva i Vučja Jabučica. Ona bi mi htjela nešto biti, ali velida to nije majka.

- Ne, doista, to zacijelo ne - odgovorila je Wendy naglasivši to upravo strašno. Sad znamo i zašto je prema crve-nokošcima imala tolike predrasude.

- Pa što je to onda?

- Ne pristoji se jednoj dami da ti to govori.

- 0, onda dobro - odgovorio je Petar, pomalo ofureno.- Možda će mi to reći Tintilinčica.

- 0, da, ona će ti to reći - odvratila je Wendy prezrivo.- Ta mrvica s kojom nitko ne želi imati posla.

Našto je Tinka, koja je baš bila u svom budoaru i pri-sluškivala, propištala nešto baš bezobrazno.

131

]. M. BARR1E

- Ona veli da baš uživa u tome što ni s kim ne moraimati posla - preveo je Petar.

Najednom mu je sinula ideja.

- Možda bi mi Tinka htjela biti mama?

- Budalo glupa! - vrisnula je Tintilinčica bijesno.

A to je ponavljala tako često da Wendy nije ni trebalo pre-voditi.

- Zamalo da se složim s njom - dreknula je Wendy. Zamislite samo nju da drekne. Bila je, međutim, već dovedenana rub živaca, a slabo je i slutila što će se sve još dogoditidok ne prođe noć. Da je znala, sigurno ne bi dreknula.

Ali to nije znao nitko od njih. A možda je tako i bolje. Njihovo im je neznanje donijelo još jedan sretan sat, a kako je to njihov posljednji sat na otoku, veselimo se što u njemu ima još šezdeset lijepih minuta. Pjevali su i plesali u noćnim košuljicama. Bila je to tako krasna pjesma puna jeze, i u njoj su se pretvarali da se boje vlastite sjene. Malo su pritom i slutili da će se uskoro na njih spustiti sjene pred kojima će ustuknuti u stvarnom strahu. A kako je samo halabučno ve-seo bio njih ples, i kako su jedan drugog udarcima bacali na krevet i s kreveta! Bio je to prije boj jastucima negoli ples, a kad su bili gotovi, jastuci su svakako htjeli još jednu rundu, kao prijatelji koji znaju da se više nikad neće sresti. A kakve su se sve priče pričale prije nego što je došao čas za Wendynu priču za laku noć! Te je večeri čak i Pihpih pokušao ispričati priču, ali joj je početak bio tako zastrašujuće dosadan da je se užasnuo čak i on i turobno rekao:

- Da, to je tako dosadan početak. Pa da zamislimo dajoj je to i kraj.

132

PETAR PAN

I tako su napokon svi pošli u krevet da čuju Wendynu priču, njima najmiliju a Petru najmržu. Obično kad bi je ona počela pričati, Petar bi izišao ili rukama pokrio uši. Da je ovaj put učinio jedno od toga, možda bi svi još bili na otoku. Večeras je on, međutim, ostao na svojoj klupčici, i vidjet će-mo što se dogodilo.

133

GLAVA JEDANAESTA

WENDYNA PRIČA

akle poslušajte - rekla je Wendy spremajući se ispričati priču. Michael joj je bio do nogu a sedam

dječaka u krevetu. - Bio jednom jedan gospodin...D

- Meni bi bilo draže da je bila dama - rekao je Rudli.

- A ja bih više volio da je bio bijeli štakor - rekao je

Fićfi.

- Tiho - prekorila ih je mati. - A bila jednom i jedna

dama, i...

- 0, mama - uskliknuo je prvi Blizanac - hoćeš reći

da ona još uvijek jest? Hoću reći, još nije umrla?

- 0, ne.

- 0 kako mi je drago što nije umrla - rekao je Bezubi.- A tebi, John?

- Naravno da jest.

- A tebi, Fićfi?

- Jako.

- A vama, Blizanci?

- Baš nam je drago.

- 0 Bože - uzdahnula je Wendy.

- Jel može tamo malo tiše - viknuo je Petar, odlučanda joj pruži pošteno šansu, bez obzira koliko priča, po njegovu mnijenju, bila gnusna.

134

PETAR PAN

- Gospodin se zvao - nastavila je Wendy - gospodin Darling, a ona se zvala gospođa Darling.

- Ja sam ih poznavao - rekao je John da ojadi ostale.

- I ja mislim da sam ih poznavao - rekao je Michaels priličnom dvojbom u glasu.

- Oni su, znate, bili vjenčani - objasnila je Wendy. - Išto mislite što su imali?

- Bijele štakore - uskliknuo je Fićfi u trenutku nadahnuća.

-Ne.

- 0, to je tako zagonetno - rekao je Bezubi, koji je pričuveć znao napamet.

- Tiho, Bezubi. Imali su tri potomka.

- Što su to potomci?

- Pa mislim, Blizance, to si i ti.

- John, jesi li čuo? Ja sam potomak.

- Potomci su najobičnija djeca - rekao je John.

- 0 Bože, o Bože - uzdahnula je Wendy. - I sad, to jetroje djece imalo vjernu dadilju koja se zvala Nana, ali se gospodin Darling bio na nju naljutio pa je lancem vezao u dvorištu, i tako su sva djeca pobjegla.

- To je strašno lijepa priča - rekao je Fićfi.

- Djeca su pobjegla - nastavila je Wendy - u Nigdjeliju,u kojoj žive izgubljena djeca.

- Baš sam i ja tako mislio - upao je Rudli uzbuđeno.- Ne znam kako mi je to palo na um, ali sam baš pomislioda u njoj žive.

- 0, Wendy - uskliknuo je Bezubi - da među tom izgubljenom djecom nije bio i jedan koji se zvao Bezubi?

135

. M. BARR1E PETAR PAN

- Da, bio je.

- Ja sam u priči. Jupi! Ja sam u priči, Fićfi.

- Tiho. Sad bih voljela da razmislite malo kako su seosjećali nesretni roditelji kad su im tako odletjela sva njihovadjeca.

- Oo! - zaječali su svi u glas, iako ih za osjećaje nesretnih roditelja nije bilo briga ni koliko je crno pod noktom.

- Pomislite samo na prazne posteljice!

- Oo!

- Kako je to strašno tužno - rekao je prvi blizanacveselo.

- Nije mi jasno kako bi ta priča mogla imati sretan kraj- rekao je drugi blizanac. - A ti, Fićfi?

- Tako se strašno brinem.

- Kad biste samo znali kako je velika majčinska ljubav- rekla im je Wendy pobjedonosno - ne biste se nimalo bojali. Tako je stigla do onog Petru tako mrskog dijela.

-Ja tako volim majčinsku ljubav - rekao je Bezubi i uda-rio Fićfija jastukom. - A ti, Fićfi?

- Itekako - odgovorio je Fićfi i uzvratio mu udarac.

- Vidite - rekla je Wendy samozadovoljno - naša je junakinja znala da će njezina majka prozor držati stalno otvoren da se djeca mogu vratiti. I zato su oni ostali vani godinama i krasno se zabavljali.

- A jesu li se ikad vratili?

- Hajde da samo malo - rekla je Wendy i skupila snaguza onaj najteži dio priče - zavirimo u budućnost. Sad su sesvi doveli u stanje koje olakšava gledanje u budućnost. - Pro-

136

šio je mnogo godina, i tko je sad ta otmjena dama neodre-đene starosti što upravo silazi na Londonskom kolodvoru?

- 0, Wendy, tko je to? - uskliknuo je Fićfi, do zadnjedlačice uzbuđen kao da zaista ne zna.

- Je-li-to-moguće-da-je-to-ma-ne - lijepa Wendy!

- 0 !

- A tko su te dvije otmjene i dostojanstvene prilike kojeje prate, već odrasle do muškoga stasa? Je li moguće da suto John i Michael? Gle, jesu!

- 0!

- »Pogledajte, mila braćo,« veli Wendy i pokazuje prstomprema gore, »eto tog prozora, i još je otvoren. 0, to nam jenagrada za našu uzvišenu vjeru u majčinsku ljubav.« I takopolete gore mami i tati, i pero ne može opisati taj sretni čas,na koji navlačim veo.

Tako je glasila ta priča, i svima se svidjela kao i samoj valjanoj pripovjedačici. Sve, shvaćate, baš kako treba. Samo zbrišemo kao najbezdušnija stvorenja na svijetu, a baš su ta-kva djeca, pa makar i bila tako neodoljiva. I samo se zaba-vimo na najsebičniji način, a kad osjetimo potrebu za po-sebnom pažnjom, plemenito se po nju vratimo, sigurni da će nas dočekati raširenih ruku a ne šibom po turu.

Tolika je doista bila njihova vjera u majčinsku ljubav da su osjećali kako si mogu priuštiti još malo bezdušnosti.

Ipak je među njima bio i netko tko je znao da baš nije tako, pa je on, kad je Wendy dovršila priču, šuplje jeknuo.

- Petre, što je bilo? - uskliknula je i pritrčala mu, jerje pomislila da se razbolio. Brižno ga je opipala niže prsa.- Petre, gdje te boli?

137

J. M. BARRIE

- Nije to ta bol - odgovorio je Petar smrknuto.- Nego kakva?- Wendy, krivo sudiš o majkama.Sad su se svi u strahu skupili oko njega, toliko ih je za-

brinulo njegovo uzbuđenje, i sad im je s doista hvalevrijed-nom iskrenošću ispričao nešto što je sve do sada krio.

- Nekoć davno - rekao je - i ja sam mislio, kao sadavi, da će moja mati zbog mene stalno držati otvoren prozor,pa sam otišao na mnogo mjeseci i mjeseci i mjeseci, i ondadoletio kući. Ali na prozoru su bile rešetke, jer je mama namene sasvim zaboravila, i u mom je krevetcu spavao drugidječak.

Ja baš nisam uvjeren da je to istina, ali je Petar vjerovao da jest, i to ih je sve ispunilo stravom.

- Siguran si da su majke takve?- D a .

To je, dakle, istina o majkama. Žabe krastače! Ipak je oprez majka mudrosti, i nitko ne zna bolje od djeteta na vrijeme shvatiti kad se treba predati.

- Wendy, idemo kući - uskliknuli su John i Michaeluglas.

- Da - rekla je ona i čvrsto ih zagrlila.- Ne valjda večeras? - upitali su izgubljeni dječaci, silno

smeteni. Oni su u onom što su zvali srcem znali da se sasvimlijepo živi i bez majke, a da samo majke misle da nije tako.

- Smjesta - odgovorila je Wendy odlučno, jer joj je najednom kroz glavu prošla strašna misao: - Možda je mamasad već u polukoroti.

138

PETAR PAN

Od strahote te pomisli sasvim je zaboravila na Petrove osjećaje, pa mu rekla vrlo oštro:

- Petre, hoćeš li se pobrinuti za sve što je nužno?- Ako želiš - odgovorio je tako hladno kao da ga je za

molila da joj doda vrećicu kikirikija.Ma da bi se među svima čulo bar žao-mi-je-što-se-rasta-

jemo! Ako njoj zbog toga nije žao, onda će joj već pokazati da nije ni njemu.

Ali mu je, dakako, bilo jako žao, i srce mu je bilo tako puno bijesa protiv odraslih koji su, po svom običaju, opet sve pokvarili, da je, čim se našao u svom stablu, počeo namjerno disati kratko i brzo, otprilike brzinom od pet puta u sekundi. A učinio je to zato što u Nigdjeliji postoji poslovica koja veli da svaki put kad udahneš umre netko odrasli, i sad ih je Pe tar osvetoljubivo ubijao što je više mogao.

Potom se, nakon što je crvenokošcima dao nužne upute, vratio kući, gdje se za njegova izbivanja odigrala neželjena scena. Obuzeti panikom pri pomisli da bi je mogli izgubiti, izgubljeni su dječaci prijeteći krenuli prema njoj.

- Bit će još gore nego prije njezina dolaska - povikaše.- Ne smijemo je pustiti.- Hajde da je zarobimo.- Da, zakujmo je lancima.U toj krajnjoj nevolji instinkt joj je rekao kome da se me-

đu njima obrati.- Bezubi - uskliknula je. - Tražim tvoju pomoć.Nije li to neobično? Pomoć je zatražila od Bezubog, doista

najtupljeg od sviju.

139

). M. BARRIE

- Ja sam samo Bezubi - odgovorio je on - i nitko mene zarezuje. Ali prvome tko se prema Wendy ne bude ponašao kao engleski gentleman, pustit ću krv.

Potegao je svoj kratki mač, i u tom je trenutku njegovo sunce bilo u zenitu. Drugi su nelagodno ustuknuli. A onda se vratio Petar, i oni su smjesta shvatili da se od njega ne mogu nadati podršci. Nikad on u Nigdjeliji ne bi protiv nje-zine volje držao nijednu djevojčicu.

- Wendy - rekao je pa se ushodao prostorijom - kadte letenje toliko umara, zamolio sam crvenokošce da te provedu kroz šumu.

- Hvala ti, Petre.- A onda će te - nastavio je kratkim i oštrim rečenicama

čovjeka navikla da ga se sluša - Tintilinčica otpratiti prekomora. Fićfi, probudi je.

Fićfi je, prije nego što je dobio odgovor, morao dvaput pokucati, iako je Tinka zapravo već neko vrijeme sjedila na krevetu i sve slušala.

- Tko si ti? Kako se usuđuješ? Odlazi - uzviknula je.- Sad moraš ustati, Tintilinčice - doviknuo je Fićfi - i

krenuti s Wendy na put.Dakako da se Tintilinčica silno razveselila kad je čula da

Wendy odlazi, ali je bila i tvrdoglavo odlučila da neće biti ni-kakav njen potrčko, pa je to i rekla, i to još uvredljivijim je-zikom. A onda tobože opet zaspala.

- Veli da neće - uskliknuo je Fićfi, zapanjen tolikom ne-poslušnošću, našto je Petar strogo krenuo prema odaji mladedame.

140

PETAR PAN

- Tinka - zarežao je - ako ne ustaneš i smjesta se neodjeneš, otvorit ću ti zastor, pa ćemo te svi vidjeti u negližeu.

To ju je natjeralo da skoči na pod.- Tko veli da neću ustati?U međuvremenu su dječaci sasvim izgubljeno zurili u

Wendy, koja je za to vrijeme za put opremila i Johna i Mi-chaela. Ovaj su put, međutim, dječaci bili potišteni, i to ne samo zato što će ostati bez nje, nego i što su osjećali da odlazi zbog nečeg lijepog na što oni nisu pozvani. To nešto novo vabilo ih je kao i obično.

Wendy im je pripisala plemenitije osjećaje, pa se smekšala.- Mili moji - rekla je - kad biste sada svi krenuli sa

mnom, skoro sam sigurna da bih uspjela nagovoriti tatu imamu da vas usvoje.

Taj se poziv odnosio posebno na Petra, ali su svi dječaci pomislili samo na sebe i smjesta skočili od veselja.

- Ne bi li im se činilo da nas je malo previše? - upitaoje Fićfi usred skoka.

- 0, ne - odgovorila je Wendy, koja si je u glavi sve brzoizračunala - nego bi samo morali postaviti nekoliko krevetau primaću sobu, a oni se, kad dođu gosti, mogu sakriti izaparavana.

- Petre, možemo ići? - povikaše sad svi molećivo. Razumjelo se samo po sebi da bi, ako pođu, s njima krenuo i on, aliih zapravo i nije bilo briga. Tako su djeca uvijek spremna, kadnešto novo pokuca na vrata, ostaviti i svoje najmilije.

- No dobro - odgovorio je Petar s gorkim smiješkom,i sad su svi smjesta pohitali po svoje stvari.

141

J. M. BARR1E

- A sada, Petre - rekla je Wendy, uvjerena da je sve dovela na svoje mjesto - još da ti prije nego što odem damtvoj lijek. Ona im je voljela davati lijekove, i nema dvojbe daih je davala i previše. Naravno da je to bila samo voda, aliiz tikvice, pa bi je uvijek protresla i izbrojala kapi, zbog čegasu one dobivale izvjesna ljekovita svojstva. Ovom zgodom,međutim, nije Petru dala njegovu dozu, jer je, tek što ju jepripravila, na njegovu licu opazila izraz od kojeg joj je potonulo srce.

- Spremi svoje stvari, Petre - viknula je sva u drhtavici.

- Ne - odgovorio je on, glumeći ravnodušnost. - Ne,Wendy, ja ne idem s tobom.

- Ideš, Petre.

- Ne.

Da joj pokaže kako ga njen odlazak neće nimalo kosnuti, počeo je poskakivati po sobu i bezdušno veselo svirati u svi-ralu. Tako da je morala trčati za njim, iako je to bilo krajnje nedostojanstveno.

- Da potražiš majku - zavabila ga je.

Ali, ako je Petar ikad i imao majku, ona mu više nije nedostajala. Bilo mu je sasvim lijepo i bez nje. Promislio je o svima njima, i sjećao se samo njihovih loših strana.

- Ne, ne - rekao joj je odlučno. - Možda bi rekla da samprestar, a ja želim zauvijek ostati maleni dječak i samo se igrati.

- Ali, Petre...

- Ne.

I tako je to sad trebalo reći i ostalima.

- Petar ne ide.

142

PETAR PAN

Petar ne ide! Prazno su blenuli u nj, tako sa štapovima preko ramena, i sa zavežljajem na svakom štapu. Prvo što su pomislili bilo je, ako Petar ne ide, da se onda predomislio i glede njih, te im neće dati da odu.

Ali je on za tako nešto bio i preponosan.

- Ako pronađete svoje majke - rekao je smrknuto - nadam se da ćete ih zavoljeti.

Strašni ih se cinizam njegovih riječi dojmio vrlo neugod-no, i sad se kod većine pojavio izraz dvojbe. Na koncu konca, govorila su njihova lica, nisu li bilmezi što idu?

- A sad - uskliknuo je Petar - bez puno priče i cmiz-drenja; zbogom, Wendy. Pa veselo pružio ruku kao da sadstvarno moraju ići jer ima važnog posla.

Morala je prihvatiti njegovu ruku, jer ničim nije dao na-slutiti da bi mu draži bio naprstak.

- Nećeš zaboraviti mijenjati rublje? - upitala je zastajkujući kraj njega. Uvijek se tako posebno brinula o njihovomrublju.

- Neću.

- I pit ćeš svoj lijek?

- D a .

I čini se da je to sve. Uslijedila je nelagodna stanka. Petar, međutim, nije bio od onih koji se slamaju pred drugima.

- Tintilinčice, jesi spremna? - viknuo je.

-Aha.

- Onda ih vodi.

Tinka je sunula kroz najbliže stablo, no za njom nije po-šao nitko, jer su baš u tom času gusari krenuli u svoj strašni

143

I. M. BARRIE

napad na crvenokošce. Gore, gdje je sve bilo tako mirno, zrak su najednom proparali krikovi i zvek čelika. A dolje se spu-stila mrtva tišina. Usta su se otvorila i ostala otvorena. Wendy je pala na koljena, ali su joj se ruke pružile prema Petru. Sve su se ruke pružile prema njemu, kao da ih je u tom smjeru najednom zanio vjetar: nijemo su ga preklinjali da ih ne napušta. A što se pak tiče Petra, on je dograbio mač, isti onaj s kojim je - bar je u to vjerovao - ubio Kolovrata, a u očima mu je bila požuda za bojem.

GLAVA DVANAESTA

DJECA ODNESENA

usarski je napad došao sasvim iznenada, što je pouzdan dokaz da ga je bezočni Kuka izveo na podao

način, jer um bijeloga čovjeka svakako nije dorastao tome da se cr-venokošci zaskoče na pošten.

GPrema svim nepisanim zakonima urođeničkog ratovanja

crvenokožac je uvijek taj koji napada, a sa svom gorljivošću svoje rase on to uvijek čini tek pred zoru, kad je, kako zna, srčanost bijelaca na najnižoj točki. Bijeli čovjek u međuvre-menu pravi grubu palisadu* na nekom vrhu obližnjeg valo-vitog zemljišta, a čijim podnožjem teče potok, jer je propast biti predaleko od vode. I tu bijelci čekaju na napad, pri čemu neiskusni stežu revolvere i hodaju po suhim grančicama, dok stare kuke mirno spavaju sve do u osvit zore. Kroz čitavu dugu crnu noć urodenički izviđači migolje poput zmija kroz travu ne pomaknuvši nijednu vlat. Grmlje se za njima po-novno sklapa nečujno poput pijeska kroz koji roni krtica. Od njih niti zvuka, osim kad si daju oduška pa se oglase sjajnom imitacijom samotnoga zova kojota. Na taj se zov odazovu dru-gi ratnici, a neki od njih to izvode i bolje od samih kojota, kojima to zapravo baš i ne ide jako od ruke. I tako prolaze studeni sati, i ta duga neizvjesnost silno kinji one bljedolike

palisada - ograda od kolja, usiljenih balvana. Prema francuskom palissade, iz-vedenom iz latinskog palus (kolac). (Op. pr.)

144 145

I. M. BARRIE PETAR PAN

koji kroz to sad prvi put prolaze; za iskusne stare kosti ti su jezivi krici i još jezivija šutnja samo znaci protjecanja noći.

Da baš tako izgleda uobičajena procedura Kuki je bilo ite-kako dobro poznato, pa se, zbog toga što se na nju oglušio, ne može nipošto braniti pozivanjem na nekakvo neznanje.

Malopaništanci su se, sa svoje strane, prešutno uzdali u njegovu čast, pa je čitavo njihovo ponašanje te noći vrlo na-padno odudaralo od njegova. Oni doista nisu propustili da učine sve što je bilo u skladu s ugledom njihova plemena. Zahvaljujući budnosti osjetila kojoj se civilizirani narodi dive i zbog nje očajavaju, znali su da su gusari na otoku još od trenutka kad je prvi od njih nagazio na suhu grančicu, i tada su se, u nevjerojatno kratkom vremenu, počeli javljati krikovi kojota. Ratnici s mokasinama okrenutim naopako krišom su istražili svaku stopu zemlje između točke na kojoj je Kuka iskrcao svoje snage i doma pod drvećem. I tako su otkrili samo jedan brežuljak s potokom u podnožju, što znači da Kuka i nije mogao puno birati. Tu se morao utvrditi i pričekati na cik zore. Kad je sve bilo tako zacrtano upravo đavolskom lukavošću, glavnina se crvenokožaca umotala u deke, pa u flegmatičnom raspoloženju, koje je za njih biser muževnosti, stala čučati nad dječjim domom u očekivanju hladnog tre-nutka dijeljenja blijede smrti.

I baš tu, dok su sanjali, iako budni kao rosa, o svim pro-finjenim mukama na koje će ga staviti u osvit dana, te je samouvjerene urođenike zatekao podmukli Kuka. Prema pri-čama što su ih ispričali izviđači koji su izbjegli pokolju, čini se da Kuka na uzvišici nije ni zastao, iako je izvjesno da ju je u prvom sivilu dana zacijelo opazio, i čini se da mu po-

146

misao da pričeka da bude napadnut kroz lukavu glavu nije prošla od prvog do zadnjeg časa, pa nije htio čak ni pričekati da noć skoro isteče, nego je samo gazio dalje, i jedina mu je politika bila da se na njih sruči. I što su smeteni izviđači i mogli učiniti, ti majstori svih ratnih varki osim ove, no be-spomoćno kaskati za njim, i kobno se izlagati pogledu, svaki put kad bi izustili tužan kojotov zov.

Oko junačke Vučje Jabučice bilo je desetak njezinih naj-hrabrijih ratnika, i baš su oni najednom ugledali perfidne gu-sare kako se iznebuha bacaju na njih. I pade im tad s očiju mrema kroz koju su već vidjeli pobjedu. Ništa od mučenja na stupu. Pred njima su još bila samo vječna lovišta. Njima je to bilo jasno, ali kao sinovi svojih otaca, s tim su se i po-mirili. Čak su i tada imali vremena, da su brzo ustali, da se skupe u formaciju koju bi bilo teško razbiti, no to im je branila tradicija njihova roda. A ona veli da plemeniti divljak ne smije nikad pred bijelcem pokazati iznenađenje. I stoga su, bez obzira koliko im zacijelo strašna bila nenadana pojava gusara, svi na trenutak ostali nepomični, i ni mišić se na njima nije pomaknuo, kao da je neprijatelj došao na poziv. I tek su tada, nakon što su viteški održali tradiciju, dohvatili oružje i zrak su proparali ratni krici, no tad je za sve već bilo kasno.

Nije na nama da opisujemo taj više pokolj negoli bitku. Tad izgibe cvijet plemena Malopaništa. Ali ne padoše neosve-ćeni, jer Mršavi Vuk posiječe Alfa Masona, da više ne remeti mir Kariba, a od drugih koji zagrizoše prašinu spomenimo Georgea Scouurie, Charlesa Turlevja, i Alsatiana Foggertvja. Turlev je pao pod tomahavkom strašne Pantere, koji se na

147

[. M. BARFUE

koncu uspio probiti kroz gusare s Vučjom Jabučicom i ma-lenim ostatkom plemena.

Koliko Kuku treba ružiti zbog tom zgodom primijenjene taktike, o tome neka sudi povijest. Da je pričekao na uzvišici do primjerena časa, on i njegovi ljudi vjerojatno bi bili po -klani; pa ako mu već sudimo, pravednost nalaže da i to uz-memo u obzir. Možda je on zapravo svoje protivnike morao upoznati sa svojom namjerom da se posluži novom meto-dom. S druge pak strane, da je to učinio, i tako ostao bez prednosti iznenađenja, njegova mu strategija vjerojatno ne bi donijela ništa, zbog čega je čitavo to pitanje upravo zasijano problemima. Mogli bismo na kraju bar sačuvati ponešto re-zervirana divljenja prema lukavosti koja je smislila tako smion plan, kao i prema zlom geniju koji ga je proveo.

A što je on osjećao sam prema sebi u tom pobjedono-snom času? To bi s velikim zadovoljstvom doznali njegovi psi, dok su se teško dišući i otirući sablje skupljali na diskretnoj udaljenosti od njegove kuke i svojim lisičjim očica žmirkali na tog iznimnog čovjeka. Ushit je zacijelo bio u njegovu srcu, ali se na licu nije odražavao; kao vječna mračna i samotna zagonetka, stajao je on uzvišen i daleko od svojih sljedbenika kako u duhu tako i u materiji.

Ali posao te noći još nije bio gotov, jer ne dođoše ovamo uništiti crvenokošce: ta oni bijahu samo pčele što ih je valjalo otjerati dimom, eda bi se došlo do meda. Jer Pana želješe, Pana i Wendy i njihovu družinu, no ponajviše Pana.

Petar je bio tako sitan dječarac da bi se čovjek začudio zašto ga taj čovjek toliko mrzi. Istina jest da je on Kukinu ruku bacio krokodilu, no čak i to, kao i sve nesigurniji život

148

PETAR PAN

do kojeg je to dovelo, a zbog krokodilove upornosti, teško da bi moglo objasniti osvetoljubivost toli neumornu i opaku. A istina je da je u Petru bilo nešto što je gusarskog kapetana bolo do ludila kao šilo. A nije to bila ni njegova hrabrost, ni njegova neodoljiva vanjština, baš kao ni... Ali da ne obi-lazimo kao mačak oko vrele kaše, jer nam je jako dobro poz-nato što je to bilo, i to moramo reći. To nešto je bila Petrova uznositost.

I baš je to Kuki išlo na živce; od toga bi mu zatrzala že-ljezna pandža, a noću bi ga to kinjilo kao buha. Taj je čovjek, živ na mukama, shvaćao da će se, dok god je Petar živ, osje-ćati kao lav u kavezu u koji je ušao vrabac.

Pitanje je sada bilo kako se spustiti niz stabla, kako dolje spustiti svoje pse? Preletio ih je gramzivim očima i pogledom potražio najtanje. Svi su se nelagodno promeškoljili, jer su znali da će ih on bez imalo milosti nabijati i motkom samo da ih protjera kroz stablo.

A u međuvremenu, što je bilo s dječacima? Vidjeli smo ih kod prvog zveka oružja, pretvorene u kamene kipove, ot-vorenih usta, kako svi pružanjem ruku zazivaju Petrovu po-moć, a sad im se vraćamo u trenutku kad im se usta zat -varaju a ruke padaju niz bokove. Pakao nad njima prošao je skoro jednako brzo kao što je i došao, proletjevši kao divlji zapuh vjetra. Ipak su znali da je u tom prolazu odlučio nji-hovom sudbinom.

Koja je strana pobijedila?Gusari, koji su žudno osluškivali na ždrijelima stabala,

čuli su pitanje što su ga postavili svi dječaci ali su, avaj, čuli i Petrov odgovor.

149

I. M. BARRIE

- Ako su pobijedili crvenokošci - rekao je - udarit ćeu tam-tam. To je kod njih uvijek znak da su pobijedili.

A baš je Smee bio pronašao tam-tam, i u tom je času sjedio na njemu.

- Nikad ga više nećete čuti - promrmljao je, ali dakako sasvim nečujno, jer je bila naređena najstroža šutnja. A onda muje, na njegovo čuđenje, Kuka dao znak da udari u tam-tam,i onda je Smee počeo polako shvaćati strašnu pokvarenostte zapovijedi. Možda taj priprosti čovjek prema Kuki nikadnije osjetio toliko divljenje.

Dvaput je Smee udario u glazbalo, pa zastao da veselo oslušne.

- Tam-tam - začuli su zlikovci Petrov krik. - PobjedaIndijanaca.

Nesretna djeca na to odgovoriše klicanjem, milozvučnom glazbom za crna srca gore, te skoro istog časa ponoviše svoje zbogom Petru. To je gusare malo zbunilo, ali sva druga nji-hova čuvstva proguta niska naslada pri pomisli da neprijatelj tek što nije izišao kroz stabla. Nacerili su se jedan drugom i protrljali dlanove. A Kuka brzo i tiho davaše naredbe: uz svako stablo po jedan, a drugi da se poredaju u liniju u raz-maku od po dva metra.

150

GLAVA TRINAESTA

VJERUJETE LI U VILE?

ajte da se što prije riješimo te strahote. Prvi je iz stabla izronio Rudli. Digao se iz njega i pao u ruke Ceccu,

koji ga je dobacio Smeeju, koji ga je dobacio Starkevju, koji ga je dobacio Billu Jukesu koji ga je dobacio Noodleru, i tako ga dobacivahu iz ruke u ruku sve dok ne pade pred noge crnom gusaru. I sve dječake istrgnuše tako iz njihovih sta-bala, podjednako nemilosrdno, i u zraku ih je odjednom bilo po nekoliko, pa su letjeli kao paketi robe pri iskrcaju, iz ruke u ruku.

D

Za Wendy, koja je izišla posljednja, bio je odobren po-seban postupak. Kuka je pred njom podrugljivo uljudno ski-nuo šešir pa je, ponudivši joj ruku, otpratio do mjesta na kojem su već bili nabacani drugi, zavezanih usta. Učinio je to sa stilom, i bio je tako strašno otmjen, da je ona, zadi-vljena njegovom pojavom, zaboravila i kriknuti. Ta bila je još mala djevojčica.

Možda će to biti tužakanje ako odamo da ju je Kuka na trenutak opčinio, a tužakamo je samo zato što je njezina omaška izazvala neobične posljedice. Da je gordo odbila nje-govu ruku (a voljeli bismo da to o njoj možemo napisati), bili bi je bacili kroza zrak kao i sve ostale, i tada Kuka vje-rojatno ne bi bio nazočan pri vezivanju djece, a da ga nije bilo, onda ne bi otkrio Pihpihovu tajnu, a bez te tajne vje-

151

J. M. BARRIE

rojatno ne bi mogao odmah krenuti u svoj podli napad na Petrov život.

Bili su ih vezali da ne pobjegnu, presavili ih i stavili im uši među koljena, a za njihovo uvezivanje crni je gusar izre-zao konop na devet jednakih komada. I sve je bilo dobro dok nije došao red na Pihpiha, kad se otkrilo da je on nalik na one dosadne pakete koji pri omatanju progutaju svu špagu, tako da na koncu ne ostane ništa da se veže čvor. Sad su ga gusari u bijesu počeli udarati nogama, baš kako se to radi s paketom (iako bi pravedno bilo nogom udarati špagu), a čudno zvuči da im je baš Kuka rekao da skrate bijes kao oluj-no jedro. Usna mu se izvila od zlobnog osjećaja pobjede. Dok su se njegovi psi samo znojili zato što bi nesretni momak, svaki put kad bi ga stegnuli na jednome mjestu iskočio na drugom, Kukov je veleum zašao duboko ispod Pihpihove po-vršine, u potrazi ne za posljedicom nego uzrokom, a njegov je usklik pokazao da ga je i otkrio. Pihpih je pak, problijedivši do podvoljka, shvatio da je iznenadio njegovu tajnu, a ta je glasila da nijedan dječak tako nadut ne može proći kroz sta-blo kod kojeg prosječni odrastao čovjek treba štap za nabi-janje. A siroti Pihpih, u tom trenutku najjadniji od sve djece, jer ga je bila obuzela panika zbog Petra, sad je gorko požalio što je to učinio. Zbog toga što je bio ludo sklon prekomjer-nom ispijanju vode kad bi se zagrijao, proširio se sve do svog sadašnjeg obujma, pa je, umjesto da se poput drugih smanji eda bi se prilagodio stablu, djeljao stablo dok ga nije prila-godio sebi.

Kuka je od svega toga naslutio dovoljno da shvati kako mu je Petar napokon pao na milost i nemilost, pa ipak o

152

PETAR PAN

tom mračnom naumu, što mu se sad stvarao u podzemnim špiljama uma, nije prešla preko njegovih usana ni riječ. Samo je dao znak da zatvorenike otpreme na brod a njega ostave samog.

No kako da ih otpreme? Onako zgrbljene u konopima mogli su ih svaljati nizbrdo kao bačve, ali je put uglavnom vodio kroz baruštine. Ipak je Kukin genij još jednom svladao teškoće. Dao je znak da kao vozilo upotrijebe Wendynu ku-ćicu. I sad su djecu nabacali u nju, a četiri su je snažna gu-sara podigla na pleća, dok su ostali pošli za njima, pa je ču-dna povorka krenula kroz šumu pjevajući u zboru gnusne gusarske pjesme. Nije mi poznato je li se koje dijete raspla-kalo, no ako i jest, plač se utopio u gusarskoj pjesmi. Ipak, kad se kućica izgubila u šumi, iz dimnjaka je, kao da se ruga kapetanu Kuki, prokuljao hrabri, pa makar i sićušni pramen dima.

Kuka ga je opazio, i malo je sreće taj dim donio Petru. Jer taj je dim presušio i onaj zadnji potočić samilosti što je još možda bio preostao u srditim gusarovim grudima.

A kad je ostao sam u noći što se brzo spuštala, prije svega je na prstima otišao do Pihpihova stabla i uvjerio se da mu je kroza nj osiguran prolaz. A onda je dugo ostao duboko za-mišljen, sa zloslutnim šeširom položenim u travu, tako da mu se blagi povjetarac što se u međuvremenu digao može osvježavajući poigravati kroz kosu. Koliko god da mu misli bile mračne, modre mu oči bijahu meke kao perika. Pažljivo je osluškivao, vrebajući na svaki zvuk iz tog drugog svijeta, no sve je bilo tiho kako dolje tako i gore, a kuća pod zemljom kao da je bila samo još jedan prazan stan u praznini. Spava

153

]. M. BARRIE

li taj dječak, ili stoji i čeka pri dnu Pihpihova stabla, s bo-dežem u ruci?

To je mogao doznati samo tako da siđe. Pustio je da mu plašt tiho klizne na tlo, pa zagrizao usne sve dok se na njima nije pojavila pokvarena krv, te napokon zakoračio u stablo. Kuka je bio hrabar čovjek, pa ipak je na trenutak morao za-stati i obrisati čelo, s kojeg je kapalo kao sa svijeće. A onda se nijemo pustio u nepoznato.

Netaknut je stigao do dna okna, i tu se opet umirio, hva-tajući dah, bez kojeg je skoro ostao. Kad su mu se oči privikle na sumrak, razni su predmeti u domu pod stablima počeli poprimati oblik, ali jedini na kojem se njegov žudni pogled zaustavio bio je onaj kojeg je tako dugo tražio i sad ga na-pokon našao - bio je to veliki krevet. A na njemu je ležao Petar i spavao kao klada.

Nesvjestan tragedije što se gore odigrala, Petar je, još neko vrijeme pošto su djeca otišla, nastavio svirati u frulu - nedvojbeno zato da se, jalova li nastojanja, pokuša uvjeriti da mu je za sve to sve svejedno. A onda je još i odlučio ne popiti lijek, samo da ojadi Wendy. Napokon je legao na pe-rinu, da je ojadi još više, jer ih je ona uvijek trpala poda nju, i to zato što se nikad ne zna koliko će potkraj noći biti hlad-no. I tada se skoro rasplakao. Ipak je shvatio koliko bi se zgranula kad bi se umjesto toga nasmijao, pa se stoga gordo nasmijao i usred tog smijeha zaspao.

Ponekad, iako ne baš često, Petar bi i sanjao, i ti su snovi bili bolniji od snova drugih dječaka. I satima se od njih nije mogao odvojiti, iako je u njima žalosno jaukao. A oni su, vje-rujem, imali nekakve veze sa zagonetkom njegova postojanja.

154

PETAR PAN

U takvim bi ga zgodama Wendy običavala uzeti iz kreveta i posjesti u krilo, pa ga tješiti na umiljat način što ga je sama izmislila, a kad bi se umirio, vratiti ga u postelju prije nego što bi se sasvim probudio, tako da ne dozna ništa o ponižen-jima kojima ga je bila podvrgla. Ali je ovom zgodom Petar istog časa pao u dubok san bez snova. Jedna mu je ruka pala preko ruba kreveta, jedna mu se noga izvila, a nedovršeni se dio smijeha nasukao u ustima, koja su, otvorena, poka-zivala sitno biserje.

I tako ga je bespomoćnog Kuka i zatekao. Stajao je bez riječi u podnožju stabla i na drugom kraju sobe gledao svog neprijatelja. Nije li mu mrak mračnih grudi poremetio osjećaj samilosti? Jer taj čovjek nije bio sasvim zao: volio je cvijeće (tako mi rekoše) i lijepu glazbu (pa i sam nije bio baš sasvim loš svirač na čembalu) i, priznajmo to otvoreno, idi lična mu je narav tog prizora duboko uzmutila dušu. Onaj je bolji dio njega mogao nadvladati, u kojem bi se slučaju, makar i nevoljko, vratio uza stablo, da nije bilo jednog.

To što ga je zaustavilo bilo je drsko Petrovo držanje, čak i u snu. Njegova otvorena usta, pala ruka, izvijeno koljeno: sve je to bila takva slika uznositosti kakva se, kad se sve skupi, više nikad neće, vjerujemo, ukazati oku toli osjetljivu na njezinu uvredljivost. I to je Kuki zakalilo srce. Da ga je bijes razbio na stotinu komada, nijedan se od njih ne bi nimalo obazreo na to što se dogodilo, i svi bi oni skočili na spavača.

Iako je svjetlo jedne svjetiljke mračno obasjavalo krevet, sam je Kuka stajao u tami, i tako je već kod prvog krado-mičnog koraka naprijed otkrio prepreku, to jest vrata Pihpi-hova stabla. Ona nisu potpuno zatvarala otvor, i sad je gledao

155

. M. BARRIE PETAR PAN

preko njih. Prstima je potražio zasun i otkrio da je daleko dolje, izvan njegova dohvata. Njegovu se poremećenu umu učinilo da se u tom trenutku ono nešto iritantno na Pe -trovu tijelu i licu vidljivo pojačalo, pa je zaštropotao vra-tima i bacio se na njih. Zar će mu njegov dušman na kon-cu ipak pobjeći?

Ali što je to? Ona je crvena točka u njegovu pogledu pala na Petrov lijek što je stajao na izboju, na lakom dohvatu ru-ke. Istog je časa dokučio što bi to moglo biti, i smjesta shvatio da spavača ima u šaci.

Da ga ne bi uhvatili živa, Kuka je sa sobom uvijek nosio strašan napitak što ga je sam smiješao iz svih otrovnih prste-nova koji su mu dospjeli u ruke. Njihov je sadržaj Kuka upa-rio do žute, znanosti posve nepoznate tekućine, vjerojatno najopakijeg postojećeg otrova.

Sad je pet kapi toga stavio u Petrov pehar. Ruka mu je zadrhtala, no više od ushita negoli od stida. Dok je to činio, skrenuo je pogled sa spavača, ali ne zato da ga ne smete sa-milost, nego samo zato da ih ne prospe. A onda je na žrtvu bacio dug, zlurad pogled, pa se okrenuo i teškom se mukom poput crva uspuzao kroz deblo. A kad je izišao na vrhu, iz-gledao je kao duh samoga zla kad izlazi iz rupe. Nakrivio je šešir pod najobjesnijim kutom, pa se umotao u plašt, a jedan skut zadržao na prsima, kao da se želi sakriti pred noći, koje je bio njen najcrnji dio, pa se, mrmljajući nešto čudno sebi u bradu, udaljio šuljajući se između stabala.

A Petar je spavao dalje. Svijeća je prokapala i ugasila se, i stan je utonuo u tamu, no Petar je spavao i dalje. Zacijelo je bilo već skoro deset po krokodilskom vremenu, kad se naglo

156

uspravio na krevetu, ni sam ne znajući što ga je to probudilo.

A bilo je to tiho i oprezno kucanje o vrata njegova stabla.

Kucanje je bilo tiho i oprezno, ali je u toj tišini zazvučalo

jako zloslutno. Petar je prstima potražio bodež i ruka mu se

svila oko njega. I tad je progovorio.

- Tko je to?

Dugo nije bilo odgovora; zatim se opet začulo kucanje.

- Tko si ti?

Nema odgovora.

Situacija je bila napeta, a on je volio napete situacije. U dva je koraka stigao do vrata. Ova su, za razliku od Pihpi-hovih, ispunjavala čitav otvor, tako da nije vidio što je iza njih, kao što ni onaj koji je kucao nije vidio njega.

- Ne otvaram dok ne progovoriš - viknuo je Petar.

I tada je posjetitelj napokon progovorio, a učinio je to ljupkim glasom nalik na glasanje zvončića.

- Petre, pusti me da uđem.

Bila je to Tintilinčica, i Petar je brzo otkračunao vrata. Uz-buđeno je uletjela u prostoriju, lica rumena i zablaćena ruha.

- Što je bilo?

- 0, nikad nećeš pogoditi - uskliknula je i rekla mu damože tri puta pogađati. - S istinom na sunce! - dreknuoje on, pa mu je ona, u jednoj, i to sasvim negramatičnoj rečenici, dugoj poput vrpce što je mađioničari izvlače iz usta,ispričala sve o tome kako su zarobljeni Wendy i dječaci.

Dok ju je slušao, Petru je srce išlo gore-dolje. Wendy ve-zana, i na gusarskom brodu; ona koja je toliko voljela da sve stvari budu na svome mjestu!

157

I. M. BARRIE PETAR PAN

- Ja ću je spasiti - uskliknuo je i skočio na oružje. Akad je skočio, pomislio je na nešto čime bi je sigurno razveselio. Mogao bi popiti lijek.

Ruka mu se stegla oko kobne doze.

- Ne! - vrisnula je Tintilinčica, koja je čula Kuku kako,brzajući kroz šumu, mrmlja o svom nedjelu.

- Zašto ne?

- Zato što je otrovan.

- Otrovan? Tko ga je mogao otrovati?

- Kuka.

- Ne budi luda. Kako je Kuka mogao sići tu dolje?

Avaj, Tintilinčica to nije znala objasniti, jer je čak i njojbila nepoznata mračna tajna Pihpihova stabla. Pa ipak Ku-kine riječi nisu ostavile nikakva mjesta sumnji. Kupa je bila otrovana.

- A osim toga - rekao je Petar, posve uvjeren u svojeriječi - nisam ni oka sklopio.

Podigao je kupu. Nije više bilo vremena za riječi, trenutak je tražio djelo, pa se Tinka, jednim od onih svojih munjevitih pokreta, našla između usana i lijeka, te ga ispila do zadnje kapi.

- Slušaj, Tinka, kako se usuđuješ, piti moj lijek?

Ali mu Tinka nije odgovorila. Već je teturala po zraku.

- Što je to s tobom? - uskliknuo je Petar, najednom obuzet strahom.

- Otrovala sam se, Petre - rekla mu je tiho. - I sad ćuumrijeti.

- 0, Tinka, jesi li to popila zato da me spasiš?

158

- D a .

- Ali zašto, Tinka?

Krila su je još jedva nosila, ali mu je u odgovor sletila na rame i s ljubavlju ga ugrizla za bradu. I šapnula mu u uho: - Budalo glupa - pa zateturala prema svojoj sobi i legla na postelju.

Kad je kleknuo kraj nje u tami, glava mu je skoro ispu-nila četvrti zid sobice. Njezino je svjetlo slabilo iz časa u čas, a znao je, ako se ugasi, da je više neće biti. A ona je toliko voljela njegove suze da je pružila svoj lijepi prst i pustila ih da po njemu poteku.

Glas joj je bio tako tih da u prvi čas nije mogao ni ra-zabrati što je rekla. A onda je shvatio. Rekla mu je kako vje-ruje da bi mogla ozdraviti kad bi djeca povjerovala u vile.

Petar je bespomoćno digao ruke. U blizini nije bilo djece, a i bila je noć, pa ipak se u mislima obratio svima koji sad možda sanjaju Nigdjeliju, i koji su mu sada možda bliži nego što misle, dječaci i djevojčice u noćnim košuljicama, i gole indijanske bebe u svojim košaricama obješenim o stabla.

- Da li vjerujete? - uskliknuo je.

Tinka je sjela na krevet skoro žustro, nestrpljiva da čuje

kakva joj je sudbina.

Učinilo joj se da čuje potvrdan odgovor, a onda opet nije

bila sigurna.

- Što ti misliš? - upitala je Petra.

- Ako vjerujete - doviknuo im je - pljesnite rukama. Ne

dajte da Tinka umre.

Mnogi pljesnuše.

159

J. M. BARRIE

Neki ne.Nekoliko je malih beštija čak i zazviždalo.Pljeskanje je najednom utihnulo, kao da je bezbroj majki

poletjelo u dječju sobu da vide što se to zaboga zbiva, no Tin-ka je već bila spašena. Najprije joj je ojačao glas, a onda je sunula iz kreveta, te napokon zabljeskala kroz sobu veselije i drskije no ikad. Nikad nije ni pomislila da zahvali onima koji su vjerovali, ali bi voljela da joj pod ruku dođu oni koji su zazviždali.

- A sad da spasimo Wendy.Kad je Petar ustao iz svojega stabla, opasan oružjem i od-

jeven u malo što drugo, da krene u pogibeljnu potragu, mje-sec se već vozio po oblačnom nebu. Da je mogao birati, nikad ne bi izabrao takvu noć. Nadao se da će poletjeti, te da će se držati uz tlo da mu ništa neobično ne izmakne pogledu, ali kad bi u svom nemirnom letu krenuo nisko, za njim bi se kroz šumu vukla sjena, što bi uznemirilo ptice i upozorilo budnog neprijatelja da se pokrenuo.

Sad mu je bilo žao što je pticama na otoku nadjenuo tako čudna imena da su postale divlje i nepristupačne.

Nije mu bilo druge no nastaviti dalje na način crveno-kožaca, u čemu je srećom bio vještak. Ali u kom smjeru, jer nije mogao biti siguran da su djecu odveli na brod. Naprašilo je malo snijega i izbrisalo sve tragove, a čitav je otok prožela smrtna tišina, baš kao da Narav na trenutak još stoji skamen-jena strahotom nedavna pokolja. On je djecu bio naučio po-nekoj šumskoj vještini, a što ju je sam bio naučio od Vučje Jabučice i Tintilinčice, pa je znao da ga ona u tom strašnom času vjerojatno neće zaboraviti. Tako će primjerice Pihpih,

160

PETAR PAN

ako mu se samo ukaže prilika, okrznuti koru stabla, dok će Rudli ispuštati sjemenke, a Wendy ostaviti rubac na nekom važnom mjestu. Da potraži te vodiče morao bi, međutim, pri-čekati jutro, a toliko nije mogao čekati. Gornji ga je svijet zvao, ali mu nije nudio pomoć.

Kraj njega je prošao krokodil, ali nigdje ni živoga stvora, ni zvuka, ni pokreta, pa ipak je znao da ga možda već iza sljedećeg stabla vreba brza smrt, ili da mu se šulja za petama.

I zato je izrekao strašnu kletvu:- Ovaj put ili Kuka ili ja.Nastavio je puzati naprijed kao zmija, a onda bi uspravno

sunuo preko čistine na kojoj se igrala mjesečina: s prstom na ustima i bodežom spremnim. I bio je jezivo sretan.

161

GLAVA ČETRNAESTA

GUSARSKI BROD

Tedno zeleno svjetlo što je žmirkalo nad Kiddovim poto-I kom, uz ušće gusarske rijeke, označavalo je mjesto na kojem je, duboko utonuo, ležao brik Smrt Bijela Kost, gizdavi brod opak do kobilice, jer svaka je oblica na njoj izazivala gnusne slike tla pokrivena očerupanim perjem. Jer taj brod bijaše ljudožder svih mora i oceana, i jedva mu je i trebalo oprezno oko, jer je plutao nepovrediv već zbog strave svog imena.

Bijaše uvijen u pokrivač noći, kroz koji nijedan zvuk s njega nije mogao stići do obale. Malo je na njemu bilo zvu-kova, i nijedan ugodan, izuzmemo li zujanje brodskog šivaćeg stroja za kojim je sad sjedio Smee, uvijek marljiv i susretljiv, u čemu je i bila bit tog tako banalnog i tugaljivog Smeeja. Ja ne znam zašto je on bio tako beskrajno tugaljiv, ako to nije bilo zato što je toga bio tugaljivo nesvjestan. Ipak bi čak i jaki ljudi s njega žurno skretali pogled, a nije mu se jednom dogodilo da je u ljetno predvečerje dirnuo izvor Kukinih suza i natjerao ga da poteče. Ali je toga, kao i skoro svega ostalog, Smee bio sasvim nesvjestan.

Nekoliko se gusara naslonilo na ogradu opijajući se zlim isparenjima noći. Drugi su se pak opružili uz bačve pa zai-grali u karte i kocku; dok su ona iscrpljena četvorica, koja su donijela kućicu, sad ležala nauznak na palubi, gdje su se čak i u snu vješto okretali sad na jednu sad na drugu stranu,

162

PETAR PAN

izmičući se izvan Kukina dosega, da ih u prolasku ne bi i ne misleći dokačio kukom.

A Kuka je koračao palubom duboko u mislima. 0, čo-

vječe, dušo bezdana. Bio je to njegov slavodobitni trenutak.

Petar mu se zauvijek sklonio s puta, a svi su drugi dječaci

sad bili na brodu, pa će se uskoro i prošetati po dasci. Bilo

je to najmračnije njegovo zlodjelo sve otkako je udesio Ko-

lovrata, no znajući kakav je hram ispraznosti čovjek, zar da

se iznenadimo što je on sad palubom koračao nesigurno, na-

dut kao jedro vjetrovima vlastita uspjeha?

U hodu mu, međutim, ne bijaše ushita, u hodu što je držao korak s ritmom njegova mračnoga uma. Kuka je bio silno potišten.

A često je bio takav kada bi u tišini noći na palubi raz-

govarao sam sa sobom. A bio je takav jer je bio tako strašno

sam. Taj nepronicljivi čovjek nikad se nije osjećao usamlje-

nijim nego u krugu svojih pasa. Jer su u društvenom pogledu

bili toliko niži od njega.

A Kuka mu nije bilo pravo ime. Kad bismo čak i danas

otkrili tko je on zapravo bio, planula bi čitava zemlja, ali kao

što su oni koji čitaju između redova već zacijelo pogodili, Ku-

ka je nekoć pohađao slavnu privatnu školu; a njezina je tra-

dicija na njemu još zaostala poput odjeće, do koje je doista

mnogo mario. Tako je on i danas smatrao neumjesnim sko-

čiti na palubu broda u istom odijelu u kojem je na nj bacio

mačka, a u hodu se i danas držao pognuto i mlitavo, što je

bila slavna odlika pitomaca te škole. A iznad svega je uspio

sačuvati strast prema dobrom stilu.

163

|. M. BARRIE

Pravi stil! Bez obzira koliko u međuvremenu već bio de-generirao, ipak je još jasno shvaćao da je samo on doista važan.

A duboko u sebi čuo je škripu zahrđalih velikih dveri, i kroz nju strogi tup-tup-tup, kao lupa u noći kad san ne do-lazi na oči. - Jesi li danas uspio sačuvati dobar stil? - glasilo je vječno pitanje te lupe.

- Slava, slava, ta blistava trica, sad je moja - uskliknuo je.- Je li doista znak dobrog stila isticati se i u čemu? -

odgovorio mu je onaj tup-tup iz škole.-Ja sam jedini koga se bojao i sam Kolovrat - odgovorio

je on gorljivo. - A Kolovrata se bojao i sam Flint.- Kolovrat, Flint - iz koje kuće? - posjekao ga je odgovor.A onda je došla i misao koja ga je najviše uznemirila:

nije li razmišljanje o dobrom stilu znak lošeg stila?To ga je pitanje mučilo do kostiju. Bila je u njemu kuka -

oštrija od željezne, i dok ga je razdirala, znoj mu se cijedio niz lice blijedo kao svijeća i šarao po prsluku. Počesto bi prešao rukavom po licu, ali taj potočić nije mogao zajažiti.

Ah, ne zavidite Kuki.Na nj se spustio nekakav predosjećaj skore smrti. Kao da

se Petrova strašna kletva spustila na brod. Obuzela ga je mra-čna želja da održi predsmrtni govor, jer uskoro za to već neće biti vremena.

- Koliko bi za Kuku bilo bolje - uskliknuo je - da jebilo manje slavohleplja. On bi samo u svojim najmračnijimtrenucima o sebi govorio u trećem licu.

- I nijedno me djetešce ne voli.

164

PETAR PAN

Čudno da je pomislio na to, kad ga ta misao još nikad nije mučila; možda mu je na um došla zbog šivaćeg stroja. Dugo je tako mrmljao sebi u bradu, i zurio u Smeeja, koji je spokojno krajčio u uvjerenju da ga se sva djeca boje.

Da ga se boje! Smeeja! Na tom briku te noći već nije bilo djeteta koje ga nije zavoljelo. On im je izrekao svakojake stra-hote, i udario ih pljuskom jer ih nije imao srca šakom, ali su ga se djeca potom držala još više. Michael je čak bio ispro-bao njegove naočale.

Da je sirotom Smeeju bilo reći da ga djeca smatraju sim-patičnim! Kuku je svrbjelo da mu to kaže, no to bi bilo isu-više brutalno. Umjesto da to kaže, stalno je taj misterij vrtio po glavi: Zašto ga smatraju simpatičnim? Pošao je za tim pro-blemom poput psa tragača. Ako je Smee simpatičan, zbog čega to jest? I strašni se odgovor smjesta pojavio: - Ima stila!

Da ga noštromo nije stekao i ne znajući, što je znak naj-višeg stila?

Sjeća se kako su kandidati, da ih prime u školu, morali dokazati da ne znaju da ga imaju.

Uz bijesan je krik digao željeznu ruku nad Smeeovu gla-vu, ali nije zaparao. Jer ga je zaustavilo sljedeće razmišljanje:

- Da rasporim tog čovjeka zbog toga što ima stila, štobi to značilo?

- Nemati stila!Nesretni je Kuka bio nemoćan koliko i mokar od znoja,

pa je pao na nos kao posječeni cvijet.Njegovi su psi pomislili da im se na neko vrijeme mak-

nuo s puta, pa je stega smjesta popustila, te svi udariše u

165

I. M. BARRIE PETAR PAN

bakantski* ples, što ga je smjesta podiglo na noge, a svi tra-govi ljudske slabosti najednom nestaše, kao da ga je netko zalio vjedricom vode.

- Tišina, seljoberi - dreknuo je - da u vas ne bacimsidro. I najednom se larma stišala. - Jesu li sva djeca okovana da ne mogu pobjeći?

- Da, gospodine.- Onda ih dižite na palubu.Sad su kukavne zarobljenike izvukli iz potpalublja, sve

osim Wendy, pa ih poredali ispred njega. On neko vrijeme kao da nije bio ni svjestan njihova postojanja. Protezao se bez imalo žurbe i pjevušio, ne bez glasa, odlomke neke pro-stačke pjesmice, te vrtio špil karata. Svako malo žar bi mu cigare licu dao malo boje.

- Evo nas, tu smo, vucibatine - progovorio je žustro. -Danas će se šestero vas prošetati po dasci, ali na brodu imammjesta za dva mala od kužine. Koji će to od vas biti?

- Nemojte ga ljutiti bez potrebe - glasila je Wendynauputa u potpalublju, pa je stoga Bezubi uljudno istupio. Bilamu je mrska i pomisao da bi mogao ploviti pod takvim čovjekom, ali mu je instinkt rekao da bi bilo pametno svu odgovornost prebaciti na nekoga koga nema. I makar je u glavubio malo glup, ipak je znao da su samo majke uvijek sprem-

bakantski - Grčki Dioniz, bog loze i veselja, tjelesne ljubavi i umjetnosti, postao je rimski Bakho, a raspojasana slavlja (danas bismo rekli tulumi) njemu u čast, grčke dionizije, u Rimu nazvaše bakanalijama. Bakantski je dakle veseo, pijan, ra-spojasan, srodan bakanalijama i njegovim sudionicima: bakantima i bakanticama. (Op. pr.)

166

ne na sebe primiti udarac. Sva to djeca znaju o svojim maj-kama i zbog toga ih preziru, pa ipak to stalno iskorištavaju. I zato je Bezubi razborito objasnio:

- Vidite, gospodine, ja ne mislim da bi moja majka voljela da budem gusar. A ti, Pihpih, bi li tvoja mama voljelada budeš gusar?

Namignuo mu je, pa je Pihpih odgovorio silno tužnim glasom: - Ne vjerujem - kao da bi mu bilo draže da nije tako.

- A bi li tvoja majka, Blizance, voljela da budeš gusar?- Ne vjerujem - odgovorio je prvi blizanac, bistar kao

i ostali.- A ti, Fićfi, bi li ti...- Daj prekini s glupostima - zaurlao je Kuka, pa su od

vukli sve koji su se oglasili. - A ti, dječače - obratio se Johnu- ti mi izgledaš kao da u tebi ima bar malo muškosti. Bili ti, srčeko, volio postati gusar?

Mislim, John je ponekad slično gnjavljenje znao doživjeti i na matematici, i sad se upitao kud je Kuka našao baš njega.

- Jedno sam se vrijeme htio zvati Crvenoruki Jack - rekao je nepovjerljivo.

-1 doista, lijepa li imena. A tako ćemo te i zvati ako nam sam priđeš.

- Što ti veliš, Michael? - upitao je John.- A kako ćete zvati mene ako priđem? - upitao je Mi

chael.- Crnobradi Joe.Što je na Michaela, dakako, ostavilo najdublji dojam.

167

J. M. BARRIE

- Što ti misliš, John? Želio je da on o tome odluči, aJohn je želio da to učini on.

- Hoćemo li i dalje biti vjerni podanici našega kralja?upitao je John.

Odgovor je Kuka procijedio kroz zube:- Morat ćete se zakleti: »Dolje kralj.«John se možda do ovog časa baš i nije ponio najljepše,

ali je zato sada upravo zablistao.- Onda odbijam - dreknuo je i tresnuo o bačvu pred

Kukom.- I ja - dreknuo je i Michael.- Vladaj, Britanijo! - ciknuo je Rudli početak slavne pje

sme.Pobješnjeli su im gusari dali po zubima, a Kuka je zaur-

lao:- Time ste zapečatili svoju sudbinu. Dovedite i njihovu

majku. I pripremite dasku.Bili su još djeca, pa su sasvim problijedili kad su vidjeli

Jukesa i Cecca kako postavljaju kobnu dasku. Ipak su se na-stojali držati hrabro kad su doveli i Wendy.

Ja nemam riječi da opišem prezir što ga je Wendy osje-ćala prema tim gusarima. Dječaci su u gusarskom zvanju mogli vidjeti bar malo romantike, no ona je vidjela samo brod koji već godinama nisu oribali. Na čitavom brodu nije bilo nijednog prozorčića na čijem se musavom staklu nije prstom moglo napisati - Operi me - što je ona u nekoliko slučajeva već i bila učinila. Ali kad su se dječaci skupili oko nje, ona je, naravno, misliti mogla još samo na njih.

168

PETAR PAN

- I tako, ljepotice - rekao je Kuka, a glas mu se cijediokao med - sad ćeš gledati kako se tvoja dječica šeću daskom.

Unatoč tome što je fini gospodin, bijes s kojim je to izre-kao onečistio mu je nabrani ovratnik, i najednom je shvatio da ga ona gleda. Žurnom je to kretnjom pokušao sakriti, ali je već bilo prekasno.

- Hoće li umrijeti? - upitala je Wendy i pogledala ga stakvim strašnim prezirom da se skoro onesvijestio.

U tom je trenutku Wendy bila upravo veličanstvena.- Ovo su moje zadnje riječi, dragi moji dječaci - rekla

je čvrstim glasom. - Osjećam da vam trebam prenijeti poruku vaših pravih majki, a ona glasi: »Nadamo se da će našisinovi umrijeti kao pravi engleski gentlemani.«

Na ovo je čak i gusare obuzela prava sveta strava, a Be-zubi je viknuo upravo histerično:

- Ja ću ispuniti majčinu nadu. A ti, Fićfi?- Ispuniti majčinu nadu. A ti, Blizance?- Ispuniti majčinu nadu. John, što ti...Ali je Kuka uspio ponovno pronaći glas.- Vežite je - viknuo je.Za jarbol ju je vezao baš Smee.- Čuj me, zlato - prošaptao je - ja ću te spasiti ako obe

ćaš da ćeš mi biti majka.Ali ona tako nešto nije mogla obećati čak ni Smeeju.- Radije bih umrla bez djece - rekla je prezrivo.Tužno je pomisliti da nijedan dječak nije gledao kako je

Smee veže za jarbol. Sve su oči bile na dasci, kojom će kre-nuti u svoju posljednju kratku šetnju. Više se nisu mogli ni

169

PETAR PAN

nadati da će to učiniti muški, jer ih je bila napustila svaka sposobnost mišljenja. Mogli su još samo zuriti i drhtati.

Kuka im se nasmiješio stisnutim zubima i koraknuo pre-ma Wendy. Kanio joj je okrenuti lice da gleda kako dječaci jedan po jedan šeću daskom. Ali do nje nije nikada stigao, i nikad čuo krik bola koji joj se nadao iščupati iz grla. Um-jesto toga je čuo nešto sasvim drugo.

Bio je to užasni krokodilov tik-tak.Svi su ga čuli - gusari, dječaci, Wendy, i smjesta su se

sve glave, kao udarcem vjetra, okrenule u jednom smjeru. Ali ne prema moru, s kojega je zvuk dopro, nego prema Kuki. Svi su znali da se to što sada slijedi tiče samo njega, te da su se iz glumaca najednom pretvorili u gledatelje.

A upravo je strašno bilo gledati promjenu koja je nastu-pila. Kao da su mu najednom presjekli sve konce. Samo se složio u hrpicu.

Zvuk je stalno dolazio sve bliže, a još prije njega došla je sablasna misao: - Krokodil dolazi na brod.

Čak je i željezna pandža visjela nepomično, kao da zna da nije sastavni dio onoga što želi ta napadačka sila. Ostavljen tako sasvim sam, svaki bi drugi čovjek ostao ležati zatvorenih očiju na mjestu na kojem je pao, no orijaški je um kapetana Kuke radio i dalje, i pod njegovim je vodstvom Kuka zapuzao palubom na koljenima, bježeći pred tim zvukom što je mo-guće dalje. Gusari su mu s poštovanjem oslobodili put, i tek kad se podigao uz ogradu, napokon je progovorio.

- Sakrijte me - kriknuo je promuklim glasom.Svi su se skupili oko njega, a svi pogledi skrenuli na stvo-

renje što se uspinjalo na palubu. Nisu ni pomišljali da mu se opru. Jer bila je to Kob.

171

). M. BARRIE

Tek kad se Kuka sakrio pred njihovim pogledima, radoz-nalost je dječacima otkočila udove toliko da mogu pohitati do ograde da vide kako se krokodil penje na brod. No tu ih je čekalo najčudnije iznenađenje od sviju što ih je donijela ta Noć nad noćima, jer im to u pomoć nije dolazio krokodil. Nego Petar Pan.

Dao im je znak da ne ispuste nijedan krik divljenja koji bi mogao pobuditi sumnju. I nastavio tik-takati.

172

GLAVA PETNAESTA

»OVAJ PUT ILI KUKA ILI JA«

a našeg putovanja kroz život zbude se mnogo toga za što još dugo nakon samog događaja i ne opazimo da se zbi-

lo. Tako, primjerice, najednom otkrijemo da smo, tko zna od kada, gluhi na jedno uho, i to možda, recimo, već pola sata. A te se noći baš nešto takvo dogodilo i Petru. Kad smo ga zadnji put vidjeli, baš se bio šuljao preko otoka s prstom na ustima i isukanim bodežom. A vidio je i krokodila kako ga mimoilazi, i u tome nije vidio ništa neobično, ali se po-malo prisjetio da se iz krokodila nije čulo tiktakanje. U prvi mu se čas to učinilo nestvarno ali je uskoro ispravno zaklju -čio da se to satu odvila opruga.

Z

Ne pomislivši nijednom kakvi moraju biti osjećaji bli-žnjeg mu stvorenja koje je tako naglo ostalo bez najvjernijeg druga, Petar je smjesta razmislio o tome kako bi tu katastrofu mogao okrenuti u svoju korist, pa je odlučio zatiktakati, ne bi li ga divlje zvijeri držale krokodilom i propuštale bez dosa-đivanja. Među onima koji su čuli taj zvuk bio je i krokodil, pa je pošao njegovim tragom, no je li to bilo u nadi da bi mogao povratiti izgubljeno, ili naprosto kao prijatelj, u vjeri da je to sam ponovno zakuckao, nikad se neće pouzdano znati, jer je krokodil, kao i svi robovi fiksne ideje, bio priglupa beštija.

Petar je do obale stigao bez nezgoda i samo produžio, a noge su mu se susrele s vodom kao da nisu ni opazile

173

J. M. BARR1E

da su ušle u novi element. Tako s kopna na more prelaze mnoge životinje, ali nijedno drugo meni poznato ljudsko bi-će. Dok je tako plivao, u glavi mu je bila samo jedna misao:- Ovaj put ili Kuka ili ja. A dotad je bio kuckao već tolikoda je sad to i nastavio, nesvjestan toga što čini. Da je to shvatio, zacijelo bi prestao, jer mu misao - ma koliko zgodna- da bi se uz pomoć kucanja mogao uspeti na brod, nije nikad ni prošla kroz glavu.

Baš naprotiv, Petar je vjerovao da se uz njegov bok popeo nečujno kao miš, pa se zapanjio opazivši da se gusari pred njim skrivaju, a među svima njima da je i Kuka, u stanju kukavnom kao da čuje krokodila.

Krokodil! I čim ga se sjetio, začuo je i tik-takanje. U prvi je čas pomislio da taj zvuk dolazi iz krokodila, pa se hitro osvrnuo. A onda shvatio da ga zapravo stvara sam, i u tren oka snimio situaciju. - Kako sam samo pametan - smjesta je po-mislio i dao dječacima znak eda se ne bi prolomio pljesak.

I baš je u tom trenutku Ed Tevnte, kvartomaistro,* izišao iz kaštila** i krenuo palubom. A sad, čitatelju, sve što se dalje događalo, počni pratiti uz pomoć sata. Petar je udario duboko i muški. John je zlosretnom gusaru, da mu zaguši samrtni hropac, poklopio usta rukama. Gusar je pao na nos. Četvo-

kvartomaistro - prema njemačkom Quartiermeister i talijanskom quartierma-stro, »šef stanovanja«, »stanoređa«. Dočasnički čin u ratnoj mornarici. (Op. pr.)

* kastil - »pramnica« - uzdignuti dio pramca, pod kojim su obično spavali mornari. Prema talijanskom castello, u izvornom značenju »tvrđava«, »zamak« (otud i naša Kaštela), jer je, u doba prije pojave topova, taj dio na ratnim (pa i naoružanim trgovačkim) brodovima bio silno uzdignut i građen kao prava mala kula. Kasnije je zakržljao, ali je naziv ostao. (Op. pr.)

PETAR PAN

rica su ga dječaka prihvatila da glasno ne dudne. Petar je dao znak, pa su truplo bacili preko ograde. Začuo se pljusak, pa tišina. Koliko je to potrajalo?

- Jedan! (To je Pihpih počeo brojati.)Sad je Petar, istegnut do kraja na prstima, u zadnji čas

nestao u kabini, jer nije samo jedan gusar skupljao hrabrost da se osvrne. Sad su čuli jedan drugog kako panično dišu, što im je kazalo da je onaj grozniji zvuk prošao.

- Otišao je, kapetane - rekao je Smee i obrisao naočale.- Sve je opet mirno.

Polako je Kuka pustio glavu da izviri iz nabranog ovrat-nika, pa tako naćulio uši da bi zacijelo čuo i sam odjek tog tik-takanja. Ali ni od kuda ni glasa, pa se čvrsto uspravio čita-vom visinom.

- Idemo onda na Ivicu Daščicu - dreknuo je drsko, adječake je sad mrzio još i više jer su ga vidjeli kako se slama.Pa udario u huljski napjev:

Ju-hu, po živahnoj dasci, Sad prošetaj se, rode. Pa kreni dolje i dolje i dolje, Neptunu* u pohode.

Da svojim zarobljenicima zatjera još veći strah u kosti, makar i po cijenu izvjesnog gubitka dostojanstva, zaplesao je

Neptun - rimski bog mora, isto što i grčki Posejdon. Kako živi u velikim dubinama, njemu »ići u pohode« očito ne sluti na dobro. (Op. pr.)

174 175

I. M. BARRIE PETAR PAN

zamišljenom daskom, i pjesmicu popratio strašnim krevel -jenjem, da bi napokon, otpjevavši je, uskliknuo:

- Jeste li, prije nego što se prošećete daskom, za to davas malo pomazi maca?

Našto su svi pali na koljena.- Ne, ne - zakričali su tako tužno da su se svi gusari

nasmiješili.- Jukes, daj donesi macu - rekao je Kuka. - Eno je u

kajiti.*U kajiti! Ta u kajiti je Petar! Djeca su se samo pogledala.- Da, gospodine - rekao je Jukes ushićeno i ušao u ka-

jitu. Djeca su ga ispratila pogledom; jedva su i opazila da jeKuka opet zapjevao, ovaj put u pratnji svojih pasa:

Ju-hu, ju-hu, što grebe maca," Repova devet na njoj. Po leđima kada ti šara...

Kako je glasio zadnji stih nikad nećemo doznati, jer je pjesmicu najednom presjekao jeziv krik iz kajite. Zajaukao je kroz čitav brod i zamro u daljini. A zatim se čuo graktaj, koji su dječaci tako dobro razumjeli, no koji je gusarima bio sablasniji skoro i od samoga krika.

kajita - brodska izba, kabina, prema holandskom kajuit. Proširila se u mnoge svjetske jezike. (Op. pr.)

** maca... repova devet - »mačak s devet repova« (engleski cat-o'-nine-tails), ozlo-glašeni bič s obično devet krakova, vezanih u čvoriće pa čak i s olovnim kuglicama, kojima su se kažnjavali neposlušni mornari, obično udarcima po leđima. (Op. pr.)

176

- Što je to bilo? - uskliknuo je Kuka.- Dva - rekao je Pihpih svečano.Talijan Cecco na trenutak se nećkao, no onda ipak ute-

turao u kajitu. Pa iz nje izišao glavinjajući, sav izvan sebe.- Što je s Billom Jukesom, pseto? - prosiktao je Kuka

i uspravio se nad njim.- S njim je to da je mrtav, proburažen - odgovorio je

Cecco šupljim glasom.- Bili Jukes mrtav! - uskliknuše zapanjeni gusari.- U kabini je mračno kao u paklu - rekao je Cecco, sko

ro bulazneći. - Ali je u njoj nešto strašno: stvor čije smo čuligraktanje.

I ushit dječaka, i oborene poglede gusara, sve je to vidio Kuka.

- Cecco - rekao je najstrožim glasom - vrati se i donesimi tog ćurlikavca.

Cecco je, makar i bio junak nad junacima, ustuknuo pred kapetanom i zavapio - Ne, ne - ali je Kuka zapreo u pandžu.

- Jesam li to, Cecco, čuo kako veliš da ideš? - upitaoje zamišljeno.

I Cecco je pošao, ali je prije u očaju digao ruke. Više nije bilo pjesme, svi su osluškivali, a onda se opet začuo smrtni krik i opet ćurlikanje.

Nitko nije progovorio ni riječi, osim Pihpiha.- Tri - rekao je.Kuka je gestom okupio pse.- K vragu i k truloj ribi - zagrmio je. - Tko će mi donijeti

tog ćurlikavca?

177

I. M. BARRIE PETAR PAN

- Pričekaj da izađe Cecco - progunđao je Starkev, a ondasu to prihvatili i drugi.

- Čini mi se da sam čuo, Starkev, da se javljaš kao dobrovoljac - rekao je Kuka pa opet zapreo.

- Sto mu gromova, ne! - uskliknuo je Starkev.- A moja kuka misli da jesi - rekao je Kuka i prišao

mu. - Sve se pitam, Starkev, bi li baš bilo pametno mojojkuki kvariti raspoloženje?

- Radije ču se zanjihati nego ući unutra - odgovorio jeStarkev tvrdoglavo i ponovno dobio podršku posade.

- Je li to pobuna? - upitao je Kuka prijaznije no ikad.- A Starkev je kolovođa.

- Kapetane, milost - zacvilio je Starkev, najednom savobuzet drhtavicom.

- Evo ruke, Starkev - rekao je Kuka i pružio pandžu.Starkev je zakružio pogledom, tražeći pomoć, no svi su

ga napustili. Kako se on povlačio, tako je Kuka napredovao, i sad mu je u oku bila crvena iskra. Uz očajni krik gusar je skočio na Veliku rokalicu i bacio se u more.

- Četiri - rekao je Pihpih.- A sad - upitao je Kuka ceremonijalno - da li bi još

tko od gospode izvolio spomenuti pobunu? Dohvatio je fenjeri prijetećim pokretom podigao pandžu. - Idem sam donijetitog ćurlikavca - rekao je i pohitao u kajitu.

- Pet. Kako je Pihpih čeznuo da to kaže. Navlažio je usneda bude spreman, ali je Kuka isteturao, bez fenjera.

- Nešto mi je puhnulo u fenjer - rekao je pomalo nesigurno.

178

- Nešto! - ponovio je Mullins kao jeka.- A što je s Ceccom? - upitao je Noodler.- Mrtav kao i Jukes - rekao je Kuka kratko.Njegovo nećkanje da se vrati u kajitu na sve je ostavilo

prilično loš dojam, pa su se opet začuli buntovni glasovi. Svi su gusari praznovjerni, i sad je Cookson viknuo:

- Brod je, vele, i to je najsigurniji znak, proklet ako jena njemu netko prekobrojan.

- A ja sam čuo - promrmljao je Mullins - da se on nakraju ipak uvijek ukrca i na gusarski brod. Ima li rep, kapetane?

- A vele - rekao je drugi, i zlobno pogledao Kuku - kaddođe, da uvijek dođe u liku najopakijeg čovjeka na brodu.

- Ima li on kuku, kapetane? - upitao je Cookson drsko,i sad su jedan po jedan prihvatili poklič. - Brod je proklet.Našto se djeca nisu mogla svladati, pa su zaklicala od veselja.Kuka je na svoje zarobljenike već bio skoro i zaboravio, alise sad naglo okrenuo a lice mu se opet ozarilo.

- Mladići - obratio se posadi - evo ideje. Otvorite vratakabine i utjerajte ih unutra. Neka se s ćurlikavcem bore naživot i smrt. Ako ga ubiju, utoliko bolje. Ako on ubije njih,ništa nismo izgubili.

Sad su se Kukini psi zadnji put zadivili svom gospodaru, i vjerno učinili što im je rekao. Tako su dječake, koji su se tobože otimali, ugurali u kajitu i za njima zatvorili vrata.

- Sad poslušajte - dreknuo je Kuka i svi poslušaše. Alise nitko nije usudio okrenuti vratima. No netko je to ipakučinio. Bila je to Wendy, koja je sve vrijeme bila vezana za

179

I. M. BARRIE

jarbol. No ona nije čekala ni krik ni ćurlikanje, nego Petra da se pojavi na vratima.

Na što nije trebala dugo čekati. Jer je on u kajiti već pro-našao za čim je i krenuo u potragu. Bijaše to ključ kojim je djecu oslobodio okova, i sad su svi krišom izašli, naoružani svime što im se našlo pod rukom. Pošto im je dao znak da se sakriju, Petar je presjekao Wendyne uze, i sad su mogli učiniti najjednostavnije pa svi zajedno odletjeti, da im put nije zapriječilo nešto, a to je nešto bila zakletva: - Ovaj put ili Kuka ili ja. I tako, kad je oslobodio Wendy, šapnuo joj je da se sakrije s ostalima, a sam zauzeo njezino mjesto kraj jarbola, pa se ogrnuo njezinim plastom toliko da može proći kao ona. A onda duboko udahnuo i zaćurlikao.

Za gusare, taj je glas vikao da svi dječaci leže pobijeni u kajiti, i sad ih je obuzela prava panika. Kuka ih je pokušao osokoliti, ali su mu oni kao pseta, u koja ih je sam pretvorio, pokazali zube, i on je shvaćao da bi mu oni, kad bi samo na trenutak s njih skinuo oči, smjesta skočili na vrat.

- Mladići - rekao je spreman da im podilazi ili ih mlati,već za čim bude potrebe, ali ni na trenutak ne pokazujućistrah - sve sam dobro razmotrio. Na brodu je zloduh.

- Aha - zarežaše gusari - čovjek s kukom.- Ne, mladići, ne, nego djevojka. Nikad gusari nisu imali

sreće sa ženom na brodu. Kad ona ode, sve će opet biti dobro.Neki su se sjetili da je to bila i Flintova uzrečica.- Vrijedi pokušati - rekli su sa sumnjom u glasu.- Bacite curu preko ograde - dreknuo je Kuka, i sad su

svi srnuli na priliku u ogrtaču.

180

PETAR PAN

- Sad te više nitko ne može spasiti, milostivice - posprdno je zasiktao Mullins.

- Može jedan - odgovorila je prilika.- Tko to?- Petar Pan osvetnik! - glasio je strašan odgovor, a onda

je Petar, i ne dorekavši, zbacio ogrtač. I sad su svi shvatilitko ih je to bio sredio u kajiti, i dvaput je Kuka pokušao neštoprogovoriti i dvaput mu to nije uspjelo. I mislim da mu jebaš u tom strašnom trenutku puklo divlje srce.

Napokon je kriknuo: - Isjeckajte ga za paprikaš - ali bez uvjerenosti u glasu.

- Silazite, dečki, i na njih - zazvonio je Petrov glas, itrenutak potom čitavim se brodom zaorio zvek oružja. Da suse gusari zadržali na okupu, izvjesno je da bi dobili boj, alije on počeo u trenutku kad su svi bili rastrojeni, pa su seustrčali kao muhe bez glave, mlateći na sve strane, i svakije mislio da je zadnji preživjeli član posade. Gledano kao borac protiv borca, bili su jači, ali su se borili samo defanzivno,zbog čega su ih dječaci mogli loviti u parovima i odabiratilovinu. Neki su zlikovci poskakali u more, drugi se se paksakrili u tamne zakutke, gdje ih je pronašao Pihpih. On senije borio, nego samo trčao s fenjerom kojim bi im bljesnuou lice, što bi ih napol oslijepilo, pa bi pali kao lak plijen krvavih mačeva drugih dječaka. Malo se tu što i čulo osim zvekaoružja, i povremenog krika ili pljuska, i Pihpihova jednoličnog brojanja pet-šest-sedam-osam-devet-deset-jedanaest.

Mislim da su, u trenutku kad je skupina žestokih dječaka okružila Kuku, svi već bili nestali. Njegov život kao da je bio zaštićen čarolijom dok ih je tako odbijao od svog kruga vatre.

181

1. M. BARRIE

Njegovih su se pasa bili riješili, no taj čovjek kao da im je bio dorastao jedan protiv svih. Još jednom i još jednom bacili bi se na nj, a on bi još jednom i još jednom oko sebe pro-sjekao slobodan prostor.

Baš je bio kukom podigao jednog dječaka, da mu posluži kao mali mačevalački štit, kad je u kreševo uletio drugi, ne-tom protjeravši mač kroz Mullinsa.

- Dečki, spustite mačeve - rekao je taj novi. - Ovaj jemoj.

I tako se Kuka najednom našao licem u lice s Petrom. Drugi su odstupili i oko njih napravili krug.

Dva su se protivnika dugo gledala. Kuku je obuzela la-gana drhtavica, a Petru je na licu bio čudni smiješak.

- I tako, Pan - rekao je Kuka napokon - sve je to dakletvoje djelo.

- Jest, Jamesu Kuko - glasio je krut odgovor - sve jeto moje djelo.

- Drski i bezobrazni šmrkavče - rekao je Kuka - spremise da dočekaš svoju sudbinu.

- Mračni i zlokobni čovječe - odvratio je Petar - poslužise njome sam.

Ne izustivši više ni riječi bacili su se jedan na drugoga, i kroz neko vrijeme prednost nije bila na strani nijednoga mača. Petar je bio sjajan mačevalac, pa mu je parirao vrto-glavom brzinom. Svako bi malo fintu popratio ispadom kojim bi se probio kroz protivnikovu obranu, ali ga je kraći doseg držao na razmaku, pa svoj čelik nije mogao zatjerati u cilj. Kuka, koji teško da je bio manje blistav, iako ne i toliko okre-

182

PETAR PAN

tan u vrćenju zapešća, samom bi ga težinom svog naleta tje-rao da ustukne, sve u nadi da bi sve to mogao naglo završiti svojim omiljenim udarcem, kojem ga je još davno u Riju bio naučio Kolovrat, ali je na svoju prepast otkrio da ga Petar stalno uspijeva skrenuti. Potom mu se nakanio što više približiti i dokusuriti ga željeznom kukom, kojom je sve vrijeme grebao po zraku, ali se Petar pred njim po-gnuo i žestokim mu ispadom probio rebra. Kad je ugledao vlastitu krv čije se neobične boje, kako se sjećate, silno gnušao, iz ruke mu je ispao mač, i najednom se našao Petru na milost i nemilost.

- Daj ga! - kriknuše svi dječaci, ali je Petar veličanstvenom gestom pozvao protivnika da podigne mač. Kuka je tosmjesta i učinio, ali s tragičnim osjećajem da Petar time iskazuje da stvarno ima stila.

Sve je do sada mislio da se bori s nekakvim zloduhom, ali ga je sad napala još mračnija slutnja.

- Pan, tko si ti i što si? - kriknuo je hripavim glasom.- Ja sam mladost, i veselje - odgovorio je Petar nasum

ce. - I ptičica tek izlegla iz jajeta.To je, dakako, bila besmislica, no to je nesretnom Kuki

bio bar dokaz da Petar nema ni najblažeg pojma tko je i što je, a što je zapravo sam vrhunac dobroga stila.

- Idemo opet - rekao je očajnički.Sad je nasrnuo kao čovjek-mlat, i svaki zamah tog stra-

šnog mača rasjekao bi popola svakog muža ili mladića koji bi mu se ispriječio na putu. Petar je, međutim, samo lepršao oko njega, baš kao da ga iz zone opasnosti odnosi sam vjetar

183

J. M. BARRIE

što ga je dizao. A onda bi još jednom i još jednom nasrnuo i ubo ga.

Kuka se sad već borio bez nade. Ta srdita zvijer više nije žudila za životom, već mu je srce hlepilo za samo jednom nagradom: da, prije nego što se zauvijek ohladi, vidi Petra kako pokazuje da nema stila.

Najednom je izletio iz boja, uletio u barutanu i potpalio je.- Za dvije minute - povikao je - brod leti u zrak.Sad će se, pomislio je, vidjeti ima li stila.Ali je Petar izišao iz barutane sa zapaljenom granatom

u ruci i hladnokrvno je bacio preko ograde.A kakav je stil iskazivao sam Kuka? Bez obzira na svu

njegovu zabludjelost, ipak nam je drago - što ne znači da mu odobravamo - što na koncu nije iznevjerio tradiciju svo-jega soja. Sad su oko njega letjeli drugi dječaci i posprdno mu se izrugivali, i dok je on teturao po palubi i nemoćno ih odozdo pokušavao dohvatiti mačem, njegove misli nisu vi-še bile s njima. Lijeno su trčkarale po davnim nekim igra -lištima, ili su bile trajno isključene iz igre, koju su pratile s onog slavnog zida. I cipele su mu bile baš kako treba, i prsluk mu je bio baš kako treba, i kravata mu je bila baš kako treba, i čarape su mu bile baš kako treba.

James Kuka, liku ne baš sasvim nejunački, zbogom ti bilo.Jer stigosmo i do posljednjeg tvog časa.Kad je opazio Petra kako polako kroza zrak s podignutim

bodežom kreće prema njemu, skočio je na ogradu da se baci u more. Pritom nije znao da ga krokodil već čeka, jer mi smo onaj sat zaustavili namjerno, da ga poštedimo te spoz-

184

PETAR PAN

naje. To je bio malen znak poštovanja s naše strane na sa-mom kraju.

I tako je doživio još jedan i posljednji trijumf, koji mu, vjerujem, ne bismo smjeli zamjeriti. Dok je tako stajao na ogradi i gledao preko ramena Petra kako klizi kroza zrak, po-kretom ga je zamolio da ga udari nogom. I tako ga Petar nije proburazio nego ritnuo.

Tako je Kuka napokon dobio darak za kojim je toliko čez-nuo.

- Nema stila - kriknuo je podrugljivo i zadovoljan pošaoususret krokodilu.

Tako pogibe James Kuka.- Sedamnaest - zapjevao je Pihpih, ali on u svom bro

janju baš i nije bio sasvim točan. Te su noći petnaestoricaplatila kaznu za svoje zločine, no dvojica su ipak stigla doobale. Starkevja su zarobili crvenokošci, pa ga pretvorili u dadilju svih svojih beba, što je zaista prežalostan pad za jednoggusara. Drugi je bio Smee, koji je od tada lutao svijetom sasvojim naočalama, i jedva spajao kraj s krajem pričanjem pričao tome kako se od svih ljudi James Kuka bojao samo njega.

Wendy je, naravno, sve vrijeme stajala postrani i nije sud-jelovala u boju, iako je Petra gledala blistavim očima, no sa-da, kad je sve bilo gotovo, opet je stupila u prvi plan. Sve ih je jednako pohvalila, i tako se smiješno stresla kad joj je Michael pokazao mjesto gdje je ubio gusara. Napokon ih je ipak sve odvela u Kukinu kajitu i pokazala im njegov sat obje-šen o čavao. A sat je pokazivao - jedan i pol!

Tako kasni sat bio je skoro najveći događaj dana. Sprtljala ih je u krevet, u gusarske ležaljke, i to, budite sigurni, vrlo

185

I. M. BARRIE

brzo. Nije to učinila samo s Petrom, koji je stupao gore-dolje po palubi sve dok napokon nije zaspao kraj Velike rokalice. Te je noći opet usnio jedan od onih svojih ružnih snova, pa dugo vikao u snu, a Wendy ga je čvrsto držala uza se.

186

GLAVA ŠESNAESTA

POVRATAK KUĆI

og jutra kod drugog zvona svi su već bili u pokretu, jer su se već počeli dizati veliki valovi. Među svima je

bio i Bezubi, noštromo, s krajem konopa u ruci i duhanom za žvakanje u ustima. Svi su obukli gusarsku odjeću s nogavi-cama odrezanim kod koljena, lijepo se obrijali, pa pohitali, uz pravo mornarsko ljuljanje i vezujući hlače.

T

Ne treba ni reći tko im je bio kapetan. Fićfi i John bili su prvi i drugi časnik. A na brodu je bila i žena. Ostali su bili palubno roblje i živjeli su u kaštilu. Petar je već bio sra-stao s kormilom, ali je svirkom pozvao sve ljudstvo i obratio im se kratkim govorom. Rekao je kako se nada da će svoju dužnost vršiti kao poizbor junaci, iako zna da su najgori ološ iz Rija i s Obale Zlata, i ako mu budu uzvraćali, da će ih razderati. Njegove prodorno osorne riječi bile su jezik koji mornari razumiju, pa su ga pozdravili gorljivim klicanjem. Zatim je uslijedilo nekoliko oštrih naredbi, pa su okrenuli brod i usmjerili mu nos prema kontinentu.

Kapetan Pan je izračunao, pošto je proučio brodske kar-te, da će, samo ako se održi vrijeme, doseći Azore oko 21. lipnja, nakon čega će poletjeti da dobiju na vremenu.

Neki su željeli da se brod opošteni, dok je drugima bilo draže da ostane gusarski, no kapetan je s njima postupao kao sa psima, pa mu se svoje želje nisu usuđivali izraziti ni u tri oblatne. Kud ja okom ti skokom bila je jedina sigurna nor-

187

J. M. BARR.IE

ma ponašanja. Pihpih je dobio tucet udaraca samo zato što je kapetana, kad mu je rekao da spusti olovnicu, pogledao zbunjeno. Opće je mišljenje bilo da je Petar sada pošten samo zato da suzbije Wendyne sumnje, ali da bi uskoro mo-glo doći do promjene, kad bude gotovo novo odijelo što mu ga je, i protiv svoje volje, šivala iz najopakijeg Kukina ruha. Poslije se šaputalo da je prve večeri što ju je proveo u tom odijelu, dugo sjedio u kajiti s Kukinom muštiklom u usti-ma i sa skupljenom šakom, i da mu je pritom ostao ispružen samo kažiprst, no i on malo svinut i prijeteći po-dignut kao kuka.

Ali sad ćemo se, međutim, umjesto da dalje razgledava-mo brod, morati vratiti u očajni dom iz kojeg je troje naših likova odletjelo tako davno i tako bezdušno. Možda bi nas tre-balo biti sram što smo kroz sve ovo vrijeme toliko zanema-rivali br. 14, no ipak možemo biti sigurni da nas gospođa neće stoga nimalo kriviti. Da smo se vratili ranije i pogledali je s prezrivom samilošću, vjerojatno bi uskliknula: - Ne bu-dite ludi, što sam ja tu važna? Dajte se vratite i ne puštajte djecu s oka. A dokle god majke budu takve, djeca će to isko-rištavati i igrati na tu kartu.

A sad ćemo se odvažiti pa zaci u poznatu nam dječju so-bu, no samo zato što su njezini zakoniti stanovnici već na putu kući. Mi smo samo požurili kao njihova prethodnica da vidimo jesu li im kreveti valjano provjetreni i provjerimo da gospodin i gospođa Darling nisu uveče nekamo izašli. Mi tu nismo ništa bolji od slugu. A zašto bi zaboga njihovi kreveti i bili provjetreni, s obzirom na to da su iz njih otišli u tako nezahvalnoj žurbi? Da se vrate i otkriju da su im roditelji vi-

188

PETAR PAN

kend odlučili provesti na selu, ne bi li time dobili baš što su zaslužili? To bi im bila moralna pouka koju im je trebalo dati sve od časa kad smo ih upoznali. Pa ipak, da smo sve to složili baš tako, gospođa nam to Darling nikad ne bi opro-stila.

Nešto bih ipak silno volio učiniti, a to je reći joj, onako kako to pisci čine, da se djeca vraćaju, te da će zapravo već sljedeći četvrtak biti tu. To bi baš sasvim pokvarilo iznena-đenje kojem su se Wendy i John i Michael toliko nadali. Sve su već bili tako lijepo smislili na brodu; i majčin ushit, i očev uzvik veselja, i Nanin skok kroza zrak eda bi ih ona prva za-grlila, dok bi se zapravo trebali pripravljati za jednu dobru porciju po turu. Kako bi slatko bilo sve im to pokvariti do-nošenjem vijesti unaprijed, tako da, kad tako pompozno uđu, gospođa Darling ne ponudi Wendy čak ni svoje usta, a go-spodin Darling da može zlovoljno uskliknuti: - Nek ih voda nosi, evo ih opet. Pa ipak, čak ni time ne bismo zaslužili hva-lu. Dosad smo već uspjeli upoznati gospođu Darling, pa mo-žemo biti uvjereni da bi nas još i ukorila što smo djecu lišili njihova sitnog zadovoljstva.

- Ali, draga moja gospođo, od sljedećeg četvrta dijeli nasjoš deset dana, pa ako vam kažemo kako stvari zapravo stoje,mogli bismo vam uštedjeti tih deset dana tuge i žalosti.

- Da, ali po koju cijenu! Po cijenu otimanja djeci desetminuta veselja.

- 0, ako vi tako na to gledate.- A kako bi se drukčije i moglo?Vidite, u ženama nema onog pravog duha. A htio sam

o njoj reći toliko neobično lijepog, ali sad je prezirem, i od

189

I. M. BARRIE

svega neću reći baš ništa. A njoj zapravo i nije trebalo reći da sve pripremi, jer je sve već spremno. Svi su kreveti prozra-čeni, a ona nikad i ne izlazi iz kuće, nego stalno motri, i pro-zor je otvoren. S obzirom na to od kolike smo joj koristi, mo-žemo se mirne duše vratiti na brod. Međutim, kad smo već tu, mogli bismo baš i malo ostati i pogledati. Jer svi smo mi baš to, promatrači. Nitko nas zapravo ne želi. I stoga samo gledajmo, i povremeno kažimo nešto zajedljivo, sve u nadi da će bar nešto od toga nekoga zaboljeti.

U dječjoj spavaonici opažamo samo jednu promjenu: da u njoj između devet i šest više nema pseće kućice. Kad su djeca odletjela, gospodin Darling je u samim kostima osjetio da je za sve kriv baš on, zato što je Nanu privezao na lanac, i da je ona od prvog do zadnjeg časa bila pametnija od njega. On je, dakako, u što smo se već uvjerili, bio prilično priprost čovjek, zapravo bi još mogao proći za dječaka kad bi samo mogao skinuti ćelu, ali je zato posjedovao plemenit osjećaj za pravdu i lavovsku hrabrost kad je valjalo braniti nešto što je smatrao pravednim. Zato je, nakon što su djeca pobjegla, silno brižljivo promislio o svemu, pa se spustio na sve četiri i upuzao u pseću kućicu. Na sve umilne pozive gospođe Dar-ling da izađe, on je odgovarao tužno no odlučno:

- Ne, jedina moja, to je pravo mjesto za mene.U svoj gorčini svojega kajanja bio se zarekao da iz te ku-

ćice neće izaći sve dok se djeca ne vrate. Naravno da je to bilo žalosno, ali je gospodin Darling sve morao raditi na pret-jeran način, jer bi inače uskoro sasvim odustao. I nikad nije bilo smjernijeg čovjeka od nekoć toli gordog Georgea Darlin-ga, dok je tako uvečer sjedio u psećoj kućici i razgovarao sa ženom o zajedničkoj im djeci i o tome kako su bila slatka.

190

PETAR PAN

Dirljiva je bila i njegova podložnost Nani. U kućicu je, istina, nije puštao, ali je zato u svakom drugom pogledu iz-vršavao sve njezine želje.

Pseću kućicu s gospodinom Darlingom svakog bi jutra odnijeli u fijaker koji bi ga odvezao u ured, a na isti se način i oko šest vraćao kući. Ponešto ćemo o snazi značaja tog čov-jeka shvatiti ako se prisjetimo koliko je osjetljiv bio na to što susjedi misle: taj čovjek čiji je sada svaki pokret privlačio iz-nenađenu pažnju. U sebi je zacijelo bio na živoj muci, ali je izvana uspijevao sačuvati mir čak i kad bi mladi ljudi kri-tizirali njegov novi dom, i uvijek bi uljudno podigao šešir pred svakom damom koja bi zavirila u nj.

Možda je to bilo pomalo donkihotski, ali je bilo i veličan-stveno. Uskoro je, međutim, u javnost procurio i unutrašnji smisao njegova ponašanja, što je javnost dirnulo u njezino veliko srce. Sad bi za fijakerom išlo mnoštvo i žudno mu kli-calo; čarobne su se djevojke uspinjale na nj da dobiju au-togram; njegovi su se intervjui pojavili u svim boljim novi-nama, a uslijedili su i pozivi iz visokog društva na večeru, dakako uz dodatak: - Dođite u psećoj kućici.

A u taj znameniti sljedeći četvrtak gospođa Darling je bila u dječjoj spavaonici i čekala da se George vrati kući, a oči su joj bile jako tužne. Sad kad je pogledam malo bolje i pri-sjetim se njezine radosti iz dobrih starih dana, radosti koja se sad posve izgubila jer je ostala bez djece, otkrivam kako zapravo uopće ne uspijevam o njoj izreći nešto ružno. Ako je toliko i voljela svoju traljavu djecu, protiv toga i tako nije mogla ništa. Pogledajte je samo u njezinu naslonjaču u ko-jem je usnula. Kutak usana, gdje uvijek najprije pogledamo,

191

I. M. BARR.IE

sad je skoro usahnuo. Ruka joj se nemirno miče po prsima, kao da je u njima nešto boli. Neki najviše vole Petra, neki opet Wendy, a ja najviše volim nju. Pretpostavimo da joj u snu, da je usrećimo, šapnemo da se šmrkavci vraćaju kući. Oni su sad još samo dvije milje daleko od prozora, i lete sna-žnim zamasima, no bit će dovoljno i da joj šapnemo samo to da su na putu. Pa hajmo.

A nismo trebali, jer se ona prenula i zazvala ih poimence,

ali u sobi osim Nane nije bilo nikoga.

- 0 Nana, sanjala sam da su se moji najmiliji vratili.

Nani su se navlažile oči, ali je mogla samo nježno položiti

šapu gazdarici u krilo. I tako su i ostale sjediti zajedno sve

dok nisu kući donijeli pseću kućicu. Dok gospodin Darling

izviruje iz nje glavom da poljubi ženu, opažamo da mu je

lice trošnije nego nekoć, ali da je izraz na njemu omekšao.

Pružio je šešir Lizi i ona ga je prihvatila s prezirom, jer je

bila bez mašte, pa stoga i nesposobna shvatiti motive takvog

čovjeka. A vani, mnoštvo što je fijaker dopratilo kući, i dalje

je klicalo, što njega, dakako, nije ostavilo ravnodušnim.

- Poslušajte ih - rekao je - to čovjeka ispunja zadovoljstvom.

- Hrpa balavurdije - podsmjehnula se Liza.

- Danas je bilo i nekoliko odraslih - pokušao ju je uvjeriti lagano pocrvenjevši, ali kad je ona samo odmahnulaglavom, nije za nju imao ni riječi prijekora. Društveni gauspjeh nije pokvario, od njega je, dapače, postao prijazniji.Neko je vrijeme ležao tako napola izvan pseće kućice i razgovarao s gospođom Darling o svom uspjehu, da bi joj potom

192

PETAR PAN

i umirujuće pritisnuo ruku kad mu je rekla kako se nada

da mu to neće zavrtjeti glavom.

- Ali da sam slabić - odgovorio je on. - 0 nebesa, što

bi bilo da sam slabić!

- I, George - rekla je ona bojažljivo - ti si i dalje pun

kajanja, kao i dosad?

- Pun kajanja kao i dosad, najmilije moje! Vidi kakva

mi je kazna: život u psećoj kućici.

- Ali to je sigurno kazna, George? Siguran si da u tome

ne uživaš?

- Lubavi!

Budite uvjereni da ga je poslije toga zamolila da joj opro-

sti, a on se onda, jer mu se nešto prikunjalo, sklupčao u

kućici.

- Ne bi mi za spavanje nešto odsvirala - upitao je - na

pijaninu u dječjoj sobi? I dok je prolazila kroz dječju dnevnu

sobu, dodao je nepametno: - I zatvori taj prozor. Osjećam

propuh.

- 0, George, nikad to nemoj od mene tražiti. Taj prozor

mora uvijek biti otvoren radi njih, uvijek, uvijek.

Sad je na njemu bio red da zamoli njezino oproštenje,

a ona je otišla u dječju dnevnu sobu i zasvirala, i tako je on

uskoro zaspao, i dok je on spavao, Wendy i John i Michael

uletjeli su u sobu.

0, ne. Mi smo to napisali zato što je takav bio njihov dra-

žesni dogovor sklopljen pred polazak s broda, no u među-

vremenu se zacijelo nešto dogodilo, jer u sobu nisu uletjeli

oni nego Petar i Tintilinčica.

193

]. M. BARRIE

A Petrove su prve riječi sve rekle.

- Brže, Tinka - prošaptao je. - Zatvori prozor i zaključajga. Tako je dobro. A onda i ti i ja brže kroz vrata, pa kadWendy dođe pomislit će da joj je majka zaključala prozorpred nosom, pa će se morati vratiti sa mnom.

I sad i ja shvaćam ono što me dosad zbunjivalo, naime zašto se Petar, kad je istrijebio gusare, nije vratio na otok i prepustio Tinki da ona otprati djecu do kopna. Ta mu je pod-vala bila sve vrijeme u glavi.

Umjesto da shvati da se ponio ružno, Petar je zaplesao od radosti, a onda je i povirio u dnevnu dječju sobu da vidi tko to svira. I šapnuo Tinki:

- To je Wendyna mama. Lijepa je to gospođa, ali ne kaomoja majka. Usne su joj pune naprstaka, ali ne toliko kaousne moje majke.

Naravno da on o svojoj majci nije znao baš ništa, ali se ponekad volio njome hvastati.

Petar nije prepoznao napjev - a bio je to - »Dome, slatki dome« - ali je ipak znao da govori: - Vrati se Wendy, Wendy, Wendy - pa je ushićeno uskliknuo: - Nikad više, draga damo, nećete vidjeti svoju Wendy, jer je prozor zaključan.

Povirio je još jednom da vidi zašto je svirka stala, i sad je ugledao gospođu Darling s glavom položenom na kutiju klavira, a u očima su joj stajale dvije suze.

- Htjela bi da otvorim pozor - pomislio je Petar. - Alineću, ne ja.

Povirio je još jednom, i suze su još bile na svome mjestu, ili su ih zamijenile dvije nove.

194

PETAR PAN

- Ona je strašno voli - rekao je u sebi. I sav se na njunaljutio što ne shvaća zašto je ne može imati.

A razlog je bio jednostavan: -1 ja je jako volim. I, draga damo, ne možemo je imati oboje.

Ali dama to nije mogla shvatiti, i zbog toga je on bio ne-sretan. Prestao ju je gledati, ali ga ona čak ni tada nije pu-stila. Zaskakutao je po sobi i počeo praviti čudne grimase, ali kad je stao, osjećao je kao da je u njemu i da kuca.

- No dobro, dobro - rekao je napokon i progutao slinu.I otključao prozor. - Idemo, Tinka - rekao je i zastrašujućeprezrivo otpuhnuo zakone prirode. - Najmanje nam u životutrebaju još i nekakve glupe majke. - Rekao i odletio.

I tako su Wendy i John i Michael napokon ipak prozor zatekli otvoren, otvoren za njih, što, dakako, baš ničim nisu zaslužili. Sletjeli su na pod, baš se nimalo ne stideći svog po-našanja, a najmlađi je od njih već i zaboravio svoj dom.

- John - rekao je, pa se nesigurno osvrnuo oko sebe -čini mi se da sam tu već bio.

- Naravno da si bio, budalo. Ono tamo je tvoj starikrevet.

- Stvarno, jest - odgovorio je Michael, ali bez mnogo uvjerenja u glasu.

- Gledajte - uskliknuo je John - pseća kućica! - pa pojurio preko sobe da u nju zaviri.

- Možda je u njoj Nana - rekla je Wendy.

Ali je John zviznuo.

- Hej - rekao je - unutra je neki čovjek.

- Tata! - uskliknula je Wendy.

195

I. M. BARRIE

- Daj da vidim tatu - žarko ih je zakumio Michael, paga dobro promotrio. - Manji je od gusara kojeg sam ubio.Izrekao je to s takvim iskrenim razočaranjem u glasu da mije drago što je gospodin Darling spavao. Bilo bi mi zaista žaoda su to bile prve riječi što ih je čuo od svog malog Michaela.

Wendy i John malo su se osupnuli zatekavši oca u psećoj kućici.

- Mislim - rekao je John, glasom čovjeka koji je izgubiopovjerenje u vlastito pamćenje - prije nije spavao u psećojkućici?

- John - rekla je Wendy i zaplela jezikom - možda semi starog života i ne sjećamo tako dobro kako smo mislili.

Najednom se na njih spustila nekakva studen, i pravo im budi.

- To je vrlo nemarno od mame - rekao je mladi gadJohn - što je nema sad kad smo se vratili.

I baš je tada gospođa ponovno zasvirala.- To je mama! - uskliknula je Wendy pošto je povirila.- Zbilja! - rekao je John.- Wendy, onda nam ti nisi prava mama? - upitao je Mi

chael, kojem se očito spavalo.- 0, Bože! - uskliknula je Wendy i sad po prvi put osje

tila stvaran ubod kajanja. - Zaista je već bilo vrijeme da sevratimo.

- A da se samo ušuljamo - predložio je John - i stavimojoj ruke na oči?

Ali je Wendy, koja je shvatila da joj radosnu vijest treba priopćiti na blaži način, smislila nešto bolje.

196

PETAR PAN

- Zavucimo se u krevet, tako da kad dođe svi budemou postelji, kao da nikad i nismo otišli.

I tako, kad se gospođa Darling vratila u dječju spavaonicu da vidi je li joj muž već spava, svi su kreveti imali svoje sta-novnike. Djeca su čekala na njen krik radosti, ali ga nisu do-čekala. Ugledala ih je, ali ne i povjerovala da su zaista tu. Shvaćate, tako ih je u posteljicama već toliko puta vidjela u snovima, da je pomislila da joj je u glavi zaostalo još malo sna.

Sjela je u naslonjač uz vatru, gdje ih je nekad, u dobra stara vremena, znala tetošiti.

Oni to nisu mogli razumjeti, i na sve se troje spustio stu-den strah.

- Mama! - uskliknula je Wendy.- To je Wendy - odgovorila je ona, ali je i dalje vjerovala

da je sve to samo san.- Mama!- To je John - rekla je.- Mama! - uskliknuo je Michael. Sad ju je prepoznao.- To je Michael - rekla je ona pa ispružila ruke da zagrli

to troje sitne i sebične dječice koje više nikad neće obujmiti.Ali ne, ruke su ih obujmile, i Wendy, i Johna i Michaela, kojisu kliznuli iz kreveta i pritrčali joj.

- George, George - viknula je kad joj se napokon vratilasposobnost govora, i tada se probudio i gospodin Darling, das njom podijeli njezinu sreću, a u sobu je uletjela i Nana.Ljepši prizor od ovog nije se ni mogao vidjeti, ali ga nitkonije ni mogao vidjeti, osim onog neobičnog dječaka koji je

197

J. M. BARRIE

izvana zurio kroz prozor. On je već proživio bezbrojne ushi-ćujuće zgode koje druga djeca nikad nisu upoznala, ali je sad kroz prozor gledao u jedinu radost do koje će mu put zau-vijek ostati zatvoren.

198

GLAVA SEDAMNAESTA

WENDY JE ODRASLA

adam se da vas zanima i što je bilo s drugim dječaci-ma. Oni su pričekali dolje da Wendy dadu vremena da

o njima objasni sve što treba, a onda su, izbrojavši do pet stotina, pošli gore. A krenuli su stubama zato što su vjerovali da će tako ostaviti bolji dojam. I onda su se poredali ispred gospođe Darling, skinuvši šešire, i najednom shvatili kako bi im bilo draže da nisu u gusarskom ruhu. Nisu rekli ništa, ali su njihove oči molile da ih uzme. Trebali su pogledati i gospodina Darlinga, ali su na nj sasvim zaboravili.

N

Naravno da je gospođa Darling smjesta rekla da će ih uzeti, ali je gospodin Darling bio neobično potišten, pa su shvatili da on šest smatra prilično velikim brojem.

- Moram ti priznati - rekao je Wendy - da ti nikad bašništa ne radiš napola. Bila je to gunđava opaska za koju suBlizanci pomislili da je uperena na njih.

Prvi je blizanac bio ponosit, pa je upitao, i pritom po-crvenio:

- Mislite li, gospodine, da bismo bili preveliko društvo?Ako je tako, možemo mi i otići.

- Tata! - uskliknula je Wendy zblanuto, no oblak je idalje bio na njemu. Znao je da se ponaša nedolično, ali štomože?

- Mogli bismo spavati po dvoje - rekao je Fićfi.- Ja ih uvijek sama šišam - rekla je Wendy.

199

J. M. BARRIE

- George! - uskliknula je gospođa Darling, jer ju je za-boljelo što se njen najmiliji pokazuje u tako nepovoljnomsvjetlu.

Onda je on briznuo u plač, pa je došlo djelo na vidjelo. On bi ih volio uzeti baš koliko i ona, rekao je, ali misli da su trebali zatražiti i njegov, a ne samo njen pristanak, i ne se prema njemu ponašati, u njegovoj vlastitoj kući, kao da je brojka.

- Ja ne mislim da je on brojka - smjesta je uskliknuoBezubi. - A ti, Rudli, ti misliš da je on brojka?

- Ne, ne mislim. A ti, Pihpih, ti misliš da je on brojka?

- Uopće ne. Blizance, što ti misliš?

Ustanovilo se da ga baš nitko od njih nije smatrao broj-kom, što je njemu polaskalo upravo apsurdno, pa je rekao da će za sve naći mjesta u primaćoj sobi, samo ako se u nju uklope.

- Uklopit ćemo se, gospodine - umirili su ga oni.

- Onda slijedite vođu - uskliknuo je veselo. - Ne zaboravite, ja baš nisam siguran da imamo primaću sobu, ali ćemo se pretvarati da je imamo, pa je onda svejedno. Hop-la!

Zatim je plešući krenuo kroz kuću, a svi su oni viknuli »Hop-la!« i u plesu pošli za njim, u potragu za dnevnom so-bom. Zaboravio sam već jesu li je našli, ali su bar našli ku-tove, i svi su se uklopili.

Što se pak Petra tiče, on je, prije no što će odletjeti, još jednom vidio Wendy. Nije baš prišao prozoru, ali se o nj oče-šao u prolazu, tako da ga ona, ako želi, može otvoriti i zazvati ga. Što je ona i učinila.

200

PETAR PAN

- Bok, Wendy, i zbogom - rekao je.

- 0 Bože, zar odlaziš?

- Da .

- Ne misliš, Petre - rekla je zastajkujući - da bi mojim

roditeljima trebao reći išta o jednoj vrlo nježnoj temi?

-Ne .

- 0 meni, Petre?

- Ne.

Gospođa Darling je prišla prozoru, jer je sada Wendy dr-

žala stalno pod budnim okom. Rekla je Petru da je posvojila

sve dječake, pa bi rado i njega.

- Biste li me poslali u školu? - upitao je prepredeno.

- Da .

- I onda u ured?

- Vjerojatno.

- I ubrzo bih bio odrasli muškarac?

- Vrlo brzo.

- Ja ne želim ići u školu i učiti sve te silno dostojan

stvene stvari - rekao je zažarenim glasom. -1 ne želim odra-

sti. 0, Wendyna majko, kad bih se jednog dana probudio i

napipao bradu!

- Petre - rekla je tješiteljica Wendy - ja bih te voljela

i s bradom - a gospođa Darling je pružila ruke prema njemu,

no on ju je odbio.

- Odstupi, damo, nitko me neće uhvatiti i učiniti mu

škarcem.

- Ali gdje ćeš živjeti?

201

I. M. BARRIE

- S Tinkom u kući što smo je sagradili za Wendy. A vileće je podići visoko među krošnje gdje one noću spavaju.

- 0, prekrasno! - uskliknula je Wendy tako čeznutljivoda ju je gospođa Darling stisnula još malo jače.

- Mislila sam da su sve vile umrle - rekla je gospođaDarling.

- Uvijek je toliko mladih - objasnila je Wendy, koja jeu međuvremenu postala veliki autoritet za ta pitanja - zatošto se, shvaćaš, svaki put kad se neka nova beba po prvi putnasmije, rodi nova vila, a kako stalno dolaze nove bebe, takostalno dolaze i nove vile. One žive u gnijezdima u krošnjama,svijetloljubičaste su dječaci vilenjaci, a bijele su djevojčice,dok su plave male glupačice koje ni same ne znaju što su.

- Tako ću se krasno zabavljati - rekao je Petar s jednimokom stalno na Wendy.

- Ali će večeri biti baš samotne - odgovorila je ona -dok budeš sjedio kraj vatre.

- Imat ću Tinku.- Tinka ti nije ni do gležnja - podsjetila ga je ona pomalo

zajedljivo.- Tužibaba reza! - viknula je Tinka negdje iza ugla.- Nije važno - odgovorio je Petar.- 0, Petre, itekako je važno, i ti to znaš.- Dobro, onda dođi ti sa mnom u kućicu.- Mogu li, mamice?- Naravno da ne. Sad kad si se napokon vratila, ne pu

štam te više nikamo.- Ali njemu toliko treba mama.

202

PETAR PAN

- I tebi, ljubavi.- 0, onda dobro - rekao je Petar kao da ju je to upitao

više onako iz pristojnosti, ali je gospođa Darling vidjela kakosu mu se zatrzala usta, pa je iznijela svoju zaista lijepu ponudu: da svake godine pusti Wendy s njim na tjedan danada mu obavi proljetno pospremanje. Wendy bi bio draži stalniji dogovor, te joj se učinilo da će na proljeće trebati jošdugo čekati, ali je zbog tog obećanja Petar opet veselo krenuona put. On nije imao nikakav osjećaj za vrijeme, i bio je takopun pustolovina da sve što sam vam ispričao ne vrijedi nipet para. Pretpostavljam da je to bilo jasno i Wendy, pa sustoga i njezine zadnje njemu upućene riječi i bile tako žalob-ne:

- Nećeš me zaboraviti, Petre, je li da nećeš, prije proljetnog spremanja?

Naravno da joj je to Petar obećao, a onda je odletio. I sa sobom ponio poljubac gospođe Darling. Poljubac koji je bio samo za njega Petar je primio sasvim olako. Čudno. No ona kao da je bila zadovoljna.

Naravno da su svi dječaci pošli u školu, i većina je prim-ljena u treći razred, no Pihpiha su primili najprije u četvrti, pa onda prebacili u peti. Najviši je razred bio prvi. Prije nego što su u školi bili i tjedan dana, već su shvatili kakvi su ma-garci što nisu ostali na otoku, ali je sad već za sve bilo pre-kasno, pa su se uskoro pomirili s tim da budu sasvim obični kao ti i ja ili onaj Jenkinsov mali. Tužno je što moram reći da ih je sposobnost letenja pomalo ostavila. U početku im je Nana vezivala stopala za noge od kreveta da noću ne odlete, a jedna im je od dnevnih zabava bila tobožnje padanje s om-

203

PETAR PAN

nibusa.* Malo pomalo su, međutim, prestali zatezati spone u postelji i otkrili da se pri skakanju s omnibusa mogu i na-biti. Nakon nekog vremena nisu više mogli letjeti čak ni za svojim šeširima. Nedostatak vježbe, tako su to oni objašnja-vali, ali je to zapravo značilo da oni u to više ne vjeruju.

Michael je to vjerovao duže od drugih dječaka, iako su mu se oni smijali, a isto je bilo i s Wendy kad je koncem prve godine po nju došao Petar. Odletjela je s njim u haljinci što ju je sama isplela od lišća i

bobica u Nigdjeliji, i bojala se samo da bi on mogao opaziti koliko joj se skratila, ali on to nikad nije opazio, jer je morao ispričati toliko toga o sebi.

Ona se toliko veselila uzbudljivim razgovorima o starim danima, ali su iz njegova uma te stare pustolovine već isti-snule nove.

- Tko je kapetan Kuka? - upitao je sa zanimanjem kadmu je spomenula njegova starog arhi-dušmanina.

- Zar se ne sjećaš - upitala je ona zapanjeno - kakosi ga ubio i svima nam spasio život?

- Nakon što sam ga ubio, sve sam zaboravio - odgovorioje nehajno.

Kad je izrazila svoju nadu, no ispunjenu sumnjom, da će se Tintilinčica veseliti da je vidi, on je upitao:

- Tko je Tintilinčica?

omnibus - javne kočije s većim brojem sjedala, prethodnice konjskog tramvaja. Riječ je iz francuskog ušla u engleski, a izvodi se iz latinskog omnibus, što će reći (namijenjeno) »svima« - dakle za javnu upotrebu. Ušla je umnoge svjetske jezike, doživjevši zaista čudne preobrazbe u »autobus«, »šinobus«, »trolejbus«, »Ae-robus« - naprosto »bus«. (Op. pr.)

205

J. M. BARRIE

- 0, Petre - rekla je ona zgranuto, no čak i kad mu jeobjasnila, on je se nije mogao sjetiti.

- Da znaš samo koliko njih ima - odgovorio je. - Valjdaje više ni nema.

I ja vjerujem da je bio u pravu, jer vile ne žive dugo, ali su one tako malene da i to kratko razdoblje njima izgleda jako dugo.

Wendy je zaboljelo i kad je otkrila da protekla godina Pe-tru izgleda kao juče, a njoj je to bila tako duga godina čeka-nja. Ipak je on i dalje bio baš onako zadivljujući kao i uvijek, i tako su zajedno obavili jedno baš prekrasno veliko proljetno spremanje kućice u krošnji.

Dogodine joj nije došao. Čekala ga je u novoj haljinici jer

stara naprosto više nije išla na nju, ali on nikad nije došao.

- Možda je bolestan - rekao je Michael.

- Ti znaš da on nikad nije bolestan.

Michael joj se prišao blizu i šapnuo, i pritom se stresao: - Wendy, možda takav netko i ne postoji! I tad bi se Wendy zacijelo bila rasplakala da to već nije učinio Michael.

Petar je stigao dogodine u doba proljetnog spremanja, a

neobično je bilo da nije ni shvatio da je propustio godinu.

I tada ga je djevojčica Wendy posljednji put vidjela. Još je neko vrijeme pokušavala, njega radi, ne osjećati bolove zbog brzog rasta; a kad je dobila nagradu za opće znanje osjećala se skoro kao da ga je prevarila. No godine su dolazile i prolazile ne donoseći nehajnog dječaka, a kad su se opet sreli, Wendy se već bila i udala, i Petar za nju nije bio ništa više od malo prašine u kutiji u kojoj je nekoć držala igračke.

206

PETAR PAN

Wendy je odrasla. Zbog toga je ne morate žaliti. Ona je bila od onih koji vole odrasti. Naposljetku je, i to po vlastitoj slo-bodnoj volji, odrasla dan brže od drugih djevojaka.

U tom su trenutku svi dječaci već bili odrasli i zbrinuti, zbog čega se na njih i ne isplati više trošiti riječi. Blizance i Fićfija i Rudlija možete vidjeti kako svakodnevno odlaze u ured, i svi nose torbicu i kišobran. Michael je vlakovođa. Pih-pih se oženio damom s plemićkom titulom i postao lord. Vi-dite li suca u perici kako izlazi na željezna vrata? To je nekad bio Bezubi. A onaj bradati čovjek koji svojoj djeci ne zna is-pričati nijednu priču, to vam je John.

Wendy se udala sva u bijelom i s ružičastom lentom. Ču-dno je i pomisliti da Petar nije sletio u crkvi i zabranio obred.

Opet su se zakotrljale godine, i Wendy je dobila kćer. Što ne bi trebalo napisati tintom nego razlivenom mrljom zlatne boje.

Kćer se zvala Jane, a na licu joj je uvijek bio čudan, ispi-tivački pogled, kao da je, od trenutka kad je stigla na kopno, samo željela postavljati pitanja. A kad je odrasla dovoljno da ih i stvarno postavi, pitanja su se odnosila uglavnom na Petra Pana. Voljela je slušati o njemu, a Wendy joj je pričala sve čega se mogla sjetiti, i to u istoj onoj dječjoj sobi u kojoj je počeo onaj slavni bijeg. Sad je to bila Janina soba, jer ju je njen otac kupio od Wendyna oca uz tri posto kamata, budući da on više nije podnosio stube. Gospođa Darling je u tom trenutku već bila mrtva i zaboravljena.

Sad su u dječjoj sobi bila samo dva kreveta, Janin i da-diljin, i nije bilo pseće kućice jer je i Nana zauvijek otišla. Umrla je od starosti, i pred kraj je s njom bilo baš teško

207

J. M. BARRIE

izlaziti na kraj jer je bila tvrdo uvjerena da nitko osim nje ne zna paziti na djecu.

Jednom tjedno Janina bi dadilja imala večernji izlazak, i tada bi Wendy zapalo da Jane smjesti u krevet. To je bio trenutak za priče. Janin je izum bio da preko svoje i mamine glave prebaci plahtu te tako napravi šator, pa u strašnoj tami upita:

- Što sad vidimo?

- Mislim da večeras ne vidimo ništa - veli Wendy, nos osjećajem da bi se Nana, da je sada tu, protivila svakomdaljnjem razgovoru.

- Ne, nego vidiš - veli Jane. - Vidiš sebe kao malu curicu.

- To je bilo tako davno, ljubavi - veli Wendy. -Jao, kakovrijeme leti!

- Da li leti - pita prefrigano dijete - kao ti dok si bilacurica?

- Kako sam ja letjela! Znaš, Jane, ponekad se i sama pitam jesam li ikad zaista letjela.

- Jesi, sigurno jesi.

- 0, mili dobri stari dani kad sam znala letjeti!

- Mama, a zašto sada ne možeš letjeti?

- Zato što sam odrasla, najmilije moje. Kad ljudi odrastu, onda i zaborave kako se to radi.

- A zašto zaborave kako se to radi?

- Zato što više nisu veseli i nedužni i bezdušni. Letjetimogu samo veseli i nedužni i bezdušni.

- Što je to veseo i nedužan i bezdušan? Ja bih voljelada sam ja vesela i nedužna i bezdušna.

208

PETAR PAN

Ili Wendy možda ipak priznaje da nešto vidi.

- Ja vjerujem - veli ona - da je to ova soba.

- I ja vjerujem - veli Jane. - Daj dalje.

I već su krenule u veliku pustolovinu one noći kad je Petar uletio u potrazi za svojom sjenom.

- Taj ju je budalasti stvor - veli Wendy - htio prilijepitisapunom, a kad mu to nije uspjelo, rasplakao se, i to meprobudilo, i tamo sam mu je ja prisila.

- Nešto si propustila - prekida je Jane, koja priču većzna bolje od majke. - Kad si ga vidjela kako sjedi na podui plače, što si mu rekla?

- Uspravila sam se u krevetu i rekla: »Dječače, zašto plačeš?«

- Da, tako je bilo - veli Jane uz veliki uzdah.

- A onda je sa svima nama odletio u Nigdjeliju i do vilai vilenjaka i gusara i crvenokožaca i Sirenske lagune, i domapod zemljom i kućice.

- Da! A što ti se najviše svidjelo?

- Mislim da mi se od svega najviše svidio dom pod zemljom.

- Da, i meni. A koje su bile Petrove zadnje riječi, štoti je rekao?

- Zadnje što mi je rekao bilo je: »Samo me uvijek čekaj,i jednog ćeš me dana čuti kako grakćem.«

-Da .

- Ali avaj, on je na mene posve zaboravio - rekla je Wen-dy sa smiješkom. Već je bila toliko odrasla.

- A kako je izgledalo to njegovo graktanje? - upitala jeJane jedne večeri.

209

J. M. BARRIE

- Ovako - rekla je Wendy i pokušala ga oponašati.- Ne, nije - rekla je Jane vrlo ozbiljno. - Nego ovako.

I sad ga je izvela mnogo bolje od svoje majke.Na ovo se Wendy malo prenula.- Milo moje, otkud to znaš?- Često ga čujem dok spavam - odgovorila je Jane.- 0, da, mnoge ga djevojčice čuju dok spavaju, ali samo

sam ga ja čula budna.- Blago tebi - rekla je Jane.A onda se jedne večeri dogodila tragedija. Bilo je proljeće, i

već je bila ispričana priča za tu večer, i sad je Jane već spavala u krevetu. Wendy je sjedila na podu, tik uz vatru, da bolje vidi krpiti, jer u sobi nije bilo drugoga svjetla. I dok je tako sjedila i krpila, najednom je začula graktaj. I onda je vjetar raskrilio prozor, kao u davno doba, i Petar je skočio na pod.

Bio je savršeno isti kao i uvijek, i Wendy je smjesta uočila da još ima sve mliječne zube.

Bio je dječačić, a ona odrasla žena. Skutrila se kraj vatre, ne usuđujući se ni mrdrnuti, bespomoćna i zbog nečeg kriva, ta velika, krupna žena.

- Bok, Wendy - rekao je ne opažajući nikakvu razliku,jer je on uglavnom mislio samo o sebi, i u sumračnom osvjetljenju njezina je bijela haljina mogla biti i spavaćica u kojojju je prvi put bio ugledao.

- Bok, Petre - odgovorila je ona slabašnim glasom, pase, što je više mogla, skupila u sebe. A nešto je u njoj vrištalo:- Ženo, ženo, daj me pusti.

210

PETAR PAN

- Bok, gdje je John? - upitao je, najednom opazivši danema trećeg kreveta.

- Nema ga - dahnula je ona.- Michael spava? - upitao je i bacio nehajni pogled na

Jane.- Da - odgovorila je ona, i najednom osjetila kako je

neiskrena i prema Jane i prema Petru.- To nije Michael - rekla je hitro, da na nju ne padne

strašna osuda.Petar je pogledao.- Hej, to je nešto novo?- D a .- Cura ili dečko?- Cura.Sad će zacijelo shvatiti, ali ništa od toga.- Petre - rekla je osjećajući kako je izdaje glas - htio

bi da odletim s tobom?- Naravno, zato sam i došao. Pa dodao pomalo strogo:

- Zar si zaboravila da je vrijeme za veliko proljetno spremanje?Shvatila je da ne bi imalo nikakvog smisla reći da je on

propustio mnoga takva proljetna spremanja.- Ne mogu poći - rekla je ona kao da se ispričava -

jer sam zaboravila letjeti.- Brzo ću te opet naučiti.- 0, Petre, ne troši na mene vilinski prah.Ustala je, i tek ga je sad spopao strah.- Što je to? - uskliknuo je i ustuknuo.- Upalit ću svjetlo - rekla je - pa vidi sam.

211

J. M. BARRIE

I sad se Petar, bar koliko je meni poznato, uplašio skoro jedini put u životu.

- Ne pali svjetlo - kriknuo je.Pustila je prste da joj se igraju kosom tog tragičnog dje-

čaka. Više nije bila djevojčica kojoj je slomio srce, bila je od-rasla žena i smiješila mu se, ali je taj smiješak bio vlažan.

A onda je upalila svjetlo, i Petar je vidio. Ispustio je krik bola, i kad se visoka lijepa prilika sagnula da ga digne u na-ručje, on se oštro povukao.

- Što je to? - kriknuo je ponovno.Morala mu je reći.- Ja sam stara, Petar. Dvadeset i ohoho. Odavno sam već

odrasla.- Ali si mi obećala da nećeš!-Ja tu nisam mogla ništa učiniti. I sad sam, Petre, udata

žena.- Ne, nisi.- Jesam, i ta djevojčica u krevetu moja je beba.- Ne, nije.Ali je ipak pretpostavio da jest, pa je prema usnulom če-

du koraknuo s podignutim bodežem. Razumije se da nije udario. Umjesto toga je sjeo na pod i zaridao, i Wendy nije znala kako da ga utješi, iako bi to nekoć učinila tako lako. Sad je bila samo žena, pa je istrčala iz sobe da pokuša raz-misliti.

Petar je nastavio plakati, i njegovi su jecaji uskoro pro-budili Jane. Uspravila se u krevetu i to joj je smjesta postalo zanimljivo.

212

PETAR PAN

- Dječače - rekla je - zašto plačeš?Petar je ustao i naklonio se, a ona mu se naklonila iz

kreveta.- Bok - rekao je.- Bok - rekla je Jane.- Ja sam Petar Pan - rekao joj je.- Da, znam.- Vratio sam se po svoju mamu - objasnio je. - Da je

vodim u Nigdjeliju.- Da, znam - rekla je Jane. - Ja sam te čekala.Kad se Wendy bojažljivo vratila, zatekla je Petra gdje stoji

na vrhu noge od kreveta i veličanstveno grakće, dok je Jane u noćnoj košuljici letala po sobi u svečanoj ekstazi.

- Ona je moja mama - objasnio je Petar, a Jane se spustila i stala kraj njega, dok joj je na licu bio izraz koji je Petarvolio vidjeti na licima dama kad bi ga gledale.

- Njemu treba mama - rekla je Jane.- Da, znam - priznala je Wendy prilično samotničkim

glasom. - Nitko to ne zna bolje od mene.- Zbogom - rekao je Petar Wendy, pa se digao u zrak,

a bestidna se Jane digla s njima, jer joj je to već bio najlakšinačin kretanja.

Wendy je poletjela prema prozoru.- Ne, ne - kriknula je.- Ali baš je sada doba proljetnog spremanja - rekla je

Jane - a on bi htio da mu ja to uvijek radim.- Kad bih samo mogla s vama - rekla je Wendy i uz

dahnula.

213

J. M. BARRIE

- Vidiš i sama da ne znaš letjeti - odgovorila je Jane.Razumije se da im je Wendy napokon ipak dopustila da

zajedno odlete. I naš nam je zadnji pogled otkriva kako stoji na prozoru, i gleda ih kako se smanjuju na nebu sve dok ne postanu sitni kao zvijezde.

I dok gledate Wendy, vidite kako joj kosa sijedi, i tijelo joj opet postaje sitno, jer sve se to dogodilo davno, davno. Jane je sad sasvim obična odrasla žena, i ima kćer koja se zove Margaret, i svako proljeće, u doba spremanja, ako ne zaboravi, Petar dolazi po Margaret i odvodi je u Nigdjeliju, gdje joj priča priče o sebi, a koje ona žudno sluša. Kad Mar-garet odraste, i ona će imati kćer, i sad će na nju doći red da Petru bude majka, i tako će se to nastavljati dokle god djeca budu vesela i nedužna i bezdušna.

214

PREVODIOČEV POGOVOR

T)revođenje je umijeće kompromisa. Idealni bi prijevod morao 1 biti savršeno vjeran originalu, ali i savršeno u duhu jezika na koji se prevodi i kulture u koju ulazi. Razumije se da nije moguće ostvariti ni jedno ni drugo, a kamoli istodobno i jedno i drugo, pa kod vrhunskih djela dobrih rješenja zapravo i nema. Stoga pre-vodilac mora stalno samo birati između lošeg i još goreg, dok bi se najradije svega okanio i samo napisao: Djeco, učite jezike, jer što je neko djelo ne možete shvatiti sve dok ga ne pročitate u originalu!

No budući da strane jezike dobro ne znaju ni odrasli, pre -vodilac mora stalno pokušavati stvoriti nemoguće, dobiti i ovce i novce, vrludajući, često i zdvojno, između Scile doslovnog ^glu-pog-)-dosadnog) i Haribde preslobodnog (=falsifikatorskog) pri-jevoda, a gdje su tu prava granica i najbolji kompromis, to se pre-vodilac pita pri svakom novom čitanju svog teksta. Iako svi pre-vodioci teže ravnoteži, neki ipak naginju više na jednu, drugi pak na drugu stranu, od čega, dakako, nisam mogao pobjeći ni sam, priklonivši se, kao čovjek slobodnih nazora, liberalnijoj školi. Zbog toga mi pri prevođenju vodilja nije pitanje »Što to točno znači?«

215

već »Kako bi to autor (autor, a ne ja) rekao da je pisao na hrvat-skom?« a kao najveći sam kompliment doživio tvrdnju da neke tekstove i nisam preveo, nego sam napisao, jer je očito da su iz-vorno pisani na hrvatskom.

Tom sam pristupu ostao vjeran i u prevođenju ovog djela, jer su mi često duh, zvuk i tanane aluzije bili važniji od doslovnog značenja riječi. Vidjelo bi se to ne samo usporedbom s izvornikom (u što će se malo tko upustiti), nego još više usporedbom s dva već dosad objavljena prijevoda istoga dijela (starijim Marije Selečić i novijim - i mnogo kvalitetnijim - Zdenke Drucalović), a do čega će neizbježno dolaziti mnogo češće zbog banalne činjenice da je Petar Pan dio školske lektire, pa će djeca na satu često čitati ra-zličite prijevode. U čemu ne bi trebalo vidjeti ništa loše, jer to uči-telju može dati sjajnu priliku da djecu još u ranoj dobi upozna s jednim književnim rodom, zanemarenim, a često i sasvim za-boravljenim, unatoč tome što je on utkan u golemu većinu onoga što ljudi čitaju - naime s književnim prijevodom ili prijevodnom književnošću.

Takav rad s različitim prijevodima ima, međutim, i jednu nez-godnu stranu, jer može dovesti u zabunu zbog različito prevedenih imena. Stoga, da bar donekle smanjim zbrku, ovom pogovoru pri-lazem i mali usporedni rječnik imena i njihovih prijevoda. Njega je, dakako, potrebno popratiti i s nekoliko riječi na temu »zašto baš tako«.

Barbecue - Riječ je, doslovce, o »pečenju mesa na žaru«, pa se prijevod »Ražanj« u prvi čas može učiniti zgodnim, tim više što je riječ o kuharu. Bezazleni Barbecue, međutim, glasi vrlo sli-čno kao i opaki Barbe-bleu (Modrobradi), pa je igra očito u tome, u strašnom imenu nečeg bezazlenog, a ne u plitkim aluzijama na kulinarski pribor. Hrvatska riječ »Kolovrat« (»kolje-vrat« s dalj-njim aluzijama na kolo-mučilo i lomljenje vrata), a kojoj mnoga

216

djeca i ne znaju nedužno značenje, u ovom se slučaju, vjerujem, dobro uklopila.

Captain Jas. Hook - Očita je aluzija s jedne strane na ka-petana Jamesa Cooka, a s druge na ruku-kuku, pa taj Hook ne može ostati kao Hook, kao kod Selečićke, nego ga je dobro prevesti u Kuka, tim više što se zvučna sličnost s Cookom pritom ne gubi. Obje prevodilice griješe, međutim, kad Jas. prevode kao ime, dok je očito riječ o kratici (vjerojatno iz brodskih popisa posade) ime-na James, što je autorova blaga ironija koja im je promakla. Istu pogrešku čine i kod Robt. (tj. Roberta) Mullinsa.

Great Big Little Panter - Moje su se prethodnice pri pre-vođenju očito uplašile gomilanja kontradiktornih pridjeva, no što ćemo s povijesnim »Little Big Hornom« (Malim Velikim Rogom) i mnogim sličnim indijanskim imenima koje Barrie očito ironi-zira? Logiku takve vrste treba prepustiti matematičarima!

Jolly Roger - Nije to nikakav »Veseli Roger« niti zagrebačka mirogojska birtija popularno nazvana »K veselom mrtvacu«. Riječ je o nadimku gusarske zastave, s lubanjom i prekriženim kostima na crnoj podlozi. Kako kod nas ona nikakvog nadimka nema, po-kušao sam u imenu broda - Smrt Bijela Kost - sačuvati bar duh tog infantilno-krvavog gusarskog galgen-humora.

Long Tom - To s jedne strane nije ni ime ni nadimak topa, a s druge »Dugi Tom« u hrvatskom ne znači ništa. U engleskoj je mornarici, međutim, to bio naziv za sve velike topove, a tako su zvali i američki dalekometni top od 155 mm iz Drugog svjet-skog rata. Pokušao sam ga stoga nazvati onako kako bi ga mogli nazvati hrvatski vojnici.

Marooner's Rock - »Marooni« su bili odbjegli karipski crni robovi, a riječ svoj korijen ne vuče iz »maruna« (kestenjavih),

217

nego iz američko-španjolskog cimmaron, tj. divlji, ili, doslovce »s

vrha brda«. Kasnije se to prenijelo i na mornare koje bi kapetani,

zbog ovog ili onog razloga, ostavili u divljini i prepustili njihovoj

sudbini. Teško je tu, dakle, vidjeti ikakvog »osuđenika«, još manje

»kažnjenika«. Čitalac neka zamisli da je sam ostavljen na pustoj

hridi usred oceanske pustoši, s dovoljno hrane i vode za tjedan

dana, dok brod odlazi u nepovrat, pa neka onda procjenjuje koliko

je to ime dobro ili loše. Svemu tome, dakako, treba dodati i daleku

zvučnu aluziju na »Bogu iza nogu«.

Neverland, Never Bird, Never Tree - Neverland u engle-

skom nije nikav neologizam, pa ako Barrie nije izmišljao nikakvo

novo ime, ne treba to činiti ni provodilac. Engleski je Neverland,

bez puno priče, naša Nigdjelija, a iz čega se onda elegantno izvode

i ptica Nigdjelica i drvo Nigdjen, riječi sasvim prirodne melodije.

Maštokraj i Snokraj zvuče neprirodno, rogobatno, a i nedopustivo

odstupaju od originala.

Nibs - »Mrvica« je »nip« a »nib« je šiljak, no »nibs« je »naslov«

kojim se Englezi ironično obraćaju fićfirićima - otud i moj Fićfi.

Piccaninnv - Ime plemena je izmišljeno, pa ga stoga valja prevesti. Drucalović ga pretvara u - Piknjicu - no time se gubi ironična igra riječi. Piccaninnv (picaninnv, pickaninnv), vjerojatno dolazi iz portugalskogpequenino, tj. vrlo malo, a označava (po-malo podrugljivo) crnačkog ili aboridžinskog mališana. Podruglji-vost dolazi od lažne etimologije, jer »pick-a-ninny« znači uzmi (na leđa pa nosaj) budalesinu. Riječ je, dakle, o vrlo razigranom, buj-no bombastično-podrugljivom izrazu, a »Piknjica« toga kolorita nema. Vjerujem da Malopaništa zvuči mnogo bolje.

Slightlv - »Slight« jest slabašan, no »slightv« označava i od-

nošenje s omalovažavanjem. Možda to samo po sebi ne bi bilo

218

dovoljno za ovakav prijevod (Pihpih), da nije Nibsa i velikog pu-vandera Petra Pana pa i duha čitave knjige, u kojoj autor sjajno opaža nepokolebljivu dječju samouvjerenost.

Tiger Lily - Oba su prijašnja prijevoda ispravna - i nijedan nije dobar (kao što to nije ni moj - nadam se samo da je manje loš). S jedne strane, Tiger Lily doista jest tigrasti Lilium tigrinum, no zato je s druge doista i Tigrica Lily. Pritom se, međutim, i u jednom i drugom slučaju gubi ona krasna djetinjasta igra, nestaje onaj nježni cvjetak za zvjerskim imenom, pa ostajemo bez zbu-njujuće dileme: Tigar ili ljiljan, zvijer ili žena? Ta je igra još očitija u svjetlu činjenice da Indijanci očito ne poznaju ni taj azijski ljiljan ni tog strašnog azijskog grabežljivca. Zbog toga sam odbacio svaku doslovnost pa u hrvatskoj botanici potražio neki sličan spoj zvjer-skog krvološtva i biljne nedužnosti. Tako je i nastala Vučja Ja-bučica, koja dobro zvuči na hrvatskom, kao što bi, vjerujem, zvu-čala i na indijanskom!

Tinkle Bell - Kraj našeg Tintilinića i autorove konstatacije da je njezino ime povezano sa zvekom lonaca (napose kad se kr-paju), te da je dakle nekakav kućni duh, vjerojatno čak iz istog mitskog izvora, Tintilinčica se čini skoro kao jedino moguće rje-šenje, tim više što tako ostaje sačuvana i onomatopeja. Prva je alu-zija na Zvončiću ne zvonce nego zvončić, pa bi to dakle bilo samo još jedno u mnoštvu ženskih cvjetnih imena. Nemoguće je s tim ne povezati i ime samog Petra Pana kojeg bih, da se ime već nije toliko udomaćilo, rado bio preveo kao Petra Tavu. Doista, skladan par! Dva kućna duha: Tonka od lonaca i Petar od tava!

Tootless - Dakle, bez zubi, najčešće u smislu »bezopasan« (»bezub«). »Krezubica« doista zvuči bolje, no krezubost povezu-jemo sa starošću, ne s bezazlenošću! Otkud Selečićki - Trubač - sasvim je nejasno.

219

Što se pak tiče drugih imena, vjerujem da je Selečićeva po-stupila ispravno što ih nije prevela, dok je to Zdenka Drucalović radila na silu i bez potrebe (pa tako primjerice Mullinsa prevodi kao Ulješuru, iako bismo ga - ako baš moramo - trebali prevesti kao trlju, dok joj je Mason (Zidar), što je dakle vrlo rašireno en-glesko prezime, postao krajnje neobična Žbuka). Svako se ime, napokon iz nečega izvodi, a prevoditi ih ima smisla samo ako imaju nekakve izravne veze s osobom. Ako bi se na tome baš inzi-stiralo, onda bi bilo mnogo opravdanije prevesti ime kuje Nane (prema nanny, dadilja), roditelja {Darling, dakle mili i dragi), ili napokon, samog Petra Pana, o čemu je već bilo riječi pod Tinkle Bell.

IZVORNIK RAOS SALEČIĆ DRUCALOVIĆ

Alf Mason isto isto Alf Žbuka

Barbecue Kolovrat Ražanj Ražanj

Bili Jukes isto isto Bili Pisanica

Cecco isto isto Miki

Cookson isto isto Svežder

Curlv Rudli Kuštravko Čupavko

Flint isto isto Kremen

Great Big Silna Velika Golemi Strašni Hrabri Veliki

Little Panter Mala Pantera Mladi Panter Mali Ris

Hook, Jas. Hook kapetan Kuka Jas Hook Jas KukaJohn Corks-

crew Ivica Vadičep Ivica Vadičep Vadičep

Jolly Roger Smrt Bijela Kost Veseli Roger Veseli Mrtvac

Long Tom Velika rokalica Dugi Tom Dugi Tom

Never Bird ptica Nigdjelica Maštoptica Snoptica

Neverland Nigdjelija Maštokraj Snokraj

Never tree stablo Nigdjena Maštodrvo Snodrvo

IZVORNIK RAOS SALEČIĆ DRUCALOVIĆ

Nibs Fićfi Zrnce Mrva

Noodler isto isto Njoka

Marooners Rock Zbogom-hrid Kažnjenička Osuđenikov greben

stijena

Piccaninnv Malopaništa Piccaninnv Piknjica

Robt. Mullins Robert Mullins Robt Mullins Robert Ulješura

Skvlights isto isto Svića

Slightlv Pihpih Mališ Malac

Smee isto isto Spužva

Starkev,

Gentleman isto stari Starkev GosparTiger Lilv Vučja Jabučica Lilv Tigrica Tigrasti Ljiljan

Tinkle Bell Tintilinčica, Tinka Zvončića Zvončića

Toothless Bezubi Trubač Krezubica

Walrus (brod) Morž Morski konjic Morž

220 221

SADRŽAJ

LETEĆI VJEČNI DJEČAK (DUBRAVKA ZIMA)

PETAR PAN

GLAVA PRVAPETAR JE DOŠAO

GLAVA DRUGA SJENA

GLAVA TREĆAZ A M N O M , Z A M N O M !

GLAVA ČETVRTA LET

GLAVA PETAO T O K I Z S N A N A J A V I

GLAVA ŠESTA KUĆICA

GLAVA SEDMAD O M P O D Z E M L J O M

GLAVA OSMASIRENSKA LAGUNA

GLAVA DEVETAPTICA NIGDJELICA

GLAVA DESETA S R E T N I D O M

GLAVA JEDANAESTA WENDYNA PRIČA

GLAVA DVANAESTA DJECA ODNESENA

13

25

37

55

68

83

95

10

3

12

0

12

5

13

4

14

5

GLAVA TRINAESTAVJERUJETE LI U VILE?

GLAVA ČETRNAESTA GUSARSKI BROD

GLAVA PETNAESTA»OVAJ PUT I L I KUKA ILI JA«

GLAVA ŠESNAESTA POVRATAK KUĆI

GLAVA SEDAMNAESTA WENDY JE ODRASLA

PREVODIOČEV POGOVOR

15

1

16

2

17

3

18

7

199

215