Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 161

Osvrti, prikazi, recenzije

Prikaz Gerry Stoker Why Politics Matters: Making Democracy Work Palgrave Macmillan, London, 2006., 240 str.

Moda je najbolja preporuka polito-lozima da proitaju knjigu Why Politics Matters: Making Democracy Work i-njenica to je ova knjiga od strane Bri-tanskoga udruenja za politiku znanost (Political Studies Association) proglae-na najboljom politolokom knjigom u Velikoj Britaniji u 2006. godini. Autor je ove knjige Gerry Stoker, profesor poli-tike znanosti na Sveuilitu u Manche-steru i jedan od najuglednijih suvremenih britanskih politologa. Kao urednik ili autor objavio je vie od dvadeset knjiga, od kojih je hrvatskoj politolokoj jav-nosti najpoznatiji udbenik Theory and Methods in Political Science (2002.), to ga je uredio zajedno s Davidom Mar-shom, a koji je u izdanju Fakulteta poli-tikih znanosti preveden i na hrvatski je-zik (2005.). Glavna podruja Stokerova znanstvenoga interesa obuhvaaju pitanja upravljanja, reformi javnih slubi, lokal-ne i regionalne politike te funkcioniranja demokratskih politikih sustava i politi-ke participacije graana.

Why Politics Matters studija je u ko-joj se Stoker bavi posljednjim od nave-denih pitanja: odvijanjem politikih pro-cesa u suvremenim demokratskim poli-tikim sustavima i ulogom graana u tim procesima. Knjiga, osim uvoda i zaklj-uka, obuhvaa jedanaest poglavlja koja su podijeljena u tri vee cjeline.

U uvodu Stoker iznosi zanimljivu na-pomenu o glavnim razlozima koji su ga potaknuli na pisanje knjige. Navodi kako se pri upoznavanju s obinim ljudima vrlo esto predstavljao kao politolog, a pitanje koje je, najee, uslijedilo s druge strane bilo je: kako se jedan pa-metan i normalan ovjek moe baviti ne-im tako prljavim i nemoralnim kao to je politika? Uz to istraivanje to ga je sponzorirao Guardian, a koje je prove-deno 2005. godine na uzorku od 50.000 ljudi iz 68 demokratskih drava, poka-zalo je kako je politiar zanimanje koje-mu graani najmanje vjeruju. Potaknut tim stanjem Stoker je odluio ponuditi svoje vienje o tome to bi politika u demokratskim politikim sustavima mo-gla biti na poetku 21. stoljea. Polazinu situaciju od koje zapoinje svoju analizu ovako opisuje: na poetku 21. stoljea demokracija je, kao naelo organiziranja politikoga ivota, trijumfirala nad alter-nativama, pa je tako prisutna u dvije tre-ine drava u svijetu, no istodobno sve vei broj graana u demokracijama po-ima politiku kao neto prljavo i nemoral-no, to za posljedicu ima i sve nie razine politike participacije graana. Koji su uzroci nezadovoljstva i alijenacije graa-na i postoji li lijek protiv te bolesti, pitanja su na koja Stoker pokuava odgo-voriti. Prvi je cilj, dakle, dijagnoza po-stojeega stanja, a potom Stoker nudi re-cept za djelovanje koje bi moglo dovesti do zaustavljanja negativnih trendova.

Osim navoenja razloga koji su ga potaknuli na pisanje knjige, Stoker u uvodu ukratko opisuje i vlastiti metodo-loki postupak. Njegova analiza uklju-uje sve demokratske drave pa se moe rei kako je u knjizi rije o globalnoj komparativnoj analizi. Autor izriito na-vodi kako je svjestan da se odreeni pro-blemi vezani uz njegovo istraivako pi-tanje bitno razlikuju s obzirom na kon-tekst pojedinih drava, no ipak misli da suvremene demokracije dijele odreeni

162 Osvrti, prikazi, recenzije zajedniki broj obiljeja koja omoguuju takav globalni tip analize.

Prvi dio knjige podijeljen je u etiri poglavlja. U prvom od njih Stoker opi-suje pobjedniki hod demokracije tije-kom 20. stoljea, navodei da je temeljno obiljeje prologa stoljea upravo pobje-da demokracije nad alternativnim nae-lima organiziranja politikih sustava. Stoker najprije navodi minimalne krite-rije koji moraju biti zadovoljeni da bi neki politiki sustav mogao biti okarakte-riziran kao demokratski. To su: ope pravo glasa, regularno odravanje pote-nih i kompetitivnih izbora te postojanje skupa zajamenih civilnih, politikih i socijalnih prava. Te je kriterije primije-nio na tri vremenske toke. Prva od njih je 1900. kada, ak ni prema tim minimal-nim kriterijima, niti jedna drava ne bi mogla biti oznaena kao demokratska. Druga je 1950., kada je jedna treina dr-ava u svijetu zadovoljavala kriterije, a trea 2000., pri emu Stoker procjenjuje da se moe govoriti o otprilike dvije tre-ina drava koje zadovoljavaju navedene kriterije.

Opisujui razloge zbog kojih je de-mokracija ostvarila takav uspjeh, Stoker navodi kako je demokracija poeljna zbog triju razloga. Prvi oznauje kao in-trinzinu vrijednost demokracije, navo-dei kako ta linija argumentacije slijedi razmiljanja politikih filozofa koji za-stupaju tezu da nam participacija u poli-tikom ivotu zajednice omoguuje da se potpunije izrazimo kao ljudska bia. In-strumentalnu vrijednost demokracije Sto-ker navodi kao drugi razlog, pri emu is-tie kako nam demokracija, u odnosu na alternative, omoguuje da lake ostva-rimo odreene ciljeve. Rezultati znatnoga broja empirijskih istraivanja potvruju te teze sugerirajui kako postojanje de-mokracije smanjuje anse da e nam se dogoditi odreeni tip nesrea. Trei raz-log oznauje kao konstruktivnu vrijed-nost demokracije, navodei kako demo-kracija omoguuje otvorenu raspravu i razmjenu ideja, to vodi pronalaenju

boljih rjeenja za probleme s kojima se suoavaju suvremena drutva.

Unato tom trijumfu demokracije ve-ina demokratskih drava susree se na poetku 21. stoljea s rastuim nezado-voljstvom graana politikom i praktinim funkcioniranjem demokratskih politikih sustava. Pokazatelje toga nezadovoljstva Stoker nam donosi u drugom poglavlju knjige. Koristei se sekundarnom anali-zom podataka, pokazuje kako se u prote-kla dva-tri desetljea u veini demokrat-skih drava dogodila erozija povjerenja u najvanije politike institucije, pri emu je najvie erodiralo povjerenje u politike stranke. Kao jedan od najoitijih poka-zatelja autor navodi postotke izlaska na izbore na nacionalnoj razini. Tako navodi da je taj postotak u demokratskim dra-vama neprestano rastao u razdoblju od 1945. do 1990. i tada dosegnuo, kao pro-sjek za demokratske drave, razinu od 68 posto. Otad je poela erozija, pa je tako poetkom 21. stoljea taj postotak 60 po-sto.

U zavrnom dijelu drugoga poglavlja Stoker navodi kako se podatci koje dono-si mogu razliito interpretirati. Pojedini analitiari, poput poznate amerike poli-tologinje Pippe Norris, misle kako neza-dovoljstvo graana demokratskih drava odvijanjem politikih procesa ne treba promatrati kao iskljuivo negativno sta-nje. Ti analitiari tvrde da je aktualno ne-zadovoljstvo izraz rastuih oekivanja graana i njihove spremnosti da budu kritini graani, to jest da budu graani koji od vlasti oekuju visoke razine kva-litete upravljanja. Stoker se ne slae s tim tezama jer misli da je razmjer politikoga i socijalnoga nepovjerenja graana i nji-hove alijenacije takav da bi mogao do-vesti do sumnje u same ciljeve demokra-cije i demokratske politike. Ako veina graana zakljui da politika participa-cija nema smisla, opstanak demokracije postaje upitnim, tvrdi Stoker.

Stokeru se logino nametnulo pitanje o razlozima nezadovoljstva graana. Mo-gue odgovore nudi nam u treem, mo-da i najzanimljivijem, poglavlju propi-

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 163 tujui tri mogua razloga koji se, poje-dnostavnjeno, mogu ovako izraziti: prvi, krivi su politiari; drugi, krivi su gra-ani; trei, krive su izmijenjene soci-jalne, politike i ekonomske okolnosti.

Prema prvoj tezi aktualno ponaanje politiara glavni je razlog zbog ega su graani sve manje spremni ukljuiti se u politiki proces. Ta teza ima dvije glavne podvrste. Prva upuuje na to da je veina politiara ukljuena u procese korupcije i zlouporabe javnoga poloaja, na temelju ega graani zakljuuju kako je krajnji cilj politikoga procesa zadovoljenje ne-kih posebnih, od javnosti skrivenih inte-resa, a ne unapreenje zajednikoga do-bra. Prema toj tezi aktualni politiari predstavljaju negativan marketing za po-litiku kao proces, oni ne izazivaju ushit ili divljenje, nego prijezir, pa i gaenje. Drugi smjer argumenta krivi su politi-ari upuuje na to da glavni problem s politiarima nije njihova korumpiranost nego nesposobnost. Suvremeni su politi-ari nesposobni da rijee glavne socijalne i ekonomske probleme, to graane na-vodi na zakljuak da od takvih politiara, pa onda ni od politike openito, ne mogu oekivati poboljanje kvalitete ivota.

Prema drugoj tezi temeljni je pro-blem u samim graanima, u jaanju indi-vidualistikoga i konzumeristikoga po-naanja uz istodobnu eroziju socijalnoga kapitala i socijalne kohezije. Ti trendovi u ponaanju graana oteavaju mogu-nost donoenja odluka jer demokracija podrazumijeva kolektivno, a ne individu-alno, djelovanje.

Zagovornici tree teze tvrde kako su rastue razine nezadovoljstva graana povezane s izmijenjenim socijalnim, eko-nomskim i politikim okolnostima suv-remenih drutava, pri emu najee isti-u procese globalizacije. Prema zastupni-cima te teze politika je za graane smi-slena samo ako je dio procesa kojim oni mogu mijenjati svijet oko sebe, to jest ako poimaju da kroz politiku mogu utje-cati na svoju sudbinu. Globalizacijski procesi koji unitavaju mo nacionalnih drava doveli su do toga da je politika na

nacionalnoj razini postala sporedna, to su uoili i graani koji su zakljuili da nacionalna politika nije vrijedna anga-mana. Kao tipian primjer utjecaja glo-balizacije autori koji zagovaraju tu tezu navode kako najvei broj stanovnika svijeta ovisi o ekonomskim procesima koje nacionalne drave, pa onda ni gra-ani, ne mogu kontrolirati.

Stoker ne odbacuje posve teze koje je prethodno opisao, no tvrdi da ipak nije-dna od njih ne moe biti glavni razlog globalnoga nezadovoljstva politikom. Osobito je zanimljiva njegova analiza onoga to naziva hiperglobalistikom po-zicijom prema kojoj je globalizacija ne-zaustavljiv proces koji ukida nacionalne granice i vodi do stvaranja svjetske eko-nomije. Prema hiperglobalistima nacio-nalne vlade koje pokuavaju kontrolirati te procese suoit e se s povlaenjem ve-likih poduzea i investicija, to e voditi do ekonomske neuinkovitosti. Prema tom vienju veina drava nema drugoga izbora nego da svoje politike prilagodi zahtjevima globalnoga trita. Stoker od-bacuje tu poziciju tvrdei kako prihvaa-nje postojanja globalizacijskih procesa ne moe znaiti kraj rasprave nego njezin poetak. On vjeruje da postoji mnogo na-ina na koje se drave, kroz politiku, mogu prilagoditi globalizacijskim proce-sima.

Svoje vienje moguih uzroka neza-dovoljstva graana autor nam nudi u e-tvrtom poglavlju knjige. Njegova je te-meljna teza kako glavni dio nezadovolj-stva proizlazi iz toga to velik dio graa-na ne razumije u potpunosti narav poli-tikoga procesa u demokratskim susta-vima. Drugim rijeima, odreena doza graanskoga nezadovoljstva inherentna je odvijanju politikoga procesa. Stoker svoju tezu objanjava na trima primje-rima. Prvi je vezan uz razumijevanje de-mokracije. Suvremene demokracije osi-guravaju, posredno ili neposredno, svim punoljetnim graanima da budu ukljue-ni u donoenje odluka o sudbini zajedni-ce u kojoj ive, ali demokratska procedu-ra ne moe osigurati da konana odluka

164 Osvrti, prikazi, recenzije bude onakva kakvu bi graani htjeli. Drugim rijeima, u demokratskim susta-vima ne postoji automatizam koji bi do-veo do toga da svi graani budu zado-voljni rezultatima donesenim na temelju prava svih da sudjeluju u donoenju od-luka. Kao drugi primjer, pozivajui se na knjigu Alberta Hirschmana Exit, Voice and Loyalty, Stoker navodi kako za raz-liku od trita, na kojemu se esto moe koristiti strategija izlaza (exit), demokra-cija pretpostavlja participaciju (voice). Ta participacija pretpostavlja pak sloene procese komuniciranja koji podrazumije-vaju sposobnost artikuliranoga izraava-nja vlastitoga miljenja, ali i sluanje ar-gumenata i miljenja drugih. Ta je poli-tika komunikacija u suvremenim dru-tvima iznimno sloena i esto se graa-nima moe initi anarhinom i neuinko-vitom, to potom vodi do razoaranja. Trei primjer vezan je uz injenicu da je najvei dio politikih odluka u suvreme-nim demokracijama zapravo rezultat kompromisa meu politikim elitama. Ti kompromisi od politikih elita zahtije-vaju meusobno poputanje i prilagoi-vanje, katkad i odustajanje od nekih na-ela, a sve sa svrhom rjeavanja odree-nih problema. Dok se politikim elitama to moe initi prihvatljivim nainom rje-avanja problema, graani te kompro-mise esto doivljavaju kao odustajanje od ideala za koje su glasovali.

Osim tih primjera Stoker istie jo je-dan dodatni problem u vezi s politikom u suvremenim drutvima. Suvremena je politika postala puno sloenija, a jedna od najveih promjena jest injenica da je suvremena politika mjeavina velikih ideolokih pitanja oko slobode, jednako-sti, pravednosti, ali i, s druge strane, pita-nja upravljanja koja se odnose na pro-bleme sigurnosti, blagostanja i kvalitete ivota. Prema Stokeru, u suvremenim drutvima politiari ne mogu vie jedno-stavno rei Glasujte za mene jer sam socijaldemokrat ili Glasujte za mene jer sam konzervativac nego moraju po-kazati kompetenciju za upravljanje. Suv-remena politika odvija se kroz medij upravljanja, a glavni je problem za politi-

are u tome to konstrukcija jasnih i uinkovitih intervencija u taj medij nije jednostavna.

Druga cjelina knjige, pod naslovom Patologije politike prakse, takoer sa-drava etiri poglavlja, u kojima Stoker prikazuje etiri oblika onoga to naziva patologijom politike prakse, a pod im razumijeva negativne pojave u odvijanju politikih procesa u suvremenim demo-kracijama. Prva od njih je erozija graan-skoga angamana koju Stoker prikazuje preko sve niih postotaka izlaska graana na izbore, ali i erozije drugih oblika gra-anske participacije. U ovom poglavlju autor nudi i model analize odrednica gra-anske participacije koji naziva CLEAR-modelom. Prema tom modelu participa-cija graana ovisi o etirima elementima: o njihovim znanjima i resursima (Can do), o osjeajima privrenosti odreenoj zajednici (Like to), o djelovanju institu-cija koje participaciju ine moguom (Enabled to) i o mobilizaciji koju provo-de politike stranke, javne institucije ili nevladine organizacije (Asked to).

Drugi opasan trend u politikim pro-cesima prema Stokeru jest izrazita profe-sionalizacija politikoga djelovanja. Taj tip patologije autor opisuje analizirajui djelovanje politikih stranaka i nevladi-nih organizacija. Oba tipa organizacija vrlo su bitna za demokratski politiki proces s obzirom na to da je njihova gla-vna zadaa obnaati posredniku ulogu izmeu graana i vlasti, te omoguiti graanima da se aktivno ukljue u poli-tiki proces. Autor tvrdi kako te organi-zacije ne obavljaju dobro tu zadau. Po-kazuje kako je identifikacija graana s politikim strankama sve slabija, to zna-i da one nisu ukorijenjene u zajednici u kojoj djeluju. Uz to suvremene su poli-tike stranke sve manje radno intenzivne, odnosno sve manje funkcioniraju na te-melju rada lanova, a sve su vie kapi-talno intenzivne, to znai da ovise o novcu velikih donatora, to, prema Sto-keru, nije dobro za demokratski proces. Profesionalizacija je osobito vidljiva u sferi civilnoga drutva, pa tako Stoker

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 165 govori o pojavi posebne vrste aktivista koje naziva graanskim poduzetnicima. Ti graanski poduzetnici utemeljuju ud-ruge za zagovaranje i lobiranje koje naj-ee djeluju bez brojnoga i aktivnoga lanstva i koje su voene od strane profe-sionalnoga osoblja. U zakljuku poglav-lja Stoker navodi kako politike stranke i udruge ostaju bitnim akterima demokrat-skoga politikog procesa bez kojih se suvremene demokracije ne mogu zami-sliti, no kako moraju djelovati puno kva-litetnije.

Trea patologija o kojoj Stoker pie jest graanski cinizam, odnosno injenica da odreena istraivanja pokazuju kako je taj cinizam umnogome rasprostranjen meu graanima suvremenih demokra-cija. Pritom cinizam definira kao duboki skepticizam i pesimizam prema politia-rima, i sumnju u njihove motive. Prema Stokeru, odreena doza skepticizma pre-ma politiarima i politikim procesima jest neto dobro za demokraciju, no cini-zam moe nanijeti i veliku tetu demo-kratskom procesu. Autori koju pokua-vaju objasniti jaanje cinizma navode kako se kod veine ljudi osjeaj cinizma razvija zbog percepcije da nam politiari cijelo vrijeme lau. Jedan od glavnih za-govornika te teze jest Peter Osborne koji u svojoj knjizi The Rise of Political Lying (2005.) navodi kako suvremeni politiari, za razliku od prolih razdoblja kad su politiari lagali samo povremeno, lau neprestano i sustavno. To je glavni uzrok erupcije cinizma u suvremenim drutvima. Stoker ne prihvaa taj tip objanjenja i tvrdi kako su potpuna istina i potpuna la krajevi jednoga kontinuuma izmeu kojih se mogu pojavljivati razli-iti drugi oblici ponaanja. Prema Stoke-ru, naivno je vjerovati da je svijet podi-jeljen na one koji govore istinu i one koji lau jer bi to zapravo znailo zanemari-vanje onoga to se dogaa u stvarnom svijetu. Velika veina ljudi sklona je isti-cati svoje pozitivne strane i prikrivati vlastite slabosti, pa ne treba oekivati da e se politiari ponaati drukije. Stoker glavni problem s cinizmom vidi u fun-kcioniranju masovnih medija. Oslanjaju-

i se na poznate kritike funkcioniranja masovnih medija primjerice na radove Thomasa Meyera Stoker navodi kako mediji svojim sadrajima i nainom objavljivanja tih sadraja zapravo potiu stvaranje cinizma. Mediji su, zbog tenje za profitom i borbe za publiku, umnogo-me snizili kriterije praenja politikih procesa, pa tako nastojanje na skandali-ma i korupciji dobiva prednost u odnosu na temeljite obrade odreenih procesa i problema.

Posljednja patologija koju Stoker opisuje jest populizam, odnosno populi-stika politika. Politiari koji se koriste populizmom nastoje prikazati da je svijet podijeljen u dvije skupine, pri emu je na jednoj strani poteni narod, a na drugoj korumpirane politike elite. Suvremeni populisti, primjerice Hugo Chavez, ko-riste se nezadovoljstvom graana da bi osvojili vlast i potom ostvarili svoje par-tikularne ciljeve. Pritom se populizam, s obzirom na to da nastoji na podjeli, moe pojavljivati u razliitim, desnim ili lije-vim, oblicima, to ovisi o tome tko su oni, to jest tko se nalazi nasuprot po-tenomu narodu. S obzirom na takvu na-rav populizma on esto degenerira u po-litiku okrivljivanja i demoniziranja, ali ne nudi rjeenja za konkretne probleme za-jednice, tvrdi Stoker. Autor misli da je temeljni problem populizma u tome to od politike zahtijeva da funkcionira na nain koji je suprotan samoj biti politi-koga procesa. Politika je potraga za kompromisom izmeu razliitih interesa, a populizam ne doputa postojanje razli-ke u interesima, to Stokera navodi na zakljuak da je populizam posve krivi re-cept za probleme suvremenih demokra-cija.

U treem dijelu knjige koja sadrava tri poglavlja Stoker nudi vlastito vienje moguih rjeenja za probleme funkcioni-ranja suvremenih politikih sustava. Prvo rjeenje vezano je uz pitanje podizanja razine graanske participacije. Pritom Stoker navodi kako je svjestan da raspra-vi o podizanju razine graanskoga anga-mana prethodi jedno drugo pitanje: je li

166 Osvrti, prikazi, recenzije graanska participacija neto dobro? Stoker navodi kako postoje teoretiari koji misle da sudjelovanje graana u po-litici treba ograniiti na glasovanje na iz-borima svake etiri godine, a politiku treba prepustiti profesionalnim politia-rima. Klasian je primjer zastupnika te teze Joseph Schumpeter, no ti stavovi nisu rijetki niti meu suvremenim teore-tiarima, od kojih Stoker istie ameri-koga politologa Morrisa Fiorinu koji za-stupa tezu da je politika alijenacija gra-ana prirodno stanje stvari i kako ih ne treba ni poticati da se snanije ukljue u politiku. Nasuprot tim teoretiarima, koji ne vjeruju u sposobnosti prosjenih gra-ana da odluuju o bitnim politikim pi-tanjima, Stokerova je temeljna teza kako je profesionalizacija politike i povlaenje graana iz javne sfere neto vrlo loe za budunost demokracije. Polazei od de-mokratskoga naela prema kojemu svaki pojedinac na kojega neka odluka poten-cijalno utjee treba imati mogunost utjecaja na tu odluku, te od razumijeva-nja demokracije kao razmjene miljenja graana i vlasti, Stoker tvrdi kako poli-tika ni u kojem sluaju ne smije biti re-zervirana za profesionalne politiare, ne-go je potrebno razvijati politiku za ama-tere. Pritom pod izrazom amater ne ra-zumijeva nekoga tko nije dovoljno kom-petentan na nekom podruju, nego neko-ga tko nije zainteresiran da od bavljenja politikom napravi profesiju. Politika, prema Stokeru, ne smije biti samo poziv za nekolicinu, ona mora biti otvorena mogunost za sve graane, unato tomu to veina od njih ele ostati amateri, a ne biti profesionalci. Upravo je stoga glavna zadaa dizajnirati institucije i raz-viti sustave potpore koji e amaterima omoguiti da poboljaju svoju motivaciju i kapacitete za graansku participaciju.

Raspravu o moguim nainima po-boljavanja postojeega stanja Stoker na-stavlja analizom djelovanja politikih in-stitucija. U tom poglavlju ne donosi nove ideje, nego ponavlja tezu kako reforma politikih institucija i instituta izbornih zakona, zakona o djelovanju politikih stranaka i zakona o udrugama mora te-

iti tomu da to vei broj graana ukljui u politike procese.

U posljednjem poglavlju treega dije-la Stoker razmatra mogue inovacije u stvaranju novih graanskih arena, odno-sno novih prostora i novih naina gra-anske participacije. Prema autoru te se inovacije mogu odvijati u nekoliko sfera, pa tako najprije govori o konzultativnim inovacijama, pri emu misli da politiari koji donose odluke moraju biti bolje in-formirani o stavovima i miljenjima gra-ana. S tim konzultativnim inovacijama povezane su i deliberativne inovacije jer, prema Stokeru, cilj konzultacija izmeu graana i politiara nije samo razmjena stavova, nego bi trebale potaknuti graa-ne da detaljnije promiljaju javne pro-bleme. Kao trei tip inovacija Stoker na-vodi neposredno sudjelovanje graana u procesu donoenja odluka. Takvi projekti postoje ve i u praksi, a kao najpoznatiji Stoker navodi projekt participativnoga budetiranja u brazilskom gradu Porto Alegreu u kojemu graani neposredno sudjeluju u procesu izrade i prihvaanja prorauna. Slina inovacija jest instituci-onalizacija graanskih inicijativa putem kojih bi graani mogli blokirati neke odluke koje su donijeli izabrani pred-stavnici ili obvezati te predstavnike da raspravljaju o odreenim pitanjima koja su zanemarili. Tomu Stoker dodaje kako sve te inovacije treba povezati s korite-njem novih informacijsko-komunikacij-skih tehnologija. Nove informacijsko-ko-munikacijske tehnologije obeavaju mo-gunost snanijega ukljuivanja graana u politiku, no Stoker tvrdi kako smo tek na poetku razumijevanja svih potenci-jala ovih tehnologija. Uspjeh tih inova-cija u aktiviranju graana ovisit e, pre-ma Stokeru, o dvama elementima. Prvi je percepcija graana o tome koliko im te inovacije pomau da se ukljue u proces donoenja odluka, pri emu, a to je drugi element, te inovacije moraju to uiniti na nain da od graana ne zahtijevaju da po-stanu aktivni politiari.

U zakljunom dijelu knjige Stoker najprije navodi da je svjestan kako je

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 167 svojom studijom dotaknuo tek povrinu problema, da su potrebna dodatna istra-ivanja, te kako je svjestan da je na niz mjesta uinio neka pojednostavnjivanja koja mogu izazvati odreene kritike. Uz to autor u ovom dijelu ponavlja i dvije svoje glavne teze. Prema prvoj tezi poli-tiku ne bi trebalo smatrati nekom heroj-skom noble djelatnou, nego pragmati-nim i praktinim odgovorom na uvjete ljudskoga postojanja, to jest na potrebu da razrijeimo konflikte i koordiniramo vlastito djelovanje. Druga, koja je i od-govor na probleme suvremenih drutava, a prema kojoj suvremene demokracije trebaju politiku dizajniranu za amatere kako bi graani mogli zadrati vlastiti nain ivota, a ipak se ukljuiti u politi-ku. Zakljuno, Stoker navodi kako je ostvarenje demokracije bio veliki uspjeh 20. stoljea. Nauiti ivjeti u masovnim demokracijama bit e veliko postignue 21. stoljea (206).

Gerry Stoker napisao je itljivu, in-formativnu i zanimljivu knjigu o tome to je politika i to bi ona, po njegovu miljenju, trebala biti u suvremenim de-mokracijama. U svojoj studiji demonstri-ra nam kako se suvremene predstavnike demokracije susreu s bitnim problemi-ma. Nasuprot zagovornicima participa-tivne, deliberativne ili asocijativne de-mokracije koji zahtijevaju velike, esto radikalne reforme predstavnikih demo-kracija, Stokerovi su prijedlozi skromniji, a neki bi rekli i realistiniji. Temeljna je autorova poruka da suvremena drutva moraju osmisliti strategiju ponovnoga ukljuivanja graana u politiku, no pri-tom ta strategija mora biti utemeljena na realistinim pretpostavkama o opsegu, kvaliteti i jednakosti mogunosti politi-ke participacije.

Berto alaj

Prikaz Thomas A. Bauer Mediji za otvoreno drutvo ICEJ i Sveuilina knjiara, Zagreb, 2007., 237 str.

Govorei o suvremenom drutvu koje je ponajprije informacijsko, nemogue je zaobii medije i njihovu ulogu prijeno-snika informacija te drutvenih vrijed-nosti i kulture komuniciranja uope. Pro-blematizirajui medije, u knjizi Mediji za otvoreno drutvo Thomas A. Bauer otva-ra niz za medijsku kulturu bitnih pitanja, a meu njima dva su temeljna: pitanje etinosti u medijima te pitanje medijske pismenosti i obrazovanja za medije. Au-tor pritom naglasak stavlja na pojedinca istiui da ako elimo otvoreno i slobo-dno drutvo, koje samo sebe odreuje, onda smo odgovorni za njegovu realiza-ciju kroz kulturu komunikacije, koju raz-vijamo u medijima i s njima (7). Knjiga Mediji za otvoreno drutvo izdana je kao dio projekta Journalism Education in Croatia (JETiC) koji je ostvaren uz pot-poru Europske komisije (TEMPUS pro-gram), a dio je biblioteke koju ini uku-pno dvanaest knjiga1.

Thomas A. Bauer profesor je na Sve-uilitu u Beu, na Katedri za medije i komunikacijsku znanost te medijsku pe-dagogiju i medijsku kulturu. Po temelj-nome obrazovanju filozof, a potom i ko-munikolog, Bauer se u teoriji komunika-cije esto koristi filozofskim pristupima. Objanjavajui medije, koristi se metafo-rom zrcala, objanjavajui kako su mediji zrcalni odraz drutva u kojemu pojedinac ponajprije prepoznaje ono to vidi u vla-stitom odrazu. Mediji su (komunikativ-no) mjesto razmjene drutva o sebi: oni

1 Knjiga je dostupna i u .pdf formatu na stranici http://www.jetic-tempus.net.

168 Osvrti, prikazi, recenzije su drutvena agencija u kojoj se ogledava onaj proces drutvene prakse kroz koji se jedno drutvo kulturno konstruira (8-9). Naziv procesa preveden2 je kao medija-liziranje ili medijatiziranje koje opi-suje kretanje drutvenih odnosa u organi-ziranim drutvima, ono je taj s drutve-nim kretanjem usko povezan postupak, u kojem ljudi sve ee i sve razliitije svoje drutveno i komunikativno djelo-vanje povezuju sa sve vie razliitim me-dijima (10). Pritom je uloga medija kao agencij(e) kulturnog pamenja jedna od temeljnih koje mediji imaju u drutvu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu Teorijski aspekti znanosti o komuniciranju autor argumentira zna-enje studija budunosti (future studies) te donosi projekcije budunosti. Defini-rajui komunikaciju, autor naglaava ka-ko komunikacija nije samo alat kojim se otkriva stvarnost, ona je rad koji napre-duje, socijalni rad u napretku koji stvara zamislivu stvarnost kao prolost, kao sa-danjost ili budunost, pa je jedini nain stvaranja budunosti komunikacija (35-36). Budunost je pritom definirana kao komunikacijska kategorija koja ne po-stoji zbog stvarnog vremena, nego zbog komunikacije o vremenu (35), ona je koncepcija smisla, konceptualni pro-gram stvaranja smisla, horizont racional-nosti pri stvaranju iskustva (44), a dje-luje na etirima razinama: tehnikoj, or-ganizacijskoj, drutveno-kulturnoj i eti-ko-estetskoj. U Bauerovoj koncepciji studije budunosti nisu ni futurologija niti su futuristike, rije je o koncepciji znanja za koju autor kae: To je done-kle razumijevanje (objektivno-hermene-utikog) promatranja (svakodnevnog), iz-raeno u djelovanju, radnim planovima i komunikaciji (o tome: diskursi), to je epistemoloki poduprta teorija realizacije (anticipacije) djelovanja kroz komunika-ciju i realizacija (pred-formacija) komu-

2 Knjigu Thomasa A. Bauera Mediji za

otvoreno drutvo s njemakoga je prevela Kri-stina Benkoti, a lektorirala i redigirala Jasen-ka Rui.

nikacije kroz (interakciju); to je teoretska metoda primijenjene komunikacijske analize, epistemologija znanstvene inter-vencije u drutveni razvoj, epistemolo-gija predviene evaluacije konstruktiv-nog razumijevanja sadanjosti povezane s drutvenim kdom vremena, prostora i ljudskog postojanja (45).

Autor istie dva izazova drutvenom razvoju koja su kljuna za budunost me-dija: internet i fenomen konvergencije. Internet je medij koji je razvio nove plat-forme za distribuciju odnosno razmjenu individualnih pogleda na svijet i time potaknuo promjene socijalne distribucije drutvenih i kulturnih tvorevina, poput koncepcija vremena, prostora i veza. Pri-tom fenomen konvergencije i multime-dijskih mogunosti ne treba uzeti u obzir kao tehnoloke promjene ve i kao kul-turni oblik kreativnosti i produktivnosti (48). Zbog navedenih promjena komuni-kacijski procesi rezultiraju krizom, ali Bauer naglaava da je kriza imbenik produktivne komunikacije jer upravo kriza provocira elju za pronalaenjem znaenja te moe potaknuti ljude i na promjenu miljenja. Krize su komuni-kativno-produktivne lokacije za odluke o modelima znaenja ljudskog postojanja, izraene u uzorcima mimetskog djelova-nja. Djelovanja postaju znaajna jer re-produciraju kulturno posredovane osnov-ne modele morala, estetike i korisnosti (unutarnjeg kao i vanjskog) kretanja. (In-dividualno) djelovanje samo po sebi izra-ava znaenje kroz upuivanje na simbo-liku ravnicu drutvenih okolinih sta-novnika znaenja. U tome smislu, krizom voene akcije sprovode znaenje odluka i time skiciraju znaajan horizont za bu-dunost (budua djelovanja) (54-55).

Jedna od novih mogunosti su i ue-nje i poduavanje uz pomo elektroni-kih medija (e-learning i e-teaching) koji stvaraju nove relacije vrijednosti, nove vrijednosne horizonte, nove okoline rea-lizacije i nove formate komunikativne asimilacije svijeta (61). Otvara se pita-nje dosadanje podjele uloga, odnos povjerenja izmeu uenika i uitelja kao

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 169 temelj motivacije kao i pitanje autoriteta. Openito, globalni potencijal umreava, umnoava i zgunjava mjesta kontakta i spajanja, ali pritom ne apsorbira mikro-klimatske i mikrostrukturalne kulture i veze (65) te se razvija medijski generi-rano drutvo u kojem djeluje i medijski generirana etika. Kako autor istie, me-diji su agencije etike, estetike i pragmati-ke drutva te se u njima izraavaju vri-jednosti, modeli smisla i naini djelova-nja drutva. Bauer zakljuuje da etika ipak ima ansu i u medijski generiranom drutvu, a to proizlazi kao zakljuak eti-koga postulata komunikacije: ako dru-tveno (socijalno) sporazumijevanje pro-izvodi i drutveni (socijalni) smisao, od-nosno oslikava smisao drutvene (soci-jalne) egzistencije, onda sadraj i oblik komunikacije moraju relativizirati vri-jednosti drutvene (socijalne) egzisten-cije (70).

U poglavlju o informacijskom dru-tvu Bauer donosi kritiku tradicionalnoga pristupa u komunikacijskom istraivanju istiui kako ne postoje teorije masov-nih medija koje bi bile spremne saeto obuhvatiti novu kulturnu tehniku koja je otvorena novim medijskim tehnologija-ma (77) budui da su granice njihovih modela ve dosegnute. Bauer pritom objanjava pojmove information society (informacijsko drutvo), information highway (informacijska autocesta), elec-tronic space (elektroniki prostor) te pie o netkulturi (82-85) kao objektu medij-ske i komunikacijske analize. Preko ki-bernetskih problematizacija (94-97) i hibridnih kultura (99-102) te objanja-vajui internet kao model do-it-yourself-society (uradi sam drutvo) (102-105), Bauer se vraa problemu etike u mediji-ma, odnosno krize vrijednosti (111) te pie o krizi novinarstva, ali i o krizi ko-munikacije uope, odnosu krize, medija i kulture drutva. Primjer su rtve i njihov tretman u medijima. Mediji iskoritavaju rtve, ali ih istodobno i stvaraju. Kon-centracija ratnih i kriznih izvjetavanja na rtve reducira kompleksnost dogaaja kao i onu njihova posredovanja, na sin-drome i simptome, te si tako osigurava

pravo na analizu uzroka. Slike rtava u tome smislu esto nisu nita vie od ob-jekata klinikog pogleda, digitalne iz-jave kojima se strategijski izgrauje pub-licistiki inscenirana analogija emotivno-ga sporazuma izmeu proizvodnje ili konzumiranja vijesti (128). Rezultat to-ga je injenica da na kraju ovjek nije obavijeten o krizi, nego o svojim stra-hovima od krize. Ta se ideja temelji na medijskoj moi manipuliranja koja svoje rtve pronalazi ponajprije u medijski ne-obrazovanoj publici. Stoga je autor drugi dio knjige posvetio upravo tom proble-mu.

U drugom dijelu knjige koji nosi na-slov Medijska pismenost i obrazova-nje, autor pie o vanosti i ulozi obrazo-vanja za medije te o vrijednosti pedago-ke intervencije u znanosti o komunicira-nju. Bauer pie o medijskoj pedagogiji ija je zadaa komunikacijsko-znanstve-na analiza medija. Pritom se koristi poj-mom programa kompetentnosti, a ob-janjava ga kao program u kojem se mediji otvaraju teoretski i praktino za izobrazbu, i izobrazba se izruuje teoret-ski i praktino na medije, zahtijeva vre-mensko-drutveni (medijsko-drutveni) pojam izobrazbe, ali naravno i kulturno-logini i drutveno-teoretski izloen me-dijski pojam. Ono to se moe obuhvatiti kao medijska izobrazba opisuje pro-gram refleksnosti, koji se odnosi na estet-sko-etiki-integrativni model vrijednosti, koji je dosad rado bio opisan s medij-skom kompetencijom (172). Medijska pedagogija ima i ulogu posrednika izme-u medijske ekonomije i medijske kultu-re. Kao to su mediji agencije samo-promatranja drutva, medijsko-teoretski diskurs jest agencija djelotvornog pro-matranja toga promatranja (193). Ko-munikacijska kompetencija je nuna ako komunikacijsku sposobnost sagledamo ponajprije kao sposobnost razumijevanja. Stoga je zadaa medijske pedagogije eta-blirati radne vrijednosti komunikacije kao svojevrsnu investiciju u vlastitu kva-litetu ivljenja. Bauer zakljuuje da je rije o civilizacijskom spajanju (222) u kojem ispunjenjem medijsko-pedagokih

170 Osvrti, prikazi, recenzije zadaa, kulturne tehnike drutva te sveu-kupno komunikacijsko i medijsko dru-tvo postaju dostupnima i raspoloivima.

Knjiga obrauje vrlo aktualna pitanja bitna za razvoj medijske i komunikacij-ske znanosti. Budui da se u Hrvatskoj, na alost, jo uvijek rijetko prevode knji-ge o medijima, prava je teta to prijevod ove knjige nije jezino-stilski lektoriran i redigiran u duhu hrvatskoga jezika te prilagoen hrvatskoj medijskoj termino-logiji to bi knjigu uinilo prihvatljivijom i irem itateljstvu, ponajprije studentima medijskih studija. Ovako ona ostaje na-mijenjena uem krugu teoretiara medija i komunikacije, iako nije iskljuena mo-gunost da se i oni, ba kao u filmu So-fije Coppole3, izgube u prijevodu.

Viktorija Car

Recenzija

Joseph E. Stiglitz Making Globalization Work The Next Steps to Global Justice Penguin books, 2006., 358 str.

Prije etiri godine nobelovac Joseph E. Stiglitz skicirao je neke od temeljnih problema s kojima se suoava na sve meuovisniji svijet u knjizi koja je pro-dana u vie od milijun primjeraka, Glo-balizacija i dvojbe koje izaziva. Brojna zapaanja i analize iznesene u toj knjizi imale su velik utjecaj na svjetske voe i pomogle su da se pone mijenjati nain razmiljanja u kljunim meunarodnim institucijama, to je temeljni preduvjet za reformiranje globalizacijskoga procesa. U knjizi Making Globalization Work Sti-

3 Lost in Translation, 2003.

glitz donosi priu o promjenama koje su se pojavile od izlaska njegove prethodne knjige, predlae rjeenja i predvia bu-due trendove. Neka od podruja kojima se bavi jesu: prezaduenost zemalja u razvoju, novi sustav deviznih rezervi ko-jima bi se uklonila globalna financijska nestabilnost, stvaranje novoga razvojnog okvira koji bi pomirio naelo pravednosti i ekonomske efikasnosti uz ouvanje okolia. Uz to Stiglitz uvjerljivo argu-mentira potrebu reforme meunarodnih institucija i tijela poput MMF-a, Svjetske banke i UN-a kako bi se ona mogla nositi sa sve veim brojem novih izazova i po-kazuje da pravednije postupanje sa zem-ljama u razvoju nema samo moralno, nego i ekonomsko opravdanje. Knjiga je podijeljena u deset poglavlja te je konzi-stentna i logiki strukturirana. Naime, Stiglitz zapoinje dijagnozom postojee-ga stanja da bi kroz vei broj poglavlja mogao propisivati adekvatnu terapiju.

U prvom poglavlju Drukiji svijet je mogu Stiglitz govori o uzrocima globa-lizacije kakvu danas znamo. Istie eko-nomiju kao sferu ljudske djelatnosti koja najvie utjee na rastuu meuovisnost. Prema njemu, svijet je suoen s dvama dominantnim pristupima globalizaciji koja pokazuju razliite vrijednosti i pre-ferencije. Na jednoj su strani protagonisti Svjetskoga gospodarskog foruma iz re-dova financijskoga establimenta, a na drugoj razliite interesne skupine, nevla-dine organizacije i pojedinci pod okri-ljem Svjetskoga socijalnog foruma. Osim postojee institucionalne arhitekture na meti kritika ovoga drugog tabora jest i nain razmiljanja koji stoji iza tih insti-tucija. Tempo ekonomske integracije u mnogome je nadmaio politiku integra-ciju i trenutano postoji sustav global-noga vladanja bez postojanja svjetske vlade. Prema autoru, trenutano prevla-davaju zablude trinoga fundamentali-zma koje podrazumijevaju savrene in-formacije, savrenu konkurenciju i savr-eno upravljanje rizicima, to nije sluaj ni s jednim tritem. Uz to naivno se isti-u potencijali ekonomije kapanja za is-korjenjivanje siromatva.

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 171 Drugo poglavlje, Obeanje razvoja, posveeno je razliitim koncepcijama razvoja. Glavna teza koja se provlai i kroz ostatak knjige odnosi se na nepo-stojanje jednoga najboljeg puta. Stiglitz naglaava nunost afirmativne i aktivne uloge drave i to je zajednika toka svim konceptima razvoja. No osim te do-dirne toke, koncepcija razvoja ovisi o brojnim drugim imbenicima koje treba uzeti u obzir prilikom njegova planiranja poput kulture, povijesti, vrijednosti i in-stitucija. Kao kontrapunkt navedenom, Stiglitz istie promaaje washingtonsko-ga konsenzusa koji su najuoljiviji na primjeru Argentine. Ve navedenu tezu, o nunosti proaktivne uloge drave, autor elaborira primjerom Japana i azijskih ti-grova. Istie kako napredak takvih raz-mjera ne bi bio mogu bez otvaranja prema svijetu i visoke razine investicija i tednje, to opet ne bi bilo mogue bez razvojne drave koja ima legitimitet da provodi takvu politiku. Da bi jo vie is-taknuo vanost takvoga stava, autor na primjeru privatizacije u tranzicijskim zemljama istie vanost regulativnoga mehanizma. Stiglitz se takoer osvre na djelo T. Friedmana The World is Flat i kritizira tezu o homogenom prostoru na globalnoj razini u kojem se ravnopravno mogu natjecati razvijeni i nerazvijeni. Upravo suprotno, razlike se meu zem-ljama produbljuju, ali i meu stanovni-tvom unutar zemalja. U tom je kon-tekstu potrebno reformirati odreene me-unarodne reime budui da sigurnost i prosperitet razvijenih zemalja na dugi rok ovisi o zemljama u razvoju. Poglavlje zakljuuje usporedbom postizanja viso-koga BDP-a i trebanja za ispit. Visoki BDP moe se postii zanemarivanjem biosfere, socijalne pravde i ekstrakcijom prirodnih resursa, ali na dugi rok sve na-vedeno dolazi na naplatu s obzirom na to da je rije o autodestruktivnom procesu.

Tree poglavlje pod nazivom Stvara-nje pravedne trgovine autor zapoinje analizom neuspjeha NAFTE i dolazi do zakljuka da slobodna trgovina nije us-pjela zbog toga to nije bila ni slobodna ni potena. NAFTA je oit primjer asi-

metrije budui da su se trita zemalja u razvoju otvorila uvozu iz razvijenih ze-malja, a da nije dolo do stanovitoga re-ciprociteta. Uz to istie kako je graani-ma u razvijenim zemljama puno lake podnijeti liberalizaciju trgovine zbog i-roko rasprostranjene mree obrazovnih i socijalnih institucija. Kritika autora oso-bito je usmjerena prema parcijalnoj libe-ralizaciji trgovine u obliku industrijskih proizvoda, dok se slobodna trgovina tek-stilom i poljoprivrednim proizvodima i dalje prijei kontingentima, subvencija-ma i razliitim carinskim ogranienjima. Joseph E. Stiglitz kolski klasificira na-ine opstrukcije slobodne trgovine, a potom predlae mogua rjeenja. On ta-koer kritizira nemo i tromost Svjetske trgovinske organizacije u stvaranju uvjeta za potenu i slobodnu trgovinu. Stiglitza se nipoto ne smije pomijeati s antiglobalizacijskim taborom s obzirom na to da on u slobodnoj trgovini vidi motor razvoja i podizanja ivotnoga standarda. Osim toga on zagovara libera-lizaciju radno-intenzivnih usluga u koji-ma zemlje u razvoju imaju komparativnu prednost i privremene zatitne mjere za industrije u nastajanju u zemljama u ra-zvoju. Kao lajtmotiv cijeloga poglavlja istiu se zamisli Friedricha Lista o zatiti domae industrije i gradualnoj liberaliza-ciji trgovine koja je mogua samo kad postoje jednaki uvjeti za sve. Poglavlje zavrava inovativnim prijedlozima i po-zivom na sveobuhvatne reforme na svim razinama kako bi se ispravile negativ-nosti.

Patenti, profiti, ljudi naziv je etvrto-ga poglavlja. Stiglitz spominje TRIPs kao sastavni dio WTO-a i njegovu ulogu u zatiti intelektualnoga vlasnitva. Nje-govo djelovanje izaziva asimetrine po-sljedice jer s jedne strane favorizira mo-ne korporacije iz razvijenih zemalja, a s druge strane pokazuje svoje slabosti u sluaju kad je potrebno zatititi interese zemalja u razvoju kao to je to pokazao sluaj s tvrtkom Microsoft. Autor govori o znanju kao o javnom dobru i dijeli za-titu intelektualnoga vlasnitva na pa-tente i autorska prava. Stiglitz polemizira

172 Osvrti, prikazi, recenzije sa Schumpeterovim pogledom na ulogu velikih korporacija u novim izumima te istie da se veliki broj izuma moe za-hvaliti novcu poreznih obveznika koji se ulijeva u dravne istraivake institute i fakultete. Poglavlje zavrava analizom farmaceutske industrije i zakljuuje da treba utvrditi meunarodne reime zatite intelektualnoga vlasnitva koji ne bi pre-tendirali na univerzalnost, nego bi uva-avali posebnosti svake djelatnosti i koji bi dali odgovor na pitanja to i kako treba zatititi.

U petom poglavlju Oslobaanje od prokletstva prirodnih resursa autor istie poznati paradoks kako su zemlje bogate prirodnim resursima ujedno i zemlje si-romanih ljudi, a uzrok tomu su loe upravljanje i ratovi oko prirodnih resursa. Stiglitz istie kako su cijene sirovina vrlo promjenljive i utjeu na irenje i povezi-vanje zemalja izvoznica te predlae osni-vanje stabilizacijskih fondova. Uz to spo-minje i nizozemsku bolest, odnosno nezaposlenost i inflaciju koje se pojav-ljuju kao posljedica priljeva deviza od izvoza sirovina. Zakljuna teza poglavlja odnosi se na Zeleni neto nacionalni pro-izvod koji osim ekstrakcije prirodnih re-sursa, odnosno deprecijacije kapitala, u obzir uzima i ugroavanje okolia pove-zano s navedenim gospodarskim aktivno-stima.

Spaavanje planeta zemlje kao esto poglavlje hvata se u kotac s pitanjima zatite okolia. Autor istie tragediju zajednikoga na primjeru ribarstva te istie mogunost privatnoga, javnog i globalnoga upravljanja javnim dobrima. Sredite zanimanja su globalne javne po-litike poput Sporazuma iz Kyota koji unato svojim zaslugama jo uvijek ne vodi svojem cilju. Stiglitz istie SAD kao najveega svjetskog zagaivaa bez ije-ga sudjelovanja nee biti mogue sma-njiti emisiju CO2. Njegova ideja o zaga-ivanju okolia kao neizravnoj subvenciji gospodarstvu i legitimno pravo ostalih zemalja da se odupru tako proizvedenoj robi putem uvoznih restrikcija svakako je jedna od najoriginalnijih ideja u cijeloj

knjizi, a svoje opravdanje nalazi i u pre-sudi WTO-a protiv tajlandskih ribara. Uz postojeu trgovinu doputenim emisija-ma predlae se i uvoenje poreza na fo-silna goriva u svrhu njihova efikasnog koritenja. Prema miljenju autora tek bi se tako mogao postii sinergijski efekt.

Multinacionalne korporacije tema je sedmoga poglavlja u kojemu autor pro-miljeno zakljuuje kako korporacije kao i globalizacija nisu inherentno dobre ili loe, nego treba regulirati njihovo djelo-vanje. Na vidjelo se iznose iznenaujue injenice o utjecaju multinacionalnih korporacija na politiki proces u SAD-u putem donacija za predsjednike kampa-nje. Uz to autor spominje nepostojanje socijalne odgovornosti veine korpora-cija, to najbolje pokazuje Union Car-bide koji je odgovoran za veliku nesreu u Bhopalu 1984. Na temelju iznesenih injenica Stiglitz zagovara da se suenje u vezi s krenjem ekolokih i radnikih prava u zemljama u razvoju provodi prema zakonima razvijenih zemalja. Ta-koer se istie injenica da korporacije s veom socijalnom odgovornou bolje kotiraju na burzi. Tako primjerice norve-ki Hydro ne samo da promie transpa-rentnost u zemljama u kojima posluje, nego i promie Deklaraciju o ljudskim pravima UN-a, a pokazuje i iznimne re-zultate kad su posrijedi poslovne aktiv-nosti.

Osmo poglavlje, Duniki teret, bavi se problemima otplate dugova zemalja u razvoju i srednje razvijenih zemalja. Stiglitz tvrdi kako je uzrok dunikih kriza iracionalno ponaanje bankara u smislu optimizma i pesimizma. Dakle, prema njegovu miljenju, velike financij-ske korporacije previe posuuju na kratki rok te u sluaju naznake krize zah-tijevaju brzi povrat dugova. Time se izla-u moralnom hazardu s obzirom na MMF-ovu ulogu u osiguranju otplate du-gova putem strukturnih prilagodbi. Osim konvencionalne mudrosti o otpustu du-gova, autor se zalae za osnivanje Meu-narodnoga zajmovnog suda i razvoja tri-ta osiguranja na podruju bankarskih

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 173 kredita koji bi spreavali pretjeranu zaig-ranost financijskih korporacija. Takoer se istie uloga multilateralnih institucija poput Banke za meunarodna poravna-nja. Stiglitz poglavlje zavrava zaklju-kom da se ekonomska i financijska kriza nikako ne moe zaustaviti politikama wa-shingtonskoga konsenzusa, nego Keyne-sovim receptima koji djeluju anticikliki.

Reforma globalnoga sustava deviznih rezervi kljuno je poglavlje ove knjige. Ono poinje tvrdnjom da je postojei su-stav deviznih rezervi inherentno nestabi-lan i u mnogome autodestruktivan. Gla-vno obiljeje postojeega trenda su nov-ani tokovi od nerazvijenih prema razvi-jenima pa SAD, zemlja koja ivi iznad svojih mogunosti dnevno posuuje dvije milijarde dolara od zemalja u razvoju. Takav tok sredstava je posljedica kupo-vine U. S. T-bills i drugih obveznica u vrstoj valuti od strane zemalja u razvo-ju, a to uzrokuje neto transfer kapitala od nerazvijenih prema razvijenima. Zemlja ija valuta slui kao rezerva suoava se redovito s poveanim zaduivanjem do trenutka kad nestaje povjerenja u njezinu valutu i vie ne slui kao rezerva i u tome se oituje autodestruktivan moment. Sti-glitz istie kako era dolara izmie s obzi-rom na to da sve vei broj zemalja zam-jenjuje dio portfelja deviznih rezervi iz dolara u euro. Rjeenje koje nudi Stiglitz referira se na velikog J. M. Keynesa i njegov prijedlog novoga fiat novca. Stig-litz takav novac naziva global green-backs. On bi se u velikoj mjeri oslanjao na SDR, ali bi imao puno vie prednosti. Takav novac ne bi imao iskljuivo ulogu saniranja posljedica financijskih kriza, nego bi imao i razvojni potencijal i omo-guivao stvaranje i zatitu globalnih jav-nih dobara. Uz to autor identificira pro-blem u obliku ekscesivnih trgovinskih deficita koji bi se mogli rjeavati Keyne-sovim prijedlogom oporezivanja zemalja koje biljee goleme vikove. Poglavlje zavrava zakljukom kako je reforma po-stojeega sustava rezervi nuna ako se globalizaciju eli usmjeriti na ispravan put, put blagostanja i solidarnosti.

Zadnje, deseto poglavlje Demokrati-zacija globalizacije bavi se alternativnim ishodima globalizacijskog procesa i pro-blemom demokratskoga deficita meuna-rodnih tijela i institucija. Stiglitz zaklju-uje da su opasnni esti pozivi na depoli-tizaciju odreenih podruja drutvenoga i ekonomskoga ivota. Naime, trend u ko-jemu bi se tehnokratima preputalo odlu-ivanje o nekim kljunim pitanjima mo-gao bi rezultirati politikama koje nisu re-prezentativne za ire drutvo. Knjiga za-vrava zakljukom kako trenutano po-stoji nesavren sustav meunarodnoga vladanja bez svjetske vlade, a to znai da postoji potekoa u provoenju meuna-rodnih ugovora u svrhu spreavanja ne-gativnih eksternalija. Nain da se prevla-da postojee nerazumijevanje izmeu ra-zvijenih i zemalja u razvoju jest sklapa-nje tzv. globalnoga drutvenog ugovora koji bi omoguio sigurnost i prosperitet za sve.

Osim apela za promjenu ustroja me-unarodnih institucija, Joseph E. Stiglitz zagovara i promjenu u nainu razmilja-nja. Danas, vie nego ikada prije, globa-lizacija dovodi sve zemlje i nacije svijeta u jednu meuovisnu zajednicu, a s time i potrebu da se djeluje i misli globalno. Ova nadahnjujua, britka i inovativna knjiga velik je korak u tome procesu.

Kristijan Kotarski

Prikaz

Colin Crouch Postdemokracija Izvori, Zagreb, 2007., 127 str. Naklada Izvori donosi najnoviju knjigu uglednoga autora Colina Croucha pod naslovom Postdemokracija. Autor je predavao na nizu uglednih akademskih

174 Osvrti, prikazi, recenzije institucija diljem svijeta, kao to su Lon-don School of Economic and Political Science, takoer na Trinity College na Oxfordu te od 1995. do 2004. na Europ-skom visokokolskom institutu u Firenzi. Takoer je, izmeu ostaloga, i vanjski suradnik Max Planck Instituta za dru-tvena istraivanja. U sreditu zanimanja njegovih radova su evolucija kapitalisti-kih, konkretnije industrijskih odnosa, europska politika povijest te sociologija zapadne Europe.

Svoje teze o nastanku novoga dru-tveno-politikog ureenja koje naziva postdemokracijom, a o ijim e znaajka-ma i funkcioniranju biti rijei u veini ovoga rada, Crouch iznosi u pet poglavlja koja redom nose naslove: Zato post-demokracija?, Globalna tvrtka: kljuna institucija u postdemokratskom svijetu, Drutvena klasa u postdemokraciji, Politika stranka u postdemokraciji, Postdemokracija i komercijalizacija jav-nih usluga te u zakljuku u kojem posta-vlja pitanje. Kamo smo se uputili?

U prvom poglavlju Crouch udara te-melje postavljanjem dviju polaznih teza, koje doslovno glase: ... dok okviri de-mokracije ostaju posve na snazi a danas su u nekoj mjeri ak i osnaeni politika i vlast sve vie klize natrag u ruke privi-legiranih elita na nain koji je tipian za preddemokratsko razdoblje. Bitan rezul-tat toga je rastua nemo ideala ravno-pravnosti. (12). Posve konkretno, autor vjeruje kako je demokracija doivjela svojevrsnu parabolu i nakon postupnoga uzdizanja i produbljivanja tijekom 20. stoljea, od devedesetih naovamo ponov-no tone k tzv. minimalnoj demokraciji, u kojoj unato teritorijalnom irenju razli-itih demokratskih sustava diljem svijeta i unato injenici da se izbori u istima odravaju vie ili manje redovito i slobo-dno, stvarna mo biva uzurpirana u ru-kama malobrojne elite, koju za razliku od elita u slinim teorijama (ponajprije Mil-lsovoj teoriji elite moi), karakterizira globalna povezanost. Iznimno je vano upozoriti da stanje postdemokracije nije stanje demokracije u 19. stoljeu, sam

Crouch upozorava kako ta teza predstav-lja nesagledavanje konteksta i same na-ravi drutvenoga fenomena (u ovom slu-aju demokracije), koji u kasnijim faza-ma svoga povijesnog kretanja moe po-primiti obiljeja nalik onima iz prijanjih faza, ali koji je, bez obzira na promjene koje su mu se dogodile tijekom njegova puta, ipak bitno drukiji i u ovom kon-kretnom sluaju, ini se, bogatiji sadra-jem. U svakom sluaju, trenutano stanje rezultira smanjenom sposobnou drave da pod svoju kontrolu stavi djelatnosti multinacionalnih korporacija koje svo-jom nezaustavljivom snagom u potrazi za ekstraprofitima rue jedan za drugim so-cijalni standard. U ovom poglavlju autor skree pozornost na jo jednu zabrinja-vajuu karakteristiku politikoga procesa u postdemokratskom razdoblju rije je o personalizaciji izborne politike koja cijelu stvar svodi na veliki, i za rastue apolitinoga graanina, vrlo skupi spek-takl.

U drugom poglavlju autor se ponaj-prije bavi jaanjem globalne tvrtke kao institucije i irenjem njezine moi koja proizlazi ponajprije iz njezine rastue sposobnosti da zaobilazi slubene, za njezino poslovanje esto ograniavajue kanale. Temeljno obiljeje koje je odgo-vor na rastue zahtjeve za konkurentno-u jest fleksibilnost globalne tvrtke, to-nije njezina sposobnost da vlastiti core business (temeljnu djelatnost) prebaci na svoje kooperante, a sama se koncentrira: ... na pridruivanje svog zatitnog znaka primamljivim predodbama i zamislima ili slavnim osobama proizvodi s tim znakom bit e prodani zbog te poveza-nosti, a da se na njihovu stvarnu kvalitetu gotovo uope ne gleda (46). Tvrtka se svodi na isti simbol, brand koji se po potrebi moe nalijepiti na onaj proiz-vod koji trite trenutano trai. Ta je fleksibilnost temeljna snaga koja prisilja-va javne institucije na uzmak i na prepu-tanje brojnih djelatnosti koje je neko u pravilu obavljao javni sektor privatnim tvrtkama. Autor jasno upozorava na opa-snosti koje proizlaze iz takve privatiza-cije: logika profita koja pokree privatni

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 175 sektor (pogotovo multinacionalne kom-panije) esto je nespojiva s javnim do-brom, a takoer je nerijetko potrebno osnivati javna tijela koja nadziru rad pri-vatnih izvoaa, iji je rad opet skup, a esto i nedjelotvoran jer se znanje i re-sursi tamo zaposlenoga osoblja ne mogu mjeriti s onima iz privatnih tvrtki koje nadziru. Sve navedeno su obiljeja glo-balnoga poslovanja u postdemokratskom sustavu koja, prema autorovu miljenju, imaju izrazito antiegalitarne uinke te smanjuju vertikalnu pokretljivost (ponaj-prije onu uzlaznu) du stratifikacijske pi-ramide.

Sljedee nam poglavlje donosi Crou-chov stav da je dolo do gotovo potpuno-ga rastvaranja drutvenih klasa, mislei pritom ponajprije na radniku klasu. Ti-jekom veega dijela 20. stoljea pregova-raka pozicija radnitva bila je razmjerno jaka, kako zbog iznimnog znaenja indu-strijskoga rada za nacionalna gospodar-stva, tako i zbog ideolokoga rivaliteta od strane istonoga bloka koji se ponajprije obraao nezadovoljnom industrijskom radniku kapitalistikoga drutva. To je stanje radnikim sindikatima omogui-valo da izbore znatne privilegije za svoje lanstvo. No promjenama u globalnom poslovanju, koje su opisane u prethod-nom ulomku uz pad Berlinskoga zida, nastupa slabljenje pozicije radnike kla-se. Takoer stranke koje su prije opsta-jale ne radnikoj glasakoj bazi i na ob-rani interesa radnitva, postupno poinju kliziti udesno, gubei svoj u prolosti ja-sno prepoznatljivi identitet i bazu. Sve su sklonije popustiti pred pritiscima global-noga kapitala. To se najbolje vidi na primjeru stranke New Labour koja svoj uspjeh duguje sve veoj slinost s kon-zervativnim strankama, to se ponajprije oituje u politici prema tritu rada. Drugi zanimljiv drutveni rascjep na koji autor ovdje upozorava jest emancipacija ena koja je, po njegovu miljenju, dola kao naruena poslovnim elitama. ene su po pravilu spremnije raditi na odreeno vrijeme i sa skraenim radnim vreme-nom, to dodatno proiruje i fleksibilizira trite rada. Uspjean primjer politike

koja je uspjela ostvariti kombinaciju iz-meu fleksibilnosti trita rada i jasno utvrenih radnikih prava jest ona nizo-zemske Laburistike stranke koja je, na alost, prekinuta njezinim porazom koja je na izborima 2002. pretrpjela od desni-arske i na mahove ekstremistike Liste Pima Fortuyna. Na tragu te politike Crouch vjeruje da se moe nai novi konsenzus o politici zapoljavanja.

U etvrtom su poglavlju iznesene neke od promjena koje doivljava poli-tika stranka u postdemokraciji. Uz ve navedeno zamagljivanje granice lijevo desno, tu je i nestajanje prijanjega mo-dela demokratskih, masovnih stranaka, koji autor naziva modelom koncentrinih krugova, na raun novoga modela, ka-rakteristinoga za postdemokraciju, a to je model elipse. Model koncentrinih krugova poinjao je uskim slojem stra-nakih voa, slijedili su zastupnici u parlamentu, potom iroki krug aktivista i stipendiranih suradnika, slijedili su for-malni lanovi bez stvarnoga angamana i simpatizeri te, konano, glasako tijelo u irem smislu. U postdemokraciji kljune su tri skupine: politiki voe, savjetnici (koji svojim ekspertnim znanjem sve vie potiskuju uobiajene stranake aktiviste), te konano lobisti (koji su osobito bitni za razumijevanje stranaka u postdemo-kraciji). Lobisti su zadueni da poslov-nim interesima osiguraju povlastice, naj-ee u obliku unosnih i dugogodinjih koncesija. Takoer autor upozorava da nije rijetkost da savjetnici u strankama esto postaju savjetnicima i u privatnim tvrtkama koje su izravno zainteresirane za odluke stranakoga vodstva, ako dou ili jesu na vlasti, tako da dolazi do zama-gljivanja lojalnosti, odgovornosti i rasta-kanja stranake jezgre (zato model elipse). Crouch upozorava: Sve stranke iskuavaju tu ranjivost. Ona izbija iz brojnih korupcijskih skandala u stranka-ma svih boja dananjih naprednih dru-tava. (78). Promjene u financiranju, koje bi mogle biti karakterizirane kao za-okret od financiranja putem lanarina prema javnom fund-raising ipak nije do kraja, kao to to pokazuju primjeri stran-

176 Osvrti, prikazi, recenzije ka Forza Italia i New Labour potisnula znaenje stranakih aktivista koji ostaju kljunima za prikupljanje glasova, a onda i za opstanak stranke.

U petom poglavlju autor se bavi pro-cesom komercijalizacije javnih usluga, pri emu treba objasniti pojam komer-cijalizacije kod Croucha. Njega treba razlikovati od pojmova privatizacije (ko-ja ponajprije implicira promjenu vlasni-tva) i otvaranja tritu jer: ... neke od uvedenih aktivnosti sad pridonose is-krivljivanju trita umjesto njegovoj ve-oj transparentnosti (85). Tu autor po-najprije smjera na virtualna trita, primjerice trita dionica koja esto nisu slika stvarne ponude i potranje nego manevara i makinacija burzovnih mee-tara. Slian je primjer uvoenja tzv. unutarnjega trita u slube zdravstveno-ga osiguranja u Velikoj Britaniji. Tako-er autor se referira i na WTO, tonije na injenicu da se ta organizacija zalae za slobodnu trgovinu gotovo svih dobara i usluga, osim patenata, ije je slobodno kretanje fundamentalno za smanjivanje tehnolokoga jaza izmeu razvijenih i ne-razvijenih zemalja. Dakle, komercijaliza-cija obuhvaa sve aktivnosti utemeljene na pretpostavci da e uvoenje mehani-zama i etike trgovake aktivnosti u javni sektor rezultirati boljom kvalitetom javne usluge. S tom interpretacijom valja pove-zati autorov stav o rezidualnosti javnih usluga, obiljeje kojim se privatne tvrtke esto vrlo vjeto koriste da bi ostvarile svoje interese u sve popularnijim kon-ceptima javno-privatnoga partnerstva. Tako se u praksi dogaa da privatnici po-sluju s onim javnim uslugama koje im donose profit (ceste, telekomunikacije, obrazovanje ...), a javnom sektoru po pravilu preputaju one namijenjene za si-romane i politiki manje relevantne to po pravilu rezultira opadanjem njihove kvalitete tijekom vremena.

Cijela je ideologija neoliberalizma utemeljena na pretpostavci da su privatne tvrtke bolje opremljene za prosuivanje u nemilosrdnim uvjetima globalnih finan-cijskih trita. Toj interpretaciji Crouch

suprotstavlja tri prigovora: prvi, kako niti jedno trite nije savreno pa tako nema niti savrenoga znanja o istome; drugo, za stjecanje znanja potrebno je vrijeme pa je teko vjerovati da se iznenada moe pojaviti netko bez iskustva, ali s arob-nim tapiem i tree, postoje znanja koja se mogu stei izvan svijeta trita, a koja su esto blia vladama nego privatnim tvrtkama.

Nakon to je postavio dijagnozu, u zakljuku autor pokuava ponuditi tera-piju za te vrlo zabrinjavajue simptome postdemokracije. Od zanimljivijih pri-jedloga istie se onaj Philipea Schmittera kojim bi dolo do radikalnih promjena u nainu financiranja politikih organiza-cija, ponajprije stranaka. On predlae da se umjesto diobe dravnoga novca na temelju rezultata posljednjih izbora (to privilegira najjae stranke i daje im stalnu prednost nad onim manjima), uvede neka fiksna minimalna kvota koju bi graanin uplaivao na raun one stranke koju on trenutano podupire. Autor vjeruje da bi se time postigla jaa korelacija izmeu javne potpore i raspo-loivih sredstava stranke. Takoer Crouch vjeruje da su dva imperativa za suzbijanje postdemokratskih uinaka de-centralizacija uz jaanje lokalne razine vlasti radi osiguranja snanije demokrat-ske kontrole od strane graana nad ra-spolaganjem javnim uslugama te nunost raanja novih identiteta. On ih vezuje uz new global pokrete ije bi lanstvo bilo sposobno promiljati o politikim pro-blemima na globalnoj razini te stvoriti platformu za novu veliku raspravu o kljunim problemima globalne nejedna-kosti, diskriminacije, eksploatacije djece, ratnih sukoba, unitavanja okolia ...

Crouch u ovom radu stoji na jasnoj polaznoj poziciji kojom ponajprije zah-tijeva odlunu politiku borbu protiv an-tiegalitarnih uinaka postdemokratskoga razdoblja. Njegov opis fenomena po pra-vilu je jasan, toan i saet, ali mu nedo-staje teorijska dubina kakvu moemo pronai kod nekih drugih autora koji se bave slinom tematikom. Primjerice

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 177 Castells nudi bitno diferenciraniji i sveo-buhvatniji uvid u globalizirani svijet 21. stoljea, koji jasno pokazuje regionalne i nacionalne razlike, dok Crouch na njih samo upozorava. Jednostavno, dojam je da autor nudi jednu vrlo openitu sliku globalnih drutveno-politikih promjena koje on trpa pod kapu postdemokracije, esto ne marei za specifine pojedinosti. Primjerice, kako objasniti injenicu da neki reimi nisu ba posve nemoni pred snagom multinacionalnih kompanija, pri-mjerice autoritarni reim Singapura, ili Europska Unija, koja se zasad poprilino uspjeno i odluno bori protiv prodora amerike GMO hrane? Valja takoer is-taknuti da su autorovi prijedlozi poneto prazni i nisu osobito izvorni, u odnosu na, primjerice, one Jeremyja Rifkina. Crouch svoje ideje globalne akcije ne vee ni uz koju javnu instituciju, nego uz civilni pokret i globalno graanstvo. ini se da on ve pretpostavlja postojanje ne-koga globalnoga vrijednosnog konsenzu-sa meu tim organizacijama. Zaboravlja pritom da mo nije mogue istisnuti iz procesa odluivanja, napose kad su po-srijedi heterogeni i suprotstavljeni intere-si. Namee se pitanje tko e biti arbitar onda kad proces zapne? Autor, dodue, pretpostavlja reforme stranaka, ali neja-snim ostaje koji e interes imati snage pokrenuti poetni impuls? Mogli bismo rei da je stil ove knjige blizak popular-no-znanstvenom, pa i publicistikom stilu. Zahtjevniji bi itatelj neto dublje uvide u fenomene globalizacije, promje-na u demokratskim sustavima i u global-nome poslovanju trebao potraiti pod drugim naslovima.

Nikola Bukovi

Prikaz Gordana Vlaji Boljeviki antifaizam Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2005., 107 str.

Jo od kraja Drugoga svjetskog rata u Europi neprekidno traje prijepor o ideo-logiji i politikoj praksi komunizma. Dok europska ljevica vie ili manje rezolutno odbija bilo kakvo povlaenje paralela izmeu faizma i komunizma, desnica nastoji na njihovu i ideolokom i prakti-no-politikom izjednaenju, o emu svjedoi i rezolucija Europskoga parla-menta o komunizmu iz 2006. Isti se pro-blem pojavljuje i u Hrvatskoj, dodatno zaotren tzv. nacionalnim pitanjem, pa se komunistima predvoen hrvatski anti-faistiki pokret iz Drugoga svjetskog rata okrivljuje da je hrvatskoj naciji nametnuo obnovu junoslavenske drav-ne zajednice, a njoj boljeviku diktatu-ru.. (1) Bilo to tono ili ne, oko pitanja komunizma vjerojatno e se i nadalje lo-miti koplja sve dok se na globalnoj razini ne postigne onakav konsenzus kakav je u svijetu ve postignut o pitanju nacifa-izma. A svakako je jedan od bitnih seg-menata na tom putu utvrivanje obiljeja boljevikoga antifaizma, to u istoi-menoj knjizi ini umirovljena profesorica zagrebakoga Fakulteta politikih znano-sti Gordana Vlaji prikazom odnosa Ko-minterne prema faizmu u razdoblju 1921.-1935.

Knjiga je podijeljena u pet poglavlja, pri emu se u prvom obrauju reakcije meunarodnoga komunistikog pokreta na pojavu faizma u Italiji, u sljedea tri variranje stava meunarodnoga komuni-stikog pokreta prema faizmu dvadese-tih godina 20. stoljea, dok zavrno po-glavlje donosi konanu kristalizaciju po-

178 Osvrti, prikazi, recenzije litike Narodne fronte ranih tridesetih. Sadrajno, knjiga pokazuje kako je ko-munistika politika prema faizmu u spo-menutom razdoblju bila talac unutarpar-tijskih borbi u Prvoj zemlji komunizma (Rusiji), zbog ega je djelotvoran komu-nistiki odgovor uslijedio tek s drugom polovinom tridesetih godina. Kako im-plicira sama autorica, upravo je precizi-ranje naravi boljevikoga antifaizma u svim njegovim previranjima temelj za ra-zumijevanje politike KPJ/KPH, a time i utvrivanje boljevikih i demokratskih komponenti hrvatskoga antifaistikog pokreta.

Uvodno poglavlje knjige Prve reak-cije komunista na talijanski faizam po-kazuje da je meunarodni radniki pokret pojavu faizma doekao opijen tezom o nastupajuoj svjetskoj revoluciji, proiza-loj iz snanog revolucionarnog gibanja post-ratne Europe, a koja je od Europskih komunistikih partija traila radikalno anti-buroasko revolucionarno djelovanje poznatije kao naelo borbe klase protiv klase. Meutim, ono je dobrim dijelom bilo i refleksija Lenjinove politike rat-nog komunizma iz 1919., gdje je meu-narodnom komunistikom pokretu bila namijenjena uloga pomone snage ruske komunistike partije/SKP(b)-a u ruskom graanskom ratu, zbog ega su prva dva kongresa Kominterne (skraeno KI) iz 1919/20. godine uture klasificirali i faistiki pokret i graanske stranke kao buroasku kontrarevoluciju, ukljuujui i tzv. izdajnike revolucije socijaliste. Tek nakon uvoenja NEP-a u Rusiji Komin-terna na Treem kongresu iz 1921. godi-ne usvaja smjernice jedinstvene anti-im-perijalistike radnike fronte odozgo i odozdo, koja nalae antifaistiku borbu sveobuhvatnim okupljanjem radnitva (odozdo) te suradnjom s vodstvima gra-anskih stranka (odozgo), ukljuujui socijaliste. Do spomenutoga zaokreta do-lo je ponajvie pod utjecajem totalnog sloma post-ratnih radnikih revolucio-narnih pokreta u Europi 1921., kada je postalo jasno kako do svjetske komuni-stike revolucije nee doi u skoroj bu-dunosti.

Smjernice Treeg kongresa KI-ja konkretno su operacionalizirane na slje-deem, etvrtom kongresu s kraja 1922., to obrauje istoimeno drugo poglavlje. On predstavlja generalni preokret u ide-olokoj matrici KI-ja usvajanjem legen-darne Lenjinove teze o nacionalnoj re-voluciji kao prijelaznoj etapi do socijali-stike, koja nalae komunistima surad-nju s agrarnim pokretima istone Europe, sada ocijenjenima progresivnim agenti-ma revolucije, te otvara mogunost ak i suradnji s graanskim antifaistikim strankama. Spomenute odluke bile su re-zultat utjecaja desnice SKP(b)-a pred-voene Nikolajem Ivanoviem Buhari-nom, koji u uvjetima poratne ekonomske ekspanzije zapadne Europe i SAD-a bu-duu svjetsku revoluciju interpretira du-gim historijskim procesom, a ne proiz-voljnim inom jedne organizacije. (Gramsci prema Smailagi, Hrestoma-tija politikih doktrina II, Zagreb, 1970.: 146), to komuniste prisiljava na surad-nju s graanskim strankama u borbi pro-tiv faizma kao veega zla za proleta-rijat u odnosu na graansku dravu. No ubrzo tu politiku zaustavlja narasla par-tijska ljevica, predvoena Kamenjevim i Zinovjevim, proguravi prvotnu inter-pretaciju faizma kao radikalnoga oblika graanske drave, (iji je umjereni oblik liberalna drava), to doputa samo takti-ku suradnje odozdo (okupljanja radni-tva) u funkciji samoobrane radni-tva, a ne i liberalne drave od faizma (18). Ljevica pritom izraava ak i odre-ene simpatije prema faizmu kao katali-zatoru klasnih suprotnosti u graanskom drutvu, koji putem historijskih zakona automatski kataliziraju i proletersku re-voluciju.

Tree poglavlje, koje obrauje Peti kongres Kominterne odran lipnja-srpnja 1924,. prati proces daljnje erozije kon-cepta iroke antifaistike fronte. Rezo-lucija KI-ja iz lipnja 1923. ponovo sna-no podcrtava naelo jedinstvene antiim-perijalistike fronte iskljuivo radnika i seljaka s usmjerivanjem teita aktivnosti prema seljakim kolonijalnim zemljama Azije te Istone Europe, zbog kojih je

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 179 krajem iste godine utemeljena i Seljaka internacionala (SI, u koju je srpnja 1924. primljen i HSS). Pod dojmom velikoga uspjeha socijaldemokratskih stranaka na izborima u europskim zemljama 1924., s istodobnim krahom socijalistike politike u Italiji, Kongres odbacuje zakljuke prethodnoga (Buharinova), te europske socijaldemokrate slubeno proglauje treom partijom svjetske buroazije (35) zbog njihova priklanjanja politikoj poziciji. Stoga upuuje komuniste na okretanje prema faistikom proletari-jatu, za koji predvia da e se u uvjeti-ma zaotravanja krize kapitalizma po ne-umitnim zakonima povijesti pridruiti je-dinstvenoj radniko-seljakoj fronti u borbi za diktaturu proletarijata. tovie, u okviru interpretacije kontinuiteta razvoja kapitalistikoga drutva od prikrivene do otvorene diktature buroazije nad proletarijatom (37), tj. od liberalne dr-ave do faistike vladavine, socijalde-mokracija se klasificira kao lijevo krilo faizma (35), a demokratski antifaizam interpretira prikrivenom metodom kla-sne borbe dijela buroazije (37). Uz to, istaknuto je da se u sluaju revolucije u Italiji ne dopusti ponovna uspostava gra-anske drave kao prijelaznoga oblika prema diktaturi proletarijata. Time je lje-vica zapravo neizravno potvrdila stajali-ta politiki slabije desnice o nesumjer-ljivosti koncepta graansko-liberalne dr-ave i faistike diktature, koje su isticali brojni komunistiki prvaci, a osobito ta-lijanski pod utjecajem Gramscija. No njezino stajalite nije prihvaeno zbog isto profanih razloga potrebe stroge monolitnosti i podreenosti Kominterne SKP(b)-u, u kojem je dominaciju sve vie zadobivala anti-Buharinovska Stalji-nova partijska frakcija.

Ovisnost boljevike antifaistike strategije o previranjima u SKP(b)-u kul-minirala je u razdoblju izmeu dvaju kongresa Kominterne (1924.-1928.), s vr-huncem u samome estom kongresu (sr-panj-rujan 1928.), pri emu je ve zna-kovito odstupanje od redovnoga zasjeda-nja svake druge godine. Zbog bojazni boljevikoga vodstva od izbijanja rata

uslijed prekida diplomatskih odnosa Ve-like Britanije i Francuske s SSSR-om polovinom 1927. kao odgovorom na Ko-minternino revolucioniranje radnitva, ta-da jo relativno suglasne snage Staljina i Buharina se 1926./1927. godine obrau-navaju s lijevim skretanjima (Kamenje-vim i Zinovjevim), ime je Staljinu otvo-ren prostor za totalno ovladavanje parti-jom demontiranjem Lenjinova naslijea, utjelovljenog u Buharinovom zagovara-nju ouvanja NEP-a i Kominternine tak-tike jedinstvene antifaistike fronte. Unato snanom pritisku ve dobrano staljiniziranoga SKP(b)-a, Buharin na kongresu uspijeva progurati teze o tre-nutano ekspanzivnom razdoblju kapita-lizma te o faizmu kao protugraanskom pokretu, zalaui se paralelno za taktiku suradnji sa socijalistima i ostalim antifa-istikim snagama, ponajvie zbog mar-ginalizacije komunistikog pokreta u Eu-ropi nakon sloma revolucije ranih 1920-ih godina. Njegova inicijativa ipak biva osujeena tezama Staljinove Nove ljevi-ce o ponovnoj skoroj krizi kapitalizma, kojoj je primjerena taktika jedinstvene fronte samo odozdo s obzirom na iz-daju socijalista, s konkretnom proved-bom u revolucioniranju graanskih sin-dikata osnivanjem ilegalnih sindikalnih komunistikih frakcija. Zapravo je gla-vna ideoloka potka Staljinova nove lje-vice teza o socijaldemokraciji, a ne faiz-mu kao najveoj opasnosti za meuna-rodni komunistiki pokret, jer upravo ona najvie koi radniku emancipaciju, tj. ukorjenjuje lanu klasnu svijest. Stoga trai eljeznu disciplinu svih sekcija Kominterne njezinom izvrnom komite-tu (70), u kojem ona dominira, obrazla-ui svoj zahtjev ouvanjem istoe komunistikog pokreta u Europi od po-gubnih socijaldemokratskih utjecaja. Svr-ha toga ideolokog juria Staljinove No-ve ljevice bila je demontaa NEP-a pora-di Staljinove ocjene kako on ne zadovo-ljava tenje SSSR-a za izvozom revolu-cije, koja se moe ostvariti samo ubrza-nom industrijalizacijom, tj. naoruava-njem. A ono se dralo prijeko potrebnim ne samo zbog latentne napetosti u odno-sima SSSR-a s kapitalistikim blokom

180 Osvrti, prikazi, recenzije zemalja, ve i zbog skoro oekivanog meusobnog rata kapitalistikih drava Europe, naznaenog izrazitim jaanjem anti-Versailleskih politikih gibanja u Njemakoj i Italiji.

esti kongres KI-ja zapravo je ozna-io Buharinov pad, i konanu potvrdu gledita Staljinove Nove ljevice u vod-stvu Kominterne, koje opisuje posljednje poglavlje knjige. S poetkom programa petoljetki 1929. Buharin je smijenjen, a Kominterna osokoljena velikom ekonom-skom krizom slubeno izjednauje gra-ansku i faistiku dravu, definirajui ih prikrivenom i otvorenom diktaturom buroazije, a europske socijaliste soci-jalfaistima (85). Time je KI konano odbacila gledite o graanskoj dravi kao prijelaznoj fazi do diktature proletarijata, te naloila otvoren obraun sa socijalde-mokratima kao glavnim krivcima za ne-uspjeh revolucioniranja radnitva u uvje-tima krize kapitalizma, to u Njemakoj poetkom tridesetih godina vodi zajed-nikoj protusocijalistikoj akciji komu-nista i nacista. Ipak, daljnja radikalizacija meunarodnoga komunistikog pokreta smiruje se pod utjecajem nacistikoga uspjeha u Njemakoj 1932./ 1933., koja u Rusiji vodi ublaivanju antikulake poli-tike pokrenute prvom petoljetkom, te ko-nanom akcijskom usvajanju odluke o vezivanju nacionalnoga i socijalnoga pi-tanja u djelovanju komunistikih partija u zemljama oteenim Versailleskim su-stavom (tako KPJ dobiva zadau podupi-ranja nacionalnih pokreta u Hrvatskoj i Sloveniji ). Na posljetku, pod utjeca-jem brutalnoga nacistikog obrauna i s graanskim politikim strankama i s ko-munistima, Staljin na 14. kongresu SKP (b)-a iz sijenja 1934. godine prihvaa prethodnu taktiku desnice o antifaisti-koj suradnji s graanskim strankama, te uvodi SSSR u lanstvo Lige naroda, ali tek poto je propala taktika suradnje dva izopenika poslijeratne Europe (97), tj. Njemake i Rusije, na ruenju graan-skoga drutva i liberalne drave. Istina, ona e se ostvariti u razdoblju 1939. 1941., tako dijelom obezvrjeujui takti-ku Narodne fronte, slubeno prakticira-

nu od 1935. Ona e se ponovno aktivirati od napada Njemake na SSSR sve do zavretka Drugoga svjetskog rata, kad komunisti, tono po Buharinovim pred-vianjima, na njezinim krilima vjeto uspijevaju prigrabiti vlast u istonoeu-ropskim zemljama.

Knjiga Boljeviki antifaizam jez-grovito i pregnantno prikazuje glavne crte politike Kominterne prema pitanju faizma i antifaizma u razdoblju 1921. 1935., cjelovito pokazavi cjelokupni kontekst vrludanja navedene politike u spomenutom razdoblju. No djelu se ipak mogu uputiti dvije zamjerke. Prva se tie nedostatka ire kontekstualizacije komu-nistike ideologije, koja u dananjem vremenu, kad ona vie nije ope zna-nje, mlaim itateljima moe priskrbiti tekoe u razumijevanju grae. Kao drugo, teta je to autorica, iza koje je bogat znanstveni rad na ovom podruju, nije djelu dodala barem jo i poglavlje o odnosima Kominterna KPH/KPJ, to je vjerojatno izostalo zbog nedostatka vre-mena i prostora, a to bi djelo jo jae usmjerilo ka poetno spomenutoj autori-inoj intenciji. Unato tomu, te pomalo udnom grafikom rjeenju knjige, koje itanje ini podosta napornim, Boljevi-ki antifaizam Gordane Vlaji s punim se pravom moe preporuiti iroj znan-stvenoj i intelektualnoj zajednici kao putokaz u razjanjenju prijepora oko na-ravi komunistikoga antifaizma, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj.

Stevo urakovi

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 181

Prikaz Katarina Prpi Socioloki portret mladih znanstvenika Institut za drutvena istraivanja, Zagreb, 2004., 304 str.

U izdanju Instituta za drutvena istra-ivanja objavljena je monografija Socio-loki portret mladih znanstvenika dr. sc. Katarine Prpi, znanstvene savjetnice u Institutu za drutvena istraivanja u Za-grebu.

Ta je monografija nastavak plodnoga doprinosa autorice istraivanju i zaokru-ivanju socioloke slike mladih znan-stvenih narataja koji tek profesionalno dozrijevaju.

Tematsko-problemski i empirijsko-istraivaki studija se nastavlja na ve objavljenu knjigu U potrazi za akterima znanstvenog i tehnolokog razvoja, pro-dubljujui prouavanje drutvenoga i profesionalnoga poloaja te uloge mladih znanstvenika. Temeljei svoje analize ponajprije na kompleksnom i opsenom istraivanju provedenom 1998. godine na uzorku od 840 ispitanika znanstvenika, autorica se usredotouje na aspekte kao to su znanstvena etika i produktivnost mladih znanstvenika koji su nedostatno istraivani kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. Njezin prvi dio Profesionalni izgledi mladih istraivaa strukturiran je u dva tematska bloka od kojih je jedan posve-en analizi produktivnosti mladih znan-stvenika i imbenika koji na nju utjeu, a drugi spolnim (rodnim) razlikama u so-cijalnom profilu istraivakoga pomlatka.

U uvodnoj raspravi koju zapoinje pitanjem Je li znanost igra mladih?

skicirana su neka znaajnija sociologij-ska i psihologijska istraivanja koja su istraivala odnos dobi znanstvenika i produktivnosti, te dobi znanstvenika i poloaja koji zauzimaju u socijalnoj or-ganizaciji istraivake djelatnosti. Pru-ivi nam presjek relevantnijih istraiva-nja te zakljuivi uvodna razmatranja, autorica prelazi na hipotetiko-metodolo-ki okvir istraivanja i njegove rezultate. Propitujui koji imbenici pridonose objanjenju i rasvjetljavanju znanstvene produktivnosti istraivakoga pomlatka, Prpi nastoji pridonijeti rjeavanju za-gonetke znanstvene produktivnosti, to je u sociologiji znanosti jedan od najve-ih istraivakih problema. Naglasak sta-vlja na obrasce te imbenike produktiv-nosti.

Komparirajui obiljeja produktivno-sti mladih znanstvenika uoi tranzicije (poduzorak istraivakoga pomlatka iz istraivanja provedenoga 1990. godine) i osam godina poslije autorica upuuje na trendove produktivnosti mladih znanstve-nih narataja. Tri su bitna trenda (obra-sca) koji karakteriziraju produktivnost mladih istraivaa u Hrvatskoj: 1) pove-anje njihove profesionalne produkcije u razdoblju izmeu 1990. i 1998. godine, unato pogoranim profesionalnim uvje-tima rada; 2) Lotkin zakon koji otkriva da se diferencijacija na visokoproduk-tivne i niskoproduktivne znanstvenike pojavljuje ve u poetcima znanstvene socijalizacije; 3) produkcija mladih istra-ivaa formira se prema obrascima pro-duktivnosti karakteristinima za odree-na znanstvena podruja.

Osim obrazaca, odnosno trendova znanstvene produktivnosti, istaknuti su i imbenici koji utjeu na produktivnost znanstvenoga pomlatka jer, meu osta-lim, pruaju kvalitetniji uvid u odnos drutvene organizacije znanosti i znan-stvene proizvodnje. U prolosti, zbog in-zistiranja na mainstream perspektivi, so-cijalna organizacija znanosti esto je bila zanemarivana kao potencijalni imbenik koji oblikuje znanstvenu produktivnost. Dakako, na produkciju utjeu i sociode-

182 Osvrti, prikazi, recenzije mografske i obrazovno-socijalizacijske znaajke mladih znanstvenika, ali kao presudna u oblikovanju istraivake pro-duktivnosti, upozorava autorica, kod nas se pokazala upravo socijalna organizacija znanosti. Njezin utjecaj vidljiv je kroz poloaj, ulogu i utjecaj koji mladi znan-stvenici imaju u znanstveno-istraiva-kim organizacijama, napose kroz mogu-nost sudjelovanja u radu znanstvenih skupova, ponajprije inozemnih. Sudjelo-vanjem u radu inozemnih skupova, istie autorica, mladi istraivai se socijalno umreavaju i afirmiraju, to utjee na koliinu i kakvou njihovih znanstvenih publikacija.

Druga tematska cjelina u sreditu po-zornosti ima prouavanje spolne diferen-cijacije u znanosti. Tri su najvanija pro-blema koji karakteriziraju spolne razlike u znanosti: 1) manja dostupnost znan-stvene karijere enama koja se oituje u elitnijem socijalnom podrijetlu znanstve-nica te u podzastupljenosti ena u znan-stvenoistraivakom potencijalu; 2) mar-ginalniji poloaj ena u socijalnoj orga-nizaciji znanosti te 3) manja znanstvena produktivnost istraivaica.

Iako je u Hrvatskoj na djelu femini-zacija znanosti, vidljiva u poveanju ud-jela ena, osobito u javnim institutima, ona je praena loijim drutvenim tret-manom znanosti. Naime, poznato je da je masovnije zapoljavanje ena u nekoj djelatnosti povezano s pogoranjem dru-tvenoga i ekonomskoga poloaja te dje-latnosti, odnosno manjim plaama, niim ugledom profesije itd. Dakle, dok s jedne strane govorimo o feminizaciji znanosti, koju bi se (dodue pogreno) moglo iz-jednaiti s uspostavljanjem ravnopravnih odnosa meu spolovima, s druge strane na djelu je zanemarivanje i podcjenjiva-nje znanstvenoga doprinosa ena. Znan-stvenice se suoavaju s problemima kao to je pripisivanje njihovih znanstvenih zasluga mukim kolegama (Matildin efekt) i postojanje nevidljive granice pro-fesionalnih postignua ena (glass ceil-ing). U odnosu na mukarce one sporije stjeu znanstvene stupnjeve, rjee su do-

bitnice uglednih znanstvenih nagrada, e-e su preputene same sebi, slabije su plaene i rijetko zauzimaju visoki poloaj u strukturi moi znanstvenih institucija. Oita marginalizacija ena vidljiva kroz drugorazredan poloaj znanstvenica u odnosu na njihove muke kolege namee pitanje je li ona opravdana te zavreuju li ene prvorazredan profesionalan tret-man?! Zbog toga je autorica odluila is-pitati znanstvenu produktivnost ena i utvrditi nalaze li se u njoj razlozi za nji-hovu profesionalnu marginalizaciju. Us-poredba produktivnosti prema spolu ot-kriva da znanstvenice u ukupnoj produk-ciji zaostaju za svojim mukim kolega-ma, no otkriva i zanimljivu injenicu kako ne zaostaju u produkciji radova objavljenih u meunarodnim asopisima i knjigama. Autorica stoga zakljuuje da ene, iako ukupno manje produktivne i manje profesionalno uspjene, nagla-sak stavljaju na kvalitetu i meunarodnu vidljivost svojih publikacija. Razloge manjoj produktivnosti i profesionalnoj uspjenosti mladih znanstvenica treba potraiti ponajprije u insuficijentnom so-cijalnom kapitalu, odnosno slabijoj ukljuenosti u (ne)formalnu kolegijalnu mreu te u veoj udaljenosti od poslova koji pruaju vee mogunosti za znan-stveni doprinos. Prema tome glavne de-terminante spolnih razlika u produktiv-nosti proizlaze iz drutvene organizacije znanosti, na to bi trebalo obratiti pozor-nost u kreiranju hrvatske znanstvene po-litike.

Drugi, opseniji dio knjige pod nazi-vom Profesionalna etika kao obzor i is-kustvo mladih znanstvenih narataja ra-zmatra profesionalnu etiku mladih znan-stvenika. Autorica je ponudila kvalitetan uvid u podruje i ocrtala domete i nalaze postojeih studija znanstvenike etike, ali je takoer ispitala i zahvatila profesio-nalne, spoznajne te socijalne norme i nji-hovo potovanje u svakodnevnoj znan-stvenoj praksi. Kako je istraivaka etika kod nas prvi put istraivana 1995. godine meu eminentnim znanstvenicima, po-navljanje istraivanja na mladim znan-stvenicima omoguilo je meugeneracij-

Politika misao, Vol. XLIV, (2007.), br. 4, str. 161186 183 sku usporedbu profesionalnih vrednota istraivaa. Sve ee teorijske spekula-cije o normativnim promjenama u znano-sti to se temelje na kapitalizaciji znanja, ekspanziji primijenjene znanosti te su-protstavljanju staroga (akademskog) i novoga naina proizvodnje znanja (pri-mjenjivost, institucionalna heterogenost) i s njima povezanih etika nisu empirijski potkrijepljene. Ni rezultati ovoga istrai-vanja ne potkrepljuju tezu o novoj istra-ivakoj etici, posve razliitoj od aka-demske. No ipak odreeni pomaci kod socijalnih normi prisutni su i upuuju na to da mladi znanstvenici manje znaenje pridaju tradicionalnim akademskim vred-notama kolegijalnosti, zajednitva i auto-nomije, a vie dre do profesionalnosti u odnosu na naruitelja istraivanja te do cirkuliranja istraivakih informacija unutar kolegijalnih mrea. Takoer, na-ena je i jasna diferencijacija profesio-nalnih vrednota i standarda koji proizlaze iz razliitih znanstvenih i/ili disciplinar-nih konteksta.

Znanstvena etika promatrana kroz di-menziju svakodnevne profesionalne prakse pokazala je raskorak izmeu pro-fesionalnih vrednota i prakse, no taj ra-skorak ipak nije toliki da bi se moglo go-voriti o istraivakoj etici samo kao ide-olokoj fasadi znanstvene profesije. Pri-tom autorica naglaava znaenje involvi-ranja znanstvene politike kao mehanizma koji bi trebao osigurati uvjete to e po-godovati odravanju visokih profesional-nih standarda.

Knjiga zavrava osvrtom na (ne)iz-vjesnu budunost mladih znanstvenih na-rataja u Hrvatskoj, pri emu neizvje-snost nije u nedostatku njihova stvarala-koga potencijala, nego u volji kreatora znanstvene politike i znanstvenih elita da mladima osiguraju izvjesnu i poznatu profesionalnu perspektivu. Marginaliza-cija znanstvene djelatnosti i ostali nepo-eljni uinci odvraaju mlade od ulaska u znanost te im olakavaju bijeg iz zna-nosti. Sve dok je stanje nepromijenjeno, vrijedi da znanost moda i jest intelek-

tualna igra mladih, ali ona nipoto nije i njihova drutvena igra!

Ova knjiga Katarine Prpi jedna je od rijetkih studija koje se bave mladim znanstvenicima i njihovim poloajem i perspektivom u hrvatskom znanstvenom sustavu te bi trebala biti nezaobilazno tivo svima koji o toj problematici ele doznati vie. Treba istaknuti da je rije o sustavnoj znanstvenoj analizi u kojoj